Novinari i mediji jesu i još će dugo biti lovina političkom Big Brotheru

: Marijan Vogrinec

Jebeš državu koja se boji novinara – što će reći, vlastite javnosti ili javne svijesti i savjesti – pa se licemjerno zaklanja iza busije cenzure i represije. Istog kukavičkog relikta totalitarne prakse, strogo nadziranog novinarstva i mentaliteta jednoumlja, koji se u tzv. suverenističkoj kvazidemokraciji Bijedne Naše žustro preimenovalo iz “duševne boli” – make up surogata tzv. uvrede i klevete (čl. 171. socijalističkog Krivičnog zakona) – u “sramoćenje”
“Oteli ste medije, novinarstvo ne damo”, slogan je pod kojim je više od 2.000 pripadnika tzv. sedme sile iz cijele zemlje u subotu usred metropole – vrag će znati koji već put – alarmiralo vlast i javnost zbog katastrofalnog stanja tzv. slobode medija, cenzure javnoga govora i pravosudnog linča, progona neovisnih novinara i medija. Više, je li, nije 5 do 12, nego 12 i 5; vrlo izgledno za koji dan 12 i 10, 12 i 25… 

Hrvatska je parademokracija i na medijskoj razini crna rupa u Uniji, bez konkurencije sa svojih već 1.160 aktivnih sudskih tužbâ u posljednje vrijeme, 18 grubih fizičkih napada na novinare i više od 50 ozbiljnih prijetnjâ, a “pravna država” mjesecima i godinama ne uspijeva naći i sankcionirati počinitelje. Pronaći će ih, je li, jednom, ako ne prije. Ako se tu i tamo ipak otkrije koji nestaško, sankcija je: no-no, nemoj više. Povlačenjem novinara i medija po optuženičkim klupama prednjači – ne bi se vjerovalo, ali jest istina – HRT, nacionalna javna (državnoga gazde, sic transit) medijska kuća, s aktivnih 36 tužbâ.

Novinari u sudačkoj nemilosti

Globalno li indikativnog apsurda, HRT ne tužaka tako masovno i ne zahtijeva debelu novčanu satisfakciju (gotovo 2,5 milijuna kuna) za svoju “dušobolju” samo od drugih medija i kritičnijih predstavnika tzv. sedme sile, pa čak i krovne asocijacije u branši Hrvatskog novinarskog društva (HND), nego i od vlastitih novinara koji se (hlebinci?) drznu požaliti na to kako im urednici cenzuriraju priloge. Sveučilište je u Zagrebu, pak, gadna “dušobolja” natjerala na 10 tužbâ protiv novinara, ali i – sic transit! – svojih studenata, jer drugomandatni čelnik Damir Boras ne trpi argumentirane kritike svog načina i učinaka rektorovanja. Eto, vidjela žaba kako konje potkivaju, pa i ona digla nogu: na sudsko tužakanje se bacio i “duševno bolan” Milijan Brkić nadimkom Vaso, potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a, koji se našao “oklevetanim” što mu tjednik Lider spominje plagiranje diplomskog rada na Policijskoj akademiji, ali i dojavljivanje osumnjičenim specijalcima iz ATJ Lučko da će biti uhićeni zbog istrage ratnog zločina nad srpskom starčadi u selu Gruborima.

Brkić je svoju “dušobolju” procijenio na 50.000 Liderovih kuna u kešovini, a Općinski mu je sud u Zagrebu prvostupanjski priznao tek 15.000 kuna. Izvjesni Velimir Bujanec, urednik i voditelj kvazimedijskog formata Bujice, što ga emitiraju neki lokalni tv-kanali, kažnjavani širitelj mržnje, apologet proustaštva, maneken svastičarskog totenkopf rasizma i osuđeni šmrkač kokaina, kojim je prostitutkama plaćao usluge, također je dobio sudsku nepravomoćnu, prvostupanjsku satisfakciju: “dušobolnih” 12.000 kuna. Tužio je izdavača satirično-humorističnog formata News Bar Empire, što ga – nakon protjerivanja s HTV-a zbog, neslužbeno, “ismijavanja” Kolinde Grabar-Kitarović, a to je za HDZ bio smrtni grijeh – emitira televizija N1 Hrvatska. 

