Komesar za evropsku susjedsku politiku i pregovore o proširenju Johannes Hahn na vanrednoj sjednici Vanjskopolitičkog odbora Evropskog parlamenta predstavio je novi izvještaj o zemljama koje žele postati članicama Evropske uniji uključujući i Bosnu i Hercegovinu, odnosno “Paket proširenja za 2019. godinu”. Govoreći o aplikaciji Bosne i Hercegovine za članstvo, Hahn je rekao da je Evropska komisija dala cjelokupnu Mapu puta za reforme u oblasti demokratije, vladavine prava, ljudskim pravima i javne uprave. Podsjetio je i na slabosti u oblasti ekonomije i veliku nezaposlenost, naglašavajući da je za BiH potrebno nastaviti s reformama, a ključni faktor je podizanje standarda života. Istakao je i da je Komisija “usvojila mišljenje o molbi BiH za članstvo. Imamo plan puta za potrebne reforme, za uvođenje demokratije, temeljnih prava, javne uprave i, također, prvi put pregledala je situaciju u BiH u odnosu na sve standarde, koji važe za sve nove članice. Mišljenje za BiH pokazuje da je EU posvećena putu davanja podrške BiH, ali BiH mora poduzeti dalje korake. Dakle, moraju se provesti reforme na svim nivoima bez ikakvog odlaganja.” 

Uslijedile su brojne reakcije, od onih u kojima se naglašava pozitivno mišljenje koje je BiH dobila, do isticanja da BiH nije dobila kandidatski status. Među prvima koji su se oglasili bio je Milorad Dodik, član Predsjedništva BiH, iznoseći svoje činjenice, svoju interpretaciju odluke Evropske komisije, svoje viđenje problema u BiH, svoje tvrdnje ko su glavni nositelji problema... Ukratko, svi su krivi osim njega, SNSD-a i Republike Srpske. A najkrivlje su bošnjačke političke elite koje žele da “spriječe Srbe da na legitiman način budu zastupljeni u organima na nivou BiH”. Kriva je, naravno, i međunarodna zajednica zbog svojih poteza kojima je željela od Vijeća ministara napraviti državnu vladu, a po Dodiku BiH nema državnu vladu, i Vijeće ministara bi morao biti pomoćni organ Predsjedništva BiH.

Zašto su reforme u zastoju?

U jeku razgovora o ustavnim promjenama Dodik je uspio okrenuti priču, svodeći ustavne promjene na Federaciju BiH i prebacujući vruć krompir u Sarajevo, namećući ovaj problem Bošnjacima i Hrvatima i ističući da on podržava sve promjene, ali izvan Republike Srpske. Najveći zastoj u reformama, vrijeme kada je BiH počela stagnirati, a nakon toga nazadovati i desio se nekako u to vrijeme, a sve je dodatno “zakoplicirala” odluka suda u Strasbourgu odnosno insistiranje Bruxellesa da ona bude implementirana. Nakon brojnih pokušaja i bezbroj sastanaka, nije Milorad Dodik bio taj koji je promijenio svoje stvavove, usput praveći dogovor i s Draganom Čovićem koji je u tome vidio priliku za oživljavanje nikad potpuno mrtve ideje o Herceg-Bosni, već je nova administracija Evropske unije napravila ustupke i promijenila red prioriteta, potiskujući reforme koje su zahtjevale ustavne promjene, neophodne i za implementaciju presude Sejdić-Finci, i stavljajući u prvi plan druge prioritete, no vladavina prava je ostala na vrhu.

Godinama je Milorad Dodik bio najžešći kritičar Suda i Tužiteljstva BiH i VSTV-a koji su, bar prvih nekoliko godina nakon osnivanja, bili simboli slobodnog i nezavisnog pravosuđa u BiH. Dolaženjem Milana Tegeltije za prvog čovjeka VSTV-a, stanje u pravosuđu koje je već bilo teško opterećeno političkim pritiscima, propalim slučajevima zbog “nedostatka dokaza”, istragama protiv visokih zvaničnika koje su neslavno završavale, pojedinaca koji su iznutra rovarili radeći u interesima određenih političkih elita – postalo je katastrofalno. Narušavanje vladavine prava neodbranjivim potezima koje je Tegeltija, uz svoje kerbere, uporno u javnosti branio, krijući se iza zakona koje je interpretirao kako je njemu odgovaralo, dovele su do toga da javnost izgubi povjerenje u pravosuđe, ali i do potpunog pravnog haosa u BiH. 

Ironija je da, dok se čekao stav iz Bruxellesa o tome hoće li BiH dobiti ili ne kandidatski status, su se pred VSTV-om, Tužiteljstvom i Sudom BiH odvijali protesti građana koji su tražili Tegeltijinu ostavku, uz druge zahtjeve koji su svi imali jedno zajedničko – pravnu sigurnost i jednakost svakog građana pred zakonom. 

Tegeltija i predsjednik Suda BiH danima su prije najavljenih protesta tražili zaštitu od policijskih agencija tvrdeći da je njihova sigurnost ugrožena, iako to nije potvrdila nijedna policijska agencija, sudeći, bar po dopisu Direkcije za koordinaciju policijskih tijela. Ukoliko pravosuđe ima briljantne rezultate, radi svoj posao profesionalno i drži se svih zakona i standarda, kako nam iz VSTV-a stalno serviraju, onda nije jasno zašto građani protestuju protiv njih, a pogotovo nije jasno zašto im uopće treba zaštitita građana u čijem interesu bi trebali raditi. I koji ih uostalom i plaćaju. Svoju bahatost, aroganciju i silu Tegeltija je dodatno pokazao zajazujući sjednicu VSTV-a, isti dan kad su bili protetsti, na kojoj je za novog glavnog tužitelja Kantonalnog tužiteljstva izabrana Sabina Sarajlija, čije ime je bilo na transparentima, među onima u koje građani nemaju povjrenje. 

Može li pravosuđe raditi protiv interesa građana svoje zemlje? Je li posao pravosuđa da se dodvora političkim elitama i političkim liderima? Trebaju li odluke sudija izazivati ogorčenje građana i davati razlog za slavlje pojedincima? Ne stoji li u silnim propisima, uredbama, zakonima... negdje napisano da pravosuđe svoje odluke donosi i u interesu šire društvene zajednice? Da za svoj rad odgovara i javnosti? Jesu li zakoni pisani da bi ih pojedinci interpretirali i primjenjivali onako kako njima odgovara? Jesu li sudski procesi namjenjeni samo za obične građane, dok su pojedinci nedodiljivi? Piše li u zakonima da se korupcija ne odnosi na nosioce funkcija? I sudije i tužitelje? Da im možda nisu male plate? Ugrožena sigurnost? Egzistencija? Djeca nezaposlena? Neko ih ucjenjuje? Je li pravosuđe BiH, na čelu s VSTV-om koji predvodi Tegeltija, postalo država u državi, ili su tek potrčkala političkih lidera?

Pravna, ali i svaka druga nesigurnost 

Kao što rekosmo, vladavina prava, sve uz pomjeranje implementiranja presude Sejdić-Finci s prvog mjesta uslova, ostaje prioritet, a među onim što BiH mora ispuniti, uz sve ostale reforme, jesu provedbe odluka Ustavnog suda BiH, borba protiv korupcije i kriminala... Uz brojne dokaze, koje mediji već dugo objavljuju, o nepravilnostima u radu pravosuđa, namještanju konkursa za izbor, imenovanjima podobnih, od namještanja istraga, čak naručivanja, lažnih svjedoka, primjene pogrešnih zakona, pokušaja da se procesima promjeni karakter rata u BiH, neotvaranja istraga za korupciju i brojne nepravilnosti predstavnika vlasti, nepokretanje istraga protiv onih koji blokiraju provođenje odluka Ustavnog suda BiH, protiv onih koji svojim izjavama i potezima rade na razgradnji pa čak i rušenju BiH, koji kradu milione... BiH nema šanse za dobijanje statusa kandidata, jer jedna od najosnovnijih vrijednosti na kojima počiva zapad upravo je – vladavina prava.

Nesumnjivo da je upravo Dodik među najzaslužnijima za pravni haos u kome se nalazi BiH i može optuživati koga hoće, obilaziti Vatikan, Tursku i Moskvu, ali oni mu ne mogu pomoći da rješi probleme koje je sam proizveo. A među prvima je formiranje Vijeća ministara. Koliko god po njegovim potezima i izjavama izgledalo da je on najmoćniji političar u BiH i koliko god on sebe nametao kao lidera Srbima, pa i Srbima u regionu (zamjerajući se time čak i Aleksandru Vučiću) Dodik je trenutno u poziciji da ne može ništa. Osim galamiti, prijetiti, kritikovati i prebacivati odgovornost na druge. Jer, upravo ono što je on godinama radio blokirajući svaki napredak, funkcioniranje, sve promjene i reforme u BiH, sada se njemu obija o glavu. 

Uspostavljeni sistem, koji je godinama zloupotrebljavao, a koji štiti sva tri konstitutivna naroda, kaže da mandatar Vijeća ministara ne može biti izabran bez dva potpisa članova Predsjedništva, treći se ne mora slagati. A potpisa nema zato što Dodik decidno odbija da BiH uradi godišnji nacionalni plan za NATO, odnosno blokira atlanske integracije BiH. Uzalud su njegovi lobisti, pa i on sam, proteklih mjeseci pokušali nametati tezu kako su za BiH važnije evropske od atlanskih integracija, niti Željko Komšić, a niti Bakir Izetbegović ne odustaju od svojih uvjeta za formiranje Vijeća ministara BiH. Nema sumnje da su tome pomogle brojne izjave, prijetnje i najave o odcjepljenju RS-a, a sve dodatno začinjene formiranjem rezervnog sastava policije. 

Nesigurnost koju je Dodik proizveo, kao i pravni haos preko Tegeltije, sad mu se vraćaju kao bumerang i on ostaje izoliran u Predsjedništvu BiH, naravno uz podršku iz RS-a, ali bez istinskih poluga moći na državnom nivou koje će dobiti onog trenutka kad bude imenovan  njegov mandatar i SNSD uđe u Vijeće ministara. Sve do tada Dodik može galamiti i optuživati druge, no sve što je uradio kako bi blokirao BiH na kraju je blokiralo njega. A kako je kriv za blokadu atlanskih integracija BiH, kriv je i za blokadu evropskih integracija. Neophodne reforme zahtjevaju i ozbiljne promjene njegove politike. Da li je toliko zagazio s Rusima da se sad ne može izvući, njegov je problem. Ali bez dogovora i kompromisa s ostalima u BiH ga ne može rješiti. Pri čemu svakako Dodik treba imati na umu da, ne samo da je na američkoj crnoj listi, već je prepoznat i kao ozbiljan faktor nesigurnosti i u Evropi. Priče kako želi voditi BiH u Evropsku uniju su za malu djecu, sve dok ne bude spreman na ozbiljne reforme, a među prvima je reforma pravosuđa, kao ključni faktor vladavine prava.