Od razrušene Evrope do uspješne Evropske unije

Piše: Dženana Karup Druško

Od potpuno razrušene Evrope, kakva je izašla iz Drugog svjetskog rata s potpuno uništenom ekonomijom, evropske integracije ne da su dovele do prestanka međusobnih sukoba, već su od Evropske unije učinile ozbiljan faktor u globalnoj tržišnoj utakmici u kojoj mogu parirati svjetskim ekonomskim silama kakve su SAD i Kina. Zahvaljujući veličini svog BDP-a (14 milijardi eura) i otvorenosti svog unutrašnjeg tržišta koje ostvaruje izvoz u vrijednosti od 2.415 milijardi eura i uvoz u vrijednosti od 2.188 milijardi eura, EU igra vodeću ulogu u formiranju globalnog trgovinskog sistema.

Povijest Evrope, odnosno nastanka Evropske unije, obilježena je brojnim problemima od kojih neki umnogome podsjećaju na probleme s kojima se danas susreće BiH, kada govorimo o njenoj unutrašnjoj politici, ali i o odnosima sa susjedima i njihovoj zajedničkoj prošlosti. Države nastale raspadom Jugoslavije puno toga bi mogle naučiti iz povijesti evropskih naroda, tačnije razloga koji su ih potaknuli da više razmišljaju o miru nego o novim sukobima.


Stravične posljedice ratova


“Drugi svjetski rat bio je najveći sukob u povijesti čovječanstva. U njemu su ravno ili neizravno sudjelovale 72 države od tadašnjih 78 država, tj. dvostruko više nego u Prvome svjetskom ratu. Pod oružjem ili u pomoćnim službama našlo se gotovo 110 milijuna ljudi, ne računajući mnogobrojne borce pokreta otpora. Ukupni troškovi iznosili su oko 935 milijardi

dolara. U godinama rata poginulo je više od 55 milijuna ljudi. Najveća stradanja i patnje pretrpjelo je stanovništvo europskih država, u kojima je poginulo oko 40 milijuna ljudi. Rat je ostavio za sobom još i 30 milijuna invalida. Veliki broj država sudionica rata pretrpio je goleme materijalne gubitke u industriji, prometu, poljoprivredi, koji su se osjećali još dugo nakon završetka rata,” pisao je profesor Radovan Vukadinović.


S obzirom na stravične posljedice koje je za sobom ostavio Drugi svjetski rad ne čude brojna istraživanja o uzrocima koji su doveli do njega. Po profesoru Georgesu Bensoussanu ratovi u Evropi bili su postali sukobi do istrebljivanja protivnika, “što je teza koja trijumfira u Njemačkoj, ali i u Francuskoj, potom u Austriji, ali i u Velikoj Britaniji te u Italiji”. Strahote Prvog, a pogotovo Drugog svjetskog rata natjerale su svjetske lidere da počnu raznišljati o drugačijim rješenjima, posljedica toga je i osnivanje Ujedinjenih nacija, s ciljem izgradnje  dugotrajnog mira. Naravno da su u svemu tome bila bitna iskustva, odnosno greške na kojima je zapadni svijet učio. 


Dva svjetska rata potpuno su poharala Evropu. Iako je Versajskim ugovorom Njemačka proglašena glavnim krivcem za Prvi svjetski rat, u samoj Njemačkoj nije se priznavao poraz i pojava Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke s njenom retorikom naišla je na plodno tlo, pogotovo nakon velike ekonomske krize iz 1929. kada nacisti dolaze na političku scenu. Ratni veterani i mladi intelektualci okupili su se oko Adolfa Hitlera, koji je za sve nevolje koje su snašle njemački narod nakon okončanja rata optuživao vanjske i unutrašnje neprijatelje, tvrdeći da oni svjesno i planski pokušavaju uništiti njemački narod koji je u to doba živio u teškoj situaciji, uz poniženja koje su imali od strane međunarodne zajednice. Hitler je Nijemcima nudio posao, spas od gladi, oporavak njemačke ekonomije, stalno naglašavajući da je njemački narod, ponižen nakon Prvoga svjetskog rata, u stvari najuzvišeniji narod na svijetu. Na krilima Hitlerove politike njemački narod je započeo i Drugi svjetski rat koji je bio još okrutniji i smrtonosniji od prethodnog. 


Razrušena Evropa nakon Drugog svjetskog rata zavisila je od kapitala SAD-a, koje iako su učestovale u ratu rat se nije vodio na njihovim teritorijama, pa su SAD izašle kao pobjednik (i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu), ali i kao svjetska vojna i ekonomska sila. Ono što je dodatno opterećivalo Evropu neposredno nakon Drugog svjetskog rata jesu podijele koje su nastale među saveznicima, a koje su predvodili sa zapadne strane SAD, s istočne Sovjetski Savez. Plan evropske obnove, poznat i kao Marshallov plan, napravljen je već 1947. i milijarde dolara su iz SAD-a stigle kao pomoć evropskim zemljama. 


Ovaj plan je tada bio ponuđen i Sovjetskom savezu, ali uz političke reforme i neke vanjske kontrole što su oni odbili. Ideološke razlike između zapadnog kapitalizma i istočnog komunizma na čelu sa Staljinom dovele su ubrzo do početka Hladnog rata. 


