Kružni tok na autoputu pakla i stradanja

: Ljupko Mišeljić

Izabranom narodu jasno je da obećana zemlja nije obećana njemu nego njegovim pokoljenjima. Uvjeren je da, što su brže, jače i bolje patnje i stradanja izabranog naroda, to će obećana zemlja biti plodnija, gizdavija i ponosnija.
Na autoputu pakla i stradanja nema signalizacije, ali nema ni ograničenja. Svaki 9. januar početak je nove dionice puta kojim je izabrani narod već hodio ka obećanoj zemlji. Okrijepljena svjetlošću nacionalnog ponosa koja rastjeruje maglu laži i podvala, svečana povorka tada najbolje može da procijeni koliko je daleko obećana zemlja. Ako joj se danas učini stotinu godina daljom nego juče, ko smije da protivriječi? Takve pretenzije imaju samo strani plaćenici i domaći izdajnici koji tvrde da je svečana povorka izmislila izabrani narod i obećanu zemlju tek kao opravdanje za autoput pakla i stradanja. 

Istorijski dug

Blagočestivi izabrani narod zna (to ga izdvaja od plaćenika i izdajnika) da je biranjem predstavnika u svečanoj povorci otplatio istorijski dug i da stoga može mirno i dostojanstveno da posmatra televizijski prenos hodočašća. Njegova bogobojažljivost čuva ga od gordosti, osionosti, bahatosti i siline kojom horde nepodobnih ometaju vraćanje istorijskog duga. 

Izabranom narodu jasno je da obećana zemlja nije obećana njemu nego njegovim pokoljenjima. Uvjeren je da, što su brže, jače i bolje patnje i stradanja izabranog naroda, to će obećana zemlja biti plodnija, gizdavija i ponosnija. Njeni masivi povezani su mostom povjerenja koji se stubovima vlasti oslanja na temelje društvenog ugovora, za koji je rezonanca svečane povorke kobnija i od vojnog marširanja. Brojnost povorke, stoga, povećava šansu da se most stropošta u provaliju ispunjenu kostima prethodnih ekspedicija. 

Opet, što je most povjerenja kraći, stubova vlasti i temelja je manje pa se obećana zemlja čini još daljom. Bilo bi dobro da svečana povorka skoči u provaliju i da je vjerujući narod upuni za buduće naraštaje. To nije neviđen scenario, pa nema ko da garantuje da će ovog puta uspjeti.Tog se niko ne plaši. 

Strahuje se da bi svečana povorka svakog dana mogla stati i obznaniti da je stigla do obećane zemlje i ispunila svoju dužnost. Šta je alternativa?Kada bi se iz te provalije izvadile sve kosti, a njihovim vlasnicima vratilopravo na dostojanstvenu smrt,možda bi obećana zemlja i samo splasnula pokazujući da su je kosti nadimale. To bi bio šok i za svečanu povorku i za izabrani narod. Kraj autoputa pakla i stradanja. Da od tog nema ništa bez progona Židova ispostavilo se na samom početku prethodne dionice na kojoj se desio najveći tektonski poremećaj od početka izgradnje autoputa.

Propagande mašine

Svečana povorka prešla je preko leša Davida Dragičevića, a propagande mašine koje su poravnavale za njom ostavile su takve rupe da ni širom zatvorene oči javnosti nisu mogle preći preko njih. Oko Davidovog leša okupio se narod i formirao kružni tok na autoputu pakla i stradanja. Policija je stoga blokirala sve izlaze, osim onog koji je nekoliko desetina metara ispred svečane povorke, pored bine na kojoj je upriličen ko zna koji devetosiječanjskiafter Noći vještica: konzulat Republike Slovenije. 

Drugi izlaz je, faktički, odmorište sa, treba priznati, najboljim pogledom na kružni tok ovog autoputa – restoran Agape, vlasništvo člana porodice iz prvog reda svečane povorke. Oni kojima ne odgovara nijedan od ponuđenih izlaza mogu da se nadaju da će gomila na Davidovom trgu biti dovoljna da usisa svečanu povorku i usmjeri njene propagandne mašine da asfaltiraju njihov putni pravac. 

To su trenutno svi putni pravci koje nije prekrila magla laži i podvala arhetipskih i manje tipskih neprijatelja Republike Srpske i svih ubijeđenih da istina i pravda nisu armirane ploče na postojećem mostu povjerenja nego bankine i ivičnjaci na autoputu pakla i stradanja. 

-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi