Kriminalci iz SOS-a postali su specijalci MUP-a RS-a

Piše: Dženana Karup Druško

U aprilu 1992. godine, CSB je pod svojom nadležnošću imao oko 26 stanica javne bezbjednosti. Snage milicije u Banjoj Luci brojale su u aprilu 1992. godine oko 250 uniformisanih milicionera. Od maja 1992. godine CSB Banja Luka raspolagao je i dobro opremljenim Specijalnim odredom milicije. U periodu od aprila do decembra 1992. godine, ljudi iz crvenog kombija, a počevši od maja 1992. godine i pripadnici Specijalnog odreda milicije CSB-a Banja Luka, hapsili su nesrbe i velik broj njih odvodili u zgradu CSB-a na ispitivanja, gdje su ih zlostavljali. Ispitivanja je u zgradi uprave vršio mješoviti tim isljednika iz redova vojske i službe državne i službe javne bezbjednosti iz Banje Luke.

Srpske vlasti zatočavale su civile, uglavnom muslimanske i hrvatske nacionalnosti, u osam zatočeničkih centara u Banjoj Luci. Jedan od njih bio je u zgradi u kojoj je bio smješten CSB Banja Luka. CSB i SJB Banja Luka bili su smješteni u istoj zgradi i imali su zajednički centar za vezu. SJB je imao takođe podstanice u gradu, konkretno, stanicu milicije Centar, koja je bila udaljena dvadesetak metara od zgrade CSB-a; stanicu milicije Mejdan, koja je ležala istočno od CSB-a; stanicu milicije Budžak, smještenu uz željezničku prugu sjeverno od CSB-a; stanicu milicije Ivanjska; i stanicu milicije Bronzani Majdan. Svaka podstanica imala je svog komandira. Komandiri stanica Mejdan i Budžak bili su Musliman i Hrvat, a komandir stanice Centar bio je Srbin. 


Ljudi iz crvenog kombija


Načelnik CSB-a bio je Stojan Župljanin, a načelnik SJB-a Vladimir Tutuš. Đuro Bulić je bio načelnik sektora Službe javne bezbjednosti. Stevan Marković je bio načelnik Odjeljenja za poslove i zadatke milicije, Milorad Đuričić bio je načelnik CSB-ovog Odjeljenja za suzbijanje kriminaliteta, a Nedžad Jusufović načelnik CSB-ovog Odjeljenja za kriminalističku tehniku. Nakon pogibije Stevana Markovića, njegovu funkciju je preuzeo Mile Matijević, koji je na tom položaju ostao do kraja 1994. godine. SJB je koristio usluge CSB-ovog Odjeljenja za kriminalističku tehniku. 


U aprilu 1992. godine, CSB je pod svojom nadležnošću imao oko 26 stanica javne bezbjednosti. Snage milicije u Banjoj Luci brojale su u aprilu 1992. godine oko 250 uniformisanih milicionera. Od maja 1992. godine CSB Banja Luka raspolagao je i dobro opremljenim Specijalnim odredom milicije. U periodu od aprila do decembra 1992. godine, ljudi iz crvenog kombija, a počevši od maja 1992. godine i pripadnici Specijalnog odreda milicije CSB-a Banja Luka, hapsili su nesrbe i velik broj njih odvodili u zgradu CSB-a na ispitivanja, gdje su ih zlostavljali. Ispitivanja je u zgradi uprave vršio mješoviti tim isljednika iz redova vojske i službe državne i službe javne bezbjednosti iz Banje Luke. 


