Romi učesnici rata u BiH: U ratu smo dijelili komad hljeba, danas niko ne misli na nas

: Branka Mrkić Radević

O zločinima nad Romima ništa se ne zna, ili se jako malo zna. S druge strane stanovnici romskih zajednica u BiH su neinformisani o mehanizmima suočavanja s prošlošću, te uglavnom uplašeni da javno kažu bilo šta što bi se moglo odnositi na ratne zločine jer nisu upoznati sa mogućnostima svoje zaštite.
Bajro Beganović iz Sarajeva u ratu je bio pripadnik Armije BiH. Kao i njegova dva sina. Jedan još uvijek živi u Sarajevu a drugi, Samir, poginuo je 1993. kao pripadnik Armije BiH: “Danas su se građani Sarajeva i njihovi saborci oprostili od Igora Pavlovića, sina Dragana, i Samira Beganovića, sina Bajre” – objava je Informativne službe Prvog korpusa na dan njihovog ukopa. Imao je 20 godina: “Samir Beganović je rođen 5.8.1963. godine u Sarajevu i pripada onoj plejadi hrabrih koji su stali na branik domovine, uvjeren da će na taj način obezbijediti sretniju budućnost svojoj djeci, a imao ih je dvoje, njihovoj majci, i svoj djeci, svim majkama… I Samir je učesnik u nekoliko značajnih bitaka, od kojih bismo posebno istakli onu na Žuči, ali i one kad se branio Igman, kada su te borbe odlučivale o sudbini Sarajeva. Poginuo je 1.12.1993. godine, hrabro kako i dolikuje istinskim braniocima slobode” – stoji u objavi.

Nigdje se u ovim redovima i naslovu, a napisanim prije skoro 26 godina, ne spominje da je Samir Beganović bio Rom. Tada to nije bilo važno. Danas jeste: vidi se iz novinskih naslova i tekstova, u kojima se rijetko propušta prilika etiketiranja i isticanja pripadnosti romskom narodu kada se desi nešto loše.

Bajru je teško pogodila smrt sina. Ni njegov drugi sin nije dobrog zdravlja, priča nam. Sam je nedavno preživio infarkt i teško se snalazi za lijekove. Najčešće mu, nakon što od penzije plati lijekove i režiju, ne ostane ništa. Za pogibiju djeteta od 20 godina Bajro i njegova supruga primaju po 50 KM mjesečno. Prije rata bio je električar, živio dobro od svog rada, izdržavao porodicu.

Četiri imena na ploči

Ime Samira Beganovića nalazi se na ploči koja je u julu 2011. na brdu Mojmilo u Sarajevu, na sastavu ulica Kenana Demirovića i Novopazarska, otkrivena u znak sjećanja na poginule Rome pripadnike Armije BiH u periodu od 1992. do 1995. godine: “Korisno je za državu Bosnu i Hercegovinu da govorimo samo istinu, a ona je da su i Romi ginuli u odbrani naše države. Otkrivanjem spomen-ploče mi smo potvrdili da je naše trajno opredjeljenje multietnička, multikonfesionalna, multikulturalna država, jer samo kao takva ona na evropskom putu ima dobru šansu” – rekao je prilikom otkrivanja tadašnji kantonalni ministar za boračka pitanja Nedžad Ajnadžić. Inicijatori su bili Udruženje Roma “Naša budućnost”, čiji je osnivač Bajro Beganović, i Udruženje 101. brigada. Imena Roma (samo četiri) upisana su po prijedlozima udruženja nosilaca prijedloga. Koštala je tri hiljade KM.

Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo ne raspolaže podacima o broju Roma koji su učestvovali u ratu, reći će za Udar u ovoj instituciji i uputiti na Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida, u čijem sastavu postoji Grupa za pitanja evidencije iz oblasti vojne obaveze, gdje se mogu dobiti tačni podaci o broju Roma učesnika u ratu u BiH, kao i o broju Roma koji su poginuli. 

“Ovo Ministarstvo ne vrši podjelu boraca-branitelja po nacionalnim, vjerskim, etničkim niti bilo kojim drugim kriterijima prilikom dodjele naknada bilo koje vrste. Primarni kriterij je učešće u odbrani BiH. Romi imaju sva prava kao i svi ostali borci Armije RBiH” – pojašnjavaju u kantonalnom ministarstvu.