Početak evropskih integracija


Kao i u mnogim drugim povijesnim i političkim preokretima i u pokretanju procesa evropske integracije značajnu ulogu imali su vanjski uticaji, odnosno svjetske geopolitičke promjene koje se nisu smjele ignorirati, a što je dodatno omogućilo plodno tlo za početak procesa evropskih integracija. A prvi je bio utemeljen na zajedničkom ekonomskom interesu u razvoju najbitnije ratne industrijske grane, proizvodnje ugljena i čelika. Evropska zajednica za ugljen i čelik posebno je važna jer je stvorila i prvu nadnacionalnu instituciju koja je kasnije omogućila razvoj nadnacionalnog modela evropske integracije čime je donijela inovacije i u međunarodnu politiku. 


Nadnacionalne institucije zadužene za funkcioniranje Evropske zajednice za ugalj i čelik bile su neovisne o nacionalnim parlamentima. Europski parlament provodio je ulogu sličnu nacionalnim parlamentima, ali za problematiku vezanu uz funkcioniranje Europske zajednice za ugljen i čelik. Njegova uloga je bila i provođenje istraga o prekoračenju ovlasti, ukoliko se time nije već bavio Sud. Sud je isto bio uspostavljen, kao regulatorno tijelo u novoj instituciji. Osnovan je i Računski sud koji se brinuo o pravilnom vođenju financija unutar Europske zajednice za ugljen i čelik. Nadnacionalna institucija, koja se danas zove Europska unija, razvijala se pomno i vizionarski smišljenoj platformi, kako bi se među europskim zemljama uspostavila politička, ekonomska i ekonomska suradnja, koja se i danas razvija. 


Paralelno s ekonomskim razvijalo se i zajedničko pravo unutar Evrope, a već 1952. uspostavljen je Sud pravde i njegov zadatak je da osigura da se pravo Europske unije tumači i primjenjuje na jednak način u svim državama članicama Europske unije, te osigurava da države članice i institucije Europske unije poštuju pravo Europske unije. Sud rješava pravne sporove između nacionalnih vlada i institucija Europske unije, a u određenim okolnostima pojedinci, poduzeća ili organizacije mogu se obratiti sudu ako smatraju da je neka od institucija EU povrijedila njihova prava.


Evropska ekonomska zajednica i Europska zajednica za atomsku energiju (Euroatom), nastale  Rimskim ugovorima 1957. godine, težile su da se saradnja s ugljena i čelika proširi na nova područja. Tako je došlo do nastajanja carinske unije između država potpisnica – Belgija, Luksemburg, Njemačka, Italija i Holandija – i postavljen je cilj stvaranja zajedničkog tržišta u Evropi bez unutarnjih granica, odnosno slobodan protok ljudi, roba i usluga. 


Globalna tržišna utakmica


Ugovorom iz Maastrichta 1993. godine evropske zajednice prerastaju u Evropsku uniju koju čine tri stupa: tri ranije osnovane zajednice (EZUC, EEZ i EUROATOM), zajednička vanjska i sigurnosna politika i suradnja pravosuđa. Ugovorom iz Maastrichta postavljen je pravni akt za osnivanje monetarne unije i uvođenje zajedničke valute (euro). S ciljem dodatne demokratizacije EU potpisan je 13. decembra 2007. Lisabonski ugovor koji je stupio na snagu 1. decembra 2009. godine i njme su povećane efikasnost institucija i sistem odlučivanja, referenciranja vanjske politike, približavanja Unije njezinim građanima, te njezino osposobljavanje da odgovori na pitanja o globalizaciji. 


Od potpuno razrušene Evrope, kakva je izašla iz Drugog svjetskog rata s potpuno uništenom ekonomijom, evropske integracije ne da su dovele do prestanka međusobnih sukoba, već su od Evropske unije učinile ozbiljan faktor u globalnoj tržišnoj utakmici u kojoj mogu parirati svjetskim ekonomskim silama kakve su SAD i Kina.


Privreda EU danas čini više od 20 odsto svjetskog bruto domaćeg proizvoda (BDP).  Zahvaljujući veličini svog BDP-a (14 milijardi eura) i otvorenosti svog unutrašnjeg tržišta koje ostvaruje izvoz u vrijednosti od 2.415 milijardi eura i uvoz u vrijednosti od 2.188 milijardi eura, EU igra vodeću ulogu u formiranju globalnog trgovinskog sistema, prije svega time što daje aktivan doprinos oblikovanju Svjetske trgovinske organizacije (STO). Ekonomska otvorenost donijela je, i nastaviće da donosi, znatne prednosti Evropskoj uniji, uzimajući u obzir da više od 30 miliona radnih mesta u EU zavisi od spoljne trgovine, te da se očekuje da će se 90 odsto svjetskog privrednog rasta u sljedećih 15 godina ostvariti izvan Evrope. Novi ekonomski akteri i tehnološki napredak bitno su promijenili strukturu i obrasce međunarodne trgovine. 


Posljednja svjetska finansijska kriza negativno je uticala i na privredne rezultate EU, međutim, u poređenju s drugim industrijalizovanim privredama, privreda EU je pokazala otpornost u određenim aspektima, a njen udio u globalnom BDP-u zabilježio je sporiji pad od udijela Japana i SAD. EU uspjela da očuva svoj relativno jak položaj u trgovini robom, istovremeno jačajući svoju vodeću ulogu u trgovini uslugama. Saopćenjem Evropske komisije iz 2010. međunarodna trgovina postala je jedan od glavnih stubova nove strategije “Evropa 2020”, čiji je cilj da Evropu učini “zelenijom” i konkurentnijom. U novoj strategiji su jače naglašeni spoljni privredni odnosi EU kao katalizatoru za rast i otvaranje radnih mesta, i prepoznata je potreba za koordiniranim pristupom unutrašnjim i spoljnim politikama EU. Međunarodna trgovina je jedan od prvih sektora u kome su države članice odlučile da povjere dio svoje suverenosti zajedničkom tijelu.


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*