Sutkinja je Snježana Šagud žestoko lupila mačem one ćorave božice po humoru i satiri, jer da se na božičinom kantaru odvagnulo kako je News Bar “svjesno i bezobzirno uvrijedio i oklevetao” Bujanca. Pa se ti sada šali s istinom, koja ti šala može doći ne samo novčanika i radnog mjesta nego i glave. Tko ne vjeruje, mislimo to o glavi, neka pita urednicu i voditeljicu televizije N1 Hrvatska Natašu Božić-Šarić ili pak kolumnista Slobodne Dalmacije, uglednog književnika Antu Tomića, kojem je luđak na splitskoj Rivi istresao kantu fekalija na glavu.

“S vremena na vrijeme netko me tuži”, ironizira Ante Tomić pod egidom svoje stalne Klase optimist u Slobodnoj Dalmaciji, “da sam mu pisanjem nanio duševne boli i ja se svaki put uzrujam zbog toga. Pričao sam mnogo puta o tome, a ovo što slijedi dijelom sam kazao na splitskom Pričiginu prije dvije godine. Stanje je i tada bilo loše, a sada je upravo užasno. Svakodnevno čitamo potresna svjedočanstva rastrojenih Hrvatica i Hrvata. Tužbi je za duševnu bol tako mnogo da se uplašite da će ovo postati zemlja duševnih bolesnika. Morate se uzrujati kad to shvatite, a ja se uzrujam već i stoga što ne znam o čemu se radi, što je zakonodavac točno mislio kad je napisao duševna bol?”

Jer, kazat će Tomić u naslovu kolumne, “od kad se otkrilo da tu ima para, ustaše neobično često obolijevaju od duševnih boli”, što je više no indikativan diskurs. Nikom još nije palo na um izvesti neku statistički ili politički relevantnu raščlambu strukture tužitelja, “duševnih bolesnika”. Tko su ti ljudi, iz kojih su ideoloških, svjetonazorskih i inih društvenih niša, što ih tjera na sudove i motivira da traže enormne novčane iznose, etc. “Otkad je duša postala materijalna, otkad je duša da tako kažem, izašla na tržište, napokon su je počeli cijeniti i ozbiljni ljudi”, piše Tomić. “Duševne boli neka su, vidite, osjećali samo pjesnici. Od duševnih boli su patili propalice i besposličari kao što su Francesco Petrarka, Dobriša Cesarić i Leonard Cohen, ali otkad se otkrilo da tu ima para, da se lijepo zarađuje, duševne boli napadaju i vrijedne članove zajednice, ugledne i časne poput Tomislava Merčepa i Andrije Hebranga.

Koji put se ugodno iznenadite, duševne boli imaju i neki za koje nikad ne biste rekli da imaju dušu. Zapanjili biste se tko je sve zbog mene obolio na duši. (…) Vidite kako se od duševnih boli danas zarađuje. Nitko više zbog duševnih boli ne piše sonetne vijence. Samo pare, prijatelji moji!” 

Ante Tomić je jedan od valjda najomrznutijih proustaškoj desnici javnih medijskih djelatnika u Bijednoj Našoj. U rečenoj je kolumni opisao slučaj “dušobolnog ustaše”, kojeg je izribao zbog stavljenja tzv. NDH i ustaških zločina nad Srbima, Židovima, Romima i nepoćudnim Hrvatima, a ovaj ga je tužio i izboksao sudski lijek vrijedan 15.000 kuna. Njegova “žena je pričala kako je njezin voljeni bio blijed kao kreda, kako su mu ruke drhtale, kako mu je srce lupalo i noćima nije spavao, a ja sam se zavalio u stolici sve čekajući da čujem da je idiot na kraju umro. Ali, šipak! Još je živ. Pati se siroče strahovito i patit će zacijelo sve dok njegova duša ne napusti ovo obličje i ponovno se uključi u vječni ciklus života. Spasit će se kad ponovno postane moljac, ili štakor, ili kokoš, ili majmun, ili konj… Ako mene pitate, sve mu je bolje nego biti ustaša”.