No, u Federalnom ministarstvu – nema tih podataka. Iz kabineta ministra Salke Bukvarevića odgovoreno nam je da u evidenciji jednostavno nema “razvrstavanja branilaca prema nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti”: “U skladu sa važećim zakonima svi pripadnici Oružanih snaga (ARBiH, HVO i MUP) ostvaruju jednaka prava u smislu boračko-invalidske zaštite. Federalno ministarstvo učestvuje u projektima obilježavanja i podizanja spomen-obilježja svim poginulim braniocima Armije RBiH. Na spomen-obilježjima koja su do sada izgrađena nalaze se imena svih poginulih branilaca Armije RBiH bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost. Armija RBiH je bila odbrambeno-oslobodilačka i multinacionalna vojska sastavljena od svih naroda koji u Bosni i Hercegovini vijekovima žive, nastala kao potreba da se zaštite državnost i integritet slobodne, nezavisne i međunarodno priznate države, koja je bila napadnuta.”

Garava brigada 

Među borcima Romima ima i onih koji smatraju da spomenik nije napravljen kako bi trebalo. Muharem Tahirović, i sam pripadnik Armije BiH, osnivač Udruženja Život Roma, kaže kako bi spomenik “najradije srušio”: “Stoje tamo imena tri-četiri borca, a mnogo više ih je poginulo i učestvovalo. Ne postoji takva statistika, niko nije ni istraživao, a trebalo bi da se oda priznanje. Ljudi se nisu izjašnjavali kao Romi pa i ne postoji statistika o broju Roma.”

Veliki broj imena Roma stradalih u ratu nalazi se na spomeniku ispred Opštine Novi Grad u Sarajevu. Među njima su i članovi Muharemove i porodice njegove supruge.

Spomen obilježja su važna, smatra Muharem, ne zbog razdvajanja, već priznavanja i sjećanja: “Kad bi se napravilo spomen obilježje za pale romske borce, tu bi se mogle obilježavati godišnjice i odavati priznanje. Kada bi se okupile njihove porodice i saborci to bi pokazalo i ostalima koliki je bio naš doprinos u ratu. A i porodicama bi to bila satisfakcija.”

Živi u Sarajevu i kao većina boraca, bez obzira iz kog naroda dolazili, razočaran je u brigu države za ovu populaciju: “Nemaju Romi danas ništa, kao ni ostali. A nije baš tačno ni da svi imaju ista prava. Kad se dijeli, naprimjer, jednokratna pomoć, dobijaju je isti ljudi. Da bi se dobila donacija ili neka sredstva morate imati zemlju, a većina nas to nema. Neki dan je jedan borac umro na ulici.”

U ratu je u njegovoj jedinici bilo dosta Roma. Formirana je u junu 1992. godine, a zbog njenog sastava prozvana je “Garava brigada“. Romi sa Aneksa, Gorice, Čengić Vile, Švrakinog Sela, dijela Dobrinje… dobrovoljno su se prijavljivali: “U ratu se nije gledalo ko je šta. Dijelili smo onaj zajednički komad hljeba. Danas toga nema. Ti si za njih cigan. Kao Rom dođeš da ostvariš prava na drva ili ćumur…, a dočeka te more papirologije, dosta ljudi bude i odbijeno jer nisu u stanju sve to popuniti.”

Veliki problem danas je dokazivanje o učešću u ratu i pripadnosti vojsci. Boris Pupić, autor brošure o stradanju Roma u ratu u BiH, kaže da veliki broj tih ljudi danas nema dokumente kojima bi dokazali to učešće. Muharem priča kako to izgleda u praksi: “Srećem saborce i to su ljudi koji danas imaju porodice. Prije godinu dana sam išao da potpišem izjavu jednom poznaniku da je bio borac a čovjek je u ratu bio ranjavan 11 puta!”

