Raditi u JDP-u je kao igrati za Manchester United!

: Tamara Nikčević

Umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta, reditelj Gorčin Stojanović, za Avangardu govori o nedavno objavljenoj monografiji “70 godina Jugoslovenskog dramskog pozorišta”: “’Naređujem da se osnuje kazalište Jugoslovensko dramsko pozorište’. Potpis: Josip Broz Tito. Tako je osnovano JDP. Ukaz je potpisan 29. jula 1947. Prva premijera bile su ’Kralj Betajnove’ Ivana Cankara u režiji Bojana Stupice. Predstava je izvedena 3. aprila 1948”; objašnjava kako je nastao BITEF: “Znate li, na primer, gde je 1965. i 1966. prvi put gostovao čuveni Living teatar? U Sarajevu, na Festivalu malih scena, iz kojeg će kasnije nastati MESS. Repertoar MESS-a, sezona 1965/66, bili su Otomar Krejča i Living tetatar. ’Nećemo valjda dozvoliti da nam Sarajevo sve uzme!?’, vrisnula je, videvši to, Mira Trailović. Tako je nastao BITEF”; kome smeta Jugoslavija u imenu Jugoslovenskog dramskog pozorišta: “Te budalaštine obično padaju na pamet onima koje nazivam četnicima (malo)građanima; ćiftama, latentnim fašistima; ’beogradskim degenima’ kojima je, što kaže Duško Radović, najvažnija stavka u biografiji to što su rođeni u Beogradu. Ti ’rodženi Beogradžani’, ta’seoska deca bez akcenta’ od Beograda prave provinciju; njima na pamet padaju takve ideje. Moj odgovor je jednostavan: JDP će promeniti ime onda kada udbaški klub za koji navijaju – mislim na Crvenu zvezdu – promeni ime; ili kada braća Jelić, umesto YU grupa, svoju bend nazovu – SRB grupa. To se, dakle, neće dogoditi. Srećom, ima nešto što je važnije od tih bedastoća, a to je reputacija. Jer, JDP je brend: raditi u JDP-u je kao igrati za Mančester Junajted.”
Krajem prošle godine objavljena je monografija “70 godina Jugoslovenskog dramskog pozorišta”, koja, kako je saopštio jedan od njenih autoraAleksandar Milosavljević, “svedoči o najmarkantnijim događajima, predstavama i stvaraocima koji su odigrali ključnu ulogu u formiranju do danas prepoznatljivog stava JDP-a prema teatarskoj umetnosti”.Monografiju su, pored Milosavljevića, priredili Maja Medić i dr. Jelena Kovačević, a urednik izdanja je Gorčin Stojanović, umjetnički direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta. 

“Jovan Ćirilov nam je uvek govorio kako su jubileji samo 25, 50, 75 i 100 godina, a ne svaka okrugla godišnjica koju kolokvijalno nazivamo jubilej. Doduše, Ćirilov je godinebrojao drugačije od nas ostalih”, kaže za Avangardu Gorčin Stojanović.

AVANGARDA: Kako?

STOJANOVIĆ: Računao je na večnost.

“Jovane, možda bi trebalo postaviti ovaj komad”, predlagali bismo mu.
“Zar ga već nismo igrali?!”, čudio se Ćirilov.
“Jesmo, ali 1954!”, podsetili bismo ga. 
Nakon one čuvene monografije iz 1973, koju je, povodom četvrt veka od osnivanja JDP-a priredio Slobodan Selenić, planirano je da se 1997. obeleži pedeset godina postojanja jednog od najznačajnijij jugoslovenskih teatara. Nažalost, te je godineJugoslovensko dramsko pozorište izgorelo:u tom su požaru za tren nestale zgrada, scena, sav material.

AVANGARDA: Ko jeosnivao JDP?

STOJANOVIĆ: “Naređujem da se osnuje kazalište Jugoslovensko dramsko pozorište.” Potpis: Josip Broz Tito. Tako je osnovano JDP. Ukaz je potpisan 29. jula 1947.

Prva premijera JDP-a bile su Cankarove “Kralj Betajnove”, u režiji Bojana Stupice. Predstava je izvedena 3. aprila 1948. 

Pričalo se da je osnivanje Jugoslovenskog dramskog pozorišta bila ideja Bojana Stupice, reditelja i prvog umetničkog direktora JDP-a. Stupica je bio predratni levičar i… Moguće. 

AVANGARDA: Pozivajući se na svjedočenje reditelja Ljubomira Draškića, autor monografije o JDP-u opisuje odnos Tita iBojana Stupice. “Nekom prilikom, pri neformalnom susretu, Tito je pitao velikog reditelja:’Nego, Bojane, kako stojimo u kulturi?’, na šta mu je ovaj promptno i besno odgovorio: ’Kao ona svar u ‘ladnoj vodi, eto tako stojimo, gospodine predsedniče’.”

STOJANOVIĆ: Danas više nemamo relevantne izvore koji bi mogli da potvrde, ili da demantuju da je Bojan Stupica predložio osnivanje JDP-a. Doduše, to i nije toliko važno. U svakom slučaju, cilj je bio da se napravi pozorište nalik Moskovskom hudožestvenom teatru (MHAT).Jer, šta tek stvorena zemlja svakako mora da ima? Reprezentativno pozorište. 

AVANGARDA: U monografiji “70 godina Jugoslovenskog dramskog pozorišta”, među velikim imenima značajnim za istoriju i kulturu, ne samo Srbije, nego i za kulturu svih nekadašnjih jugoslovenskih republika, izdvojila su se tri: Bojan Stupica, Milan Dedinac i Jovan Ćirilov. Zašto baš njih trojica?

STOJANOVIĆ: Tačno, izdvojila su se ta tri imena, što, naravno, ne umanjuje značaj Velibora Gligorića, Milana Đokovića ili Miroslava Belovića, na primer. Međutim, zašto baš ličnosti čija ste imena naveli? Zato što jeprvu decenijupostojanja JDP-a obeležila kreativna napetost, koja nije bila samo pitanje ličnog odnosa – jeste i toga, naravno – nego i određenog umetničkog i estetskog opredeljenja i pristupa tetaru. Govorim, dakle, o dve dominantne stvaralačke figure tog vremena: o avangardnom reditelju iz tridesetih godina dvadesetog veka Bojanu Stupici i nadrealisti Milanu Mimi Dedincu. 

Jovan Ćirilov će doći kasnije i kao upravnik JDP-a obeležiti jednu epohu.

AVANGARDA: Kada govorite o različitim estetskim i umjetničkim opredjeljenjima Bojana Stupice i Milana Dedinca, na što tačno mislite?

STOJANOVIĆ: Stupica je grunuo, on je gruvao; bio je motor. Sa druge strane, Dedinac je bio vrsta Stupicinog protivtega. Natinjajućem sukobu barokne, razbarušene, razuđene Stupicine rediteljske i umetničke mašte i izvesne Dedinčeve strogosti, koju bismo današnjim rečnikom mogli nazvati minimalizmom,nastajalo je ovo veliko pozorište.
Iako, za razliku od Stupice, nije bio reditelj, Dedinac se, kao umetnički direktor i upravnik JDP-a, uvek “petljao” u proces nastanka predstave. Pritom, i Stupica i Dedinac pokušavali su da naprave otklon ne samo od socrealizma, nego pre svegaod dotadašnjeg terora dogmatski shvaćenog rada po “Sistemu” Konstantina Stanislavskog.

AVANGARDA: U knjizi sjećanja “Šaka soli” Mira Stupica citira Bojana Stupicu:“U pozorištu se, doduše, ne može prelaziti preko jedinstvenih mudrosti velikog starca Konstantina Sergejevića Stanislavskog, ali daleko smo od toga da banaliziramo ili nekritički preuzimamo sve. On nas navodi na razmišljanje i usađuje nam ideju o prečišćavanju odnosa u pozorišnoj umetnosti.’Sistem’, dakle, nije recept, već samo podstrek na sopstveno razmišljanje.” O tome govorite?

STOJANOVIĆ: Naravno. Reditelj Miroslav Belović je objašnjavao da je u vreme dogmatskog i školskog tumačenja “Sistema” StanislavskogStupica “teorijskom nasleđu velikog ruskog reditelja prilazio slobodno, nedogmatski, bez obaveze i straha”. Ne zaboravite, pritom, da se raskid o kojem govorimo događa baš u JDP-u, gde se, nedugo nakon Titovog sukoba sa Staljinom 1948, iz Rusije u Beograd vraćaju ruski đaci poput Miroslava Belovića, Steva Žigona i glumaca kojima srpski jezik nije maternji. Hoću da kažem da se, čak i da se htelo, u pozorištu više nije moglo igrati sa onom vrstom prostačkog realizma, kako je to propovedala komunistička dogma.  

AVANGARDA: Dva najvažnija događaja u jugoslovenskoj kulturi pedesetih godina 20. vijeka bila su, tvrdio je Jovan Ćirilov, 1950. godine predstava JDP-a “Antigona” Tomislava Tanhofera, sa velikom Marijom Crnobori u glavnoj ulozi, i čuvena izložba crnogorskog i jugoslovenskog slikara Petra Lubarde 1954. u beogradskoj galeriji ULUS-a. Zašto je Antigona Marije Crnobori bila toliko važna? 

STOJANOVIĆ: Kada je reč o pozorištu, “Antigona” nije bila značajna samo zbog jasnog raskida sa socrealizimom – njega i onako nije bilo mnogo u JDP-u – nego zbog prekida sa već pomenutim dogmatskim čitanjem Stanislavskog. 
Uzgred, 1992. godine mi je,u londonskom Nacionalnom teatru, Telma Holt, drugaricu sa glumačke klase Vanese Redgrejev, ispričala da je 1954. prisustvovala događaju koji nigde nije zabeležen osim u memoriji njih nekoliko koji su mu prisustvovali. Reč je o, u to vreme mladim studentima Raider academy of dramatic art, koje su jednoga dana, zajedno sa viđenijim i zvučnijim imenima engleskog i svetskog glumišta – Lorens Olivije, Džon Gilgud, Vivijen Li – pokupili i odveli u neku vojnu bazu, možda aerodrom Luton, prethodno ih obavezavši da o tome nikada javno neće govoriti. 

“U jednom momentu smo,” sećala se Temla Holt, “videli kako na pistu sleću dva ruska ’tupoljeva’, iz kojih je počeo da se iskrcava ansambl MHAT. Moskovski glumci su nam u tom hangaru odigrali dve predstave: Čehovljeve ’Galeba’ i ’Tri sestre’. Obe, razume se, u režiji Stanislavskog”.

Ubrzo nakon tog događaja, Piter Bruk je u Moskvi režirao “Hamleta”. Mislim da je to bilo 1956, nakon čuvenog “tajnog referata”.

AVANGARDA: Nakon Dvadesetog kongresa KP SSSR, odnosno referata Nikite Hruščuva koji je označio raskid sa staljinizmom?

STOJANOVIĆ: Tako je. Zašto sve ovo govorim? Zato što Stanislavski nije dogma po sebi, nego je problem bilo dogmatsko čitanje njegove teorije glume. 

U monografiji “70 godina Jugoslovenskog dramskog pozorišta” napisao sam tekst o Mimi Dedincu, iz kojeg je jasno da je, pored pomenute trojice, u istoriji JDP-a veoma važnu ulogu odigraoi Mata Milošević. Kao reditelju, Miloševiću se nije mogla osporiti maštovitost, ali ni estetička strogost. Njegovi “Rodoljupci” ili “Ožalošćena porodica” predstavljaju velike pozorišne događaje i velike umetničke prodore u jugoslovenskoj kulturi. U Jugoslaviji se igranje i čitanje Branislava Nušića deli na period do Mate Miloševića i na onaj nakon njegove “Ožalošćene porodice” u JDP-u 1954. godine. 

Milošević je imao još jednu zanimljivu crtu: uvek je bio lojalni službenik teatra u kojem je radio. Recimo, iako to nije želeo, na insistiranje Mime Dedinca, u to vreme upravnika JDP-a, Milošević je prihvatio da režira “Jegora Buličova”, jednu od, ispostaviće se, najvažnijih predstava u istoriji ovog teatra. Takođe, Mata Milošević je režirao “Hamleta” sa Brankom Plešom u naslovnoj ulozi, predstavu koja se smatra jednom od najčuvenijih propasti u istoriji JDP-a. 

AVANGARDA: Zašto propasti?

STOJANOVIĆ: Mata Milošević je osećao da mu je te 1961. godine “Hamlet” došao prekasno: dugo ga je čekao i, kada ga je konačno dobio, više mu nije bio toliko interesantan. Verovatno je, baš, zbog toga čuveni Šekspirov komad Milošević režirao više kao službenik, ne kao umetnik. Najzad, izgleda da ni Branko Pleša, koji je svoj glumački izraz već bio podvrgao izvesnoj reviziji izvornih principa radikalnog doživljaja i uveo neku vrstu distance, nije odgovarao Hamletu kakvog je napravio Mata Milošević, a zamislio Dedinac. 

Pleša je, inače, odigrao svega dvanaest uloga u JDP-u. Od kojih svaka– zvoni.

Zašto ovde pominjem Dedinca? Zato što je, iako teško bolestan, Dedinac snažno uticao na nastanak te predstave: predlagao je scenografiju, dekor, kostime; tražio je monumentalnost kakva se mogla videti u Miloševićevoj režiji “Kralja Lira”.

AVANGARDA: Kada je Jovan Ćirilov došao u JDP?

STOJANOVIĆ: Pedesetih godina 20. veka Ćirilov počinje da piše pozorišnu kritiku. Zanimljivo je da jetih godina među mladim beogradskim intelektualcima i umetnicima Ćirilov važio za čoveka koji je bio bliži Dedincu, nego Stupici. Naime, i Čirilov je, baš kao i deo pozorišnog sveta tog vremena, Stupicine režije doživljavao kao predstave na ivici kiča.

AVANGARDA: Jovan Ćirilov mi je rekao da je pedesetih godina Bojana Stupicu zaista doživljavao na taj način, ali da je kasnije, razmišljajući o tom velikom reditelju, shvatio da je prema njemu bio suviše strog.

STOJANOVIĆ: Ta vrsta strogosti i isključivosti odlika je mladosti. 

Upravniici JDP-a dosta često su se menjali, sve do dolaska Jovana Ćirilova 1985, koji je pozorište vodio narednih četrnaest sezona. Koje su izuzuetno važne. Svoj mandat upravnika Ćirilov je počeo nasleđenom predstavom “Putujuće pozorište Šopalović” Dejana Mijača, a nastavio “Per Gintom” Paola Mađelija, predstavama Harisa Pašovića, “Baalom” Edija Milera, pa i nekim mojim režijama. Monografija “70 godina Jugoslovenkog dramskog pozorišta” prepuna je velikih grupnih fotografija nekih od najznačajnijih predstava JDP-a, među kojima su i ove koje sam pomenuo.

AVANGARDA: Koje još?

STOJANOVIĆ: “Dundo Maroje” Bojana Stupice,  “Rodoljupci” i “Ožalošćena porodica” Mate Miloevića, “Hamlet” Steva Žigona, “Kad su cvetale tikve” i “Prljave ruke” Bore Draškovića, “Tarelkinova smrt” Branka Pleše,“Sumrak” Ježi Jerockog, “Hrvatski Faust”, “Bure baruta”, “Šine” Slobodana Unkovskog, “Buđenje proleća” i “Dozivanje ptica” Harisa Pašovića, “Skakavci”, “Hadersfild”… Naravno, bilo je tu još mnogo i odličnih i manje dobrih predstava. 

AVANGARDA: Prvo gostovanje JDP-a bilo je 1954. godine na Teatru nacija u Parizu, i to predstavom“Dundo Maroje”, sa, kažu, nezaboravnom Mirom Stupicom kao Petrunjelom?

STOJANOVIĆ: Tako je. Pariške kritike Stupicinog “Dundo Maroja” veoma su uzbudljive, posebno ona u Figarou.Tih je godina naše pozorište zaista bilo deo najboljih evropskih teatarskih tokova.

JDP je 1990. gostovalo u Beču, gde je igrana moja prva predstava “Draga Jelena Sergejevna”. Prolazili smo, sećam se, poredBurgteatra, kada se oglasio legendarni majstor Mijo Glušica, tada već pred penzijom:“Eh, Burg!”, rekao je.“Tu smo gostovali sa’Dundo Marojem’! U Burgu imaju dobre cugove.”

Kao reprezentativno jugoslovensko pozorište, JDP je tokom svih tih godina videlo “dobre cugove”i u Parizu, i u Moskvi, i u Berlinu, Rimu, Beču…

AVANGARDA: Predsjednik Pozorišnog saveta JDP-a je od 1956. bio Ivo Andrić. Koliko dugo se Andrić zadržao na toj poziciji u JDP-u? 

STOJANOVIĆ: Deset godina. Povodom dvadesetogodišnjice osnivanja JDP-a, Ivo Andrić je 1968. napisao tekst koji smo devedesetihgodina preštampali i okačili ga u izlogu pozorišta, gde je stajao nekoliko sezona.Taj je tekst zanimljiv i zato što pobija staru tezu da su Andrić i pozorište “dva sveta”. Kako je nastao nesporazum? Nakon što je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost 1961, u JDP-u je odigrana njegova “Prokleta avlija”, koju je damatizovao Jovan Ćirilov. Pošto predstava nije uspela, zaključeno je da Andrić “nije za pozorište”. Jeste, naravno, samo ta “Prokleta avlija” nije bila dobra. 

AVANGARDA: Mnogo godina kasnije, u JDP-u sterežiraliAndrićevu “Gospođicu”, koja…

STOJANOVIĆ: Koja se igra već šest sezona, uvek pred punom salom. 

AVANGARDA: Jovan Ćirilov mi je, govoreći o statusu JDP-a, ispričao i da je1960. Žan Pol Sart prisustvovao premijeri “Zatočenike iz Altone”.

STOJANOVIĆ: Jugoslavija je bila takva zemlja. Znate li, na primer, gde je 1965. i 1966. prvi put gostovao čuveni Living teatar? U Sarajevu, na takozvanom Festivalu malih scena,iz kojeg će kasnije nastati MESS. Repertoar MESS-a sezone 1965/66.su Otomar Krejčai Living tetatar. 

“Nećemo valjda dozvoliti da nam Sarajevo sve uzme!?”, vrisnula je, videvši to, Mira Trailović.

Tako je nastao BITEF. 

I prva internacionalna revija dokumentarnog filma održana je u Sarajevu, nakon čega je preseljena u Beograd. 

AVANGARDA: U jednoj od knjiga Bore Draškovića pročitalasam da je krajem pedesetih Ežen Jonesko gledao “Stolice” u Narodnom pozorištu u Sarajevu.

STOJANOVIĆ: Bora Drašković je 1959. godine režirao Joneskove “Stolice”. Iz partera je, recimo, izbacio sva sedišta, što je, u vreme kada su u beogradskom Ateljeu 212 savremene komade još igralina konvencionalan način, predstavljalo malu teatarsku revoluciju.Ubrzo je Bora Drašković, kao talentovani mladi reditelj, na poziv Bojana Stupice iz Sarajeva stigao u Beograd,odnosno u Jugoslovensko dramsko pozorište. 

U odnosu na ostale centre, Beograd je i tada bio u prednosti, i to po dva osnova: oktroisanomjugoslovenskomkulturnompolitikom nametanja i usmeravanja, ali i kao veliki grad koji je, poput spužve, upijaoi privlačio talente iz cele SFRJ.

AVANGARDA: Hoćete da kažete da je Jugoslavija pomogla JDP-u da dobije status koji je imao?

STOJANOVIĆ: JDP je uvek bilo otvoreno pozorište, u kojem su stvarali veliki umetnici iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine: Joža Rutić, Dejan Dubajić, Marija Crnobori, Stevo Žigon, Jozo Laurenčić, Bojan Stupica, Branko Pleša, Bora Drašković… Iako predstava JDP-a, već pomenuti “Hamlet” Mate Miloševićabio je, recimo, premijerno izveden u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.
Ispričaću vam i dva znakovita događaja u poslednjih petnaest godina. Prvi se dogodio u vreme čuvenog “desanta na Beograd” Slovenačkog narodnog gledališča, nakon kojeg je uzbuđenireditelj Jernej Lorenci održao konferenciju za novinare.

“Mi smo veoma uzbuđeni što dolazimo u Beograd, jer Beograd je ipak…”

Onda je zastao nekoliko sekundi i nastavio: “Beograd je, ipak,glavni grad.”

Drugo, pre sedam-osam godina je, pišući o hroničnoj krizi Dubrovačkih ljetnjih igara, zagrebački Jutarnji list preko cele dve strane objavio naslov: “Dubrovačke ljetnje igre može spasiti samo Jugoslovensko dramsko pozorište”. To je to nasleđe, eho onoga što je to pozorište značilo; istovremeno, to su i onih četrnaest velikih pozorišnih sezona Jovana Ćirilova, kada je JDP, uprkos svim državno-pravno-administrativnim okvirima, opet postalo jugoslovensko pozorište. Kada god gostujemo po bivšoj Jugoslaviji, u to se lako uverimo. 

AVANGARDA: Ne jednom je pokretana inicijativa da se iz naziva JDP-a izbaci “jugoslovensko”. Kome smeta Jugoslavija u nazivu Jugoslovenskog dramskog pozorišta?

STOJANOVIĆ: Te budalaštine obično padaju na pamet onima koje nazivam četnicima (malo)građanima; ćiftama, latentnnim fašistima; “beogradskim degenima” kojima je, što kaže Duško Radović, najvažnija stavka u biografiji to što su rođeni u Beogradu. Ti “rodženi Beogradžani”, ta “seoska deca bez akcenta” od Beograda prave provinciju; njima na pamet padaju takve ideje. Moj odgovor je jednostavan: JDP će promeniti ime onda kada udbaški klub za koji navijaju – mislim na Crvenu zvezdu – promeni ime; ili kada braća Jelić, umesto YU grupa, svoju bend nazovu – SRB grupa. To se, dakle, neće dogoditi. Srećom, ima nešto što je važnije od tih bedastoća, a to je reputacija. Jer, JDP je brend: raditi u JDP-u je kao igrati za Mančester Junajted.


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*