“Po presudi Radovanu Karadžiću možemo da ocenimo ko je pobedio, a ko izgubio rat”

Razgovarala: Tamara Nikčević

Bivši gradonačelnik Beograda, nekadašnji ambasador SRJ u Vašingtonu, beogradski istoričar, Milan St. Protić, za Avangardu govori o presudi što ju je Mehanizam za međunarodne kaznene sudove u utorak izrekao Radovanu Karadžiću: “Presuda Radovanu Karadžiću, u to vreme predsedniku Republike Srpske, koja je, zajedno sa Srbijom, devedesetih godina prošloga veka pretrpela ratni poraz, morala je biti ovakva kakva je.”; o problemima sa kojima se suočava zbog stavova koje javno iznosi o Karadžiću i Ratku Mladiću: “Odavno sam prevazišao strahove i pomirio se sa nekim stvarima. (…) Ne vidim čime može da se opravda, čime može da se objasni Srebrenica i zločin u Srebrenici. Jasno je da je reč o planiranoj akciji jednog sumanutog uma, koji sa autentičnim srpstvom nema nikave veze. Nažalost, taj je zločin počinjen u srpsko ime, zbog čega verujem da je moja dužnost – posebno ako, već, to neće da učini niko drugi – da uprem prstom u one koji su ga počinili i da kažem da je reč o neoprostivom grehu koji će nas Srbe opterećivati ko zna koliko stotina godina”; o beogradskim antivladinim protestima i upadu demonstranata u zgradu RTS-a: “Nažalost, Srbi nemaju tako razvijenu revolucionarnu svset da naprave ’žute prsluke’. Mi nikada nismo imali hrabrosti da izvedemo 14. jul 1789. Doduše, nisu je imali ni drugi narodi. Jer, jedni su Francuzi, jedna je Francuska! ’Potrebna nam je hrabrost, još hrabrosti i zauvek hrabrosti!’, rekao je Danton u francuskoj Narodnoj skupštini 1792. Na tim se izvorima napaja slobodarska Evropa već duže od dva veka.”

Bivši gradonačelnik Beograda, nekadašnji ambasador SRJ u Vašingtonu, beogradski istoričar Milan St. Protić presudu što ju je 21. marta 2019. Radovanu Karadžiću izrekao Mehanizam za međunarodne kaznene sudove tumači i kao posljedicu činjenice da su Srbi izgubili sve ratove koje su devedesetih godina vodili na prostoru bivše Jugoslavije, uključujući rat u Bosni i Hercegovini. 


“Presuda Radovanu Karadžiću, u to vreme predsedniku Republike Srpske, koja je, zajedno sa Srbijom, devedesetih godina prošloga veka pretrpela ratni poraz, morala je biti ovakva kakva je. Na poraženu stranu uvek se svaljuje sva odgovornost”, kaže Milan St Protić. “Sa druge strane, niko ne spori krivicu i Radovana Karadžića i ostalih osuđenih za ono što se tokom rata događalo u BiH. Hoću da kažem da mi nije cilj da na bilo koji način relativizujem užasni zločin u Srebrenici, koji se, koliko sam razumeo, Karadžiću u najvećoj meri stavlja na teret.”


AVANGARDA: Ne samo genocid u Srebrenici.


St. PROTIĆ: Tako je. Veoma bitna činjenica u Karadžićevoj optužnici je i to što je predstavnike UNPROFOR-a koristio kao taoce, ili što je učestvovao u toj zaista sumanutoj odluci, čiji je navodni cilj bio da se spreči NATO bombardovanje RS i njenih vojnih položaja. 


AVANGARDA: Radovan Karadžić je osuđen i zbog opsade Sarajeva.


St. PROTIĆ: Da se optužnica bazirala samo na opsadi Sarajeva, tj. da se Karadžiću nije sudilo za Srebrencu i za taoce, konačna kazna svakako bi bila manja. Jer, ponavljam: devedesetih godina prošloga veka Srbi su na svakom bojnom polju u Jugoslaviji doživeli poraz i zato su kažnjeni. Pobednici tog strašnog i besmislenog rata, ili oni kojima se pomoglo da u tom ratu pobede, nisu odgovarali. Setite se da je prvostepena presuda Mladenu Markaču i Antu Gotovini u nastavku sudskom postupka preinačena u oslobađajuću. 


AVANGARDA: Kao agresori na BiH, znate da su u Haškom tribunalu osuđeni i Hrvati koji su bili dio udruženog zločinačkog poduhvata.


St. PROTIĆ: Zapad je precizno izmerio koliko će koga da osudi. 


AVANGARDA: Ako je i mjerio na taj način, zar nije dobro izmjerio i svima precizno odredio kazne u skladu za zaslugama?


St. PROTIĆ: Srbi su kažnjeni najdrastičnije; Hrvati delimičmno; Bošnjaci i kosovski Albanci praktično su oslobođeni. To je zapadna verzija rešenja za Balkan. Da je umesto Zapada sudio neko drugi, presude bi bile drugačije, to Vam potpisujem.


AVANGARDA: Da su sudili Rusi, presude bi bile drugačije, to hoćete da kažete?


St. PROTIĆ: Ne samo Rusi. Međunarodni tribunali, međunarodni sudovi za ratne zločine relativna su stvar od Nirnberga do danas. Pobednik je taj koji nameće rešenje, a znamo da pobednik sam nikada neće postaviti pitanje svoje odgovornosti. Kolika je odgovornost Amerikanaca za bacanje atomske bombe na Japan ili za neke druge zločine počinjene u potonjim godinama i decenijama tokom ratova po belom svetu, to više nije ni bitno. Važno je da pobednik nikada sebi ne sudi. Ali će sa velikim zadovoljstvom suditi onome ko je u ratu poražen. Što je i zalužio. Ne sporim, dakle, da je poraženi zaslužio kaznu – kako u Nirnbergu, tako i u potonjim ratovima na prostoru nekadašnje SFRJ. 


AVANGARDA: Često govorite o porazu Srbije u ratovima devedesetih. Nasuprot Vama, Dobrica Ćosić je RS nazvao jedinom ratnom pobjedom, jedinim ratnim plijenom Srbije. Slično tvrdi i ratni zločinac Radovan Karadžić. Kako to?


St. PROTIĆ: Po presudi Radovanu Karadžiću možemo da ocenimo ko je pobedio, a ko izgubio rat. Baš kao i po svim presudama Haškog tribunala, izrečenim političkom i vojnom vrhu Srba u BiH i na Kosovu. Najzad, o tome ko je pobednik a ko poraženi sudove možemo doneti i na osnovu posledica strašnih i nepotrebnih ratova devedesetih. Srbima i Srbiji se kao bumerang vraća činjenica sa su devedesetih vodili naopaku i pogrešnu politiku na prostoru bivše SFRJ. Za tu politiku i ljude koji su je sprovodili ne tražim nikakvo opravdanje ili izgovor, naprotiv. Samo kažem da je politika koja je tada vođena jedino na ovakav način mogla da završi – ovakvom presudom Radovanu Karadžiću i presudom Ratku Mladiću koja visi u vazduhu. To što ostali nisu odgovarali za iste ili slične zločine počinjene ranije takođe je posledica činjenice da su oni i u tim ratovima odneli pobedu. Devedesetih, Hrvati su, posle hiljadu godina, ostvarili svoj san – nezavisnu državu Hrvatsku gotovo očišćenu od Srba. Tome je u dobroj meri doprinela pogibeljna politika Beograda, koja je vođena na štetu interesa samih Srba u Hrvatskoj.  


AVANGARDA: Slobodan Milošević je, kao i neki njegovi prethodnici, trgovao Srbima u zemljama bivše Jugoslavije, što se i Srbiji i Srbima uvijek žestoko obijalo o glavu.


St. PROTIĆ: Tako je. Baš kao što se i Radovanu Karadžiću saradnja sa Miloševićem obila o glavu. Doduše, na tu je igru sam pristao. 


Sve u svemu, presuda koju je Karadžiću u utorak izrekao Mehanizam za međunarodne kaznene sudove samo je epilog jedne katastrofalne politike koja nije vodila računa o srpskim interesima. Srbi su gurnuti u bratoubilački rat koji su mogli samo da izgube; da u njemu budu osramoćeni, da budu kažnjeni i na ovakav način žigosani. Veoma mi je žao zbog toga i moram da priznam da sam, posmatrajući šta se sve s tim u vezi događa, imao gorak osećaj u stomaku. Ipak, s obzirom na to kakva je politika vođena i devedesetih, a i kasnije, ništa bolje nismo mogli ni da očekujemo. 


