Nema moralne panike bez odgovarajućeg ideološkog koncepta medija koji datom problemu daje prostor. I tu dolazimo na početak. Prema sociolingvističkim istraživanjima, “moralna panika” ne izbija ad hoc, ona se pažljivo, medijski konstruira
Otkako postoji lingvistička teorija bilo je i lingvističkih “izleta”,
koji bi se najjednostavnije mogli opisati, kako ih u svojoj studiji i
objašnjava Kalve (1981), lingvističkim padovima. To su one pojave kad se
lingvistika jedino veže za problem vremena, ili kada je dominantna
ideologija preuzme i korisiti kao sredstvo, pripisujući joj političku
ulogu i pretvarajući je tako u političku ideologiju. U tom smislu, kao u
našim okolnostima, “pitanje jezika” postaje prvorazredno nacionalno
pitanje, a kod nas su nacionalna pitanja “tradicionalno” dogmatski
postavljena pa se i ne propituju.
U
zemljama bivše Jugoslavije trenutačno je dominantno perenijalističko
tumačenje nacija, prema kojem je, kako je duhovito opisuje Anthony
Smith, nacija kao uspavana ljepotica koja se nakon stoljeća sna upravo
probudila. Samo što je kod nas, izgleda, prilično mamurna i zlovoljna
Drugim
riječima, u zemljama bivše Jugoslavije trenutačno je dominantno
perenijalističko tumačenje nacija, prema kojem je, kako je duhovito
opisuje Anthony Smith, nacija kao uspavana ljepotica koja se nakon
stoljeća sna upravo probudila. Samo što je kod nas, izgleda, prilično
mamurna i zlovoljna, pa i jezik, kojim je ta ljepotica nekad govorila,
postaje ne samo lingvističko, nego primordijalno egzistencijalno
pitanje. Ova situacija prilično podsjeća na bosanski sabor iz 1910. u
kojem su se oni koji su probudili ljepoticu – naciju, tragikomično
sporili oko naziva jezika, o čemu je veoma iscrpno pisao akademik Dževad
Juzbašić. Tada, kao i sada, polazilo se od pojednostavljenih premisa da
određen jezik kao metonimija nacije postoji u kontinuitetu barem
hiljadu godina, a drugi su ga isto toliko godina osporavali.
Moralna panika
Ovu
historijsku dramatiku danas možemo naći na stranicama Stava (6.9.2016),
u tekstu pod maglovitim naslovom Šta je taj bosanski, da prostiš rekti,
prof. doktrinara Sanjina Kodrića. Njegovo nespretno uvođenje aluzije na
stihove Maka Dizdara iz pjesme Zapis o zemlji svjedoči o stalnoj
potrazi i potrebi za kontinuitetom koji nikako da ispuni njegova
očekivanja jer je historijska stvarnost jedno, a amaterske iluzije nešto
sasvim drugo. Takva očekivanja nastojali su pomiriti i ispuniti neki
totalitarni režimi, dobro poznati, a dobro je poznato i kako je sve to
završilo.
Inače, Kodriću su, kao uostalom i drugim ideolozima po
vokaciji, svojstvena ovakva simplificiranja, a ciljem da kod prosječnog
čitaoca najprije izazovu osjećaj zbunjenosti i uskraćenosti, koji se
onda autorovim manipulacijama dovode u stanje ravnoteže, jer mu on
stvara osjećaj dostignute pravde. Kako je vidljivo iz prethodnih i ovog
Kodrićevog teksta objavljenih u Stavu, bilo da to navodi eksplicitno ili
tek implicitno, nered u njegovom mišljenju pun je fantazmagorija poput
stećaka, bogumila, drevnog bosanskog jezika, plemenitih Bošnjana –
Bošnjaka s početka dvadesetog stoljeća...
Ko bi to raspetljao i
do kraja nabrojao? Strategija kojom se Kodrić služi poznata je u
lingvistici kao pravljenje “moralne panike” (Cammeron prema Kordić,
2010). Ova strategija obično je vezana za dva mita – mit o zlatnom dobu i
mit o propadanju nacije, za koji su obavezno krivi Drugi. Kako navodi
Cammeron: “Moralna panika nastaje kada se nekoj društvenoj pojavi ili
problemu iznenada posvećuje velika pažnja u javnom diskursu i o tome se
diskutira na opsjednuti, moralizirajući i alarmantan način, kao da se
nagovještava neka nadolazeća katastrofa.” (Cammeron prema Kordić, 2010:
27).
