Na dodatno pitanje Evropske komisije: “U koliko slučajeva je neizvršenje odluka Ustavnog suda BiH dovelo do krivičnog postupka zbog kašnjenja ili odbijanja da se izvrše odluke Ustavnog suda?” u odgovoru, koji su pripremale nadležne bh. institucije, navodi se da je za svako neprovođenje odluke Ustavnog suda BiH Tužiteljstvo BiH zadužilo određenog tužitelja za postupanje u tom predmetu... Od kojih je većina arhivirana naredbama o obustavi istrage i naredbama o neprovođenju istrage. A 13 odluka Ustavnog suda BiH je i dalje neizvršenih. No, jasno je iz ovog odgovora koliko su najodgovorniji pojedinci u pravosudnim institucijama BiH uljuljkani u sigurnost koju su sami sebi stvorili bez obzira na izostanak rezultata rada, ali i bilo kakve odgovornosti. Pa se tako dalje navodi kako odluke Ustavnog suda nisu provođene, ne zbog odgovornosti rukovoditelja, pardon “službenih osoba” već zbog “demokratskih procedura”, koje su, eto, dovele do “zastoja” u provođenju tih odluka?!
U Upitniku Evropske komisije među dodatnim pitanjima je bilo i sljedeće: Zašto trinaest odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nisu do danas izvršene? Koji su razlozi? Odgovor bh. Institucija je – kratak: Nismo u mogućnosti u ovom trenutku dostaviti odgovor na ovo pitanje zbog nedostatka sveobuhvatnih informacija.
Teško da će ovo Evropska komisija smatrati dostanim odgovorom. Potvrđuje to i sljedeće dodatno pitanje: U koliko slučajeva je neizvršenje odluka Ustavnog suda BiH dovelo do krivičnog postupka zbog kašnjenja ili odbijanja da se izvrše odluke Ustavnog suda? Dostavite podatke.
E, na ovo je dostavljen dosta odgovor, čije najvažnije dijelove ćemo prenijeti kako zbog važnosti samog odgovora, tako i zbog toga jer odgovor na ovo pitanje interesira i javnost, s jedne strane jer su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće, a s druge činjenica da ukoliko se ne provode odluke ustavnog suda to znači ozbiljno narušavanje jednog od tri stuba na kojima počiva Evropska unija – pravosuđe, uz izvršnu i zakonodavnu vlast. Da ne govorimo o tome da to znači i ozbiljno narušavanje pravne države, odnosno upitnost vladavine prava.
Tužitelji su donosili odluke
U odgovoru na pitanje u koliko slučajeva neprovođenja odluka Ustavnog suda je pokrenut krivični postupak, navodi se da je Tužiteljstvo BiH za svaki od tih predmeta, za koje je utvrđeno da neka institucija ili pojedinac nisu proveli određenu odluku – Tužiteljstvo BiH, tačnije Odjel III zadužilo određenog tužitelja za postupanje u tom predmetu. Dalje se navodi da su po rješenjima Ustavnog suda BiH kao odgovorni za izvršenje u najvećem broju predmeta Parlament BiH, parlamenti entiteta, općine, općinska vijeća, općinski načelnici ili vlade entiteta, općinski ili neki drugi sudovi, a u manjem broju slučajeva određene fizičke osobe.
Što se tiče formiranja predmeta protiv odgovornih za neprovođenje odluka Ustavnog suda BiH u odgovoru se navodi: “Postupajući tužitelji u svim formiranim predmetima iz popisa neizvršenih odluka Ustavnog suda BiH koji je dostavljen iz Ustavnog suda BiH zajedno sa pitanjem broj 7, su poduzimali radnje za utvrđivanje postojanja osnova sumnje da je određena osoba ili NN službena osoba u organu koji je određen kao odgovoran za neizvršenje određene odluke Ustavnog suda BiH u rješenju toga suda, učinila krivično djelo iz člana 239. Krivičnog zaokna BiH – ’Neizvršavanje odluke Ustavnog suda BiH, Suda BiH, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava’.
Nakon provedenih radnji prikupljanja informacija o tome da li su i šta službene osobe ili organi odgovorni za izvršenje određene odluke Ustavnog suda BiH poduzimali na izvršenju te odluke, tužitelji su u svakom od predmeta donosili odluke o tome da li postoje osnovi sumnje da su službene osobe svojim radnjama ili propuštanjem učinili navedeno krivično djelo, i u većini formiranih predmeta su donešene odluke o neprovođenju ili obustavi istrage, jer nije utvrđeno postojanje osnova sumnje da su te službene osobe učinile to krivično djelo.”
Mada u odgovoru stoji i ovo: “Naime, iz dokaza koje bi tužitelji u pojedinim predmetima pribavili od strane organa odgovornih za izvršenje određenih odluka Ustavnog suda BiH, proizilazilo je da su službene osobe inicirale poduzimanje radnji na izvršenju odluka Ustavnog suda BiH, ali da te odluke nisu izvršene iz razloga koji se ne mogu staviti na teret krivične odgovornosti tih osoba” i dalje nije jasno zašto se, onda, odluke ne provode.
Nema umišljaja, nema djela
U nastavku se objašnjava zašto za neprovođenje odluka Ustavnog suda BiH nisu krivi odgovorni rukovodioci institucija na koje se odluka odnosila, odnosno kako se tačno navodi “službene osobe”: “Ono što želimo posebno naglasiti u vezi sa procesuiranjem predmeta koji se odnose na krivično djelo iz člana 239. KZ BiH, a tiče se neizvršavanja odluka Ustavnog suda BiH, jeste da za odluku tužitelja i utvrđivanje postojanja osnova sumnje da je neka službena osoba učinila to krivično djelo i pokretanje istrage protiv te osobe ili da postoji dovoljno dokaza za osnovanu sumnju za optuženje te osobe za počinjenje tog krivičnog djela, tužitelj mora utvrditi da je ta osoba postupala sa umišljajem i to direktnim umišljajem, jer na to upućuje normativno rješenje bića tog krivičnog djela, koje sadrži odredbu da to krivično djelo može učiniti ’službena osoba u Institucijama BiH, Institucijama entiteta ili Institucijama Brčko Distrikta BiH koja odbije da izvrši konačnu i izvršnu odluku Ustavnog suda BiH, Suda BiH, Doma za ljudska prava ili Evropskog suda za ljudska prava, ili sprečava da se takva odluka izvrši, ili na drugi način onemogućava njeno izvršenje.’”
Bit će zanimljivo pratiti kako će eksperti Evropske komisije reagirati na ovo objašnjenje u odgovoru, koje u mnogome podsjeća na brojna objašnjenja koja proteklih godina slušaju građani Bosne i Hercegovine kada i najviši rukovodioci pravosudnih institucija objašnjavaju svoje poteze, tumačeći, tačnije koristeći pravo kako bi zaštitili i sebe i svoje poteze, mada je i laicima jasno da ta objašnjenja nemaju logično značenje, a pogotovo ne misiju da štite vladavinu prava, i rade u interesu društva pa time svakog građanina, a trebalo bi, je li, da su svi isti pred zakonom. Uostalom, to je jedno od temeljnih načela pravne stečevine Evropske unije.
Da li će Evropska komisija prihvatiti ovaj odgovor, kako je sve urađeno – po zakonu, mada nema rezultata, odnosno problem i dalje ostaje i ne rješava se, ozbiljno narušavajući temelje vladavine prava u BiH. Jer, ukoliko se ne poštuju odluke Ustavnog suda BiH, kao najviše pravosudne instance u državi, kako očekivati da se poštuju odluke “nižih” sudova, a da ne govorimo dalje, o kojekakvim odlukama, preporukama, zaključcima, i sl, koje bi institucije također trebale provoditi, a što se sve itekako odražava na funkcioniranje kompletnog sistema, pa i samog društva.
No, jasno je iz ovog odgovora koliko su najodgovorniji pojedinci u pravosudnim institucijama BiH uljuljkani u sigurnost koju su sami sebi stvorili izostankom rezultata rada i bilo kakve odgovornosti. Pa se tako dalje navodi kako odluke Ustavnog suda nisu provođene, ne zbog odgovornosti rukovoditelja, pardon “službenih osoba” već zbog “demokratskih procedura”, koje su, eto, dovele do “zastoja” u provođenju tih odluka?!
Ustaljena praksa
Citiramo iz odgovora: “Međutim, u svim do sada završenim predmetima koji su obrazovani povodom određenih neizvršenih odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, tužitelji nisu mogli utvrditi za službene osobe da su one odbile da izvrše, sprečavale ili na drugi način onemogućavale izvršenje odluka Ustavnog suda BiH, već je naprotiv iz dostavljenih izjašnjenja i dokaza od strane nadležnih organa za izvršenje odgovarajućih odluka Ustavnog suda BiH proizilazilo da su te službene osobe poduzimale inicijative za izvršenje određenih odluka Ustavnog suda BiH, ali da do izvršenja nije dolazilo iz razloga demokratskih procedura u vladama ili parlamentima općina, parlamentima entiteta ili države Bosne i Hercegovine, pa je usljed tih procedura došlo do zastoja u donošenju konačnih odluka odnosno zakona ili drugih akata koji bi trebali predstavljati izvršenje tih i takvih odluka Ustavnog suda BiH.”
