U januaru 2010. godine Kantonalno tužilaštvo u Mostaru podiglo je optužnicu protiv Dragana Čovića i dr. koji su se teretili za nezakonitu prodaju dionica javnog preduzeća. Iako je istraga u ovom predmetu trajala sedam godina, treba istaći da je kantonalni tužitelj preduzimao istražne radnje samo u periodima 2003–2004. i 2008–2009. Ova situacija pravne nesigurnosti i odlaganja vjerovatno je uticala na kvalitet istrage u ovom predmetu. U konačnici, predmet je okončan oslobađajućom presudom zbog nedostatka dokaza.
Od januara 2010. do septembra 2017. godine u BiH je okončano 67 predmeta korupcije. Analizom koju je OSCE-e uradio u novembru 2017. utvrđeno je sljedeće:
- Sukobi nadležnosti, nepostojanje koordinacije i fragmentacija procesuiranja predmeta korupcije između različitih nivoa pravosuđa u BiH; neadekvatni tužilački kapaciteti u smislu izrade optužnica i prikupljanja dokaza za potkrepljivanje optužbi, i neadekvatni sudački kapaciteti u smislu primjene i tumačenja zakona na obrazložen i predvidljiv način;
- U vezi sa radom sudija otkrivaju se četiri glavna nedostatka: nedovoljna kontrola sudija za prethodno saslušanje prilikom potvrđivanja optužnica, što dovodi do potvrđivanja optužnica koje trebaju biti odbijene ili vraćene na doradu; sudske odluke često se zasnivaju na nejasnom ili nedovoljnom obrazloženju. U nekim slučajevima, nedostaci u obrazloženju odnosili su se na način izvođenja i ocjenu dokaza koji nisu ocijenjeni u svjetlu elemenata krivičnog djela. U drugim predmetima, obrazloženje nije imalo strukturu u kojoj bi se krivična djela identifikovala i cijenila odvojeno;
- Sudska praksa za djela korupcije nije ujednačena, a sudska vijeća koja presuđuju u ovim predmetima se ne pozivaju na ranije presuđene predmete u svojim obrazloženjima. Konkretno govoreći, praćenje postupaka pokazalo je zabrinjavajuće primjere nejasnog i nedosljednog tumačenja materijalnog i procesnog prava kao i sistematsko nepozivanje na presuđene predmete kako na nivou prvostepenih, tako i na nivou apelacijskih sudova u BiH. Ova zadnja karakteristika, zajedno sa nepostojanjem vrhovnog suda na državnom nivou koji bi imao ulogu osiguravanja dosljednosti u sudskoj praksi, predstavljaju najvažnije faktore koji su prepreka pravnoj sigurnosti i jednakosti pred zakonom u BiH. Konkretnije govoreći, nepozivanje na raniju praksu u sudskim odlukama u predmetima korupcije često odaje utisak da se o svakom predmetu odlučuje izdvojeno, bez ikakvog pokušaja da se pokaže da se sa sličnim predmetima postupa na isti način. U takvim okolnostima postoji velika opasnost da se pojedincima sudi različito u sličnim predmetima;
- Ne postoji adekvatna kaznena praksa u predmetima korupcije. U velikom broju praćenih predmeta koji su okončani osuđujućom presudom, uočene su primjetno blage sankcije, sa izrečenim kaznama koje su često ispod zakonski propisanog minimuma.
Nepotpuni dokazi
U vezi sa drugim područjem – koje se odnosi na rad tužitelja – rezultati, po analizi OSCE-a pokazuju da:
- Po pitanju izrade optužnica, u većem broju predmeta opis kažnjivog postupanja u optužnici imao je ozbiljnih nedostataka zbog nepostojanja ili zbog nejasne identifikacije jednog ili više elemenata krivičnog djela. Konkretno, u nekim predmetima u kojima su se visoko rangirani zvaničnici teretili za zloupotrebu položaja, optužnice nisu na jasan način sadržavale način počinjenja krivičnog djela. Drugo pitanje koje se često pojavljuje odnosi se na neadekvatno identifikovanje i opis propisa, normi ili opštih principa javne uprave koje je optuženi navodno prekršio zloupotrebom položaja;
- Po pitanju procesa prikupljanja dokaza, u nekim predmetima optužnice se podižu na osnovu nepotpunih dokaza, tako da tužilaštvo mora podnijeti dodatne dokaze za vrijeme glavnog pretresa. U velikom broju predmeta, dokazi priloženi u svrhu kvantifikovanja ekonomske štete ili koristi koja predstavlja navodnu posljedicu kažnjivog ponašanja bili su slabi. Konačno, u velikom broju predmeta, tužilaštvo je priložilo malo ili nimalo dokaza u svrhu dokazivanja postojanja umišljaja za počinjenje krivičnog djela kod optuženog.
- Materijalni i procesni krivični zakoni relevantni za procesuiranje predmeta korupcije trebaju biti usklađeni u svim jurisdikcijama u BiH. Politička tijela na državnom i entitetskom nivou trebaju se obavezati na usklađivanje zakonskog okvira u sklopu svojih nastojanja usmjerenih na borbu protiv korupcije. U tom pogledu, prioritet u kratkoročnom periodu treba biti usvajanje ujednačenih izmjena i dopuna četiri zakona o krivičnom postupku u skladu sa uslovima predviđenim u Odluci Ustavnog suda BiH iz juna 2017. godine.
U izmjenama i dopunama potrebno je ostvariti pravičnu ravnotežu između prava pojedinaca priznatih međunarodnim instrumentima iz oblasti zaštite ljudskih prava i potrebe da se osigura efikasno krivično gonjenje korupcije i drugih teških krivičnih djela. S ciljem usmjeravanja procesa usklađivanja zakonodavstva u srednjoročnom periodu, Ministarstvo pravde BiH treba, zajedno sa ministarstvima pravde u entitetima, razmotriti ponovno uspostavljanje stalnog tima eksperata (po ugledu na nekadašnji Tim za praćenje i ocjenu primjene krivičnog zakonodavstva (CCIAT) koji bi imao mandat za pripremu usklađenih izmjena i dopuna krivičnih i zakona o krivičnom postupku na svim nivoima vlasti u BiH.
Čović pred Kantonalnim sudom u Mostaru
OSCE u svojoj analizi navodi i konkretne primjere. Navest ćemo analizu predmeta Dragan Čović, Bobar banke i Obrena Petrovića, koji ilustriraju ono što OSCE navodi u svom izvještaju.
1.“... Čini se da je do ovog stanja nesigurnosti u pogledu nadležnih tužilaštava došlo u predmetu protiv Čovića i dr. pred Kantonalnim sudom u Mostaru. Kantonalno tužilaštvo u Mostaru otvorilo je istragu u ovom predmetu nakon što je 2003. godine zaprimilo krivičnu prijavu od Finansijske policije FBiH. U junu 2005. godine kantonalni tužilac poslao je predmet Tužilaštvu BiH radi pregleda i potencijalnog preuzimanja. Tužilaštvo BiH je, nakon što ga je zadržalo godinu i tri mjeseca, spis ovog predmeta u konačnici vratilo Kantonalnom tužilaštvu u Mostaru.
U januaru 2010. godine Kantonalno tužilaštvo u Mostaru podiglo je optužnicu u ovom predmetu pred Kantonalnim sudom u Mostaru. Iako je istraga u ovom predmetu trajala sedam godina, treba istaći da je kantonalni tužilac preduzimao istražne radnje samo u periodima 2003–2004. i 2008–2009. Neaktivnost između ova dva vremenska perioda može se pripisati, barem djelimično, ustupanju predmeta Tužilaštvu BiH i njegovom nejasnom statusu tokom tog perioda. Ova situacija pravne nesigurnosti i odlaganja vjerovatno je uticala na kvalitet istrage u ovom predmetu. U konačnici, predmet je okončan oslobađajućom presudom zbog nedostatka dokaza – Dragan Čović i dr, presuda Kantonalnog suda u Mostaru od 27. juna 2011.”
U predmetu Dragan Čović i dr. pred Kantonalnim sudom u Mostaru optuženi su se u optužnici teretili za nezakonitu prodaju dionica javnog preduzeća. Međutim, u optužnici se ne pominje zakon koji reguliše ovu materiju, odnosno Zakon o privatizaciji preduzeća FBiH. Umjesto toga, prema navodima optužnice inkriminisane radnje izvršene su protivno odluci o uslovima privatizacije koju je izdala Vlada FBiH koja, međutim, ne može predstavljati zakonski osnov za prodaju dionica.