Glavna svojstva “moralne panike” su pojednostavljivanje i
konfuzija, a upravo su to i glavne odlike Kodrićevog teksta. I još
važnije, “moralna panika” je stanje u kojem se na određeni problem
javlja nesrazmjerna reakcija javnosti (Kordić, 2010). Nema moralne
panike bez odgovarajućeg ideološkog koncepta medija koji datom problemu
daje prostor. I tu dolazimo na početak. Prema sociolingvističkim
istraživanjima, “moralna panika” ne izbija ad hoc, ona se pažljivo,
medijski konstruira.
Briga o svima nama
U cijeloj
priči, nakon što su proizveli problem, uskaču spasitelji poput Kodrića i
kodrića, što donosi znatnu materijalnu korist. Jer to je ipak briga o
svima nama. Dok su oni budni i pišu pamflete, rječnike, poredbene
pravopise, mi spavamo mirno. Da je Kodrić svjestan šta radi jasno govori
uvodna rečenica, koja bi eventualno mudrog čitaoca, a koji bi mogao
postaviti neko logično pitanje, morala dovesti u sumnju: “U čemu je
uopće problem s bosanskim jezikom – ima li ga ikako, ili je riječ o
problemu bez problema”?!
Pitanje
imena jezika je političke prirode, a budući da živimo u vulgarnoj
parohijalno-podaničkoj kulturi, ono je danas dovedeno do usijanja, jer
je politizirano sve – od vrtića do akademija
Dragi
Kodriću, bosanski jezik kao nasljednik bosanskohercegovačkog
standardnojezičkog izraza nije nikakva pojava sama za sebe. On postoji
dok postoje govornici. Pitanje imena jezika je političke prirode, a
budući da živimo u vulgarnoj parohijalno-podaničkoj kulturi, ono je
danas dovedeno do usijanja, jer je politizirano sve – od vrtića do
akademija. Da bi dalje dezavuirao prosječnog čitatelja, koji se oslanja
na njegove titule, on nastavlja: “Na ovo pitanje ne može odgovoriti samo
lingvistika kao nauka o jeziku, pa ni samo filologija kao širi okvir
naučnog proučavanja jezika i književnosti. Jezik je, naime, i izrazito
važna društvena i kulturalna pojava, pa tako i znatno šire društveno i
kulturološko pitanje. Da je jezik samo komunikacijsko sredstvo i da su
pitanja o jeziku samo lingvistička, problema s jezikom ne bi bilo, niti
bi ih moglo biti.”
Na ovo pitanje lingvistika je dala odgovor:
jezik je sredstvo komunikacije – prvenstveno, a sve ostale njegove
funkcije u odnosu na ovu – sekundarne su, ako ćemo posmatrati stvari
naučno. Ideološka pitanja vezana za jezik su političke naravi, a to već
nije nauka. Drugo, uvođenjem kulturološkog pristupa Kodrić zamagljuje
jasne stvari. Naime, kulturologija operira kulturemima, a o njima se u
lingvistici govori tek s pojavom istraživanja onih lingvističkih
činjenica koje u društvu fukcioniraju kao kulturemi, tj. sa
istraživanjem figurativnog jezika.
Prešućuje
Kodrić, ako zna koliko ne zna, da se upravo na ovim nivoima jezične
strukture ne može govoriti o posebnim jezicima. On se tako za tili čas
sa herderovske teorije jezika i nacije prebaci na polje lingvističkog
relativizma. Ove retoričke kaskade imaju jedan jedini cilj – predstaviti
autora kao učenog akademskog građanina koji suvereno barata pojmovima
iz lingvistike i sociolingvistike. No, ono na čemu mu valja čestitati je
njegova poučivost. Naime, konačno je naučio da postoji bitna razlika
između lingvistike i filologije, što neke njegove kolege – samozvani
filolozi – još nisu. Istina i on je to naučio tek nedavno, mak na konac
moglo bi se odrediti kada i od koga.
