Čitav život smatrala sam potpuno normalnim da su svi ljudi jednaki. Nekako, te stvari se podrazumijevaju. Do prije nekoliko godina, ja sam živjela potpuno bez svijesti da sam žensko, tačnije, da moj rod i moj spol imaju veze sa tim ko sam i šta sam, i kako se gleda na mene. I onda, jednog dana, tek tako, shvatila sam da je moj spol vjerovatno jedna od stvari koje će me određivati čitav život
Nekada, ne tako davno, nekoliko domaćica je odlučilo da je vrijeme za promjene. Shvatile su da su i žene, podjednako kao i muškarci, ljudska bića. Pa, ko je onda sebi dao za pravo da ih zarobi u kuću, da ih učini domaćicom bez da njih pita?
Povratak na staro
A onda je došao rat. Dug, težak i nesretan rat. Muškarci su ostavili svoja ognjišta, svoje porodice i otišli u rovove. Rat se sve više razbuktavao, ali svakodnevni život nije mogao da stane. Malo po malo, postalo je jasno da neko mora da zamijeni radnike u fabrikama, da održava kuću i bavi se svim poslovima kojima se do tada bavio jači spol. Izbora gotovo da i nije bilo; sve je palo na žensko stanovništvo. Fabrički pogoni su opet pokrenuti, rat je tinjao, ali su žene uspjele da održe iole normalan život unutar zajednice.
Otprilike u tom periodu žene su počele da se pojavljuju i u kulturnim krugovima, da pišu, da djeluju van okvira svoga doma. Ipak, to nije dugo potrajalo. Rat je završio, muškarci su se vratili kućama i uskoro se sve počelo vraćati na staro. Ti isti muškarci su se potrudili da žene opet gurnu u svoju sjenu i da ih vrate u kuće. Žensko pisanje je gotovo ismijano i potcijenjeno je sve što smo uspjele da postignemo. Tada su nas smatrali nejednakima sebi i to nam je smetalo; danas same dopuštamo da nas posmatraju kao potrošnu robu i pristajemo na to da bi se osjetile kao da pripadamo njihovom svijetu.
Čitav život smatrala sam potpuno normalnim da su svi ljudi jednaki. Nekako, te stvari se podrazumijevaju. Do prije nekoliko godina, ja sam živjela potpuno bez svijesti da sam žensko, tačnije, da moj rod i moj spol imaju veze sa tim ko sam i šta sam, i kako se gleda na mene. I onda, jednog dana, tek tako, shvatila sam da je moj spol vjerovatno jedna od stvari koje će me određivati čitav život. Ne, jer ja to želim ili smatram da je to ispravno ili da postoji objektivan razlog za to, već jednostavno jer živim u takvom okruženju, odgoju, ili kako god da nazovemo taj izopačeni fenomen.
Tada su nas smatrali nejednakima sebi i to nam je smetalo; danas same dopuštamo da nas posmatraju kao potrošnu robu i pristajemo na to da bi se osjetile kao da pripadamo njihovom svijetu
Jer, da je do okruženja, do vremena, onda bi ovo moderno doba bilo idealno vrijeme za prevazilaženje barijera, tačnije primitivnih stereotipa, a nije tako. Čini mi se, što je društvo pokvarenije, to su njegovi standardni i moralne norme prividno veće. Zašto? Ne znam; možda jer se upravo iza toga krijemo, jer tražeći u drugima ono što mi nemamo, mislimo da ćemo zaslužiti iskupljenje. Ipak, to što sam shvatila kako svijet funkcioniše nipošto ne znači da sam to prihvatila, ali nije to najveći problem. Mnogo teže je naći ispravan način kojim se boriti protiv toga, ili uopšte odrediti koje su to situacije koje treba ignorisati a u kojima reagovati; i da li uopšte postoji način koji će me učiniti zadovoljnom. Ono što mene najviše od svega muči je činjenica da se u 2016. godini jedna žena uopšte mora opterećivati tim neobjašnjivim tlačenjem.