Kako komu pukne u glavu, jer je navodno “osramoćen” i trpi neizdržive “duševne boli” – a Bijedna je Naša uredila da “duševna bol”, pardon medijsko “sramoćenje” ima zamaman novčani ekvivalent – besramno se lijepi na novinare i njihove medije koji mu idu na živce, vuče ih na sud i traži pozamašnu otkupninu. Licemjerno. Državna sramota na entu. I nikog se ne tiče što je Bijedna Naša u slobodnom padu glede i u svezi medijskih sloboda, temeljnog prava javnosti na istinu. 

Jebeš državu koja se boji novinara – što će reći, vlastite javnosti ili javne svijesti i savjesti – pa se licemjerno zaklanja iza busije cenzure i represije. Istog kukavičkog relikta totalitarne prakse, strogo nadziranog novinarstva i mentaliteta jednoumlja, koji se u tzv. suverenističkoj kvazidemokraciji Bijedne Naše žustro preimenovalo iz “duševne boli” – make up surogata tzv. uvrede i klevete (čl. 171. socijalističkog Krivičnog zakona) – u “sramoćenje”.

Što mu u sve tri terminološke inačice suštinski dođe na isto. Na portalu Pravne  klinike Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu navodi se da je “starije kazneno zakonodavstvo poznavalo četiri kaznena djela protiv ugleda i časti – uvredu, klevetu, iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika i predbacivanje kaznenog djela”. I tada i danas, ma kako se pravna struka igrala terminologijom, a vladajući razmahivali demokratskim uzusima radi tzv. medijskih sloboda, novinari i njihovi mediji bili su, jesu i još će dugo biti lovina političkom Big Brotheru. Više je nego bestidno od premijera Andreja Plenkovića i ponižavajuće za medijsku branšu u Bijednoj Našoj to da se nitko iz vlade u subotu nije našao odgovornim primiti novinare i saslušati ih, nego su svoje zahtjeve morali ostaviti na portirnici Banskih dvora. To je neoprostiva ignorancija i još jedan znak da vladajući ne žele pojmiti da su neovisni novinari/mediji temeljni interes javnosti i prvi uvjet demokratskog zdravlja zemlje.

Lopovu u bebu – lopov!

“Nemamo se čemu nadati”, kazao je predsjednik HND-a Hrvoje Zovko, “ovo je priča koja neće završiti. Ignoriranje nije rješenje. Vlada je svojim postupcima naštetila novinarstvu. U njihovom je interesu da ovo ozbiljno shvate. Međunarodna misija dolazi sljedeći tjedan obaviti sastanak s HND-om. Ovo im je treći dolazak u kraćem roku”. Tužbe za “duševne boli”, pardon za “sramoćenje” opet su postale učinkovita bejzbol palica za obračun institucija i tzv. ljudi nahvao (dum Marin) s istinom i ustavnim pravom građana na istinu, što će reći da se lopovu smije i mora kazati u bebu da je – lopov? Kakav vražji ugled i čast lika, koji je počinio lopovsko nedjelo. Kako se taj može osjećati osramoćenim, ako novinar obavijesti javnost – što mu je dužnost i profesionalna obveza – da je XY lopov, jer je počinio lopovsko nedjelo? Bilo koje vrsti, kažnjivo po zakonu, nedostojno društvenih normi i običaja, etc. Ako zakon dopušta kažnjavanje novinara i njihovih medija zato što iznose istinu, a jamačno dopušta, zakon treba mijenjati. Pa nećemo valjda dopustiti reinkarnaciju olovnih vremena tzv. prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i anatemiziranja “crvenih, žutih, zelenih… vragova”!? U digitalno doba prvog kvartala 21. stoljeća.