Pretresno vijeće je dokaze o blokadi Banje Luke od strane SOS-a 3. aprila 1992. godine proučilo u svjetlu događaja koji su se odvijali dan prije blokade i tokom sljedećih dana. Prvo, Vijeće je uzelo u obzir da su i civilne i vojne vlasti 2. aprila 1992. godine bile informisane o tome da SOS namjerava da sljedećeg dana blokira grad, ali nisu ništa preduzele kako bi to spriječile. Drugo, Vijeće je iz više izvora saznalo da je SOS bio usko povezan sa SDS-om i da je cilj njegovih akcija bilo provođenje političkog programa SDS-a. Treće, Vijeću su takođe predočeni dokazi o tome da su srpske opštinske vlasti ispunile zahtjeve SOS-a i odmah osnovale Krizni štab, koji je zatim provodio druge zahtjeve SOS-a. Članovi Kriznog štaba bili su, pored ostalih, Predrag Radić i Stojan Župljanin. Četvrto, SOS je vršio pratnju najviših opštinskih i regionalnih rukovodilaca SDS-a, kao što su bili Vojislav Kuprešanin i Radoslav Brđanin, kad bi se oni kretali Banjom Lukom. Najzad, Vijeće je uzelo u obzir da su se zahtjevi SOS-a podudarali sa zahtjevima za koje su rukovodioci SDS-a sa Pala, konkretno, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik i Radovan Karadžić, naložili da se ispune. Na osnovu toga, Pretresno vijeće zaključuje da su blokadom Banje Luke 3. aprila 1992. godine upravljali članovi SDS-a na visokim položajima, koji su SOS koristili kao instrument za provođenje svojih političkih ciljeva. 


Vijeće takođe konstatuje da milicija Banje Luke nije preduzela nikakvu akciju protiv blokade. Pretresno vijeće takođe zaključuje da je, počevši od maja 1992. godine, milicija izvela operaciju oduzimanja oružja, pri čemu su gotovo isključiva meta te operacije bili građani muslimanske i hrvatske nacionalnosti. 


Kampanja nasilja, hapšenja, zlostavljanja...


Pretresno vijeće zaključuje da su poslije 3. aprila 1992. godine pripadnici srpske grupe koja se vozila crvenim kombijem, a od maja 1992. godine i pripadnici Specijalnog odreda milicije CSB Banje Luke, hapsili nesrbe na ulicama, pretresali veliki broj kuća, zlostavljali njihove stanare, pljačkali im imovinu, vršili hapšenja bez naloga i odvodili muslimanske i hrvatske građane u CSB Banja Luka, gdje su ih inspektori CSB-a i SNB-a ispitivali. Na osnovu iskaza Predraga Radulovića, svjedoka ST174 i svjedoka ST223, Pretresno vijeće zaključuje da su barem neki od onih koji se dovode u vezu s crvenim kombijem bili pripadnici milicije.


Pretresno vijeće zaključuje da je rasprostranjena kampanja nasilja, hapšenja, zlostavljanja i otpuštanja s posla, obrađena gore u tekstu, predstavljala napad širokih razmjera na civilne stanovnike koji su identifikovani kao Muslimani i Hrvati Banje Luke. S obzirom na broj ljudi koji je bio pogođen tom kampanjom nasilja i na ulogu koju su zajednički odigrale civilne i vojne vlasti, Pretresno vijeće konstatuje da je taj napad na civilno stanovništvo bio i rasprostranjen i sistematski. Pretresno vijeće se takođe uvjerilo da su konkretna djela i propusti SOS-a, Specijalnog odreda milicije CSB-a Banja Luka, grupe koja se vozila u crvenom kombiju i srpske milicije i vojne policije, opisani gore u tekstu u dijelu koji sadrži činjenične zaključke, bili dio tog napada. Najzad, s obzirom na to da se radilo o napadu velikih razmjera, koji je višestruko ugrozio život Muslimana i Hrvata u Banjoj Luci, Pretresno vijeće zaključuje da su počinioci znali da je u Banjoj Luci u toku napad i da su njihova djela dio tog napada. 


Otpuštanje oficira nesrba iz Banjalučkog korpusa dodatno je potvrđeno i u izvještaju Milutina Vukelića, pomoćnika komandanta 1. krajiškog korpusa za moral, koji je 9. juna 1992. godine izrazio sumnju u vezi sa zahtjevom Kriznog štaba ARK-a od 8. juna 1992. godine da se otpusti 67 oficira muslimanske i hrvatske nacionalnosti iz Banjalučkog korpusa i naveo da je teško u kratkom roku pronaći adekvatne stručne zamjene za njih. Prema Radulovićevim riječima, poslije otpuštanja oficira nesrba, Banjalučki korpus je popunjen oficirima iz redova SDS-a ili onima koji su bili lojalni SDS-u, koji je zahvaljujući tome počeo da u određenoj mjeri ostvaruje kontrolu nad vojskom. Neodazivanje na mobilizaciju i otpuštanje s posla podrazumijevali su i gubitak stana, kao i zdravstvenog osiguranja. Osim toga, naoružani Srbi koji su se vraćali s fronta silom su izbacivali nesrbe iz stanova, a ni milicija ni vojska nisu intervenisale. 