AVANGARDA: Na društvenim mrežama su se nedavno pojavili djelovi Vašeg televizijskog intervjua u kojem žestoko kritikujete Ratka Maldića i Miloševićevu agresivnu, zločinačku politiku devedesetih. S obzirom na to da se slični stavovi u ovdašnjoj javnosti veoma rijetko mogu čuti, jeste li imali nekih problema zbog toga? Plašite li se?


St. PROTIĆ: Odavno sam prevazišao strahove i pomirio se sa nekim stvarima. Moja pokojna majka je uvek govorila da nema smrti bez sudnjega dana. Tako i ja. Vaspitan sam da govorim ono što mislim da je istina, bez obzira na to da li će se moje reči nekome dopasti. Takođe, veoma sam odan interesima naroda kojem pripadam, i to bez ikakve rezerve ili taktiziranja – svim srcem i svim svojim snagama. Upravo zbog toga sam smatrao i smatram da mi je dužnost da uprem prstom u one koji su učinili neoprostive zločine, i to bez ikakvog razloga i bez ikakvog opravdanja. Njihovim činjenjem bačena je debela senka na sve što su Srbi postavljali kao svoje legitimne ciljeve. Ne vidim čime može da se pravda, čime može da se objasni Srebrenica i zločin u Srebrenici. Taj se zločin ne može opravdavati čak ni osvetom, zato što je masakr trajao nekoliko dana, i to mnogo posle ulaska u Srebrenicu. Jasno je, dakle, da je reč o planiranoj akciji jednog sumanutog uma, koji sa autentičnim srpstvom nema nikave veze. Nažalost, taj je zločin počinjen u srpsko ime, zbog čega verujem da je moja dužnost – posebno ako to već neće da učini niko drugi – da uprem prstom u one koji su ga počinili i da kažem da je reč o neoprostivom grehu koji će nas Srbe opterećivati ko zna koliko stotina godina. 


AVANGARDA: Za razliku od radikala Vojislava Šešelja, Dveri Boška Obradovića, socijalista Ivice Dačića koji su presudu Karadžiću nazvali skandaloznom, partije Čedomira Jovanovića, Nenada Čanka, kao i Pokret slobodnih građana i Demokratska stranka pozdravile su odluku Mehanizma za međunarodne kaznene sudove. Vlast Aleksandra Vučiča se nije oglašavala ovim povodom. Izgleda da im je zanimljivija tema nedavni upad demonstranata u zgradu RTS-a.


St. PROTIĆ: Upad je bio jedini način da se Javni servis opomene, da mu se pripreti, da se ljudima koji njime rukovode i koji tamo rade sasvim jasno stavi do znanja da na taj način više ne mogu da rade. Jer su baš prešli svaku meru. U tom smislu, onom momku što je udario policajca one noći ispred RTS-a iskreno čestitam na hrabrosti. 


AVANGARDA: Čestitate mu na hrabrosti?!


St. PROTIĆ: Naravno. Ceo svoj život, još iz Brozovog vremena, živeo sam u društvu u kojem policija nikada nije štitila mene kao građanina, nego vlast. Uvek su služili vlasti, postajali njena pretorijanska garda. Šta to znači? Znači da je policija i ovoga puta odabrala stranu i time postala protivnik građana koji je plaćaju. Nije radila svoj posao, nije čuvala našu decu i sada ne može da očekuje da je podržavamo. To što kažu – mi štitimo zakon, to ne znači ništa. Umesto da štite građane, oni štitite Javi servis. Od koga?! Od onih čiji je to Javni servis! Mi taj javni servis plaćamo, kao i njih sa kojima smo postigli “društveni ugovor”. Ako taj ugovor raskine jedna strana, druga nije obavezna da ga poštuje. 


Nažalost, Srbi nemaju tako razvijenu revolucionarnu svet da naprave “žute prsluke”. Mi nikada nismo imali hrabrosti da izvedemo 14. juli 1789. Doduše, nisu je imali ni drugi narodi. Jer, jedni su Francuzi, jedna je Francuska! Iako ne delim politička uverenja “žutih prsluka”, iako tu ima mnogo ideja koje mi nisu bliske – a i prilično su maglovite – stepen pokazane hrabrosti da se suprotstave vlastima, i to u uslovima u kojima je opozicija neuporedivo jača nego što je ovde u Srbiji i gde postoje uslovi da se institucionalno zastupaju njihova politička gledišta, ti su ljudi opet izašli na ulice i tako se hrabro sukobili sa policijom. Svaka im čast! To je izraz istinske hrabrosti i slobode. “Potrebna nam je hrabrost, još hrabrosti i zauvek hrabrosti!”, rekao je Danton u francuskoj Narodnoj skupštini 1792.  Na tim se izvorima napaja slobodarska Evropa već duže od dva veka. 


AVANGARDA: Kada ste pomenuli raskid “društvenog ugovora”, na šta ste konkretno mislili? Na revoluciju? Najzad, kako se “društveni ugovor” o kojem ste govorili raskida? Predsjednik Aleksandar Vučić kaže – na izborima.


St. PROTIĆ: Da, ali na kakvim izborima? Na fer i poštenim. Ako oni nisu fer i pošteni, šta ćemo onda? Vučić kaže da ima ogromnu podršku građana, pa zašto je onda uzurpirao sve medije? Što ne dopusti potpunu slobodu, zašto svima ne dozvoli da kažu šta imaju?! Pametan čovek otvori sve medije i tačno vidi kako realno stoji. Umesto da to učini, Vučić igra utakmicu tako što pokupi sve igrače, ucenjuje sudiju i kaže – to je fer, a vi izađite da igrate protiv mene. I to je stara priča: tako je bilo sa “ćoravom kutijom” i sa Narodnim frontom 1945. 


AVANGARDA: Je li taj način vladanja karakterističan za sve autokrate ili …?


St. PROTIĆ: Veoma su retki političari koji su spremni da se dobrovoljno odreknu vlasti. U modernoj istoriji to su učinili samo Džordž Vašington i Šarl de Gol. Zato su legende, neprikosnovene veličine. Vašington se, iako je mogao da vlada do kad mu je volja, povukao nakon drugog mandata i više nikakvog uticaja nije imao na bilo šta u Americi. Šarl de Gol se razočaran povukao u svoje selo i do smrti nije rekao ni reč. Tražio je da se u Francuskoj ništa ne zove po njemu – ni trg u Parizu, ni aerodrom… Ništa! Na grobu de Gola na severu Francuske postoji samo spomenik njegove tenkovske jedinice; nigde ne piše da je tu sahranjen čovek koji je bio predsednik Francuske i predsednik vlade. Nigde! Pored toga, de Gol je ostao general, nikada nije bio proglašen za maršala. Vašingtonu i de Golu, slagali se vi ili ne sa njihovom politikom, niko nikada ne može da negira inegritet, poštenje i vrstu samoograničenja kakvu nosi određena istorijska uloga. Takvi ljudi su retki. Mnogo češći su oni vlastodršci koji veruju da su bogom dani i da bismo svi mi bez njih propali. To misli Vučić, to misle oni kojima se okružio.


AVANGARDA: Ko su ljudi kojima se okružio predsjednik Vučić?


St. PROTIĆ: Mediokriteti, ulizice, beskičmenjaci. A kada takvi dođu na vlast, postaje nepodnošljivo. Ne znaju ništa da rade, ništa ih ne zanima, osim vlasti i možda fudbala. Ali ni od fudbala ne bi mogli da žive, jer niti ga u ovim godinama mogu igrati, niti imaju znanja da bi bili treneri, a nisu ni dovoljno pismeni da bi se bavili sportskim novinartsvom. I, šta im preostaje? Da vladaju. Vučić je preuzeo “ruski model” vladanja, što je pogubno po demokratiju.


AVANGARDA: Što tačno znači “ruski model” vladanja?


St. PROTIĆ: Izrazita dominacija jednog čoveka i jedne partije, gde opozicija ili glumi sebe kao u lutkarskom pozorištu, ili uopšte ne postoji – tipičan je “ruski model”, koji nije zdrav ni po jedno društvo i ovoj zemlji ništa dobro neće doneti. Uostalom, pogledajte način na koji se vlast obraća opoziciji i ovi njoj. Deluje kao da se takmiče u disciplini ko je od njih više krao dok je bio na vlasti. Neka mi jedan od njih kaže da je živeo isto kao i pre nego što je došao na vlast, pa… Ali nije ni to najveći problem.


AVANGARDA: Što je najveći problem?


St. PROTIĆ: Oseka intelektualaca na javnoj sceni. Opet, to nije samo problem Srbije; sa tim se suočava ceo svet. Poslednji veliki intelektualac u svetskoj politici je Henri Kisindžer, koji i danas, u svojoj devedeset i petoj godini, govori mudrije, pametnije, utemeljenije od bilo koga. Takvih ljudi odavno nema ni na desnoj, ni na levoj strani. U Evropi je poslednji veliki intelektualac bio Fransoa Miteran. Nažalost, danas se politikom i u Evropi i kod nas bave političari koji su estradne zvezde i koji su u pogledu znanja, razumevanja, potkovanosti ispod proseka. 


“Znate li razliku između političara i državnika”, pitao je jednom Vinston Čerčil. “Političar misli na sledeće izbore, a državnik na sledeću generaciju”.


Drugim rečima, ozbiljni ljudi koji imaju viziju budućnosti razmišljaju o tome šta će biti posle njih. Oni znaju da nije dobro da odlučuju o svemu; da narod veruje samo njemu; da se sve svodi na to šta će da odluči on ili njegova stranka. Nije dobro. To je tipična zamka u koju upadaju plitkoumni vlastodršci.


AVANGARDA: Ne vjerujete predsjedniku Vučiću kada kaže da nikada ne razmišlja o sledećim izborima, nego o sledećoj generaciji?


St. PROTIĆ: Verujem mu kao kada ponavlja da je hrabar, da se ne boji u trenutku dok je okružen kordonima policije i dok naspram sebe ima goloruki narod. Što je najgore, Vučić u to zaista duboko veruje.


AVANGARDA: Ako je, kako tvrde pojedini beogradski mediji, predsjednik ekstremnodesničarskih Dveri preuzeo liderstvo i u protestima i unutar opozicionog saveza za Srbiju, plašite li se da bi narednih dana moglo doći do radikalizacije protesta i do sukoba demonstranata i policije na ulicama Beograda?


St. PROTIĆ: Prvo, beogradski protesti zaista deluju veličanstveno, zato što pokazuju da ovaj grad i ova zemlja raspolažu i snagom i hrabrošču i energijom i voljom i dostojanstvom da se suprotstave jednoj uzurpatorskoj vlasti. Slobodarski duh ovog naroda očito je neuništiv. Drugo, kada je reč o Bošku Obradoviću, i Vučić i državni vrh Srbije ga upozno nazivaju ljotićevcem i fašistom. 


AVANGARDA: Imaju li pravo?


St. PROTIĆ: Sledbenici Dimitrija Ljotića, ili Zbor kako su se ustvari zvali, bili su marginalna grupa izrazito militantnog ili militarističkog ponašanja. Ako se sećate, devedesetih su se tako ponašali sledbenici Vojislava Šešelja, među kojima su zapaženo mesto imali današnji vlastodršci. Iako su, dakle, stavovi Boška Obradovića nesumnjivo ekstremistički, on u Srbiji predstavlja ili zastupa izrazitu manjinu. U tom smislu, ne vidim mogućnost da stavovi Dveri postanu većinsko mišljenje.


Pitali ste me o nasilju… Devedesetih sam učestvovao u svim antimiloševićevskim protestima i uvek strepeo da bi moglo doći do sukoba građana i policije. Sada se toga ne plašim. Znate li zašto? Zato što atmosfera nije tako usijana da bi moglo doći do ozbiljeg sukoba. Najzad, nema dovoljno mladih ljudi. Otišli su, razbežali se po svetu. Mi sredovečni nismo ratoborni; ratoborna je omladina. A nje, kažem, ovde odavno nema.



                                                                            








-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*