Historijski kontinuitet
Šireći
“moralnu paniku” on bezočno laže i izmišlja kad u istom tekstu kaže:
“Uprkos brojnim pokazateljima historijskog kontinuiteta bosanskog jezika
i bosanske jezičke nominacije potvrđenim u povijesnim izvorima na
različitim stranama, bosanski jezik predmet je direktnog osporavanja već
gotovo dva stoljeća.” Ko to gotovo dva stoljeća osporava bosanski
jezik? U cijelom tekstu mi ne saznajemo ni ko, ni kako, ni zašto
osporava bosanski jezik. Zašto? Zato što je to najobičnija laž, koju
bošnjakisti preuzimaju od Hrvata, a Hrvati su znatno prije istu matricu
preuzeli od Srba, a od koga su je Srbi preuzeli postaje irelevantno. Činjenica
je da spasitelji na sve tri strane dobro naplaćuju svoju brigu. A briga
je u svakom patrijarhalnom i ruraliziranom društvu, kakvo je naše,
plemenit oblik egzistencije, kao što su plemeniti i Bošnjani koji se
priviđaju Kodriću početkom dvadesetog stoljeća. Da bi govorio o
lingvističkim temama nije dovoljno biti bošnjakolog po uvjerenju, moralo
bi se nešto znati, a nešto i istražiti iz lingvističke teorije i
dosadašnjih istraživanja. Koliko je meni poznato, osim ovih ispada,
Kodrić nema nijedan rad iz lingvističke teorije niti iz primijenjene
lingvistike. A da je stvarno riječ o lingvističkom analfabeti govori
sljedeća njegova rečenica: “Pogotovo, pak, ne bi moglo biti problema s
bosanskim jezikom ili bosanskim jezičkim standardom.”
Lingvistika je dala odgovor: jezik je sredstvo komunikacije –
prvenstveno, a sve ostale njegove funkcije u odnosu na ovu – sekundarne
su, ako ćemo posmatrati stvari naučno. Ideološka pitanja vezana za jezik
su političke naravi, a to već nije nauka
Šta ova
rečenica znači? Početak rečenice Pogotovo, pak, svjedoči o odsustvu
svake sintaksičke i stilske kompetencije. Uobičajeno je, a to lingvisti
vrlo dobro znaju, da se pod imenom jezika uglavnom misli na njegovu
standardnu formu. Tako je na ovaj način postavljena rečenica čista
manipulacija. Što je i sljedeći dio teksta: “Nekadašnji srpskohrvatski
(ili hrvatskosrpski) jezik nije postajao oduvijek, ‘od početka svijeta᾽,
već je stvoren spomenutim Bečkim književnim dogovorom 1850. godine iz
kulturalnih, društveno-političkih i ideoloških potreba jednog vremena.
Bio je to pokušaj najprije jezičkog i književno-kulturalnog
približavanja, a nakon toga i društvenog te političko-državnog
ujedinjenja prije svega Srba i Hrvata te Slovenaca, dok su se drugi
južnoslavenski narodi, Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci, pritom
podrazumijevali – Bošnjaci u smislu srpsko-hrvatskih odnosa, a Crnogorci
i Makedonci u vezi sa širim srpskim nacionalnim korpusom.
Srpskohrvatski
jezik bio je svojevrstan lingvistički kompromis i konstrukt, koji je
svojoj svrsi služio neko vrijeme i koji je, naravno, imao i svoje
vrijednosti i smisao, svoje prednosti, ali i nedostatke, a koje je
uostalom jasno predstavljalo i njegovo ime, vezano tek za dva
južnoslavenska naroda.”