I Romi su stradali u ratu

Omer Husić iz Brčkog u ratu je bio pripadnik Armije BiH. Prije rata imao je svoju radionicu, bio je autolimar lakirer i limarski kazandžija. Sav alat i materijali iz radionice su pokradeni, kuća je srušena. Omer je imao 24 godine: “Tada nas niko nije pitao ko smo, bili smo braća. Sada je baš kao i prije rata: ko prije vatri prije se i ogrije. Danas ne smijete spomenuti da ste bili u ratu. Oni koji su možda bili u jedinici sa vama a sada su na vlasti – sa njima se ne može ni razgovarati.”

Omer ima mnogo zdravstvenih problema i dijagnoza. Oženjen je i ima dva sina koja su morala prekinuti školovanje. Stariji je upisao fakultet u Tuzli – engleski jezik i književnost, a mlađi prošao prijemni na matematičkom smjeru: “Nakon godinu dana nismo više imali uslova da stariji nastavi, dosta je troškova koje ne možemo pokriti. Uzaludno je to. Ja nemam snage zbog zdravstvenog stanja da se borim više, da radim. Prijavljen sam u evidenciji boraca i imam naknadu od 170 KM. Ali imam i sedam hroničnih bolesti. Na noge ne mogu, sa štakama sam i u kolicima.”

To što su, rezigniran je Omer, bili u ratu danas ne znači ništa: “Za to nam je nagrada da nam sada šalju veće račune za struju i vodu. Imao sam 21.500 na knjižici ali to, kao i drugima, nikada nije ostvareno.”

Omerova dva brata također su bila u Armiji. Jedan je uspio ostvariti pravo na naknadu, a drugom nedostaje 12 dana: “Bilo bi nam drago da neko misli na nas, ali od toga nema ništa – izgubio je svaku nadu.”

O zločinima nad Romima ništa se ne zna ili se jako malo zna. S druge strane stanovnici romskih zajednica u BiH su neinformisani o mehanizmima suočavanja s prošlošću, te uglavnom uplašeni da javno kažu bilo šta što bi se moglo odnositi na ratne zločine jer nisu upoznati sa mogućnostima svoje zaštite – zaključak je ovo naveden u brošuri “Svjedočenja pripadnika romske populacije o stradanjima u proteklom ratu” izdatoj 2009. godine.

Autori brošure Boris Pupić i Nadžida Džiho obišli su brojne romske zajednice i prikupili svjedočenja Roma o stradanju u ratu. Udruženje “Budi moj prijatelj” u okviru projekta “Supporting National Capacities for Transitional Justice in BiH” Razvojnog programa Ujedinjenih nacija pokrenuo projekt “Stvaranje uslova za sudjelovanje romske populacije u procesima tranzicione pravde”. 

Zaključili su kako se jako malo zna o učešću Roma u vojnim strukturama u ratu, a poznato je da su Romi jedna od rijetkih etničkih grupa koja je bila podjednako uključena u vojne strukture i ARBiH i VRS-a u zavisnosti od mjesta gdje ih je rat zatekao: “Poređenje ovih različitih iskustava bi bilo od velikog značaja za sagledavanje prošlosti, te bi istovremeno skrenulo pozornost javnosti da su i Romi preživjeli stradanja kao i drugi narodi na ovim prostorima. U društvu u kojem je ova nacionalna manjina svojim sveukupnim socijalnim i ekonomskim položajem najugroženija, važno je skrenuti pozornost da nije bila pošteđena niti u ratnom periodu posebno sa aspekta da je samo pola stoljeća ranije ova ista etnička skupina, pored Jevreja, bila osuđena na totalno istrebljenje. Upravo iz ovih razloga potrebno je romskoj populaciji povratiti minimum povjerenja u zvanične institucije, te istovremeno institucije vlasti animirati da posvete veću pažnju Romima kako bi se ova populacija uključila u proces suočavanja s prošlošću.”

Tranziciona pravda – šta je to?

Iz različitih priča Roma jasno je da je romska populacija u BiH pretrpjela ratna stradanja kao i svi drugi narodi u BiH. Međutim, ono što je ostalo kao najupečatljivija slika nakon održanih radionica jeste da se Romi još uvijek plaše govoriti o ratnoj prošlosti. Koliko su procesi tranzicione pravde zaobišli romsku populaciju najbolje svjedoči činjenica da niti jedan lider, ili član romskih udruženja nikada nije čuo za pojam “tranziciona pravda” kao ni za neki od mehanizama suočavanja s prošlošću – navodi se u brošuri.