Iza velikih kućnih vrata
Sa dvanaest godina, kada su počele da mi rastu grudi, da koristim sjaj za usne i pronalazim svoj modni stil, mislila sam kako je prelijepo što sam djevojčica. Mogla sam da odlučim koji drug iz razreda će da me otprati kući, mogla sam naći mjesto za sebe gdje god da dođem, mogla sam satima da sjedim sa prijateljicom i smijem se. Prvo smo bili djeca, pa tek onda djevojčice i dječaci. Za nas nije bilo razlike, ali za ljude oko nas jeste, oduvijek.
Na časovima sporta nismo mogli zajedno da se igramo lopte, kažu da nas dječaci ne bi povrijedili; djevojčice su slabije. Mi bismo onda, nakon škole, išli u obližnji park i satima se igrali dok ne bismo popadali od umora, svi, baš svi. Nakon toga je došlo odrastanje, prve simpatije, prve svađe u društvu, srednja škola. Postajali smo mladi ljudi i razlike među nama su bile sve jasnije. Te razlike su imale gotovo šaljiv karakter, često su više bile nespretne nego uvrijedljive ili zlonamjerno istaknute. A onda, nekako smo odrasli. Postali smo ljudi koji jedni druge posmatraju sa opreznošću, sa određenim očekivanjima koja su bila vrlo sebična.
Danas, čini mi se kao da živim u vrijeme naših djedova i nana, u malim prigradskim naseljima gdje je jedino “kulturno dešavanje” bilo višednevno okupljanje muškaraca u seoskoj kafani, dok su ih poslušne žene čekale kući sa toplim jelom i čistom odjećom. Eh, sada, imamo mali problem. Žene danas više ne čekaju poslušno i ne pristaju šutke na ono što im se servira, na to da ih se tretira kao da vrijede manje nego što vrijede, ali muškarci i dalje očekuju da će njihove djevojke shvatiti da su oni muškarci.
Ja ne želim puno, želim da se svidim sebi kada se pogledam u ogledalo, želim da moje tijelo bude odraz osobe kakva se trudim postati, ili, sada već, biti; sređena, zdrava, emancipovana
A žensko prihvatanje da je muškarac podrazumijeva prihvatanje da je muškarcu do tridesete godine (u najboljem slučaju) sve dozvoljeno, jer ako (ne daj bože) on do svoje velike tridesete ne uspije da bude sa svim ženama u gradu, i u bar po dvije ozbiljne veze istovremeno, da obiđe sve kafane u regionu, on nikada neće moći biti dobar muž svojoj deset godina mlađoj, netaknutoj djevojci koja ništa od toga nije prošla. Jer, neće valjda oženiti djevojku koja je već bila nečija ili koja zna šta postoji iza velikih kućnih vrata. Sada, to je činjenica koja je vrlo frustrirajuća, ali kada već živimo u vremenu svjesnosti ograničenja naših spolova i prihvatanju razlika među njima, onda ću reći: to su muškarci, oni su takvi. (Iako, nikada neću prihvatiti da je nešto, eto, tek tako).
Starlete
Dakle, muškarcima se prestajem baviti za sada. Njima ću posvetiti možda neku drugu priču. Ono što me vrijeđa, istinski vrijeđa, jeste to u šta je moj spol evoluirao. Naravno da nikada ne smijemo, niti je realno, globalizovati bilo šta ili bilo koga, ali je fenomen “starlete” pojava koju je nemoguće ignorisati zadnjih godina. Kada kažem starleta, ne mislim isključivo na lijepe, zgodne djevojke koje se pojavljuju u javnosti bez objektivnog razloga i na tome zarađuju veliki novac. Za njih se ne zna zbog njihove pameti, karijere ili nekog postignuća, ali zbog čega se za njima diže tolika pomama još nisam sigurna.
U ovom kontekstu riječ “starleta” podrazumijeva model “moderne” djevojke; lijepe, modno osviještene, uvijek dotjerane djevojke koje su uglavnom tek zagazile u dvadesete. One se druže sa dobrostojećim muškarcima koji se bave privatnim biznisom, one nose markirane krpice čak i u prodavnicu, one poznaju sve lokale i sve pjesme za koje se zna (i ne zna) i one, skoro pa da bih mogla reći, žive od svoje ljepote.
