(Samo)volja Milorada Dodika ili vladavina prava?

: Dženana Karup Druško

Milorad Dodik opstruira uspostavu vlasti jer ne želi ispoštovani zahtjev Šefika Džaferovića i Željka Komšića da će i on i mandatar Vijeća ministara prioritetno poštovati Član 84 Zakona o Odbrani Bosne i Hecegovine. Ono što Milorad Dodik očito ne razumije, pogotovo nakon izborne pobjede, to je da vladavina prava ne podrazumijeva njegovu volju već vladavinu zakona, a na čemu EU (zajedno sa SAD i Velikom Britanijom) insistiraju u BiH i što je jedna od ključnih obaveza BiH na putu evropskih integracija.
Prva sjednica novoizabranih članova Predsjedništva BiH, održana 12. decembra 2018, s obzirom na jednoglasno usvojenu izjavu o evropskim integracijama BiH i potrebi da se one ubrzaju, te zahtjevu koji je tada upućen Vijeću ministara i drugim institucijama da koristeći mehanizam koordinacije što prije riješe pitanje odgovora na dodatna pitanja na Upitnik EU, davala je nadu da je ovo zajednička osnova za dalje djelovanje novoizabranih članova Predsjedništva BiH. 

No, na tzv. “velikoj godišnjoj konferenciji za novinare”, koja je održana krajem decembra u sjedištu Republike Srpske u Istočnom Sarajevu, Dodik je istakao da predsjedavajući Predsjedništva BiH ne treba da “kao poštar predaje odgovore na Upitnik Evropske komisije”, jasno poručujući šta misli o EU i Bruxellesu, dodajući da će naknadno odlučiti “da li će tamo ići ili ne”.

Za sve su krivi Britanci

Nije ni najmanje nebitno ono što se dešavalo u tih nekoliko dana između prve sjednice Predsjedništva BiH i ove press konferencije, a to su, s jedne strane, jasno izneseni ultimatumi druga dva člana Predsjedništva BiH, Željka Komšića i Šefika Džaferovića (što je potvrdio i Bakir Izetbegović, kao predsjednik SDA), da neće biti imenovan Dodikov kandidat (Zoran Tegeltija) za mandatara Vijeća ministara sve dok Milorad Dodik ne podrži put BiH u NATO, odnosno aktivnosti koje slijede nakon odobravanja MAP-a. 

S druge strane, na Dodikove poruke nesumnjivo su uticaj imali i događaji u Banja Luci na Trgu Krajine, koji su kulminirali 25. decembra hapšenjem i nasiljem nad okupljenim građanima koji su, ipak, nastavili sa svakodnevnim protestima zbog kojih su na kraju odgođeni najavljeni koncerti za Novu godinu, uz osude predstavnika svih međunarodnih institucija u BiH. Uslijedili su Dodikovi napadi na “Zapad” koji je optužio da stoji iza protesta u Banja Luci, prije svega (uz SAD) Velika Britanija kojoj je cilj, kako je rekao, rušenje vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji, a s ciljem “izazivanja nestabilnosti” kako bi “spriječi navodni ruski uticaj na ovim prostorima.” Dodik je u kasnijim nastupima naveo da su i “oni (Britanci) genocidno društvo svih vijekova unazad, jer je poznato šta su sve radili, ali se njima ništa ne smije reći”.

Na toj “velikoj godišnjoj press konferenciji” Dodik je priznao da je pokušao da sazove sjednicu Predsjedništva BiH na kojoj bi se na dnevnom redu našlo imenovanje mandatara Vijeća ministara, no Komšić i Džaferović su odbili, što je Dodiku bio povod da izjavi: “Ambicija da se gradi neka koaliciona platforma je prevelika i nemoguća, imajući u vidu da su iz Federacije BiH već iskazani neki zahtjevi, tipa da je uslov MAP. To mogu da budu njihovi ciljevi i ja to razumijem, ali to nije naš cilj”, jasno poručujući kako on neće pristati na to. Ovim je Dodik javno priznao da je, u stvari, on taj koji sprečava imenovanje Zorana Tegeltije za mandatara, a time i formiranje Vijeća ministara, odnosno da odbija da potpiše platformu u kojoj je implementacija MAP-a – vodeći time sebe, ali i SNSD i Republiku Srpsku, u dalji izolacionizam.  

Dodik rek’o, Dodik porek’o

I dok se u svojim zahtjevima za imenovanje Tegeltije Dodik poziva na zakonske rokove oko formiranja Vijeća ministara, podrazumijevajući da to mora biti njegov kandidat (mada to nigdje ne piše, a pogotovo nije zakonski regulirano), istovremeno potpuno ignorira sve dokumente i zakonske regulative za put u NATO, a što je jasno definirano i u Zakonu o odbrani (Član 84 (1)). Ono što Milorad Dodik očito ne razumije, pogotovo nakon izborne pobjede, to je da vladavina prava ne podrazumijeva njegovu volju već vladavinu zakona, a na čemu EU (zajedno sa SAD i Velikom Britanijom) insistiraju u BiH i što je jedna od ključnih obaveza BiH na putu evropskih integracija. 

Dakle, ako je Dodik bio iskren u svojim izjava da podržava evropske integracije, onda je sve vrlo jednostavno – samo treba početi poštivati zakone, ali sve zakone u BiH. A dok se on ne odluči Vijeće ministara nastavlja funkcionirati u sadašnjem sazivu, što njemu najmanje odgovora, jer sa SNSD-om ostaje jedina stranka koja je pobjedila na izborima a koja nije u državnoj vlasti.

Kako su dešavanja s kraja 2018. godine već izazvala novu krizu u BiH iz određenih krugova u Sarajevu (i domaćih i međunarodnih) dolaze, doduše nezvanične, naznake da bi, možda, ipak trebalo imenovati Tegeltiju, bez uslovljavanja nacionalnim godišnjim planom za provedbu aktivnosti iz MAP-a, te da o tom pitanju treba raspravljati kasnije. Što nije ništa drugo nego povlačenje pred Dodikovim zahtjevima, kao što se i do sad više puta uradilo nakon njegovih probnih balona koji su prošli bez ikakvih posljedica (podsjetimo na raspisivanje referenduma). 

No, ovi zagovornici popuštanja i preferiranja prioritetnog članstva BiH u EU treba da znaju da NATO ima veoma usku saradnju sa EU, što potvrđuje i činjenica da je i na Samitu NATO-a u Čikagu 2012. godine u Deklaraciji (2) nedvosmisleno rečeno da NATO i EU dijele zajedničke vrijednosti i strateške interese, te da je EU jedinstven i bitan partner NATO-u. Također je naglašeno da jačanje strateškog partnerstva, kako je dogovoreno od strane dvaju organizacija, a sadržano u Strateškom konceptu, posebno važno u trenutnom okruženju štednje, te da NATO-a i EU treba da nastave raditi kako bi se poboljšala praktična suradnja u operacijama, te proširile političke konsultacije i saradnja u cilju potpunog razvoja sposobnosti. 

Pored navedenog u Deklaraciji se ističe da NATO i EU treba da rade rame uz rame u kriznim operacijama upravljanja, u duhu uzajamne podrške i jačanja, a posebno u Afganistanu, Kosovu i borbi protiv piratstva. Ovom Deklaracijom potvrđeno je, također, da NATO prepoznaje napore izvan EU-saveznika i njihovu zabrinutost za nadolazeće prijetnje, kao i njihov doprinos jačanju Europske unije i njenih kapaciteta u rješavanju zajedničkih sigurnosnih izazova. U skladu s navedenim potvrđeno je da će NATO usko surađivati s EU-om, a kako je i dogovoreno, i kako bi se osiguralo da NATO-ov program “Pametna obrana” (3) i EU-a Ujedinjavanje i dijeljenje inicijative su se međusobno nadopunjuju