Zbog straha pripadnika romske populacije da otvoreno govore o svojim iskustvima iz proteklog rata, bili su primorani odustati od prvobitne namjere da dokumentovanje sjećanja provedu u samo dvije odabrane zajednice, jer je romska populacija tih zajednica bila uplašena za budući odnos struktura vlasti prema njima. Zbog toga su odlučili da aktivnosti dokumentovanja sjećanja provedu u svim zajednicama u kojima budu romskoj populaciji predstavljali mehanizme suočavanja sa prošlošću. Tako je “Budi moj prijatelj” obišao romske zajednice u sljedećim mjestima: Banja Luka, Brčko, Bihać, Bijeljina, Kalesija, Poljice kod Lukavca, Prijedor, Srebrenica, Živinice i Tuzla. U svakom od ovih mjesta osoblje BMP-a je pružalo podršku romskim liderima koji su romskoj populaciji održali kratku radionicu o mehanizmima suočavanja s prošlošću, te su ih upoznali sa terminom “tranziciona Pravda”. Nakon radionica osoblje BMP je pristupilo procesu dokumentovanja sjećanja. Velika većina Roma koji su pristali dati izjave, a posebno one izjave koje jasno ukazuju na kršenje humanitarnog prava, željeli su ostati anonimni iz straha za svoju budućnost.

Boris Pupić iz udruženja Budi moj prijatelj i koautor brošure kaže za Udar da i među Romima ima podijeljenih mišljenja o tome treba li ili ne njihov doprinos i imena izdvajati od ostalih učesnika. Za njega su upitni benefiti takvih postupaka. Sa druge strane, Romi su stradali i kao civili: “Stradali su u vojnim formacijama, ali najčešće od strane svojih komšija zbog brojnih predrasuda o bogatstvu koje kriju. U vojskama, na svim stranama, veliki broj njih nije bio uključen u vojne formacije već neke tehničke jedinice, kao što je kopanje rovova i slično. To nam pokazuje da nije bilo apsolutnog povjerenja prema njima. Izuzetak je možda Sarajevo i Poljice kod Lukavca, gdje je linija bila smještena iznad samog naselja.”

Učešće Roma u vojsci na svim stranama trebalo bi svakako ući u pisanu istoriju, smatra Pupić. Iako u ministarstvima kažu kako nemaju evidenciju, on pojašnjava kako vojska mora imati tu statistiku: “Zna se da je vojska poprilično pedantna. A zašto ministarstva ne izvlače te podatke, to je neka druga priča. Ali dosjei sigurno postoje. To nije uništeno i moralo bi biti predmet istraživanja jednog većeg projekta.”

Do sada je malo radova vezano za stradanje Roma, i uglavnom se vezuju za Drugi svjetski rat: “Teško je doći do dokumenata, to nije sortirano. Neki podaci govore da ih je HVO isključivao dok druge dvije komponente nisu.”

Podaci su šturi, pojašnjava Pupić, jer su radom na terenu uvidjeli da je veliki broj tih ljudi i umro. Dobar dio njih nema dokumente, što sve otežava utvrđivanje činjenica.

U brošuri su zabilježena i brojna potresna svjedočenja Roma civila i učesnika u ratu. O ubistvima, silovanjima, pljačkama… Zbog straha od sredine u kojoj žive i gubitka prava govorili su anonimno. U nastavku slijede neka od zabilježenih svjedočenja, koja govore o tome koliko su i Romi bili žrtve u proteklom ratu ali i kakav je danas odnos prema tim ljudima i njihovim porodicama.

Svjedočenja

N.N. (Tuzla): “Muž mi je bio u logoru Sušica. Odatle je pobjegao i priključio se Armiji BiH gdje je stradao. Obraćala sam se raznim ministarstvima, ali nikada nikakve pomoći nisam primila za školovanje djeteta. Samo su mi romska udruženja ’Euro Rom’ i ’Sretni Romi’ omogućila neku pomoć i veoma sam im zahvalna na tome. Kćerka mi je silovana u Olovu za vrijeme rata. Ljudi koji su to počinili su osuđeni, ali traume su ostale. Obraćala sam se socijalnoj radnici, Općini, svi su odbili da mi pomognu. Jedinu pomoć koju sam dobila jeste psihološka pomoć koju svakodnevno moje dijete ima od neuropsihijatra. S obzirom da sam sa mužem živjela nevjenčano i da sam Romkinja, nisam dobila nikakvu penziju. Odgovorili su mi sa ’Kad si je rodila, ti je hrani!’. Dajte mi posao pa ću je hraniti.”