Kvalifikacijom “duševne boli” – na kojoj su se organizirano namirili neki prvaci Tuđmanovog režima, pa čak i došli glave mediju kakav je bio legendarni Feral Tribune – pa preinakom u “sramoćenje”, Bijedna Naša se izvrgnula dugoročno štetnoj javnoj sprdnji. Progon novinara neugodan je kamenčić u cipeli svakoj slobodarskoj vlasti, što trenutna u Banskim dvorima nije. Napadno je sklona “dušobolji”. Sic transit; duša ne postoji, osim u praznovjerskoj tlapnji. Nepostojeće ne može osjećati bol. Kamoli takvu, kojoj je lijek novčana satisfakcija i kolateralna, odnosno ciljana eutanazija slobodnih medija i škopljenje novinarske slobode prisilnom autocenzurom, s državnim blagoslovom. Jer, obitelji nešto moraju jesti…

“Ozljeda duše” državi je ustrašenoj argumentiranom medijskom kritikom toliko težak grijeh protiv časti i ugleda i pojedinaca i institucija, bez obzira na to koliko su se ovi ukaljali, da dozlaboga kompomitirano pravosuđe smjesta poseže za alatima “zaštite” – ugleda i časti. Ako se već ne dâ javna riječ pobiti protuargumentom, ispravkom ili tako nečim komunikacijski korektnim, jer novinari nisu bezgrješni, presumpcija nedužnosti kao alibi za tužbu nerijetko je smokvin list i odvjetničkoj kasti i političkim jatacima za notornu gramzljivost i osvetu s pozicija utjecaja i moći. To su i opasne zamke novinarima, gdje ostaju sami, na čistini. Tko šiša, je li, dignitet i dostojanstvo istine i onih što u javnom interesu iznose istinu u javnost. 

Ugled i čast dođu u novinarima neprijateljskom okružju kao glinemol, pa ih pravosudna operativa tare i mijesi kako joj se, kada i gdje sprdne, ili kako netko iz prvog stupa vlasti možda prišapne trećem stupu. Pa na opće, javno zgražanje dođe da su u ovoj nesretnoj zemlji kritično poremećenih vrijednosti, grijeha i disfunkcionalnih sustava svake vrsti – službeno – najugledniji i najčasniji upravo politički muljatori, lopovi s njima na rodijačkoj i “poduzetničkoj” vezi, dio “vječnih” vođa kojekakvih među 1.350 ratnoveteranskih i udruga stradalnika, stranački i lokalni šerifi, mutni likovi iz kriminalnog i paraobavještajnog podzemlja i moćne “duševnobolne” institucije.

A novinari su, sudeći po svakim danom sve crnjoj statistici – negativci, remetilački korov “demokracije”. Koje treba iščupati i zgaziti zajedno s njihovim urednicima i medijima!? Nećeš, majci – blamirala se “pravna država”, koja je već ranih 1990-ih čeličnom metlom najurila iz sustava većinu ponajboljih sudaca – kaljati čast i ugled, npr. bivšeg premijera Ive Sanadera, kojemu je s pravom, je li, gledala kroz prste jer je “bio hrvatski branitelj” u Domovinskom ratu. Iako – ha, nećemo sad cjepidlačiti – nema braniteljski status, nema ga u Registru i nitko ga nije vidio kako znâ u dva sata rastaviti automatsku srbijanku iz Kragujevca. Koja se žmirećki rastavi i sastavi za tri-četiri minute. Zato Sanader ima “ugled i čast”. Što novinari nemaju jer, da imaju, ne bi se svaki besprizornik usudio vući ih na sud, gdje će garant inkasirati lijep svežanj plavkastih starčevića.