Ispitivanja u CSB-u


U periodu od aprila do decembra 1992. godine, ljudi iz crvenog kombija, a počevši od maja 1992. godine i pripadnici Specijalnog odreda milicije CSB-a Banja Luka, hapsili su nesrbe i velik broj njih odvodili u zgradu CSB-a na ispitivanja, gdje su ih zlostavljali. Ispitivanja je u zgradi uprave vršio mješoviti tim isljednika iz redova vojske i službe državne i službe javne bezbjednosti iz Banje Luke. 


Poslije 3. aprila 1992. godine, SOS, Specijalni odred milicije CSB-a Banja Luka (nakon njegovog osnivanja u maju 1992. godine) i jedna grupa Srba u crvenom kombiju koje su se mnogi u Banjoj Luci plašili, počeli su da izvode napade na Muslimane i Hrvate i na njihovu imovinu. Pretresno vijeće se uvjerilo da su najmanje dva lica iz one grupe iz crvenog kombija bili srpski milicioneri. Grupa iz crvenog kombija kupila je Muslimane i Hrvate na ulici i tukla ih. Domove im je pretresao Specijalni odred milicije i veliki broj Muslimana i Hrvata je uhapšen, ispitivan i brutalno premlaćivan ili zlostavljan upravo od strane ljudi koji su ih trebali štititi. 


Srpski mediji emitovali su intervjue sa srpskim civilnim i vojnim rukovodiocima koji su davali prijeteće izjave protiv Muslimana i Hrvata i podsticali ih da napuste opštinu. Zbog te kampanje nasilja i prijetnji, muslimansko i hrvatsko stanovništvo Banje Luke živjelo je u stalnom strahu i nesigurnosti i željelo je da ode iz te opštine. Pretresno vijeće zaključuje da je rasprostranjena kampanja nasilja, hapšenja, zlostavljanja i otpuštanja s posla, obrađena gore u tekstu, predstavljala napad širokih razmjera na civilne stanovnike koji su identifikovani kao Muslimani i Hrvati Banje Luke. S obzirom na broj ljudi koji je bio pogođen tom kampanjom nasilja i na ulogu koju su zajednički odigrale civilne i vojne vlasti, Pretresno vijeće konstatuje da je taj napad na civilno stanovništvo bio i rasprostranjen i sistematski. 


Pretresno vijeće se takođe uvjerilo da su konkretna djela i propusti SOS-a, Specijalnog odreda milicije CSB-a Banja Luka, grupe koja se vozila u crvenom kombiju i srpske milicije i vojne policije, opisani gore u tekstu u dijelu koji sadrži činjenične zaključke, bili dio tog napada. Najzad, s obzirom na to da se radilo o napadu velikih razmjera, koji je višestruko ugrozio život Muslimana i Hrvata u Banjoj Luci, Pretresno vijeće zaključuje da su počinioci znali da je u Banjoj Luci u toku napad i da su njihova djela dio tog napada. 


Paravojne grupe 


Počev od jula 1992. godine, postojalo je približno 60 paravojnih grupa, sa ukupno četiri do pet hiljada pripadnika, koje su formirane u BiH ili su u BiH došle iz Srbije. Među paravojnim snagama koje su djelovale u BiH bili su arkanovci (pod komandom Željka Ražnatovića zvanog Arkan), Beli orlovi (pod komandom Mirka Jovića), Crvene beretke (koje je vodio Dragan Vasiljković zvani Kapetan Dragan), SOS (oružana formacija SDS-a u Banjoj Luci), Žute ose (pod komandom Vojina Vučkovića zvanog major Žućo), Panteri (pod komandom Ljubiše Savića zvanog Mauzer, vodećeg čovjeka SDS-a u Bijeljini), Sivi vukovi (pod komandom Dragana Đordevića zvanog Crni), Predini vukovi (koje je predvodio Predrag Kujundžić), martićevci (pod komandom Milana Martića), Borina jedinica (pod komandom Bore Radića), Tintorovi ljudi (pod komandom Jovana Tintora), šešeljevci (pod komandom Vojislava Šešelja), Torina grupa (pod komandom majora Tore), Gogićevi ljudi i Srpska dobrovoljačka garda (pod komandom Mirka Blagojevića). 