D.M. (Bihać): “Od 19.07.1992. bio sam pripadnik 502. viteške brigade Petog korpusa. Bio sam na brojnim linijama oko Bihaća, Krajine, do Petrovca. Ranjen sam 5 puta, ali nemam nikakvih prava, nikakve penzije, iako imam 48 mjeseci vojnog staža i invalid sam. Odnos kolega boraca bio je korektan – nikada nisam ni od koga čuo pogrdnu riječ. Kad sam bio ranjen, oni su me izvukli. Ali stalno se išlo na linije – samo što dođem kući, zovu – četnici ‘udarili’ na Grabež – spremi se i hajde opet na liniju. Grabež je bila kasarna, uporište, linija iznad naselja. Ranjen sam tada u pluća. 

Kada sada pokušam izvaditi bilo kakav dokument samo me jedni šalju drugima (RVI demobilisanim borcima, itd.) Demobilisani sam borac sa osmero djece, živimo u šupi, gdje ni krava ne bi ležala, bez ikakvih primanja. To bi država trebala vidjeti. Kontaktirao sam Josipa Pejakovića da se napravi reportaža o Romima u Bihaću – kako žive borci poslije rata. Nisam dobio odgovor. Ja sam se borio za ovu državu, a niko mi nikad ništa nije dao. Ni zdravstvenu knjižicu – iako sam ranjen 5 puta. Nemam socijalne pomoći, nemam posla da zaradim za svoju porodicu. Prosio sam nekoliko puta pred Općinom da prehranim svoju djecu, pa me policija otjera. Šta god sam pokušao samo sam naišao na opstruiranje. Preko Udruženja Roma smo pokušali nešto ‘ganjati’, ali niko neće da nas sasluša. Načelnik jeste uvijek pomagao i zalagao se za Rome, ali romska populacija u Bihaću je u teškoj situaciji i neophodno je dostići nivo života dovoljno dostojanstven da bi nas smatrali ljudima.

Da li je bio drugačiji odnos u vojsci ljudi prema Romima?

Ne znam šta bih ti rekao. Bio je kolegijalni odnos. Cijenili su oni nas kao i mi njih, ali su više tjerali Rome, kada je trebalo da se ide u neki napad, više su nas gurali, a oni su išli više u pozadini. Mi to tada nismo tako gledali nego smo išli, pa Bože, kako svima bude nek bude i nama, i tako. Kada su se jednom svi bili povukli, to je bilo 1992. godine na Brodu u Suljagića sokaku, ja i brat smo ostali posljednji i mi smo dva dana i dvije noći kroz tranšeje i kroz vodu se skrivali i bježali, našli smo ustvari još jednog čovjeka koji je bio ranjen u ruku, i jedva smo se izvukli. Međutim, čim smo se vratili odmah su rekli da 1. četa 1. bataljona odmah dođe na zborno mjesto i mi smo odmah sjeli u kamione i vratili se nazad. Opet su nas bili opkolili i opet smo se jedva izvukli. Ljudi su već bili u načim tranšejima. Taj koji je komandovao, Dž., rekao nam je da se vratimo jer su kao oslobođene linije. Mi dole, a ljudi počeše po nama pucati. On je bio komadant Prvog bataljona i on je jedini čovjek koji je bio agresivan prema nama. E bilo je i razlike u hrani. Naša hrana nije bila dobra, a i nisu nas pratili sa hranom. Kada sam gledao u njihove rovove, mi Romi smo bili u našim, oni su imali bolju hranu. Mi smo se htijeli buniti, a moj brat govori: nećemo se buniti, šuti. Rat je ne znaš ko kome može šta da učini. Ja sam svog starijeg brata poslušao i povukao sam se.”

(portal-udar.net)

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*