Jedno sjećanje na Dolly Bell, u malom gradu, u malom teatru, u maloj zemlji …

Piše: Ahmed Burić

Svako treba i može imati svoju interpretaciju nekog vremena i prostora i hvala bogu da je tako, i svi možemo naširoko naglabati o tome kakvo je nekad Sarajevo bilo i šta je u njemu (bilo) tako magično, ali iz ove perspektive, taj film je bio inicijalni događaj, obarač toga “zlatnog” vremena: “Sjećaš li se Dolly Bell”. Sarajevo je tada zauzelo važno mjesto na kulturološkoj karti svijeta. Film je iste, 1981. godine osvojio i Zlatnu arenu u Puli, i Zlatnog lava u Veneciji. Biti nešto “u regiji”, odmah je značilo biti nešto i u svijetu: biti prvak Jugoslavije u nečemu, značilo je da si nešto i na međunarodnoj sceni. Bez obzira koliko mali bio svijet, i grad iz kojeg dolaziš.

I, baš je tako bilo sa “Sjećaš li se Dolly Bell”. Mali grad, mala obitelj, a tema – univerzalna. Gimnazijalac iz mahale Dino Zolj misli da će iz urbane polusirotinje u bolju budućnost stići hipnozom i autosugestijom. Unatoč patrijarhalnim ograničenjima i nekoj brutalnoj blagosti koje utjelotvoruje njegov otac Mahmut, koji sanja o komunizmu, a šamare svakodnevice blaži ljutom rakijom. I dertom koji se rađa u spoju karasevdaha i dijalektičnog materijalizma. “Logika” tržišta je depilirala veliki broj duhovnih disciplina – teatarsku kritiku napose – jer tamo gdje je materijalno i spektakularno jedini arbitar, nema mjesta promišljanju, čak ni pokušaju probavljanja, niti “popravljanja” svijeta. 


Sve je tako kako ima biti, pa stoga ovaj tekst i nije pozorišna kritika, nego bilješka nekoga ko se nekada time (uglavnom, neuspješno) pokušavao baviti. A sumnjam da ćete negdje moći i pročitati pravu “kritiku” ove predstave. Društvo je korumpirano, mediji također, pa niko neće kvariti ni ćejf, ni razvaljivati talove. Kod nas kulturna javnost – ne postoji.   


Dobra gluma i emocionalna “korupcija” 


Hja, najgore je kad je čovjek korumpiran, a ja, barem emocionalno – jesam. Jer su me taj tekst i film odredili u nekoj mjeri: tu romantičku korumpiranost sjećanjima zamijenio je, baš kao i kod glavnog junaka Dolly Bella, realni sektor odrastanja u kojem čovjek shvati da talent nužno ne nosi plemenite ljudske osobine, a da u teatru, na konkretnoj predstavi, sjedi dosta ljudi koji su ti mislili ili učinili zlo. 


Ali, opet, više je bilo onih o kojima treba misliti dobro. No, život treba služiti zato da bi se opraštalo: čudan je taj naš grad, i mi u njemu. Često pokazujemo da mrzimo jedni druge, a na kraju se nekako pokaže da jedni bez drugih – ne možemo. I na kraju nisu ni bitne zloće, ako iza čovjeka ostane nešto veliko. “Sjećaš li se Dolly Bell” je veliki tekst i film, skup energija jednog vremena, i jedan od najboljih primjera kako se u osnovi banalna svakodnevica putem poetike i scenskih alata pretočila u prvorazredan umjetnički doživljaj. I sliku jednog vremena i društva.  


I, stoga, je realizacija toga u pozorištu vrlo poduzetna stvar, tim prije što je zanimanje publike za tu predstavu obezbijeđeno: karta za premijeru je bila stvar društvenog prestiža, mene je zapala sasvim slučajno,  dok su pretpremijeri i generalnoj probi mogli prisustvovati samo “odabrani”. Takve su stvari, pogotovo u našoj maloj nahiji uvijek, jednako ako ne i više socijalni događaji nego “repertoarske” predstave, i u tome, na kraju, i nema ništa loše. To jeste provincijsko, ali je tako. 


E sad, ono što gledaoca u ovoj predstavi može obradovati je rad ansambla, odnosno – glumci. Koji “rade”, govore, igraju, pjevaju, plaču, tuguju se i raduju životu, tako da ni kad biste cjepidlačili oko ove predstave – ne biste našli manjkavost. Dobro, ako biste baš cjepidlačili, za šta me je vazda optuživalo, našlo bi se, ali niko nije savršen. Osim, možda, na trenutke Gordana Boban, koja s takvom posvećenošću i prezencijom igra majku Senu, tako maestralno da čovjek, neka mi bude oprošteno, zaboravi da je tu ulogu u filmu igrala Mira Banjac. 


Ko voli, također će ga obradovati talent Davora Golubovića, koji igra Dinu (u filmu je to Slavko Štimac), s nekim iskrenim žarom i finim majstorstvom, pomalo i nesvakidašnjim za mlada čovjeka i glumca. Vrlo je dobar (mada pomalo “prestiliziran”) i Muhamed Hadžović kao Šintor. No, kako ovo nije kritika, onda ćemo se ovdje prestati baviti ocjenama; valja samo reći da je možda u ovoj prilici u najnezgodnijoj poziciji bio čovjek koji igra glavnu ulogu. 


Emiru Hadžihafizbegoviću, direktoru teatra pripao je zadatak da odigra Mahmuta Zolja, možda i najupečatljivijeg filmskog lika svih vremena u nas, kojeg je na filmu više nego blistavo oživio i ostavio u kolektivnom pamćenju Slobodan Aligrudić, kojem je to bila životna uloga. I koji je četiri godine nakon snimanja filma i preminuo, baš kao i Mahu, ostavivši vječnosti da se pati s dolaženjem na ovaj svijet. 


Brandon i “Alija” 


Vjerovatno su se slično osjećale i generacije koje su gledale “Tramvaj zvani čežnja” Tennessee Williamsa, gdje u filmu Elie Kazana glavni muški lik igra Marlon Brando. I vjerujem da su, bez obzira na sva kasnija uprizorenja, svakog Stanleya Kowalskog ljudi poredili s Marlonom Brandom. Baš kao što je Ilija Čvorović iz Balkanskog Špijuna – Danilo Bata Stojković. U tom smislu, veliki glumac Hadžihafizbegović je imao i veliki teret. Koji je iznio unatoč povredi: šepao je zadnjih četrdesetak minuta predstave – pa je cijela stvar pomalo dobila i taj mitski karakter. 


U cijelom tom galimatijasu u kojem je reditelj očigledno bio opterećen veličinom replika iz teksta, i historijskim kontekstom koji je “pojeo” to vrijeme, plus sadašnjim trenutkom  u kojem valja “opravdati” cijeli taj događaj ta je predstava, jednostavno, preopterećena. Kad sagledate sve u njoj, i sve okolo, dževu koja se digla oko predstave, i cijeli taj navijačko – reality korpus oko nje, ne preostaje vam ništa, nego da pomislite na nešto naizgled banalno. Nakon što sam je ogledao, sjetimo sam se, ne biste vjerovali, jedne košarkaške utakmice. 


Bilo je to ljeto 1988. godine, negdje u vrijeme kad se studiralo, i kad me je, tada studenta, zajednički prijatelj upoznao sa mladim glumcem iz Tuzle koji je tada postajao popularan. Bilo je to vrijeme čuvene Osme sjednice Saveza komunista Srbije kad je na vlast dolazio Slobodan Milošević, vrijeme “Audicije” i vrijeme kad smo NBA finale dobijali “na kapaljku” kad bi tadašnja jugoslavenska televizija uspjela doći do kakvog prenosa. Finale te godine su igrali Detroit Pistonsi i Boston Celticsi, a najbolji igrač Detroita, i jedan od najboljih bekova svih vremena Isiah Thomas je povrijedio članak. Liječnik je ocijenio da nije sposoban za igru, ali on je odlučio ostati na terenu i odigrati utakmicu do kraja, na jednoj nozi. Pistonsi su izgubili tu utakmicu, šestu po redu, i na kraju su ostali bez titule. Emir Hadžihafizbegović je učinio sličnu stvar: pristigloj ekipi Hitne pomoći je saopštio da će odigrati predstavu do kraja na vlastitu odgovornost, i izašao da odigra. I završio u bolnici. Prve reprize su otkazane i on je sada na rehabilitaciji. Otkazane predstave će se odigrati u aprilu, i tako će Dolly Bell nastaviti svoj život. I tako i treba.     


To je veliki gest. Ljudski. I umjetnički. Taj “incident” prijetio je da nadraste predstavu, što je reditelju pomalo i zasmetalo u medijima. Ali, rekosmo, nije ni moglo biti drugačije. Pritisnut viškom lažne historije, i prave histerije, naš se mali svijet u međuvremenu smanjio i on je danas ono što jeste. Jedno sjećanje na Dolly Bell, u malom gradu, u malom teatru, u maloj zemlji … 


Kako bi rekao mudri Andrić: “Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali. Za života samo ovo drugo.” Kod nas to nije, i nikada neće biti tako. Jer smo zarobljeni konceptom sjećanja. 


Koje, na kraju, ispada jedini pouzdan dokaz da smo još uvijek živi. Kao i Dolly Bell.    



-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi