Presuda Radovanu Karadžiću pobjeda je bosanskog društva!

Razgovarala: Dženana Karup Druško

Amir Ahmić, bh. oficir za vezu s Haškim tribunalom, koji godinama svojim radom pomaže u dokazivanju i procesuiranju zločina počinjenih u BiH, te nesumnjivo jedan od najboljih poznavatelja rada Tribunala i najupućeniji za analizu presuda ICTY/MICT-a, za Avangardu govori o presudi Radovanu Karadžiću: “Podsjetit ću da se ICJ, odbijajući zahtjev Srbije za agresiju članica NATO-a pozvao na presude ICTY (...) navodeći da je NATO zaustavljao teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje je sproveo srbijanski režim na čelu koga je bio Slobodan Milošević”; šta je do sad presuđeno u haškim presudama: “Tužitelji su godinama dokazivali da je u BiH počinjena agresija, genocid i druga teška kršenja međunarodnog prava. Zahvaljujući i sudijama koji su imali hrabrosti da donose presude, koje su dugoročno mijenjale i međunarodno pravo, imamo presude da su i Srbija i Hrvatska izvršile agresiju na BiH s ciljem stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske, da je u BiH počinjen genocid, i mnogi drugi zločini, od istrebljenja, etničkog čišćenja... do masovnih silovanja”; ulozi države BiH u dokazivanju počinjenih ratnih zločina i važnosti i hrabrosti svjedočenja žrtava: “Suđenje Karadžiću je cijela galerija sjećanja, ali i sposobnih i hrabrih ljudi koji su i prije počinjenja zločina zakonski prisluškivali Karadžića, koji su pratili i snimali srpske snage u vrijeme genocida u Srebrenici; svjedoka koji su i po više puta dolazili da svjedoče; hrabre majke, sestre i kćerke iz Srebrenice i cijele BiH; hrabri logoraši i nevjerovatno hrabra svjedočenja silovanih žena; svjedočenja intelektualaca, profesora, doktora, i drugih koji su svjedočili o opsadi Sarajeva; onih koji su napravili Knjigu mrtvih u vrijeme opsade Sarajeva; hrabri Bošnjaci i Hrvati iz Bosanske Krajine; novinari koji su svjedočili; mediji kao što je Slobodna Bosna, čiji su tekstovi korišteni kao dokazni materijali i to ne samo protiv Karadžića; svjedočenja vjerskih službenika; insajdera o prekopavanju masovnih grobnica, kao i svih ljudi koji su dali doprinos u pronalasku i iskopavanju masovnih grobnica; udruženja koja i danas vode bitke za progon ratnih zločinaca; grupe ljudi iz državnih agencija koje decenijama smireno i bez pompe rade vrhunske poslove...”

AVANGARDA: Radovanu Karadžiću je napokon izrečena i drugostepena presuda kojom je osuđen na doživotni zatvor. Šta je po Vama najvažnije u toj presudi?


AHMIĆ: Čini mi se da je sve važno. Ponosan sam jer sam učestvovao u prvom presuđenju za zločin genocida u slučaju Krstić, i svim drugim predmetima za Srebrenicu, kao i u slučaju Karadžić kada je ponovo utvrđen genocid. Karadžiću je presuđen i sveobuhvatan udruženi zločinački poduhvat u 20 općina, uključujući zločin istrebljenja od Prijedora do Foče, zatim opsada Sarajeva – dokazano je da je Vojska Republike Srpske ispalila sve granate kojima je ubijeno hiljade Sarajlija uključujući i Markale. 


Važno je i da je jedan žalbeni sudija, iako je preglasan, po prvi put u povijesti Suda izdvojio mišljenje i napisao da je Tužiteljstvo dokazalo genocid u općinama. O tome se skoro i ne govori u javnosti, a veoma je važno i jer daje nadu za žalbeni proces protiv Ratka Mladića. 


AVANGARDA: Mnogi se pitaju šta ova presuda znači za budućnost Republike Srpske, a čak je i jedina izjava predsjednika Srbije išla u tom pravcu – o opstanku RS nakon ove presude. Koja je njena težina sa stanovišta međunarodnog prava?