Tužilac je propustio da ispravno utvrdi iznos koristi pribavljene sebi ili drugima i ekonomske štete koju su optuženi navodno izazvali svojim postupanjem. Ovo je zbog toga što se iznosi koji se navode u činjeničnom opisu optužnice značajno razlikuju od iznosa koje u svom izvještaju navodi vještak finansijske struke angažovan od strane Tužilaštva. Drugim riječima, Tužilaštvo je u fazi istrage naredilo finansijsko vještačenje, ali je propustilo da rezultate iz izvještaja vještaka uskladi sa činjeničnim opisom optužbe.
Zloupotreba položaja
2. U predmetu protiv Obrena Petrovića i dr. Petrović se teretio za zloupotrebu položaja tako što je koristeći svoj položaj načelnika opštine Doboj nezakonito dodijelio subvencije namijenjene socijalno ugroženoj kategoriji stanovništva korisnicima (kao što su radio i TV stanice) koji nisu imali pravo na ove subvencije.
Opis inkriminisanih radnji, međutim, jasno ukazuje da su ove radnje bile izvan nadležnosti funkcije načelnika, što, opet, ukazuje na to da je, navodno, postupanje optuženog izvršeno prekoračenjem granica njegovog službenog ovlaštenja, a ne iskorištavanjem tog ovlaštenja. Bez obzira na činjenicu što je tokom suđenja dokazano izvršenje inkriminisanih radnji, ova greška u pravnoj kvalifikaciji djela rezultirala je oslobađanjem optuženog Petrovića od optužbi, uz obrazloženje da s obzirom da su radnje bile izvan njegove službene nadležnosti, on nije imao traženo svojstvo da bi ih izvršio – Obren Petrović, presuda Okružnog suda u Doboju od 31. jula 2017.
Zabrinjavajuće pojave u pogledu nejasnog ili nedosljednog tumačenja materijalnog i procesnog zakona uočene su u predmetu protiv Obrena Petrovića pred Osnovnim sudom u Doboju. Optuženi Petrović se teretio za zloupotrebu položaja u svojstvu načelnika opštine Doboj. U pogledu primjene procesnog zakona, ovaj predmet izaziva posebnu zabrinutost zbog tumačenja vanrednog pravnog lijeka ponavljanja postupka od strane suda. Kao i u mnogim drugim državama u kojima se primjenjuje kontinentalno pravo, domaći zakoni o krivičnom postupku omogućavaju ponavljanje postupka nakon pravosnažne presude samo u određenim vanrednim okolnostima. Jedna takva vanredna okolnost, propisana primjenjivim zakonom o krivičnom postupku, jeste ako se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predočeni na glavnom pretresu, a koji mogu dovesti do oslobađanja osobe koja je bila osuđena. U ovom predmetu, optuženi Petrović je inicijalno bio osuđen na osnovu sporazuma o priznanju krivice kojeg je Osnovni sud u Doboju prihvatio u junu 2007. godine.
U julu 2012. godine, po zahtjevu odbrane, isti sud dozvolio je ponavljanje postupka na osnovu postojanja novih činjenica. Nove činjenice na koje se sud pozvao bile su sadržane u presudi Vrhovnog suda RS u povezanom predmetu protiv Mirka Stojčinovića i dr. Dvojica optuženih u ovom predmetu (od kojih je jedan bio zamjenik načelnika opštine Doboj) pravosnažno su oslobođeni u odnosu na iste činjenice za koje je g. Petrović ranije bio osuđen.
Ova oslobađajuća presuda zasnivala se na neobičnom tumačenju elemenata krivičnog djela zloupotrebe položaja. Ovdje je ključno pitanje to da je činjenica donošenja oslobađajuće presude u povezanom predmetu (odnosno pravni zaključak) prihvaćena kao nova činjenica u korist ponavljanja postupka protiv već osuđene osobe. Čini se da ovakav pravni stav nije u skladu sa principom pravne sigurnosti i opšteprihvaćenim tumačenjem uslova za odobravanje ovog pravnog lijeka. U tom svjetlu, čini se da odluka o ponavljanju postupka u ovom predmetu nije u skladu sa razumnim tumačenjem krivičnog postupka.
(U sljedećem nastavku: Slučaj Bobar banke)
