Javnost je, kako smo vidjeli, bila daleko naklonjenija osuđivanju i lakše joj je bilo da u Edinu vidi iskonsko zlo i od njega napravi, makar za kratko vrijeme, državnog neprijatelja br. 1. A to više govori o njoj, tj. o nama, nego o njemu. Govori koliko smo nespremni kao društvo i sistem, ali i kao pojedinci da se suočimo sa ovakvim slučajevima. Do sada je svakome trebalo biti jasno, ako već nije na samom početku, da je u Edinovom slučaju prvo zakazao sistem. Čovjek koji je imao psihičke probleme i koji nikad nije dobio medicinski tretman kakav zaslužuje, nakon odslužene kazne, nikada nije smio biti pušten na slobodu i prepušten sam sebi.
“Ne bih nikom preporučio da ide u zatvor, jer u zatvoru je i torta gorka”
Edib Buljubašić
Protekle sedmice je našu zemlju obilježila nesvakidašnja hajka – potraga za serijskim ubicom. Danima smo, baš kao u filmovima, pratili vijesti o njemu. Saznavali smo gdje je posljednji put viđen, slušali izjave svjedoka, ali i mišljenja “običnih” ljudi, upoznavali se s njegovom dosadašnjom kriminalnom prošlošću i životom. Bila je raspisana primamljiva novčana nagrada za bilo kakvu informaciju o njemu, a u mjestima u kojima je posljednji put viđen vladala je tolika panika da su se ljudi privremeno iseljavali. Tome se nije čuditi jer ga je pratio glas potpuno neuravnotežene osobe koja nosi automatsku pušku i ubija sve redom. A koliko je u tome bilo istine, u to vrijeme panike, niko nije puno provjeravao. Cijeli diskurs bio je usmjeren samo jednom cilju – što prije uhvatiti i “eliminisati” serijskog ubicu.
Euforija
I na kraju se to i desilo. U obračunu između njega i nekoliko pripadnika policije, ubijen je nakon što je ranio jednog policajca. Nakon tog čina desilo se nešto što je bilo još intenzivnije od prethodnog osjećaja straha, a što svakako zaslužuje da se spomene i bude upamćeno. Ljude je zahvatila prava euforija. Na društvenim mrežama i u sredstvima informisanja masovno se proslavljao taj čin, a svoje oduševljene uspješnom akcijom nisu krili ni pripadnici MUP-a i Kantona Sarajevo.
Međutim, ono što u svemu tome frapira – a kako dani odmiču, sve više i više, jeste što niko tih dana niko, ali baš niko, nije izjavio da bi akcija bila još bolja da ubica npr. nije ubijen nego uhvaćen. I pri tome ne mislim “bolja” sa stanovišta legalnosti (ne dovodim u pitanje opravdanost čina policije jer ne mogu znati kako su se stvari tačno odvijale) nego sa stanovišta moralnosti! Kao da je cijela šira društvena zajednica bila zapala u starozavjetno “oko za oko” stanje, a u ovom se čovjeku, “serijskom ubici”, personificirao sam đavo. A njega, dakako, možemo samo ubiti.
Đavolu je, kao što znamo, ime bilo Edin Gačić. Ali za razliku od većine drugih situacija u kojima bi nacionalna pripadnost imala veći značaj, ovdje je ostala sporedna i stvari bi se isto, ili veoma slično, odvijale i da se zvao Milan ili Kristijan. Po onome što smo mogli saznati, Edin je imao jedan prilično tužan život. Izbjeglica u tinejdžerskom dobu, izložen nasilju, priključio se vojsci, da bi brzo nakon okončanja rata ubio svoju “prvu žrtvu”, za što je osuđen na nekoliko godina zatvora. Tokom jednog odsustva, ubio je i majku, pa mu je kazna produžena nekoliko godina. I nju je odslužio i svega nekoliko mjeseci nakon što je pušten, počinio je ova ubistva zbog kojih je i smaknut.
U vezi s njim su se spominjale sestra i tetka koje nisu htjele imati kontakt s njim. Tako da je posljednje mjesece života proveo sam i može se reći da je iza njega ostao samo njegov Facebook profil. A on je prilično jeziv, ako sebi dopustim tu riječ. Facebook nas odmah na početku, valjda upoznat sa viješću o pogibiji “slavnog bosankog serijskog ubice”, podsjeti da smo tu da se sjetimo Edinovog života i odamo mu počast. Ispod te obavijesti vidimo Edina dok u jednoj ruci drži nož, a u drugoj glavu životinje, a na zidu čitamo komentare ljudi gdje jedni izjavljuju žaljenje zbog njegove smrti, a drugi psuju te iste zbog tog žaljenja. Sve u svemu, jedan prilično neugodan podsjetnik.