Nakon ovoga valjda bi trebao utješno zvučati sljedeći podatak: “U manjem broju predmeta koji se odnose na neizvršavanje odluka Ustavnog suda BiH tužitelji još uvijek nisu donijeli tužilačke odluke, iz razloga što su u tim predmetima još uvijek u toku postupci prikupljanja informacija i dokaza o postupanju nadležnih organa i službenih osoba odgovornih za izvršenje tih odluka Ustavnog suda BiH.” Kao i napomena da za “odluke Ustavnog suda BiH: AP-354/15, AP-3499/15 i AP-2702/16, Ustavni sud BiH nije dostavio rješenja kojim se utvrđuje da te odluke nisu izvršene, pa po tim odlukama nisu ni formirani krivični predmeti u Tužiteljstvu BiH. Ukazujemo na činjenicu da je odredbama člana 72. stav 6. Pravila Ustavnog suda BiH (Službeni Glasnik BiH br: 22/14, 57/14) propisano da Ustavni sud BiH donosi rješenje o tome da određena odluka Ustavnog suda BiH nije izvršena od strane određenog organa ili službene osobe i da to rješenje dostavlja nadležnom tužitelju, te da prije donošenja tog rješenja postoji obaveza da odgovorni organ ili osoba dostavi izjašnjenje Ustavnom sudu BiH šta je poduzeto u cilju izvršenja odgovarajuće odluke Ustavnog suda BiH, pa je shodno tim odredbama u Tužiteljstvu BiH ustaljena praksa da se tek po dostavljanju takvog rješenja Ustavnog suda BiH obrazuje predmet o neizvršenju određene odluke Ustavnog suda BiH sa sumnjom da je učinjeno krivično djelo iz čl. 239. KZ BiH, jer samim rješenjem Ustavnog suda BiH se utvrđuje činjenica da određena odluka Ustavnog suda BiH nije izvršena.”
Kako su očito i oni koji su pisali odgovor na ovo pitanje svjesni da nisu odgovorili na pitanje i da nikome ko ga pročita nije jasno ko je kriv za neprovođenje odluka Ustavnog suda BiH i zašto nije procesuiran, kao i kad će se provesti te odluke koje su u “zastoju”, na kraju ovog odgovora stoji još jedna “napomena” pa se navodi: “Napominjemo da u predmetima u kojima je odlučeno da se neće provoditi istraga ili se obustavlja istraga zbog toga što nema osnova sumnje da je učinjeno navedeno krivično djelo ili nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju, da bi se to djelo u određenom slučaju moglo staviti na teret određenoj službenoj osobi, uvijek je moguće ponovo formirati predmet i otvoriti istragu ako se dođe do novih dokaza koji bi ukazivali da je to krivično djelo učinjeno i da je određena službena osoba učinilac takvog djela.”
Tipičan odgovor za bosanskohercegovačko pravosuđe: nadugo i naširoko objašnjenje zašto neko nije kriv, ali nema odgovora na pitanje ko jeste kriv, da li će zbog toga odgovarati i kad će 13 odluka Ustavnog suda BiH biti izvršeno. Šta su novi dokazi u ovim slučajevima? Koji su to dokazi za Tužiteljstvo BiH da je neko imao umišljaj, ili direktni umišljaj da se određena odluka Ustavnog suda BiH ne provodi (mada nije jasno kakve veze ima umišljaj, odnosno kako ga nema ako odluka nije provedena i čime onda te službene osobe opravdavaju neprovođenje 13 odluka, osim “demokratskim procedurama”, što je van svake pameti)?
Na osnovu kojih dokaza su tužitelji donosili odluke o neprovođenju istrage, kao i naredbe o obustavama istraga – na osnovu “dobre volje” službenih osoba da se odluke provedu, ali eto iz nekog razloga nisu? Podsjetimo, umišljaj po pravnom leksikonu ima sljedeće značenje: umišljaj, pravno teži oblik krivnje, kada je počinitelj kaznenoga djela bio svjestan svojega čina i htio ga izvršiti, ili kada je bio svjestan da zbog njegova postupka može nastupiti zabranjena posljedica. Znači li to onda da te službene osobe na znaju da su odluke Ustavnog suda konačne i obavezujuće i da njihovo neprovođenje za sobom povlači posljedice? Kako onda uopće mogu biti službene osobe? Da li to, također, znači da će svaki građanin BiH koji počini neko djelo biti oslobođen ako kaže da nije znao, odnosno nije bio svjestan, koje to (pravne) posljedice za sobom povlači, ili nije imao namjeru da ih izazove? Svjedočimo li uspostavljanju nekog novog pravnog poretka u BiH?
I na kraju: Da li su te odluke Tužiteljstva BiH dostupne javnosti i javnom sudu, ali i analizi, pa možda i kritici pravosudne zajednice? Nisu, jer Tužiteljstvo nikome ne odgovara za svoj rad, a ponajmanje građanima. Upravo to je jedna od stvari koja će se itekako morati promjeniti. No, sačekajmo otvaranje ovog poglavlja, nakon što, nadamo se Bosna i Hercegovina, dobije kandidatski status.