AHMIĆ: Karadžić je presuđen od suda Ujedinjenih nacija koji je uspostavilo Vijeće sigurnosti i to zbog prijetnje svjetskom miru. Presuda protiv Karadžića, kao i sve druge presude ICTY predstavljaju pravno naslijeđe Ujedinjenih nacija i svih članica UN-a, uključujući i Rusku federaciju koja se suprotstavila rezoluciji o Srebrenici u UN-u. Na jednom drugom sudom, Međunarodnom sudu pravde u Den Haagu (ICJ), Srbija je presuđena za nekažnjavanje i nespriječavanje genocida, a tom presudom su vojska i policija Republike Srpske označeni kao realizatori genocida. Znači, na dva suda UN-a imamo presude o državnoj, entiteskoj i pojedinačnoj odgovornosti. 


Suština svake osuđujuće presude je kazna. Šta će se dalje dešavati na međunarodnom planu ostaje otvoreno pitanje, ali podsjetit ću da se ICJ, odbijajući zahtjev Srbije za agresiju članica NATO-a pozvao na presude ICTY, odnosno presude protiv srbijanskog rukovodstva zbog zločina na Kosovu, navodeći da je NATO zaustavljao teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava koje je sproveo srbijanski režim na čelu koga je bio Slobodan Milošević.


AVANGARDA: S obzirom na težinu i obimnost tih zločina može li presuda Karadžiću biti satisfakcija za žrtve?


AHMIĆ: Pratio sam reakcije žrtava nakon sastanka sa Sergeom Brammertzom, neposredno nakon presude Karadžiću, kada su izjavili da im je glavni tužitelj rekao da već “od sutra” treba razmišljati o žalbenom postupku Ratku Mladiću i suđenju Stanišiću i Simatoviću. Ti procesi se nastavljaju. 


Naravno da može, jer ovo je pobjeda žrtava, njihove upornosti, dokaz njihove neviđene snage. Sretan sam što sam to mogao gledati izbliza i učestovati, ali i svjedočiti da je ova presuda i pobjeda bosanskog društva. Pobjeda znanih i neznanih koji su utkali dio svojih života u ovaj proces prikupljajući dokaze, svjedočeći, dostavljajući materijale, bodreći, i na sve druge načine dajući svoj doprinos ovakvoj presudi nakon skoro 30 godina. 


Suđenje Karadžiću je cijela galerija sjećanja, ali i sposobnih i hrabrih ljudi koji su i prije počinjenja zločina zakonski prisluškivali Karadžića, koji su pratili i snimali srpske snage u vrijeme genocida u Srebrenici; svjedoka koji su i po više puta dolazili da svjedoče; hrabre majke, sestre i kćerke iz Srebrenice i cijele BiH; hrabri logoraši i nevjerovatno hrabra svjedočenja silovanih žena; svjedočenja intelektualaca, profesora, doktora, koji su svjedočili o opsadi Sarajeva; onih koji su napravili Knjigu mrtvih u vrijeme opsade Sarajeva; hrabri Bošnjaci i Hrvati iz Bosanske Krajine; novinari koji su svjedočili; mediji kao što je Slobodna Bosna, čiji su tekstovi korišteni kao dokazni materijali i to ne samo protiv Karadžića; svjedočenja vjerskih službenika; insajdera o prekopavanju masovnih grobnica, kao i svih ljudi koji su dali doprinos u pronalasku i iskopavanju masovnih grobnica; udruženja koja i danas vode bitke za progon ratnih zločinaca; grupe ljudi iz državnih agencija koje decenijama smireno i bez pompe rade vrhunske poslove... Nabrajanje zaslužnih je uvijek nezahvalan posao i samo sam pomenuo dio. 


S druge strane je nada i želja da uspijemo, i da nakon 26 godina dokažemo i genocid u općinama izvan Srebrenice, ali i da učvrstimo sve dosadašnje nalaze ICTY u predstojeća dva suđenja.


AVANGARDA: U slučajevima Karadžića i Mladića nije se dokazivao međunarodni konflikt već udruženi zločinački poduhvat koji je, po optužnicama, uključivao najviše političko i vojno-sigurnosno rukovodstvo Srbije. Zašto? 


AHMIĆ: U slučaju Radovana Karadžića utvrđena su 4 UZP-a u kojima je učestovalo rukovodstvo bosanskohercegovačkih Srba. U prvom, sveobuhvatnom UZP-u, zajedno sa srpskim rukovodstvom iz BiH, učestovali su, po presudi, i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan.


UZP je oblik krivične odgovornosti pojedinaca, a međunarodni konflikt se dokazuje u odnosu na Ženevske konvencije i to je osnovna razika. Dok se za svakog optuženog pojedinca izvode konkretni dokazi kroz UZP, dokazivanje međunarodnog konflikta podrazumijeva i izvođenje dokaza koji se tiču djelovanja svake države u vezi sa konfliktom kroz njene institucije i pojedince – od vođenja politike, diplomacije, upotrebe oružanih snaga, općeg međunarodnog djelovanja, finansijskog i svake druge strukturalne povezanosti jedne države s dešavanjima u drugoj državi, u ovom slučaju povezanosti Hrvatske i Srbije sa dešavanjima u BiH. 


ICTY je od početka presuđivao međunarodni konflikt, odnosno agresiju na Republiku BiH i od SRJ/Srbije i od Republike Hrvatske, počevši od slučaja Tadić, Blaškić, Delalić, Kordić, itd. i tu je stvar kristalno jasna – ICTY je shodno svom mandatu od 1999. godine donio pravosnažne presude u kojima je označio SRJ/Srbiju i Republiku Hrvatsku kao agresorske države i to je jedno od najvećih dostignuća ICTY. Bio sam sudionik kod svih presuda o agresiji, kako Srbije u pravosnažnom slučaju Tadić iz 1999, tako od prve do posljednje presude bosanskim Hrvatima, uključujući zadnju protiv Prlića i drugih.


Što se tiče UZP-ova u slučajevima Karadžića i Mladića i činjenice da su vijeća izbacila Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića i Franka Simatovića iz UZP-ova, to odstupa od ranijih presuda, jer, recimo, 2008. godine u slučaju Milana Martića i Prvostepeno i Drugostepeno vijeće je zaključilo da je Slobodan Miloševic bio na čelu UZP-a koji je obuhvatao i Hrvatsku i Srbiju, s desecima srbijanskih dužnosnika, a u tom UZP-u su iz BiH navedeni Karadžić Mladić. 


Suđenje protiv Stanišića i Simatovića, i Ratka Mladića, odlična je prilika da se UZP s Miloševićem i ostalima ponovo vrati u okvire sudske prakse. Ali i ako u UZP-u nema Slobodana Miloševića u slučaju Karadžića, to ne znači da je Srbija amnestirana, ili da ne važe sve ranije presude za agresiju Srbije koje su izrečene na ICTY. Ponovo napominjem da je nizom presuda SRJ/Srbija označena kao agresor u BiH i to se nikada više ne može promijeniti. One stoje. I prijete.


AVANGARDA: Ko je najzaslužniji za to, jer bilo je kontradiktorinih informacija o radu pojedinaca u Haškom tribunalu, kritika i iz stručne zajednice, priča o političkim pritiscima koje je svojevremeno pokrenuo sudija Harhof...? 


AHMIĆ: Nezahvalno je da ja dajem neku ocjenu, pogotovo što su glavni tužitelji ocjenjivali rad nas oficira dva puta godišnje u Predsjedništvu BiH i dva puta godišnje u izvještajima Vijeću sigurnosti UN-a, a ja sam faktički bio dio njihovog tima. Ali, recimo da je Richrad Goldstone potpisao prvu optužnicu 1995. protiv Karadžića i Mladića. G-đa Luise Arbour je dala veliki doprinos Pravilima puta rimskog sporazuma i danas još uvijek čekamo da se u BiH procesuiraju svi odgovorni s kategorijom A koji su “osnovano sumnjivi”. Optužila je i Sloboda Miloševića krajem 1999. godine za zločine na Kosovu, i sigurno je zaslužna i za njegovo dovođenje u Haag. Poslije je Carla Del Ponte, koja je bila je sila od žene, optužila Miloševića i za genocid u BiH. Del Ponteova je bila beskrompromisna i počesto je bilo i varnica u suradnji, ali je bila dobronamjerna i vrlo oštroumna. Od njenog dolaska krajem 1999. godine do 2001. godine dostavili smo joj nekoliko hiljada dokaza o odgovornosti Miloševića i srbijanskog rukovodstva za genocid i druge zločine u BiH i upravo je ona u novembru 2001. godine optužila Miloševića za genocid u BiH. 


Upravo Del Ponteova je podigla sve optužnice protiv političkih i državnih zvaničnika SRJ/Srbije od 1999. do 2005. kada je Vijeće sigurnosti UN-a zaustavilo dalje podizanje optužnica i “naredilo” zatvaranje ICTY-a 2010. godine. Serge Brammertz je veoma mudro završio slučaj Milana Martića, gdje je izdejstvovao osuđujuću presudu i UZP na čelu s Miloševićem, pa UZP u slučaju Prlić i drugi, a nadam se da će uspjeti i u slučaju Ratka Mladića da dokaže genocid i u drugim općinama i da će Stanišić i Simatović biti u konačnici presuđeni. Brammertz, kao veoma smiren i mudar tužitelj, zaslužan je što su i Karadžić i Mladić dovedeni pred ICTY.


Ovi tužitelji su godinama dokazivali da je u BiH počinjena agresija, genocid i druga teška kršenja međunarodnog prava. Zahvaljujući i sudijama koji su imali hrabrosti da donose presude koje su dugoročno mijenjale i međunarodno pravo, imamo presude da su i Srbija i Hrvatska izvršile agresiju na BiH s ciljem stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske, da je u BiH počinjen genocid, i mnogi drugi zločini, od istrebljenja, etničkog čišćenja... do masovnih silovanja.


AVANGARDA: Može li to ogromno haško naslijeđe pomoći suradnji država u regionu u progonu ratnih zločinaca, iako je po dosad urađenom jasno da je tu potpuni fijasko?


AHMIĆ: Da bi nešto doživjelo fijasko moralo bi da egzistira ili da postoji. Suradnja suštinski nikada i nije postojala isključivo zbog opstrukcija Srbije i Hrvatske, koje su godinama opstruirale i rad ICTY. Glavni tužitelji ICTY-a, ali i MICT-a, godinama u svojim izvještajima Vijeću sigurnosti UN-a upozoravaju da su Srbija i Hrvatska postale utočišta za ratne zločince, jer dvojna državljanstva onemogućuju izručenja BiH i čim se osumnjičeni, pa čak i presuđeni, nađe na teritoroji Srbije ili Hrvatske od tog momenta BiH nema nikakve ingerencije. Desetina je dokaza tome, i konkretnih slučajeva koji se nalaze i u izvještajima glavnog tužitelja, ali, na žalost, ništa se ne preduzima.


AVANGARDA: A haško nasljeđe i procesuiranje ratnih zločinaca u BiH?


AHMIĆ: Državna strategija je propala. Mislim da se pravosuđe u BiH treba referirati na ono što je uradio ICTY/MICT i koristiti naslijeđe tog međunarodnog suda. Svi koji imaju državljanstvo Srbije i Hrvatske su po automatizmu amnestirani od pravosudnih organa BiH. Vidjeli smo šta je bilo sa  Markom Radićem kojeg su izvukli iz zatvora u BiH i oslobodili prebacujući ga u Hrvatsku. Đukić, slučaj tuzlanska kapija, pobjegao je u Srbiju koja ga štiti. 


Zvuči nemoguće da od Dejtonskog sporazuma nije podignuta optužnica za opsadu Sarajeva i bilo koje UN enklave, od Goražda do Bihaća, da nema presuda o karakteru konflikta u BiH, da ne postoji optužnica za genocid van Srebrenice od Daytona do danas, a svi mi instistiramo da ovaj MICT, ili ranije ICTY, presudi za genocid u općinama BiH. Zamislite da smo imali presude za genocid pred Sudom BiH šta bi to značilo za podršku ovih procesa u Haagu u kojima dokazujemo genocid. 


BiH ne smije posustati u progonu ratnih zločinaca, a naslijeđe ICTY/MICT-a osnov je za to. Vrijeme prolazi, bez žrtava nema procesa, bez njihovih svjedočenja nema progona i ne smijemo dozvoliti da zločinci igraju na tu kartu. U Haagu zločinci nisu uspjeli, jer smo imali, prije svega posvećene tužitelje. Ne vidim razloga da to tako ne bude u BiH, bez obzira na svu složenost političkih odnosa, a garancije međunarodne zajednice su presudne u ovom slučaju.


AVANGARDA: Neosporna je uloga međunarodne zajednice za formiranje i rad ICTY. Kolika je i kakva bila uloga države BiH u radu Tribunala sve ove godine, ili konkretno u procesu protiv presuđenog Karadžića?