Kako realizirati usvojene politike u vezi sa NATO-om, ali i s EU

Ukoliko predstavnici međunarodne zajednice u BiH žele ostati dosljedni vrijednostima na kojima je izgrađena Evropska unija, a među kojima je jedna od najvećih dostignuća demokratskih društava vladavina prava, onda moraju biti istrajni u zahtjevima prema Miloradu Dodiku da kao član Predsjedništva BiH poštuje zakone, a to znači i državne. No, ako zažmure na činjenicu da je Zakon o odbrani BiH donešen konsenzusom, onda to znači (dalje) napuštanje vladavine prava i dodatno ulaženje u praksu vladavine pojedinca, čemu već svjedočimo u Republici Srpskoj i to već duže, a što je kroz slučaj Dragičević dodatno potvrđeno zloupotrebom policije i tužiteljstva koje bi trebale biti dvije glavne poluge vladavine prava (koje su u RS postale servis režimu a protiv građana). 

Prema strategiji vanjske i sigurnosne politike EU bliska suradnja s NATO-m je označena kao jedan od “integralnih stubova sigurnosti u EU”. Za formiranje vlasti na državnom nivou, ali i oko puta BiH u NATO, moraju se aktivirati predstavnici međunarodne zajednice (sa jedinstvenim stavom) koja će iskoristiti svoje mehanizme, ali ne prema Miloradu Dodiku već prije svega prema Aleksandru Vučiću i natjerati ga da prekine s licemjernom politikom prema BiH. Jer, dok zvanično saopćava poruke koje Bruxelles od njega želi da čuje, Vučić koristi sve mogućnosti za dodatno izazivanje kriza u BiH (što potvrđuje i posljednja zbog dogovora Albanije i Kosova oko granice u šta je odmah iz Beograda uvučena Republika Srpska).

U istoj ravni važnosti neophodno je da institucije BiH nadležne za praćenje i provođenje zakonitosti i izvršenje zakonom reguliranih obaveza organa utvrde odgovornost svih nosioca funkcija i izvršioca u državnim organima. Posebno zašto se do sada nisu provele potrebne aktivnosti za ispunjenje ovog cilja i zašto u manjem bh. entitetu još uvijek 20 lokacija nije uknjiženo, uključujući i lokaciju Veliki Žep za koju su nadležne pravosudne institucije naložile knjiženje, dok je u FBiH uknjiženo ukupno 31 lokacija. Članstvom u NATO-u BiH se osigurava čvrst položaj u jugoistočnoj Europi, te se umanjuje mogućnost eventualnih sukoba. Dakle, osigurava se mir u regiji.

Kolektivna sigurnost je neizbježan model očuvanja suvereniteta i integriteta države Bosne i Hercegovine, te sigurnosti svih njenih  građana. Oružane snage BiH broje oko 10.000 vojnika. Njeni kapaciteti, opremljenost i brojnost su nedostatni za očuvanje navedenih vrijednosti, stoga je kolektivna odbrana odgovor za navedeno pitanje. Svaki građanin BiH želi sigurno okruženje i vlastitu sigurnost, samim tim više nego logično je tražiti mjesto u društvu onih koji omogućavaju i kreiraju siguran ambijent. S obzirom da su odnosi EU s NATO-om vrlo jasno regulirani i definisani sasvim je jasno da se i njih, itekako, tiče odnos BiH prema NATO.

Dodik potiskuje Vučića

Milorad Dodik je svoju odluku, koja je dovela do blokade formiranja Vijeća ministara, javno saopćio nakon jednog sastanka s Aleksandrom Vučićem (22.12.2018) i dva s ruskim ambasadorom u BiH (25.12. i 27.12.2018, a sastali su se u Sarajevu i 18.12.2018) nakon kojih je uzdao saopćenje istučići kako je Ivancovu ponovio da je “u Federaciji BiH na sceni opstrukcija formiranja Savjeta ministara”, te da je RS spremna da konstituira državnu vlast “ali bez ikakvih ucjenjivanja vezanih za Odluku o sprovođenju Akcionog plana za članstvo u NATO koji Republika Srpska ne prihvata.” 