Sva takva ugledna i časna buljumenta “građanskih pravednika, moralnih svetaca i genetskih demokrata”, pače odreda i “domoljuba”, ne državnih štetočina, godinama pijaviči na anemičnom tkivu devastirane zemlje te novčano, politički, korupcijski, klijentelistički, rodijački… profitira. Samo je u Bijednoj Našoj valjda moguće da notorni kriminalac, politički ili obiteljski nasilnik i grješnik protiv temeljnih ljudskih prava i sloboda, napokon i protiv tzv. nacionalnih/državnih interesa ima – ugled i čast. I osjetljiv je na “duševnu bol”. Javna je tajna to da paragraf Bijedne Naše štiti krivca, ne žrtvu i novinara, koji u javnom interesu i zbog profesionalne obveze mora biti na strani žrtve. Žigosati krivca i jatake mu, radi općeg dobra i istine.

Jebeš državu, koja se panično boji novinara da joj cenzura, autocenzura i kontaminirana pravosudna represija moraju prati nečistu savjest. Jer, ono što je čisto, ne treba nikakav deterdžent. Ne treba se stidjeti i mirno se spava. Ovako…

HRT pod kaznom

Novinarski ceh već dugo upozorava, rekosmo, na to da je 12 i 5, ne više 5 do 12 glede i u svezi tzv. medijskih sloboda, rastuće polit-pravosudne  represije protiv novinara i slobode javne riječi, što je samo eho crne zbilje u kojoj se tzv. sedmoj sili, neovisnom novinarstvu više ne dopušta disati. Zemlja, koja pred međunarodnom zajednicom glasno verbalizira visoke demokratske standarde, transparentnost i slobodu javne riječi – što joj vani ionako ne vjeruju – upravo na pravnom institutu tzv. duševnih boli, pardon “sramoćenja” svodi svoj medijski svijet na karikaturu te forsira apologetiku. 

Vladajućima su dobri samo novinari i mediji, koji poslušno lakiraju političku i društvenu zbilju Bijedne Naše, hvale premijera i vladu, glorificiraju ove ili one “uspjehe”, etc., jer da je to, je li – u nacionalnom interesu. Medijska i Potemkinova sela vladajućih nikom neće donijeti ni bolji život niti zemlju pozicionirati na primjerno mjesto u međunarodnoj zajednici. Lakiranje društvene i političke zbilje ili, kako je to već neko vrijeme popularno reći u RH – farbanje tunela, neusporedivo je štetnije i od najstrože medijske kritike. Kad je argumentirana, analitički utemeljena na znalačkoj prosudbi. Istina liječi, laž i poltronsko uvlakaštvo truju.

Možda bolje od ičeg to ilustrira – no, smjesta opovrgnuta kao “tiskarska pogreška”, da ne bi ispala skandalozna budalaština – navodna direktiva s HDZ-ovog vrha da ni jedan član ZNA SE opcije ne smije više zucnuti novinarima ni slova bez dopuštenja s tog istog vrha. Pa sad vidi čija mati crnu vunu prede i kakvog je zdravlja novohrvatska tzv. suverenistička demokracija, kojoj smjer i ritam određuje politička sljedba šefa HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića. Ili, druga krajnost, da SDP i dio tzv. lijevo liberalne oporbe, sindikati i veći broj raznih medija prosvjedno uskraćuju službeno komuniciranje, izjave novinarima javne medijske kuće HRT-a te ih demonstrativno protjeruju sa svojih presica. “Žao nam je”, pokazali su neki dan čelnici SDP-a vrata novinarima i tehničarima HRT-a, “niste pozvani, napustite prostoriju”. Jedan od zahtjeva HND-a i prosvjednika u subotu jest i taj da kompletno vodstvo HRT-a s uredničkom strukturom te njihovim podobnicima iz novinarskog trakta – odu.

Dakle, neka ih Hrvatski sabor smijeni ili neka sami daju ostavke. Ništa od toga, dakako, no neraspoloženje stanjem tzv. medijskih sloboda i ataka na novinare ozbiljno je usključalo. Što će se i kako događati u sljedećem razdoblju, nitko ozbiljan ne može predvidjeti.


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi