S obzirom da je Milorad Dodik, od ulaska u Predsjedništvo BiH u Sarajevu, zauzeo jasan stav kad su u pitanju evropske integracije, koje za razliku od atlantskih čvrsto podržava, čini se da nije svjestan šta znači poštivanje odluka ustavnog suda, odnosno da mu nije poznato da je vladavina prava temeljna vrijednost Evropske unije. Koga onda Dodik laže? Evropske zvaničnike kad ode u Bruxellles, svoje političke mentore u Beogradu i Moskvi, birače iz Republike Srpske ili sve građane Bosne i Hercegovine?
Nakon što je Ustavni sud BiH osporio Zakon o Danu Republike Srpske, 9 januar, po zahtjevu za ocjenu ustavnosti Dana Republike Srpske koji je u januaru 2018. podnijelo devet Bošnjaka i Hrvata iz Vijeća naroda RS, Milorad Dodik, srspki član Predsjedništva BiH i trenutno predsjedavajući, kratko je poručio: “Srpska će nastaviti da obilježava Dan Republike 9. januara” i to nakon što je prokomentirao kako je besmisleno “ponovo komentarisati politički motivisane poruke”.
“Predsjednika” je, iznoseći isti stav, podržala cijela plejada političara, iz vlasti i opozicije, takmičeći se ko će biti “jači” u svojoj zaštiti Republike Srpske, ali i kritikama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao najviše pravne instance u državi.
Ustavni sud je čuvar i tumač ustava
S obzirom da je Milorad Dodik, od ulaska u Predsjedništvo BiH u Sarajevu, zauzeo jasan stav kad su u pitanju evropske integracije, koje za razliku od atlantskih čvrsto podržava, čini se da nije svjestan šta znači poštivanje odluka ustavnog suda, odnosno da mu nije poznato da je vladavina prava temeljna vrijednost Evropske unije. Koga onda Dodik laže? Evropske zvaničnike kad ode u Bruxellles, svoje političke mentore u Beogradu i Moskvi, birače iz Republike Srpske ili sve građane Bosne i Hercegovine? Neki analitičari smatraju kako Dodik nema ideologiju, već samo interese. A vođen tim interesima očito je svjestan da bi teško mogao opstati na sadašnjoj poziciji ukoliko bi blokirao i atlanske integracije (zbog čega još nije formira državna vlast u BiH nakon općih izbora) i evropske integracije BiH.
No, kako njegova vladavina sve više naginje ka autokratskoj što automatski znači rušenje i slabljenje vladavine prava (u čemu ga u nešto manjem obimu prate i druge političke elite u BiH), koliko je onda uopće iskrena njegova podrška – kao predsjedavajućeg Predsjedništva koji BiH osporava njenu državnost, i neprikosnovenog lidera Republike Srpske – reformama koje znače napredak zemlje i boljitak za građane, ali i ograničenje njegove moći? Možda je upravo njegov odnos prema odlukama Ustavnog suda BiH, dok se istovremeno poziva na Ustav BiH i Dejtonski mirovni sporazum (iz koga je Ustav BiH proizašao), najilustrativniji odgovor na to pitanje.
Pravni teoretičari navode da je ustavni sud čuvar i tumač ustava, te da ustavni sudovi moraju, uvažavajući načela i vrijednosti, na pijedestalu imati moralnost, legitimitet i legalitet. Stoga nije slučajno da su njegove odluke “konačne i obavezujuće” jer je ustavni sud čuvar i zaštitnik najvećih vrijednosti u svakoj zemlji. Da li građani BiH žele da njihova prava garantira i štiti Ustav ili Milorad Dodik, i drugi političari? Nesumnjivo da na ovo pitanje, u demokratskim društvima kakvome teži BiH, postoji samo jedan odgovor, jer nema sumnje da svako želi imati pravnu sigurnost, ljudsko dostojanstvo, slobode i zaštićena prava. Ali, koliko građani BiH, pa i oni koji glasaju za Milorada Dodika i slične političare, poznaju svoja prava i znaju šta im Ustav garantira, osim što o tome dobijaju interpretacije u javnom prostoru?
Evropske integracije, kao što je pokazao i Upitnik Evropske komisije u kome su na prvom mjestu (politički kriterij) demokracija i vladavina prava, podrazumijevaju poštivanje Ustava i odluka Ustavnog suda. I uz manjkavosti koje postoje u sadašnjem bh. Ustavu (prava ostalih u odnosu na prava konstitutivnih naroda) puno su veća prava građana od onoga što se provodi u praksi i koja građani BiH uživaju. Jedan od uzroka je i nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH.
Pravedni sistemi – ograničavanje vlasti
Definirajući vladavinu prava, profesor Zvonimir Lauc u svom radu “Načelo vladavine prava u teoriji i praksi”, navodi: “Evidentno je da nema precizne definicije pojma ’vladavina prava’, stoga nije čudno da njezino značenje može varirati između različitih naroda i njihovih pravnih tradicija. Ipak, generalno, moglo bi se zaključiti za vladavinu prava, da je to pravno-politički poredak unutar kojeg se pravom ograničava država i njezina tijela – zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti, promicanjem određenih sloboda i prava, te tako stvara red i predvidljivost kako funkcionira država. U najvećem dijelu ’vladavina prava’ sustav je koji pokušava štititi prava građana od proizvoljnosti i zlouporabe korištenja državne vlasti. Danas smo svjedoci da je vladavina prava dominantni organizacijski model suvremenog ustavnog prava i međunarodnih organizacija (OUN, EU, VE). Ona je sastavnica i osnovica modernih ustavnih demokracija. Unutar mnogih pravnih načela, vladavina prava zauzima središnje mjesto i u ’hijerarhiji’ je na vrhu. Zato spada u najviše standarde prosperitetnih i uljuđenih pravednih sustava.”
Upravo u “uljuđenim pravednim sustavima” ustavni sud ima ovlasti da ukida zakone i druge propise, odnosno pojedine odredbe ako utvrdi njihivu neustavnost ili nezakonitost, što se u teoriji prava naziva korektivna revizija. Sweet A. Stone, profesor međunarodnog prava, u svom radu “Ustavni sudovi i parlamentarna demokracija” navodi: “Logika korektivne revizije je jasna. Jednom kada ustavni sud poništi zakon i zatim detaljno obrazloži kakva bi trebala biti ustavna verzija zakona, zakonodavna većina mora izvršiti odabir. U teoriji postoje četiri opcije. Kao prvo, može započeti s postupkom korektivne revizije, te osigurati ustavnost poštujući političke sklonosti ustavnog suda. Gotovo uvijek se odabere upravo ta opcija. Većina zna da je prepuštanje dijela njihove zakonodavne ovlasti ustavnim sucima najsigurniji način da se osigura proglašenje dotičnog zakona.
Kao drugo, može se u potpunosti odreći donošenja zakona. Ta je opcija rijetko kada održiva, ako se radi o važnim zakonima jer je u pravilu bolje za većinu da dobije barem dio onoga što želi nego da ne dobije ništa. Kao treće, može pokušati izbjeći sudsku odluku tako da, primjerice kreativno preformulira zakon. U tom slučaju zakonodavci se poigravaju sa sudom, izazivajući suce da po drugi puta ponište zakon. Iako se sudske odluke često tumače na što ograničeniji način, kako bi se omogućila maksimalna zakonodavna diskrecija prilikom korekcije, nije mi poznat niti jedan slučaj kada su zakonodavci vršili reviziju poništenog zakona, a da su pritom namjerno ignorirali odredbe suda.”
Na dodatno pitanje Evropske komisije koje je dobila Bosna i Hercegovina: “U koliko slučajeva je neizvršenje odluka Ustavnog suda BiH dovelo do krivičnog postupka zbog kašnjenja ili odbijanja da se izvrše odluke Ustavnog suda?” u odgovoru, koji su pripremale nadležne bh. institucije, navodi se da je za svako neprovođenje odluke Ustavnog suda BiH Tužiteljstvo BiH zadužilo određenog tužitelja za postupanje u tom predmetu... od kojih je većina arhivirana naredbama o obustavi istrage i naredbama o neprovođenju istrage. A 13 odluka Ustavnog suda BiH je i dalje neizvršenih. No, u odgovoru se navodi i kako odluke Ustavnog suda nisu provođene, ne zbog odgovornosti rukovoditelja, pardon “službenih osoba” koje su to morale uraditi, već zbog “demokratskih procedura”, koje su, eto, dovele do “zastoja” u provođenju tih odluka?!