Dok se Aleksandar Vučić suzdržao komenatara o putu BiH u NATO nakon sastanka s Dodikom, ruski ambasador to nije ni pokušao, što je samo potvrdilo pisanje avanagarde s kraja novembra o novom ruskom strategijskom planu za Balkan (nakon što je propao Plan 4-B za Balkan koji je predviđao da Srbija, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina ostanu izvan kišobrana NATO-a, http://avangarda.ba/detaljno.php?id=673), a kojim je predviđeno da upravo Dodik bude glavni ruski igrač, odnosno zadužen za njegovo provođenje, što bi prvenstveno značilo blokiranje BiH na njenom putu u NATO. 

Ne treba zaboraviti da Srbija svake godine proširuje svoju suradnju s NATO-om, ali i zbog odnosa s Kosovom (pogotovo nakon zadnjih reakcija svjetskih lidera) ne želi da se direktno mješa u put BiH u NATO. Istovremeno, Putin to blokira preko Dodika svim raspoloživim sredstvima i očito da u ovom slučaju Dodik radi u dosluhu s Putinom, a ne s Vučićem, time preuzimajući i poziciju vodećeg srpskog lidera u regionu, pri čemu Dodik iskorištava i Srbiju i Vučića za svoje poteze dok jača svoje veze s Moskvom sve više potiskujući s liderske pozicije i Vučića i Beograd. (Ako je suditi po nedavnim naslovima u Vučićevim tabloidima, u kojima je i Vučić rekao da nije zaboravio Dodikove uvrede, čini se da je i Vučić svjestan toga).

Prije dva dana je američki državni tajnik, Mike Pompeo, poslao posebno pismo članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine u kome ih je pozvao (ne preporučio) da NATO-u dostave godišnji nacionalni plan reformi (ANP) čije bi prihvaćanje značilo i aktiviranje Akcijskog plana za članstvo BiH u Sjevernoatlantskom savezu. Milorad Dodik, valjda zbog obaveza oko proslave neustavnog Dana Republike, još se nije očitovao. Ili čeka novi krug sastanaka s Vučićem (koji je sedam dana ranije dobio pismo vezano za Kosovo), tačnije s ruskim ambasadorom. A možda ovaj put čeka i direktne instrukcije Putina s kojim će se susresti za nekoliko dana.

P.S. Jedan od argumenata koji srpski protivnici najčešće koriste govoreći protiv NATO-a jeste činjenica da su snage Alijanse reagirale dva puta protiv srpskih snaga – zbog zločina u BiH i zločina na Kosovu. Možda im niko nije objasnio da je ulazak u NATO najbolja garancija da više neće biti meta snaga Alijanse. U međuvremenu, ni MAP nije garancija da do toga neće doći ukoliko, na primjer, nekome padne na pamet da nasilno komada BiH, čiji suverenitet i teritorijalni integritet poštuju i štite i svjetske sile koje su svojim potpisom na Dejtonski sporazum postale njegov garant, među kojima su SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka..., a Srbija i Hrvatska su tek potpisnice, odnosno učesnice potpisivanja Sporazuma (bez obzira koliko puta iz Zagreba i Beograda tvrdili da su oni garanti, nisu).

(1) “Parlamentarna skupština, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provest će potrebne aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a”.


(3) Anders Fogh Rasmussen, Generalni Sekretar NATO, 30. septembra 2011, “Ja znam da u vrijeme štednje, ne možemo trošiti više. Međutim ne bismo trebali trošiti ni manje. Dakle, odgovor je trošiti bolje. Na taj način ćemo imati veću vrijednost novca koji nam je na raspolaganju. A sve u cilju pružanja pomoći građanima, te očuvanja sposobnosti i uspostavljanja novih sposobnosti. To znači da moramo odrediti prioritete, moramo biti specijalist, a istovremeno moramo tražiti multinacionalne rješenja. Biti i raditi zajedno, to je ono što ja nazivam Smart Defense”, http://natolibguides.info/transformation



-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*