Ono što je upadljivo jeste da država sebe, predstavljeno u odgovorima koje je pripremila za Evropsku komisiju – kroz poštivanje konvencija, kao i postojanje ustavnih odredbi i zakonskih propisa – vidi kao uređenu i demokratsku u kojoj funkcioniraju propisi i poštuju se ljudska prava. No, kroz odgovore građana ne dobija se baš takva slika, a ono što posebno zabrinjava jeste primjetan strah građana od političkih elita koje su na vlasti. To je, naročito primjetno na prvom pitanju na koje su građani odgovarali, a tiče se sloboda građana kada je u pitanju njihovo udruživanje i djelovanje, kao i prava na javna okupljanja i iznošenje stavova.
Odgovore na pitanja iz Upitnika Evropske komisije, koji je preduvjet za mišljenje o zahtjevu BiH za članstvo u Evropskoj uniji, odnosno za dobijanje kandidatskog statusa, pripremale su državne, entitetske i kantonalne institucije, a na dio pitanja, što je manje poznato, odgovore su dali i građani, kao i predstavnici civilnog društva. Pažljivim iščitavanjem pitanja Evropske komisije jasno je koji su to standardi Evropske unije sa kojima se BiH mora uskladiti, odnosno koje su to oblasti važne za Evropsku komisiju, zakonska regulativa, rad institucija, odnosno način na koji one funkcioniraju, kao i rezultati njihovog rada, ali i koliko koristi od toga imaju građani BiH.
Ono što je upadljivo jeste da država sebe, predstavljeno u odgovorima koje je pripremila za Evropsku komisiju – kroz poštivanje konvencija, kao i postojanje ustavnih odredbi i zakonskih propisa – vidi kao uređenu i demokratsku u kojoj funkcioniraju propisi i poštuju se ljudska prava. No, kroz odgovore građana ne dobija se baš takva slika, a ono što posebno zabrinjava jeste primjetan strah građana od političkih elita koje su na vlasti. To je, naročito primjetno na prvom pitanju na koje su građani odgovarali, a tiče se sloboda građana kada je u pitanju njihovo udruživanje i djelovanje, kao i prava na javna okupljanja i iznošenje stavova.
5.374 odgovora građana
Već na početku dijela u kome su odgovori građana, navodi se da oni ne predstavljaju i stavove Direkcije za europske integracije, niti stavove institucija u Bosni i Hercegovini, ali da su s “ciljem unaprijeđenja transparentnosti i uključivanja javnosti u proces evropskih integracija, osim institucija vlasti u BiH, sudjelovale i organizacije civilnog društva i građani”. Direkcija je, kako se dalje navodi, simbolično, prema broju poglavlja, izdvojila 35 oblasti od općeg životnog značaja za koje su milili da će privući pažnju građana. Na ta pitanja odgovorilo je 395 građana, dajući 5.374 odgovora.
Prva oblast na koju su građani davali je odgovore su Politički kriteriji, Demokratija i Vladavina prava, poglavlje V Civilno društvo. Pitanje (broj 60) za građane je glasilo: “Mogu li se sva fizička i pravna lica izraziti, mirno okupiti i uspostaviti, pridružiti i učestvovati u neformalnim i / ili registriranim organizacijama? Molimo da detaljno odgovorite na ova pitanja.) No, prije odgovora građana, svakako treba vidjeti kako su državne institucije odgovorile na ovo isto pitanje.
Odgovor institucija glasi: “Sve fizičke i pravne osobe u Bosni i hercegovini mogu se mirno okupljati kako bi izrazili javne protetste, održali priredbe i druge različite oblike okupljanja na otvorenom i zatvorenom, sukladno posebnim propisima.” Na prvom mjestu navodi se Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava koja to obezbjeđuje jer u BiH ima prioritet nad svim zakonima, a zatim Ustav BiH, Član II, tačka 3 gdje stoji da sve osobe u BiH, između ostalog, uživaju i “slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja sa drugima”.
U nastavku se navode zakonski propisi (i procedure) o udruženjima i fondacijama na državnom nivou i u Federaciji BiH, a za Republiku Srpsku, prije navođenja zakonskih procedura, kaže se kako je Ustavom Republike Srpske propisano da “građani imaju pravo na mirno okupljanje i javni protest. Sloboda okupljanja može se zakonom ograničiti samo radi zaštite bezbjednosti ljudi i imovine. Zajamčena je sloboda političkog organizovanja i djelovanja u skladu sa zakonom. Zabranjeno je političko organizovanje i djelovanje usmjereno na ugrožavanje demokratije, narušavanje integriteta Republike, kršenje Ustavom zajamčenih sloboda i prava i raspirivanje nacionalne, rasne ili vjerske mržnje i netrpeljivosti.” U odgovoru na ovo pitanje su i procedure osnivanja organizacija i fondacija u kantonima; kao i prava i propisi za javna okupljanja građana.
Konkretni primjeri
U odgovorima građana na ovo pitanje iznose se različita mišljenja. Veliki dio ispitanih smatra da formalno postoje zakonski propisi za udruživanje i mirno okupljanje građana ukoliko oni to žele. Međutim, većina ne misli da se to primjenjuje i u praksi, a neki od ispitanih građana navode i konkretne primjere za to: “Što se tiče javnog okupljanja sve je regulirano zakonima koji se implementiraju na različitim nivoima vlasti. Tako da imamo zakone na entitetskim nivoima vlasti, a u slučaju Federacije BiH i na kantonalnim nivoima. S druge strane, ti se zakoni različito implementiraju. Tako npr. u entitetu Republika Srpska se prate građani koji iznose vlastite stavove putem društvenih mreža. Tako da nemaju mogućnost da nekog političara optuže za korupcije jer će biti suđeni za takav stav.
Nadalje, institucije koje trebaju da rade na procesuiranju takvih prijava su u vezi sa političkim elitama na vlasti tako da za njih nema značajnijih procesa iako je korupcija, posebno kada su u pitanju javne nabavke i zapošljavanje u javne institucije, očigledna. Isto tako slučaj zakona o okupljanju u Tuzlanskom kantonu koji je građanima zabranio da protestuju bliže od 500 metara od javnih institucija obezvrijedio je svaki protest izolirajući političare koji tako mogu da rade šta žele, a da se prilikom dolaska na posao ne suoče sa stvarnošću radnika uništenih poduzeća. Itd. Isto tako primjer u RS-u gdje se u vjerskim manifestacijama, kao npr. manifestacije Za krst časni blokira cijeli grad, a da se drugoj grupi, npr. grupi žrtava rata u Prijedoru osporava pravo na korištenje javnog prostora, barem se od porodica žrtava traži više dokumentacije i cijeli proces odobravanja upotrebe javnog prostora zamršeniji je u odnosu na proces koji je omogućen Pravoslavnoj crkvi u ovom slučaju.”
“... određenim društvenim grupacijama iz političkih razloga onemogućuje se praktikovanje njihovog ljudskih prava na slobodno okupljanje. Jedan od primjera je reakcija MUP-a HNK povodom protesta u februaru 2014. godine”; “... (govorim za Republiku Srpsku). Recimo, član udruženja građana Kvart iz Prijedora imao je problema sa policijom. Dalje, Transparency International se iz Banjaluke prebacio u Sarajevo, zbog straha za sigurnost”;
“Više ne mogu nego što mogu. Da li to bio protest ili mirno okupljanje, primjera radi Vlada TK je zabranila okupljanje ispred zgrade Vlade, te protest mora biti održan min. 400 metara dalje. Kakva je svrha okupljanja kada ga možemo izraziti 400 metara dalje.” “Trebalo bi da mogu, što je i zakonski predviđeno, no u praksi u BiH još uvijek postoje situacije kada vladajuće elite, najčešće iz političkih razloga osporavaju ili sabotiraju pojedine grupe da izraze svoje stavove na ovaj način. Ovo je naročito naglašeno kad se ti stavovi ne podudaraju sa njihovim političkim interesima, primjerice ako promovišu ideje koje nisu u skladu sa ideologijom ’zavadi pa vladaj’ koju vlasti uspješno primjenjuju preko 20 godina. Mediji tada postaju oružje koje se koristi da se mirni protesti, poput npr. onih za JMBG, svojevremeno, prikažu javnosti kao vandalski i nehumani.”
Vlast se ne obazire na mišljenje građana
Zanimljivi su odgovori u kojima se građani slažu da su javna okupljanja dozvoljena, ali...: “Da, vlast se osjeća dovoljno snažnom jer ima mehanizme uticaja na mase u medijima i religioznim institucijama.” “Mogu, samo što bi sutra dobili otkaze na poslu u slučaju da to njihovo protivljenje ne odgovara stranci koja ih je zaposlila.” “Mogu, ali kakva fajda od toga, dok se dešavaju protesti Vlast je na odmoru (more, vikendice…).”
“Mogu se okupiti, mogu i protestvovati, ali bez ikakvog uticaja na vladajuće partije. A ako tim vlastodršcima ovi dosade, onda pronalaze razne načine da rastjeraju takve skupove. Recimo, izmisle da se nisu poštovale zakonske odredbe o okupljanju građana, ili ih premjeste na drugo mjesto, ako je u pitanju zgrada vlade ili jednostavno zaprijete kaznama za organizatore. Dakle, svi se mogu okupiti i protestvovati, ali vlast radi po svome, što će reći krade od naroda i ne obazire se na mišljenje građana.” “Da, ako neće raditi ništa konkretno i ako neće pokušati mijenjati situaciju. Recimo, mogu se sastati da popiju šoljicu čaja.”
“Mogu, ali to nema nikakvog značaja jer je vlast gluha i slijepa na probleme koji nam upravo ta vlast redovito servira.” “Mogu, ali poslije okupljanja dođu sudske pozivnice i unaprijed određene kazne.” “Formalno da. Međutim, svaki pokušaj pojedinca da ukaže na nepravilnosti, da ponudi ideju ili projekt, udara u nevidljivi zid. Ovdje funkcionira nacional-stranački koncept upravljanja, a za ostale tu nema mjesta.” “Izraziti se mogu, ali veoma često snose negativne posljedice od strane vlasti na svim razinama.” “Mogu, ali ta okupljanja prvo moraju proći određene procedure najava legalnim vlastima, pa ako se od njih dobije pozitivan odgovor onda mogu nastupiti mirna okupljanja.”
Ono što bi trebalo svakog odgovornog političara da zabrine jesu negativni odgovori, kojih nije malo, a u kojima su građani decidni: “NE, svakim pokušajem plasiranja vlastitog mišljenja (koje nije u skladu sa situacijom vladajuće strukture) pojedinac rizikuje neku vrstu odmazde (prilikom zapošljavanja, na poslu, i sl.).” “Ne, pogotovo u RS gdje je svaki vid nekog okupljanja pod pogledom RS policije i lokalnih bandi pod patronažom vlade u RS.” “Izraziti se ne može niko, bilo ko ko nije istomišljenik vladajuće strukture, biva linčovan. I postaje persona non grata.” “Naravno postoji veliki strah da će izgubiti posao, ili da će biti druge posljedice.”. “Ne, jer bi bili automatski pod političkim pritiskom protiv kojeg želite izraziti nezadovoljstvo. Prijetili bi vašom egzistencijom kao i sigurnošću Vaše porodice.” “Ne mogu, mi koji smo u radnom odnosu možemo lako ostati bez posla jer svaka firma je vlasništvo neke političke stranke, tako i direktor.” “Ne mogu. Čim vlastodršcima ne odgovara, zabrane skupove.” “Sve zabranjeno ne smijemo ni disati.”
Upotrebljavaju policiju
U nekim odgovorima građani nisu krili svoj strah i to što predstavnici vlasti koriste policiju protiv građana: “Upotrebljavaju policiju i sudove da kažnjavaju u slučaju da pokušate takvo nešto”; “Ako se to učini bez određenih najava, odmah imate posjetu policije na vratima stana”; “NE! Bio sam onemogućen od strane policije pridružiti se mirnim demonstracijama pred zgradom Vlade FBiH!” “Ne bez straha od sankcija (veći je problem u RS-u nego u Federaciji).”
Građani se većinom slažu u tome da su bilo kakve promjene za njihovu dobrobit udruživanjem i javnim okupljanjima nemoguće, a za to navode različite razloge: “...različiti zakoni na nivou kantona, entiteta i države i djelovanje takvih organizacija je ograničeno ako su registrirane na nižem nivou”; usljed “nedostatka demokratske tradicije” i “komunističkog razmišljanja”; “zbog sve većeg nezadovoljstva građana donesene su i neke odredbe o lokacijama gdje se građani mogu okupiti i izraziti svoje nezadovoljstvo, uglavnom na nekim mjestima gdje nikome ne smetaju, pa na taj način ti protesti, imajući u vidu totalnu nezainteresiranost vladajućih za probleme ljudi, predstavljaju vrisak u uho nekome ko je gluh”. A spomenuta je i “mogućnost naručenog izazivanja nereda od strane nekih stranaka jer njima odgovara kada se pažnja skreće sa njih”.
Kad govore o radu nevladinih organizacija primjetno je kod građana odsustvo povjerenja u njihov rad, kao i mišljenje da nevladine organizacije nemaju snagu za bilo kakvu konkretniju akciju, ali i zbog veza nekih organizacija s političkim elitama: “S obzirom na to da u BiH postoji oko 12.000 registriranih organizacija onda je jasno da je pristup istim lagan i omogućen i na zakonskom nivou. Svi građani i građanke mogu pristupiti organizacijama civilnog sektora i neformalnim udruženjima ili osnovati svoju prema smjernicama propisanim u zakonima.”
“...njihovo djelovanje je limitirano korupcijom, jer sredstva od nacionalnih tijela koja su predviđena za nevladin sektor uglavnom završe kod organizacija koje su bliske vlastima”; “Zvanično mogu, nezvanično ako organizacija nije u skladu sa interesima vladajuće stranke, onda fizičko ili pravno lice često se suočava sa mobingom i prijetnjama od društva do poslodavca”; “Mogu ali građani se ne osjećaju da organizacije mijenjaju stvar, niti da je moć civilnog društva relevantna...”; “... određena udruženja su formirana za par lica kako bi izvlačila budžetska sredstva, vode se fiktivno na papiru, a preko papira vrše i svoje aktivnosti bez dokaza da su uistinu unaprijedili pozicije interesnih grupa ljudi koje po svojoj vokaciji predstavljaju. Mnoštvo udruženja boraca, poljoprivrednih udruženja, i dr. su primjer. Također, razvojne agencije nekih gradova i općina nisu ponudili nikakva, ili su dali minimalna rješenja i učinke, a rade i financiraju se iz budžeta gradova i općina. Očit primjer je ZEDA, koja je ogledalo države, što se tiče nepotizma pri zapošljavanju, nerada, i uzaludnog trošenja budžetskih sredstava”; “Mogu, ali većina građana nije zainteresirana ili informirana. Također vlada mišljenje da organizacije, i neformalne i registrovane, služe da se mali broj vodećih ljudi bogati ili bude privilegiran sto stvara još veće nezadovoljstvo.”
Ako političare koji vode BiH (jasno je već odavno) ne brine šta građani misle o njima i zemlji u kojoj žive, trebalo bi bar da ih zabrine što će neko iz Evropske komisije pročitati šta građani misle o njima. Bar one koji su deklarativno za evopske integracije BiH.