-
Podsjetimo, po Ustavu Bosne i Hercegovine (Član VI/3) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to pitanje; Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine; Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom...
No, u BiH je odavno postala praksa da odluke Ustavnog suda kažu jedno, a interpretatori drugo. Ono što izazova veliku zabrinutost, ali i nezadovoljstvo građana i smanjenje povjerenja u pravo i pravdu, kao i mišljenja da su one dostupne samo pojedincima, izazvano je, između ostalog, i odbijanjem da se provedu odluke Ustavnog suda BiH. Onog trenutka kad u nekoj državi odluke ustavnog suda postanu ništavne, prestaje i bilo kakva priča o vladavini prava i građanskim pravima.
Profesor Lauc objašnjava: “Svakako je poželjno istraživati i oblikovati model uključivanja ’ustavotvorca’ i ’interpretatora’ u pravcu iznalaženja prave mjere, odnosno optimalnog modela, kojim će se ostvarivati moralitet – legitimitet – legalitet državnih tijela, sa svrhom ozbiljenja najviših vrednota ustavnog poretka”, ali i naglašava: “Ponajprije se tu misli na vladavinu prava kao Pravde. Za to je conditio sine qua non visoko stručno i etično teleološko tumačenje prije svega ustavnih sudaca, ali i uređen regulatorni sustav na europskim načelima. Drugim riječima, nužno je u državi i društvu afirmirati merit sustav i opću profesionalizaciju, koji, među ostalim, zavise i od obrazovnog sustava, konkretno izvođenja kurikuluma na pravnim fakultetima. Upravo najvažnije je ovladati načelima prava, što bi trebao biti temelj edukacije, osobito kroz tzv. clinical law training. (...) Znanstveni pristup znači povezivanje teorije i prakse, gdje je najbolji učitelj sama praksa, ali ne kao prakticizam, nego kao primijenjena teorija. Teorija i praksa imaju smisao samo ako polaze od čovjeka i njemu se vraćaju.”
U odgovorima na pitanja iz Upitnika Evropske komisije (politički kriterij) se navodi: “Ustavnim odredbama, kao i odredbama većeg broja zakona u Bosni i Hercegovini se osigurava jednakost svih građana bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost kako je to utvrđeno u acquisu-u EU,” no, u nastavku stoji: “Izuzetak predstavljaju prije svega elementi pravnog poretka BiH o kojima je odlučivao Europski sud za ljudska prava u predmetima ’Sejdić i Finci’ i ’Zornić’ i naložio nadležnim tjelima BiH da omoguće kandidiranje i glasovanje za sve političke dužnosti svim građanima BiH neovisno o njihovoj nacionalnoj pripadnosti, te u predmetu ’Pilav’ dodatno naložio osiguranje ove mogućnosti neovisno o entitetu kojem pripadaju.”
Kao što je poznato, ove odluke u BiH nikad nisu provedene.
“Mi držimo samorazumljivim sljedeće činjenice: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojeg Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom. U cilju očuvanja tih prava uspostavlja se među ljudima vlast koja izvodi svoje opravdane ovlasti iz suglasnosti onih kojima vlada. Kad god bilo koji oblik vlasti postane razoran za te ciljeve, tada je pravo naroda izmijeniti je ili napustiti, te uspostaviti novu vlast, zasnivajući njezine temelje na takvim načelima, i ustrojavajući njezinu moć u takvu obliku, kakav im se čini najprikladnijim za ozbiljenje njihove sigurnosti i sreće. Razbor nam zaista nalaže ne mijenjati zadugo ustanovljene vlasti zbog slabih i prolaznih razloga; i sukladno tome cijelo nam je iskustvo pokazalo kako je čovječanstvo sklonije patiti sve dok su zla trpljiva, nego se usuditi napustiti oblike na koje se naviknulo. Ali kad dugi tijek povreda i otimačina, poduzimanih uvijek s istim ciljem, pokaže namjeru podvrgnuti ih potpunoj samovlasti, njihovo je pravo i dužnost zbaciti takvu vlast i ustanoviti nove čuvare svoje buduće sigurnosti.” – pisao je o suštini ustavne vladavine Thomas Jefferson u američkoj Deklaraciji nezavisnosti 1777.