Serijski
A Edina se, zapravo, otkako je sve ovo počelo, istovremeno moglo i žaliti i osuđivati. I žaljenje njega ne bi značilo da se imalo manje žali ni za Mahira Begića ni Suada Sultanića nego samo da se cijela tragedija doživljava još strašnije i gore. Međutim, javnost je, kako smo vidjeli, bila daleko naklonjenija osuđivanju i lakše joj je bilo da u Edinu vidi iskonsko zlo i od njega napravi, makar za kratko vrijeme, državnog neprijatelja br. 1. A to više govori o njoj, tj. o nama, nego o njemu. Govori koliko smo nespremni kao društvo i sistem, ali i kao pojedinci da se suočimo sa ovakvim slučajevima. Do sada je svakome trebalo biti jasno, ako već nije na samom početku, da je u Edinovom slučaju prvo zakazao sistem. Čovjek koji je imao psihičke probleme i koji nikad nije dobio medicinski tretman kakav zaslužuje, nakon odslužene kazne, nikada nije smio biti pušten na slobodu i prepušten sam sebi. Bez ikakvog nadzora i bez ikakve socijalno-porodične podrške. U takvim okolnostima bi, zapravo, čudno bilo očekivati da se ništa ne desi.
Zato je dobro koje je proizašlo iz ovoga svega, ako o njemu nije još rano govoriti, to da se počelo pričati o ovome i da se sistem počeo preispitivati. Nadati se da će se u budućnosti na vrijeme spriječiti neki novi Edini. A za Edina Gačića će se sigurno još čuti. I ne toliko zbog njega samog niti konkretnih zločina koje je počinio, koliko zbog toga što nije bio samo “obični” ubica nego je bio serijski. Jer biti “serijski ubica” nije mala stvar i oni su, najviše zahvaljujući američkoj pop kulturi, percipirani s čudnom vrstom fascinacije, mješavinom straha i romantizacije.
Duga je lista slavnih američkih “serijskih ubica” i za Jeffrey Dahmera, Charles Mansona, Ted Bandya i druge znaju mnogi. O njima su snimani filmovi, a mjesta na kojima su živjeli postala su hodočašća njihovih brojnih fanova i isplative turističke atrakcije. Romansa između serijskog ubice u zatvoru i žene koja se u njega zaljubi dok komuniciraju preko pisama, postala je opće mjesto. Zašto se to dešava i šta žene vide u njima, dijelom je složenijeg psihološkog fenomena koji se povezuje s opravdavanjem njihovog ponašanja. Zločini serijskog ubice se pravdaju počinjenim nepravdama, teškim životom i nasiljem kojem su bili izloženi.
Najbliži ovakvoj percepciji serijskog ubice kod nas je Edib Buljubašić, najpoznatiji “serijski” prethodnik Gačiću. Javnost se s njim upoznala kroz knjige koje je pisao i televizijske emisije u kojima je učestvovao. U knjizi “Zašto sam ubio oca”, Buljubašić je nastojao predstaviti svoj život i pronaći psihološke razloge za svoje ponašanje. Pri tome on to ponašanje nije opravdavao nego ga je nastojao razumjeti i isticao je da smatra da je kaznu zaslužio. Međutim, za razliku od Buljubašića koji je zdrav čovjek, Gačić je bio teško bolestan čovjek s višestrukim dijagnozama i od njega se nije mogla očekivati ovakva vrsta promišljanja. Ali umjesto pomoći, i na kraju krajeva zašite, koju mu je sistem kao takvom trebao pružiti, on nije dobio ništa od toga. To što je uradio nema nikakvog opravdanja, ali je potpuno logičan slijed događaja.
Zaleđen izraz lica
Naslov ovog teksta aludira na poznati film ”Američki psiho”, rađen po knjizi Breta Eastona Ellisa. U njemu pratimo američkog biznismena koji danju radi, a noću ubija beskućnike. Izraz lica mu se pri tome rijetko mijenja i glumac Patrick Bateman je odlično predstavio lik ovog fiktivnog “sociopate”. U intervjuju koji je o ovom slučaju dao Gačićev advokat koji ga je branio za ubistvo majke, on na jednom mjestu spominje kako je primijetio da je Gačić cijelo vrijeme tokom suđenja “bio hladnokrvan i na licu mu se nije moglo vidjeti uzbuđenje”. Dalje je implicirao da je to značilo da nije osjećao nikakvu grižnju savjesti, za razliku od drugih osuđenika koje je branio.
Međutim, karakteristika jedne od dijagnoza koje su Gačiću pripisavane je upravo odsustvo facijalne ekpresije ili “zaleđen izraz lica”. U tom slučaju se ne bi radilo o odustvu emocija i kajanja zbog ubistva majke, nego nemogućnosti njihovog izražavanja. No, lakše je bilo Gačića demonizirati i u njemu vidjeti iskonsko zlo, nego pokušati razumjeti njegovu bolest. A čak i da je bio pravi sociopat, poput onog u filmu, to opet nikako ne opravdava euforiju koja je pratila njegovo smaknuće. Zato “bosanski psiho” iz naslova nema samo geografsko nego i sva ostala značenja koja su Edina napravila takvim u ovoj zemlji bosankoj.
Zemlji u kojoj je slučaj serijskog ubice više ogledalo nas samih i naše nespremnosti da se i kolektivno i individualno suočimo sa ovakvim slučajevima, nego što je o samom ubici i njegovim žrtvama.