Pripadnici SOS-a su, kako su opisali svjedoci, nosili civilnu odjeću ili uniforme s oznakama na kojima je pisalo “SOS”. Kako se navodi u jednom članku objavljenom 29. aprila 1992. godine u novinama Glas, Stojan Župljanin je objavio da će neki pripadnici SOS-a, pouzdani i iskusni borci koje je Skupština ARK-a stavila pod nadležnost CSB-a Banja Luka, biti testirani radi angažovanja u odredu, dok će ostali biti raspoređeni u rezervni sastav milicije i TO ARK-a. Tako će, zaključio je Župljanin, SOS praktično prestati da postoji.


Na sastanku sa Predragom Radićem koji je održan 5. ili 6. aprila 1992. godine, Radić je od Vladimira Tutuša tražio da upotrijebi pripadnike SOS-a kako bi formirao specijalne jedinice milicije u sastavu SJB-a Banja Luka, čiji je Tutuš bio načelnik. Tutuš je to više puta odbio, kako zbog toga što je samo MUP bio zakonski ovlašten da formira specijalne jedinice, tako i zbog toga što su neki pripadnici SOS-a bili osuđivani kriminalci. Radić je insistirao da je to neophodno kako bi se pojačala bezbjednost u gradu. Kako je Pretresno vijeće razumjelo Tutušev iskaz, Župljanin, koji je prisustvovao tom sastanku, tražio je od Tutuša da preispita svoj stav. 


Nakon što je obišao grad kako bi procijenio bezbjednosnu situaciju, Tutuš se, dan nakon tog sastanka, složio s tim da neki pripadnici SOS-a, po izvršenoj bezbjednosnoj provjeri, budu na pojedinačnoj osnovi primljeni u rezervni sastav milicije. Međutim, poslije tog sastanka, Tutušu više nije bio upućen nijedan zahtjev u vezi s tim pitanjem. Na kraju su neki pripadnici SOS-a bili uvršteni u sastav Specijalnog odreda milicije CSB-a Banja Luka, neki u sastav TO-a, a neki u SNB Banja Luka. Prema Radulovićevim riječima, među bivšim pripadnicima SOS-a koji su pristupili odredu bili su zamjenici komandanta Zdravko Samardžija i Ljuban Ećim. 


Radulović je smatrao da je premještanje nekih pripadnika SOS-a u aktivni sastav milicije predstavljalo “neshvatljivu, nepotrebnu” mjeru zbog toga što su, po njegovom mišljenju, pripadnici SOS-a bili kriminalci kojima je prijemom u aktivni sastav milicije data podloga da nastave svoje kriminalne aktivnosti na još “slobodniji” način. Radulović je prenio svoju zabrinutost Župljaninu, koji je odgovorio da su pripadnici SOS-a “srpski vitezovi”. 


Prihvatanje zahtjeva SOS-a


Pretresno vijeće podsjeća na svoj zaključak da je SOS 3. aprila 1992. godine, djelujući kao instrument SDS-a u provođenju njegovog političkog programa, blokirao grad Banju Luku. Milicija protiv te blokade nije preduzela nikakve radnje. Vijeće, nadalje, podsjeća na dokaze da su predstavnici vojske i bezbjednosnog aparata, među kojima je bio i Stojan Župljanin, započeli pregovore sa SOS-om kako bi se situacija “normalizovala” i da su ti pregovori doveli do formiranja Kriznog štaba, čiji je član 3. aprila 1992. godine postao i sam Župljanin.


Kao što se navodi u odjeljku koji se odnosi na Banju Luku, Krizni štab je odmah po svom formiranju prihvatio zahtjeve SOS-a i zahtijevao da radnici CSB-a koji žele da zadrže svoj posao potpišu svečanu izjavu. Objavio je da će kadrovi milicije biti reorganizovani, da će na ključne položaje biti imenovani ljudi koji su lojalni Skupštini RS i Jugoslaviji, te da će radnici CSB-a dobiti nove oznake. 12. maja 1992. godine, Župljanin je u jednom intervjuu izjavio da su neki od pripadnika SOS-a bili zaista “kvalitetni ljudi, prije svega po karakteru, a zatim to su ljudi koji imaju ratno iskustvo. Sa takvima nema nikakvih problema”. On je potom objavio da su neki od tih pripadnika stavljeni pod komandu CSB-a Banja Luka, pored ostalog, i u sastav Specijalnog odreda milicije, dok je ostalim pripadnicima saopšteno da SOS više ne postoji. Župljanin je u tom intervjuu izjavio da je SOS bio na lošem glasu zbog nekih odmetnutih pripadnika od kojih se SOS ogradio. 


Pretresno vijeće podsjeća da su poslije 3. aprila 1992. godine razne naoružane grupe, među kojima su bili SOS, jedna mješovita grupa koju su činili pripadnici milicije i neki drugi ljudi, uključujući i jednu grupu ljudi koja se vozila u crvenom kombiju, kao i Specijalni odred milicije CSB-a Banja Luka (počev od maja 1992. godine), počele da terorišu nesrpsko stanovništvo Banje Luke tako što su vršile pretrese i neovlaštena hapšenja i tukle i ponižavale nesrbe kako na ulici, tako i u zatočeničkim centrima. U prvoj polovini aprila 1992. godine, uprkos tome što je bio dužan da zaštititi stanovništvo, Župljanin je izjavio da ne može garantovati fizičku bezbjednost i imovinsku sigurnost građanima Banje Luke muslimanske nacionalnosti, iz čega su Muslimani shvatili da im je sigurnost ozbiljno ugrožena. 


Ljudi iz crvenog kombija su tokom cijele 1992. godine nastavili da čine zločine u Banjoj Luci. Na osnovu iskaza koje su dali svjedoci ST223 i ST225, Pretresno vijeće konstatuje da je poslije sastanka održanog 16. avgusta 1992. godine zlostavljanje nesrba od strane pripadnika milicije srpske nacionalnosti, uključujući hapšenja i pljačku njihove imovine, samo pojačano. Pored toga, Župljanin je neke od pripadnika SOS-a uvrstio u sastav novoformiranog Specijalnog odreda milicije CSB-a Banja Luka, uprkos njihovoj protivzakonitoj blokadi Banje Luke i upozorenjima da se radi o opasnim kriminalcima, koja su mu uputili načelnik SJB-a Banja Luka Vladimir Tutuš i službenik za obavještajne poslove Predrag Radulović. 


(U sljedećem nastavku: Logori i zatočenički centri za Muslimane i Hrvate u Banja Luci)


Prethodni nastavci:


1. Činjenice iz haških presuda: Kako je Banja Luka postala glavni grad Republike Srpske (I): Gdje je nestalo 88.000 Hrvata, Bošnjaka, Jugoslovena i ostalih koji su živjeli u Banja Luci 1992? https://avangarda.ba/post/type-1/845/Gdje_je_nestalo_88.000_Hrvata_Bosnjaka_Jugoslovena_i_ostalih_koji_su_zivjeli_u_Banja_Luci_1992?


2. Činjenice iz haških presuda: Kako je Banja Luka postala glavni grad Republike Srpske (II) / Nenad Stevandić je 1991. nadgledao podjelu oružja Srbima i o tome izvještavao Karadžića, https://avangarda.ba/post/type-1/846/Nenad_Stevandic_je_1991._nadgledao_podjelu_oruzja_Srbima_i_o_tome_izvjestavao_Karadzica


3. Činjenice iz haških presuda: Kako je Banja Luka postala glavni grad Republike Srpske (III) Srpske odbrambene snage koje je predvodio Stevandić zauzele su Banja Luku u aprilu 1992. i počele progon Hrvata i Bošnjaka, https://avangarda.ba/post/type-1/847/Srpske_odbrambene_snage_koje_je_predvodio_Stevandic_zauzele_su_Banja_Luku_u_aprilu_1992._i_pocele_progon_Hrvata_i_Bosnjaka


4. Činjenice iz haških presuda: Kako je Banja Luka postala glavni grad Republike Srpske (IV) U Banjoj Luci crveni kombi je bio sinonim za strah https://avangarda.ba/post/type-1/848/U_Banjoj_Luci_crveni_kombi_je_bio_sinonim_za_strah


 


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*