Ovo
je tipična pojava u današnjoj srbistici i kroatistici, pa su je
prirodno preuzeli i bošnjakisti. Prešućuju svi jednu elementarnu
sociolingvističku činjenicu, koja podrazumijeva da se normira ono što je
neutralno i dominantno. To je dobro znao nekadašnji dijalektolog i
današnji glavni ideolog i tvorac brige za bosanski jezik – prof. Dževad
Jahić, koji je devedesetih pisao potpuno suprotno: “Bosna i Hercegovina,
kao sadašnji areal sh. jezičkoga područja, zauzima posebno mjesto u
njegovoj šarolikosti. Ona predstavlja teren na kojem su se u prošlosti
susretale, sukobljavale i neutralisale različite svjetske kulture,
religije, političke dominacije. Na sh. terenu ne postoji prostor koji na
takav osoben način čuva tragove prošlosti. Osnovna njegova odlika je
višekonfesiono ili višenacionalno nasljeđe, kakvo, u takvom organski
izmiješanom vidu, ne nalazimo gotovo nigdje, ili baš nigdje u evropskim
razmjerama. Na bh. tlu se nije izdvojila niti jedna posebna nacionalna
matica koja bi ga pokrivala i davala mu dominirajući ton. Njegova
osnovna odlika je u nijansiranju nekoliko konfesiono-nacionalnih
cjelina, prije svega podijeljenih na relaciji velikih svjetskih
religija: katoličanstvo-pravoslavlje-islam. Te tri religije igraju
presudnu ulogu u formiranju bh. kulturnoistorijskog bića, ali one se
javljaju kao temeljna potka na jednoobraznoj slovenskoj etničkoj i
jezičkoj osnovi. Tradicionalna dimenzija ovog areala pokazuje da naši
etnosi i nacije nasljeđuju uzajamnost, da je ta veza zakonita pojava i
da tek ona otkriva svojstva i onog što je posebno i onog što je
zajedničko.” (Jahić, 1990: 210)
Loše kopije
Moglo
bi se postaviti i sljedeće pitanje bošnjakistima – zašto se ovih
principa nije držalo u ishitrenoj jezičnoj politici, čije su posljedice i
današnja trvenja oko imena bosanskog jezika? Zašto su se bošnjakisti
opredijelili za loše kopije, koje je Jahić u pomenutom radu objasnio
sljedećim riječima: “Jezičke konfliktnosti u odnosu među varijantskim
sredinama izražavaju se naročito u težnjama da se varijanta proglasi
jezikom, zasebnim standardnojezičkim idiomom. Također i u tome što jedna
varijantska matica želi nametnuti svoje osobine drugoj, u ime nekog
svoga prava na prevlast. U prvom slučaju radi se o separatističkom
odnosu prema varijantskim razlikama, u drugom o unitarističkom konceptu
razrješavanja postojećih jezičkih razlika.” (Jahić, 1990: 212)
Da
bi govorio o lingvističkim temama nije dovoljno biti bošnjakolog po
uvjerenju, moralo bi se nešto znati, a nešto i istražiti iz lingvističke
teorije i dosadašnjih istraživanja
Nastojeći pokazati
znanje o procesima standardizacije uvodi Kodrić i Bečki književni
dogovor, ali uz sve one tipične zamjerke koje su prisutne u današnjoj
kroatistici i srbistici, tako da se ovi tekstovi ne moraju ni čitati.
Dovoljno je da znate šta su u srbistici ili kroatistici rekli o ovome.
Poslije ovakvih rečenica ne ostaje ništa drugo nego zaključak da je
pitanje imena jezika jednako postavljanju tzv. hrvatskog pitanja, ili
pitanja o danu Republike Srpske. Srbi idu na referendum, a budući da ih
prije ili kasnije u svemu slijedimo, po modelu: prvo Hrvati, jer Hrvati
imaju prednost, a onda ćemo mi, ostaje nam da se okrenemo susjedima i
čekamo.
Do tada, “moralna panika” je ono što povezuje goruće
nacionalističke probleme. Problem je, međutim, što oni gore već dugo, a
nikako da izgore. Gore samo ljudi, posebno lakovjerni, koji nisu u
stanju napraviti razliku između naučnika i manipulatora s titulom. Kako
stečenom – drugo je pitanje. Nažalost, sociologija lingvistike i dalje
ostaje izrazito nepovoljna, budući da je današnji pseudolingvisti uporno
vraćaju na herderovsku paradigmu. Zaboravljaju pritom da je rat počeo u
jeziku i književnosti i da će se upravo preko njih morati krenuti u
suprotnom smjeru. Ili upravo to ne zaboravljaju?