Nama bi trebala, i to je nužno, određena vrsta konsenzualnog modela zajedničkog života, a što onda uključuje pomirenje. No, svemogućeg pomirenja nema, ko njega zagovara, to stvara vrlo loše odnose. Dakle, ono je nemoguće. Kako mi razumijevamo svoju prošlost, pa i pomirenje? Ovdje se govori o stranama. Ja sam stavio sebi naslov: “Selektivno sjećanje, selektivni zaborav i pomirenje neće drugi”.

Zna se da je epicentar naših sukoba, dakle našega zla, Beograd

Ako gledamo, uvijek uvijetno kazano, ne generalizirajući na čitav narod, srpsku politiku ili srbijansku politiku koju trenutno predstavlja Aleksandar Vučić – meni je, inače, poteškoća oko razmišljanja o političarima i pomirenju zato što je dobar dio njih izašao iz ideologije rata i ideologije ratnih zločina i uvijek imam određenu vrstu opreza zato što su to ljudi koji stalno govore sa takozvanim duplim standardom i duplim moralom – u tome smislu ona je najdalje otišla i zato što se srbijanska i srpska politika ne može suočiti s istinom o prošlosti.

Kad govorimo o bošnjačkoj strani, ili bošnjačkoj politici, govorim o glavnom toku, to je politika koju najviše zanima pomirenje, ali s obzirom da naglasak ima na prošlosti – ima naglasak na činjenicama, na traženju istine, na traženju karaktera rata. Ono što je po sebi nužno i što toj politici nedostaje jeste politika vizije. Šta s time poslije? Šta s činjenicama?

Jedna od poteškoća da se dođe do pomirenja jeste pitanje karaktera rata. Taj rat je proglašen odbrambeno-otadžbinskim, a u svojoj suštini bio je agresivni rat. I to je istina. Sad mi, znam, govorimo o konfliktu istina, konfliktu interpretacija, konkurentnim istinama, ali osnovna oznaka toga rata je što je ona u svojim posljedicama imala elemente građanskog rata, što je imalo, naravno, agresiju s druge strane, ali zna se da je epicentar naših sukoba, dakle našega zla, Beograd. To je epicentar.

Kad god se govori o pomirenju i priznavanju istine, ako pratite izjave Vučića, kao glavnog glasnogovornika te politike, on uvijek kaže da će se zbog toga dogoditi određena vrsta poniženja za Srbe, a iza toga odmah slijedi jedan drugi prigovor, kojeg utjelovljuje, pogotovo, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, da je to uvijek nešto anti-srpsko. Do izjave koju je u ime Biskupske konferencije poslao kardinal Puljić patrijarhu Irineju, a koja se nastoji čitati kao da nije uopće prijedlog za dijalog, da nije uopće u pomiriteljskom tonu, jer tako je razumijeva, ono što se kaže srpska strana, i dekan Pravoslavnog fakulteta Zdravko Đogo koji je rekao da je ona po svom sadržaju čak besramna, mada mislim da nije.

Ponavljam stalno to, uvijetno, da se ogradim, da ne govorim kako se srpska politika skriva između ideje da se njih želi napraviti genocidnim i kako smo mi neki mrzitelji Srba, to nije istina. Teško je to sada opet braniti, ali srpska strana, s obzirom na pomirenje, kaže ovako: “Da, pomirenje, kako da ne, ali bez kajanja, bez istine, bez suočavanja sa prošlošću”. Znači sposobni za pomirenje, nesposobni za suočavanje s prošlošću.

Možda je najbolji i najeklatantniji primjer Vučićeva izjava lanjske godine, kad je on na putu za Beč prije jedne međunarodne konferencije rekao da će predložiti, ovim riječima: “Na bečkoj konferenciji predložiću zemljama koje su učestvovale u sukobima na tlu bivše Jugoslavije da ustanovimo zajednički dan sećanja na sve žrtve stradale u tim sukobima.” Kako je naveo: “To bi bio zajednički datum u kojem bi se svi narodi sećali svih stradalih u ratovima na ovim prostorima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.”

Tako zavodljiva ideja, ali tako iza sebe skriva ono što je ovdje nezamislivo, i što je nezamislivo i ono što radi Koalicija za REKOM, a to je kada kronos pobjeđuje topos. Hajmo ustanoviti datum sjećanja, i još kaže ovako: “Gdje nema nacionalnih razlika”. Pa ratovi su se ovdje vodili zato što je neko etničke pripadnosti “te i te”.

Nisu svi nacionalizmi isti!

On dalje kaže ovako: “Svi su nacionalizmi isti”. Ma nisu isti! Nisu isti. Postoje agresivni, emancipatorski, poluagresivni, dakle ovdje je pobjeđena kronologija nad biografijom čovjeka pojedinca koji je nastradao, nad njegovom topografijom, nad njegovim zavičajem. Jer, ako uzmete analize koje su ljudi radili, koje je Koalicija za REKOM radila, ili koje je radio Istraživačko-dokumentacijski centar, onda vidite da uopće nije nebitno na kojem je mjestu ko stradao.

Jedna od poteškoća da se dođe do pomirenja jeste pitanje karaktera rata. Taj rat je proglašen odbrambeno-otadžbinskim, a u svojoj suštini bio je agresivni rat. I to je istina

To je sve, u biti, da se ne bi slučajno na bilo koji način uzeo, recimo, 11. juli kao vrhunac ne samo ljudskoga zla, nego vrhunac pitanja zašto čovjek može čovjeku tako nešto napraviti? Dakle, ta određena vrsta mešetarenja, pa čak mogli bismo kazati i ovako – pokušaj da se stvara jedna nova varijanta regionalnog spomenika, ne nacionalnom ili neznanom junaku, nego neznanoj žrtvi, u biti je skrivanje srpskoga, veliko-srpskoga zločina. O tome se može govoriti i dalje naravno.

Kad govorimo o bošnjačkoj strani, ili bošnjačkoj politici, govorim o glavnom toku, to je politika koju najviše zanima pomirenje, ali s obzirom da naglasak ima na prošlosti – ima naglasak na činjenicama, na traženju istine, na traženju karaktera rata. Ono što je po sebi nužno i što toj politici nedostaje jeste politika vizije. Šta s time poslije? Šta s činjenicama? Jer, one se znaju, znaju ovi koji to trebaju znati, postoji veliko neznanje u širim slojevima društva, ali političari jako dobro znaju i znali su što se događalo. Problem je bošnjačkoj politici što s činjenicama? Evo, recimo, što ako bi se našao neki srpski Brant, pa u određenome smislu i hrvatski, što dalje? Zašto? Zato što ima jako puno igre sa viktimologijom unutar bošnjačkoga kruga, i intelektualaca i ljudi koji određuju javno mišljenje.

Vratio bi se na jednu izjavu. U siječnju 2009. godine pokojni Tihić je kazao: “Takva politika (misleći na bošnjačku) uglavnom je zasnovana na prošlosti, a manje na sadašnjosti ili budućnosti. Prošlost, zločini, stradanja i samosažaljevanje ne trebaju biti središnja tema naše politike. Moramo konačno nadvladati pasivnu poziciju žrtve i preuzeti aktivnu poziciju odgovornosti relevantnog političkog čimbenika.” Naravno, njegova izjava je jako dobro prihvaćena u Republici Srpskoj, a Haris Silajdžić s dijelom bošnjačke intelektualne elite, ustao je protiv toga. Podijelilo se mišljenje, što i nije loše da se podijeli.

Poslije te izjave mi nemamo drugih takvih izjava, osim zazivanja ponekada, kao što je Izetbegović kazao da bi moglo biti još gore, ako se ne prizna nešto. Želim kazati da bošnjačka politika, nije politika s vizijom. Ona se gradi i želi graditi na činjenicama i prošlosti, ali nema zajedničku viziju.

Mora se Dragan Čović izjasniti o prošlosti

I sada dolazi ona, takozvana moja – htio ne htio, pripadam toj grupaciji, jer sam Hrvat, katolik i franjevac, to je dio moga identiteta, ne mislim naravno da je on tako uzak – hrvatska politika koju je ovdje jako dobro kazao predsjednik Federacije BiH Čavara koji je, kad je upitan o posjeti Tomislava Nikolića, rekao da njega to uopće ne zanima. Hrvatsku politiku, ovu ovdje, u načelu, uopće ne zanima prošlost. Ni Dayton. Recimo, srpska se politika jako drži Daytona. To je sve! To je božanstvo! Hrvatsku politiku ne zanima Dayton, nju zanima Europa i zanima je mogućnost novog administrativnog preustroja ove zemlje, ili eventualno olabavljivanje za vlastitu korist i ulazak u Evropsku uniju.

Mislim da se ono što je hrvatska, ja ju nazivam licemjerna politika, izgrađuje institucionalno, od kulturnih do religijskih, dakle i obrazovnih, odgaja se za neempatičnost prema drugome. To je zastrašujuće. Bez obzira, ponekad, na deklarativne izjave, ono što je Čavara kazao, to je izraz nezainteresiranosti za cjelinu, to je odgovornost samo za svoje, a ne za cjelinu i za cjelokupno društvo.

Izjava na koju bih se osvrnuo je jako bitna, to oslikava najoptimističnijeg i istodobno čovjeka koji politikom određuje moral, možda najviše u ovoj zemlji. On postavlja moralne kriterije – to je dobro Žilijen Benda kazao da dok je u Platonovo vrijeme moral određivao politiku, Makijavelijevo vrijeme bila politika bez morala – jer suvremena politika određuje što je moralno, a to je Dragan Čović. On je dobro primijetio i rekao: “Svi zločinci u pojedinom narodu su heroji za taj narod.” I vidite da on to praktično i drži.

Hrvatsku politiku, ovu ovdje, u načelu, uopće ne zanima prošlost. Ni Dayton. Recimo, srpska se politika jako drži Daytona. To je sve! To je božanstvo! Hrvatsku politiku ne zanima Dayton, nju zanima Europa i zanima je mogućnost novog administrativnog preustroja ove zemlje, ili eventualno olabavljivanje za vlastitu korist i ulazak u Evropsku uniju

Njega nećete baš vidjeti da ide sa Kordićem, i to on jako dobro pazi, jer mu to i evropski može štetiti, ali ima njegova izjava koja je neozbiljna: “Ostavite prošlost povjesničarima.” Pa povjesničari su nas uveli ovdje, Ekmečić, Ćosić, povjesničari sadašnji koji su u susjedstvu. Svi prave povijesti. U tome i jest problem, što mi nemamo dobru historiografiju i ni jedan moralan čovjek ne može nikoga obligirati ili delegirati da za njega govori o prošlosti. Mora se Dragan Čović izjasniti o prošlosti. Mora ponijeti dio svoje odgovornosti. I tako svaka politika.

Odgovornost civilnog društva i medija

Što se tiče Evropske zajednice, ona je bez jasne vizije naše zemlje. Kako je god politika postala neosjetljiva i radi to samo iz koristi da bi nekakvom vrstom pomirenja dobila benefite iz Evropske zajednice, tako vidim i na drugoj strani da su često u civilnim udrugama, ljudi koje istina ne zanima, koji nemaju odgovornost za cjelinu, nego su u svome zatvorenome krugu, a ne koriste snagu koju imaju.

Smatram da je velika odgovornost i na medijima. To je postao jedan poluprimitivni svijet kojeg ne zanimaju problemi nego samo da odrade posao, ali se postavljaju kao božanstva kojima trebaju svi služiti. I najbolje oružje i najbolje oruđe modernim političarima kao i modernome teroru su mediji.

Mi sa našom povješću nismo završili i nećemo nikada. Što se mene osobno tiče, treba od sebe samoga krenuti i od vlastite odgovornosti. Ne mogu se stavljati kao mjera stvari, ali treba insistirati na tome, stalno, pa u tom smislu i po cijenu nekakve isključenosti iz one zajednice kojoj bi po nekakvom svom, što se kaže defoltu, pripadao.

Vratio bi se malo na pitanje uloge Haaga, ja to uvijek uspoređujem sa Nurnbergom. Naš je osnovni problem što, ponavljam, nije imenovan karakter rata. To je veliko-srpski projekat. To je veliko-srpska agresija. Ovo su drugo samo posljedice te veliko-srpske agresije.

Što ako bi se našao neki srpski Brant, pa u određenome smislu i hrvatski, što dalje? Zašto? Zato što ima jako puno igre sa viktimologijom unutar bošnjačkoga kruga, i intelektualaca i ljudi koji određuju javno mišljenje

Nemogućnost da BiH dobije presudu protiv Republike Srbije, nije bila želja da se ustane protiv srpskog naroda. Svu nakaradnost Haškoga tribunala gledam u smislu onoga što je govoreno za Perišića, što znamo svi, što gole oči vide, što znaju ljudi koji stanuju, recimo, u Klotijevcu selu do Drine, da ono nije gađano iz Bosne nego je gađano iz Srbije. To znaju svi. To su te činjenice koje neće niko da prizna, a i Haški sud to zna.
Ja se ne prepadam činjenicom da se mi ponovno vraćamo u prošlost. Zato što, uzmimo, recimo, bošnjačku historiografiju, ona ne zna uopće da je tako veliki četnički zločin u epskom pripovjedanju u Foči napravljen. To je strašan zločin. Kad se to sada spominje, to se samo izručuje određenoj vrsti političkoga mešetarenja. Tome se ne pristupa u nekakvom, recimo, najširem duhovnom ili kulturološkom smislu da se čovjek zapita malo: pa dobro kakav je to čovjek uopće, prije nego što ga definiraš da je to bio – četnik.

Jasenovac i Bleiburg

Mi imamo proces kojim bi to brzo rješavali. Ne trebamo se mi prepadati što se na nov način otkriva Bleiburg, nego bismo trebali učiniti, evo recimo šta sam ja učinio oko toga: tražio sam od nekih svojih fratara da se ne priča o tome, kakva god je sada srpska mitološka historiografija, da se ne pravi mit od Jasenovca s tolikim brojkama tako se Bleiburg čini još većim.

Svaka naša župa zna, jer su svećenici zavodili, pisali, imaju matice, i onda kaže “nestao, Bleiburg”, i odjednom kad pitaš čovjeka koliko je ubijenih, kaže million. Tu negdje postoji nekakav raskorak, veliki, između medija kao servisa mišljenja koji su postali glave za mnoge ljude. Internet pogotovo. Što je gori i luđi, to bolje. Volio bi da me se ne shvati samo kao žal nad kulturom i civilizacijom, nas čeka tako dug put, nama treba da svi ovi političari siđu s vlasti.

Oni to ne mogu napraviti! Ja sam u to uvjeren. Ne može Vučić. Pa nemojmo se zavaravati. Jedino ako ćemo lagati. Ne može ni Izetbegović, on je antievropejac. On može vikati: “Pa čuj, to je tako”, a ovamo gradi antievropsku politiku, nekršćanskih vrijednosti, kako on nikada ne kaže svome narodu da evropske vrijednosti ovdje ne znače kršćanske vrijednosti, pa ćemo mi njima davati islamske vrijednosti, nego princip pojedinca, ljudskih prava, zajednice.

Smatram da je velika odgovornost i na medijima. To je postao jedan poluprimitivni svijet kojeg ne zanimaju problemi nego samo da odrade posao, ali se postavljaju kao božanstva kojima trebaju svi služiti. I najbolje oružje i najbolje oruđe modernim političarima kao i modernome teroru su mediji

Ili, ne vjerujem da može i Čović ako on tako olako prelazi preko cjeline i preko onoga što je unutarnji dijalog. Kad je Karadžić držao govor u Skupštini osnovno što je rekao bilo je: “Nemojte misliti da je ovo volja moja ili SDS-a. To je volja srpskoga naroda”. Pazite, taj bezobrazluk i taj volontarizam koji imaju političari, da on sebe identificira s bićem naroda. To je pogubna misao.

I stalno se govori: mi ne odgovaramo na to. To je, mislim, naš teški put. Nedostaje međunarodnoj zajednici moral, njoj političari određuju moral, moralnost, nedostaje sudu da bude sud, ne da goni ljude, pa da se onda neko iživljava nad ljudima, nego da se osude politike, da se osude režimi, da se osude institucije.

Kad god se govori o pomirenju i priznavanju istine, ako pratite izjave Vučića, kao glavnog glasnogovornika te politike, on uvijek kaže da će se zbog toga dogoditi određena vrsta poniženja za Srbe, a iza toga odmah slijedi jedan drugi prigovor, kojeg utjelovljuje, pogotovo, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, da je to uvijek nešto anti-srpsko

Pa zar nije paradoks da Republika Srpska, u čije ime je to rađeno, bude vlasnik jednog velikoga logora u Krajini, i onda stavi još na taj logor križ. Ima li iko od evropskih ljudi da to kaže? Ili da Srebrenica bude mjesto u kojem politike koje su dovele do toga vladaju nad tim. Nema pomirenja bez oslobođenja od institucija režima. Nema, nemojmo se zavaravati.

(Autorizirani tekst iz izlaganja na Debati o pomirenju iz ugla lokalnih političara i EU, koju je organizirala Koalicija za REKOM u Sarajevu 25.02.2016.)