Danas je lijepo biti glupa. Danas je poželjno biti glupa. Dok, naravno, ne odlučiš da se udaš. Onda moraš da budeš pametna, ali ne pametnija od muža, zrela ali da pri tome nisi iskusila ništa, lijepa ali svome mužu, a ne da bi te drugi muškarci gledali
Ne želim zvučati kao jedna od onih ironičnih, ogorčenih žena koje nipodaštavaju sve što iole liči na ljudsko biće, naprotiv. Meni je vanjski izgled veoma bitan. Uživam u uređivanju, u šminki, parfemima, lijepim krpicama, i uskoro ću vjerovatno morati da biram između još jednog ormara ili kreveta u svojoj sobi, ako želim smjestiti svu svoju odjeću i torbe. Ipak, ni jednog trenutka to ne radim zbog drugih ljudi. Ne da bih se svidjela muškarcima ili da bih izazvala zavist drugih žena. (Na kraju krajeva, vjerujem da je takvo razmišljanje ili vrlo egoistično ili proističe iz teških unutrašnjih kompleksa; u oba slučaja nezdravo.) Ja ne želim puno, želim da se svidim sebi kada se pogledam u ogledalo, želim da moje tijelo bude odraz osobe kakva se trudim postati, ili, sada već, biti; sređena, zdrava, emancipovana.
Ali, teško je breme danas ženi biti ženom. Kako objasniti muškarcima na ulici da ne želite da vam dobacuju kojekakve priproste “komplimente” samo zato što ste u kratkoj suknji. Da to što nosite dekolte ne znači da bilo ko ima pravo nekulturno gledati u njega cijelu večer ili vam šaputati na uho u prolazu da je shvatio šta vi želite time da poručite, kako njemu tako svima ostalima prisutnim. Kada bih tog istog muškarca pitala, da li sam mu time poručila da sam se baš večeras lijepo osjećala u toj majici, privlačno ali ne nekulturno i da nikako nisam razmišljala o njemu dok sam je oblačila, vjerujem da bi odgovor bio negativan. Ako bi se uopše usudio da mi odgovori nakon što bi shvatio kako ima posla sa frustriranom ženom.
Gradska elita
Mnogo puta mi se desilo da me neki mladić ili već zreo muškarac, pri upoznavanju pita da li studiram ekonomiju. Kada bih to rekla nekome u Americi, sigurna sam da ne bi shvatio gdje je tu problem. Ipak, problem postoji, a problem podrazumijeva da se mi generacijski vrlo dobro poznajemo i da se u Sarajevu zna koja “vrsta ljudi” gdje izlazi, šta studira, sa kim se druži i slično. A pitanjem: “Zar ne studiraš ekonomiju?”, u Sarajevu mi osoba jasno poručuje da me smatra djevojkom koja je upisala fakultet samo da bi se računalo da studira i koja ne izgleda kao neko ko zna (ili šta više koja treba) da razgovara o bilo čemu. Mnogo puta sam dobila kompliment kako “ne izgledam kao neko ko studira”, ili da sam neko “ko može sa različitim ljudima pričati”, ili je “upoznat sa svijetom u kojem živi”. Još žalosnije od tih komplimenata jeste činjenica da ljudi ne očekuju od mene (kada govorim o sebi govorim vjerovatno u ime barem pola ženske populacije) da posjedujem banalne ljudske vještine.
Ono što je poražavajuće je činjenica da je sve više djevojaka koje stvarno ne znaju da razgovaraju ili su vrlo ograničene u svojim temama, koje nisu u stanju da pročitaju knjigu, ili razmisle prije nego što bilo šta urade, koje ne žele da same sebe sutra izdržavaju svojim radom. I da, te djevojke sude drugima. Te iste djevojke daju sebi za pravo da se ismijavaju nečijem izgledu, nečijoj neobrazovanosti, nečijim cipelama. One plaču ako im barem jedan muškarac u subotu ne traži ime ili ih ne pozove kući. One prvo pogledaju druge žene u lokalu, pa onda odlučuju da li će ostati ili otići (zavisno od konkurencije). One znaju sve o gradskoj eliti prije negoli se i nađu u njenom društvu.
Lako je shvatiti šta ja želim, lako je postaviti se prema drugima i dati im do znanja kakav odnos očekuješ od ljudi prema sebi, sve je to lakše od prihvatanja činjenice da je jednoj ženi veći osmijeh što joj muškarac uputi ljigaviji “kompliment”. Danas je lijepo biti glupa. Danas je poželjno biti glupa. Dok, naravno, ne odlučiš da se udaš. Onda moraš da budeš pametna, ali ne pametnija od muža, zrela ali da pri tome nisi iskusila ništa, lijepa ali svome mužu, a ne da bi te drugi muškarci gledali. A kako ćemo to sve naučiti? Pa gledajući emisije koje vode dojučerašnje starlete, čitajući njihove knjige kao bogomdane priručnike za život...
Izborila bih se sa svime, ali sa ženama koje mrze žene ne mogu i ne želim da vodim bitke; to je borba sa vjetrenjačama. Nikada ne bismo našle zajednički jezik niti bi mogle da shvatimo jedna drugu
Možda sam ja ista kao drugi ako im sudim zbog njihovog načina života. Možda su one, ustvari, pametne jer su iskoristile svoj izgleda da se obogate bez puno truda, ili je to jedino što imaju u životu pa ih treba žaliti jer je izgled prolazan, a od sebe i onoga što jeste unutra čovjek ne može pobjeći nikada. A onda, sa dvadeset i četiri godine zateknem sebe kako od emancipovane i moderne, mlade žene slušam da su djevojke koje brinu o svome izgledu površne i glupe, i da postoje samo dva izbora, biti lijep ili biti pametan, tačnije biti lijepa ili biti pametna. Ako djevojka ima šminku u sobi jasno je da nema knjige... Muškarcu koji bi rekao tako nešto znam šta bih rekla; starijoj ženi, njoj bih oprostila zbog njenog odgoja i godina, ali u ovoj situaciji, poraz je neizbježan. Izborila bih se sa svime, ali sa ženama koje mrze žene ne mogu i ne želim da vodim bitke; to je borba sa vjetrenjačama. Nikada ne bismo našle zajednički jezik niti bi mogle da shvatimo jedna drugu. I zbog toga, te žene ne zaslužuju ništa više poštovanja od plastičnih starleta koje uglavnom koriste riječi koje ni same ne razumiju.
Kako promijeniti sebe
Ali čak i one tvrde da se ženi ne treba suditi po izgledu, a žena koja predstavlja razum upravo to radi. Zar upravo to nije naša bitka? Kako promijeniti sebe?! Jer, ako krenemo od sebe shvatit ćemo da su žene i muškarci jednaki tačno onoliko koliko treba da budu i u čemu treba da budu, i da niko nije manje vrijedan, te da samozadovoljstvo proizilazi iz nas samih. Tek tada će djevojka u trenerci sebi biti lijepa, tek tada će sređena djevojka odbrusiti svakom muškarcu koji je posmatra kao komad mesa, tek tada nas neće biti stid da kažemo šta mislimo, tek tada ćemo moći da izgledamo kako želimo a da pri tome radimo šta želimo i da to nikome ne bude čudno.
Ja ne želim puno, želim da se osjećam dobro. I uradit ću sve da to postignem. Ali nikada neću zbog toga drugu ženu ili muškarca gledati kao manje vrijedne. Pa ipak, neću ni pristati da za nekoga budem objekat ili da me tretira tako, ni javno ni u znakovima, bio to muškarac ili druga žena. Pronaći ću način da živim kako želim, a da me se pri tome ne etiketira, ne gleda poprijeko, sa sumnjom, niti da mi se sudi. Bila ja, vjernica ili ne, vjerujem u deset Božijih zapovijedi, ne jer pišu u svetoj knjizi već jer su etične i moralne.
Jednoga dana, imat ću kćerku. Izaći ću sa kćerkom u park. Šetat ćemo i brati cvijeće; sve cvijeće na koje naiđemo. Bez obzira na boju. Bez obzira na miris. Vratit ćemo se našoj kući. Okupat ću svoju kćerkicu, napraviti joj lijepu pletenicu i obući najljepšu haljinu za školsku priredbu. Prije nego krene na spavanje, pročitat ću joj priču, a onda ćemo učiti slova kako bi ona jednog dana mogla da napiše još ljepšu priču, možda za sebe, možda za svoju kćerku, možda za sve kćerke na svijetu, potpuno nebitno. Moja kćerka će savladati slova, i boje, i brojeve isto kao što će savladati sve prepreke i u svakom trenutku će znati ko je i koliko vrijedi.