AHMIĆ: Na inicijativu Alije Izetbegovića od početka je uspostavljena suradnja sa ICTY. On je  imenovao prvog predstavnika-oficira za vezu sa ICTY i to je bila g-đa Vasvija Vidović. Osnovan je i Ured u Bruxellesu, koji je kasnije preseljen u Den Haag, i 1994. godine je napravljen Memorandum o razumijevanju između Ureda tužitelja ICTY i Vlade RBiH koji je u to vrijeme potpisao Irfan Ljubijankić. Nekoliko mjeseci nakon potpisivanja tog Memoranduma dobio sam novo zaduženje – da operativno vodim i koordiniram poslove istraživanja počinjenih zločina, i da osiguram da se na zahtjeve Tužiteljstva ICTY, koje je g-đa Vidović slala zaštićenom vezom, odgovori efikasno i blagovremeno. Sjećam se naše radosti kada je podignuta prva, zajednička optužnica protiv Karadžića Mladića u julu 1995. godine. G-đa Vidović je uložila ogroman napor i trud da naša suradnja što brže i efikasnije zaživi sa ICTY. To su bili pionirski koraci i veliki izazovi i odgovornost za sve nas. Optužnica iz jula 1995. protiv Karadžića i Mladića je po mom mišljenju osigurala bolju pregovaračku poziciju, ne samo međunarodne zajednice, nego i bosanske strane u Daytonu. 


Početkom 1999. godine stupio sam na dužnost oficira za vezu. Optužnica protiv Karadžića je stalno dograđivana. Prva promjena optužnice urađena je 2000. kada je razdvojena jer se očekivalo zajedničko suđenje protiv Karadžića i Momčila Krajišnika, a 2009. godine optužnica je struktuirana kroz formu UZP-a. Već do 2009. godine smo imali niz pravosnažnih presuda u kojima je utvrđen međunarodni konflikt – agresija na Republiku BiH, ali i pravosnažno presuđen UZP u kojem su se  nalazili i Slobodan Milošević i Jovica Stanišić, zajedno sa Karadžićem Mladićem i “more” novih dokaza koje je obezbjeđivala i država BiH. Tužitelj se opredijelio da u novoj optužnici kroz 4 UZP-a dokazuje odgovornost Karadžića.


Uz dokaze koje je Tužiteljstvo obezbjeđivalo za procese pred ICTY i iz drugih izvora, mi smo pomogli dostavljanjem hiljada stranica transkripata prisluškivanih razgovora koji su urađeni legalnim, zakonskim putem, kao što sam već naveo. Ljudi koji su učestvovali u osmišljavanju, organizaciji i prisluškivanju kroz zakonske forme tadašnjeg SDB-a i RMUP-a Republike BiH zaslužuju najviša odlikovanja države BiH. ICTY je potvrdio autentičnost i zakonitost tog prisluškivanja.


AVANGARDA: S obzirom da ste u stalnom kontaktu s tužiteljima ICTY/MICT, jesu li oni zadovoljni urađenim? Jesu li zadovoljni presudom Radovanu Karadžiću? 


AHMIĆ: Nisu u potpunosti. Surađivao sam skoro cijelu 1999. godinu sa g-đom Arbour, zatim skoro po deset godina sa Carlom Del Ponte i Sergeom Brammertzom. Njihova posvećenost poslu tužitelja je nevjerovatna, samo od početka 1999. i narednih desetak godina u BiH, kroz podršku sva tri glavna tužitelja, organizirali smo stotine istražnih misija u kojima su istražitelji i tužitelji ICTY-a proveli u BiH skoro 7,5 godina istražujući zločine počinjene nad Bošnjacima.


Treba reći i da glavni tužitelji nikada nisu imali dilemu oko toga da je u cijeloj BiH počinjen genocid, da su Srbija i Hrvatska agresori na Republiku BiH. Jedino što ni jedan tužitelj nije uspio dokazati je zločin genocida van “zaštićene zone Srebrenica” i ta praksa nepresuđivanja genocida je započela u slučaju Jelisić. Naravno, s tom činjenicom da do danas nije presuđen genocid u drugim općinama u BiH, niko nije zadovoljan u Tužiteljstvu ICTY/MICT, pa tako i nakon pravosnažne presude Karadžiću. No, glavni tužitelj Brammertz je optimista i smatra da se ovaj zločin može dokazati u slučaju Ratka Mladića.


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi