Svaka debata koja se tiče pomirenja važna je kao inkluzivan proces, koji unaprijed računa na različite i odgovorne interpretacije, ali i na nezadovoljstva, neprihvatanja i lukava podmetanja kojima se, prije svega, želi zamagliti istina od strane subjekata koji svoju socijalnu promociju unutar nacionalističke paradigme duguju upravo bijegu od istine čija se neporeciva jasnoća pokazuje kao arhetipski neprijatelj ideologija zla.
Koristeći demokratske limite naših etnoplemenskih kultura, i dvadeset godina nakon okončanja oružanog nasilja politički i intelektualni prvaci banalnih balkanskih nacionalizama ne dozvoljavaju da se u sferi zakona i u sferi diskursa kultura poricanja zamijeni kulturom odgovornog sjećanja koja, prije svega, uključuje suočavanje s prošlošću na način koji ne vrijeđa i ne ponižava Drugog.

Suočavanje s prošlošću prva je stepenica koju treba savladati u procesu pomirenja, kako bi se izbjegla ispraznost tog važnog procesa, kojega mnogi društveni akteri uopće ne motre kao iznimno zahtjevan i konfliktan, već ga banaliziraju bezbrižnom natuknicom – mir, mir, niko nije kriv. Pomirenje je s onu stranu ove jeftine didaskalije.

Da svijetom vlada horizontalna ravan

U procesu izgradnje mira, pomirenje se nadaje kao instrument djelujućeg suočavanja sa zločinima kroz poluge društvene pravde koje svojom pravnom i etičkom snagom, kroz dugo vremensko trajanje, klimu nasilja transformiraju u klimu povjerenja. Što je veći rast povjerenja u društvu, i u društvo, suočavanje sa mrtvim uglovima prošlosti biva odgovornije, jasnije, poniznije.

Zbog toga što je pomirenje dugoročan i sveobuhvatan proces koji nadilazi akademsku debatu omeđenu reguliranim diskursom i čvrstim pojmovno-kategorijalnim aparatom, u metodološkom smislu nisam sklon strogom kartezijanskom pristupu temi pomirenja koji nas, htjeli mi to priznati ili ne, zadržava u sterilnosti stroge akademske discipliniranosti, čime se ne doprinosi demokratizaciji debate o pomirenju, iako zatvorenost debate može uticati na pojavu dubljih uvida, ali i zanemarivanje važnog uvida sociologinje Saskie Sassen – da svijetom vlada horizontalna ravan. Bez horizontalne perspektive, pomirenje je samo i samo povlaštena debata koju zbiljski ne interesira svijet života.

U mirovnim studijima, pored interdisciplinarnog znanstvenog pristupa procesu pomirenja, aksiološki momenat je od izuzetne važnosti, pa se vrijednosni indikatori tretiraju kao jednako vrijedni neutralnim znanstvenim spoznajama. Ti indikatori vezani su za konkretne procese suočavanja sa prošlošću, za konkretne ljude, za žrtve, za naredbodavce i egzekutore zla, za donositelje mračnih odluka... Pomirenje zahtijeva demokratizaciju znanosti o miru, unaprijed računajući na jezičke nezgrapnosti, lutanje u tami preciznog definiranja, odsustvo uniformnosti, koloplet pojmovnih ekspresija koje nisu nužno oznanstvljene.
Ne smatram to šarenilo diskursivnih praksi apriornim metodološkim hendikepom u javnoj prezentaciji važnog društvenog pitanja kao što su procesi pomirenja. Demokratizacija procesa pomirenja smjera ka totalnoj društvenoj debati koja zahvata različite hijerarhizirane i nehijerarhizirane strukture društva, ali i snažne indivudue, pa je javni govor o pomirenju agora civilnih udruga, političara, javnih intelektualaca, akademika, učitelja, žrtava rata, drugih vulnerabilnih skupina koje na javni trg iznose zahtjev za stvarnom izgradnjom mirnog društva. Ovom prilikom zanimaju me političari, kao jedan od subjekata koji imaju moć da operiraju sa pomirenjem usmjeravajući ga u pravcu razarajućeg koflikta ili nove pravednosti.

Dijalog za budućnost

Političke strukture pomirenje ne zanima. Ono ih može zanimati samo na jednoj krajnje pojavnoj, površnoj ravni političke korektnosti, političkog zahtjeva neke pretpostavljene sile koja nešto traži kao što je recimo, Evropska unija.

U aprilu 2015. tri člana Predsjedništva BiH potpisali su, zajedno sa rezidentnim predstavnikom UN-a u BiH, Deklaraciju “Platforma za dijalog” čiji je ključni sadržaj stvaranje političkih i društvenih uvjeta za promociju izgradnje pomirenja i povjerenja u BiH. Ta deklaracija je usvojena konsenzusom. U svojoj osnovi, iako jedna od najvažnijih odluka Predsjedništva države, jer smjera ka obnovi povjerenja u društvu koje je etnički raspolućeno, to je dvije i po godine kasnije, samo interni politički akt. Kad kažem interni politički akt, impliciram medijsku nezainteresiranost i odsustvo Deklaracije iz političkog života i unutrašnjeg života političkih stranaka kojima je izgradnja povjerenja i odgovornog pomirenja zadnja rupa na svirali.

Političari neke činove uzimaju kao kreativne geste za slanje političkih poruka, ne vodeći računa niti o konsenzusu, niti o tome šta to znači, šta takve poruke isijavaju. Očito je i samim političarima potrebna edukacija za ove stvari, jedna vrsta vrlo konstruktivnog dijaloga između aktera civilnog društva i političara

Taj konsenzualni akt de facto je prešućen i njegova javna prezentacija ostala je samo u sferi djelovanja UN-a čije su agencije svojom kreativnom energijom pokušavale Deklaraciju kroz program Dijalog za budućnost spustiti u najširu društvenost. No to nije dovoljno, jer je u sferi odlučivačke politike nasilje a ne mir i dalje konstituirajući subjekt većine relevantnih političkih aktera, a geste kao što je navedena Deklaracija Predsjedništva BiH uopće nisu posredovane prema donositeljima odluka na nižim nivoima zakonodavne i izvršne vlasti, što dovoljno govori o kvalitetu mirovne ambicije i članova Predsjedništva BiH i njihovih stranačkih politika.

No, bez obzira na neobaveznost koju isijavaju članovi Predsjedništva povodom jedne važne konsenzualne odluke koja zaslužuje apriornu pohvalu, nas građane njihov potpis na afirmaciju dijaloga i međusobnog razumijevanja obavezuje u smislu pritiska odozdo kako bi mir, a ne nasilje bio jedini izbor svih relevantnih bosanskohercegovačkih politika.

Naveo sam jedan važan primjer kakva se mogućnost nadaje ključnim donositeljima odluka da zbiljski potiču izgradnju društvenih uvjeta koji vode povjerenju i kako se relevantni političari s ironijom odnose prema sopstvenom potpisu na deklaracije o razvoju mira, za razliku od militarističke ozbiljnosti nacionalističkih političara koji otrovnom retorikom i negacijom prava provociraju nove krugove nasilja.

Teza iz registra biološkog imperijalizma

Upravo je jedan od potpisnika pomenute Deklaracije, član Predsjedništva BiH, gospodin Mladen Ivanić, onako, baš na tragu promocije dijaloga, izgradnje povjerenja i međusobnog etnonacionalnog razumijevanja, izjavio, u razgovoru za Večernje novosti od 14.avgusta 2015. kako su Srbi politički superioran narod! (/http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/politika/aktuelno.289.html:562357-Mladen-Ivanic-Vucicev-iskorak-je-nadmoc-Srba/)  Zagovarate mir, a onda iznesete tezu iz registra biološkog imperijalizma!

Ivanić je to izjavio nakon što je ortodoksni srpski nacionalist i aktualni premijer Srbije Aleksandar Vučić, predložio zajednički dan sjećanja na sve žrtve rata. Da se razumijemo, bilo bi divno, u maniru visoke mirovne kulture, imati jedan zajednički dan sjećanja na sve žrtve rata. Ta gesta ne može biti trijumf nacionalističkog uma koji na premisi kulture poricanja takvim prijedlogom samo želi skriti, poništiti, relativizirati krucijalnu odgovornost Srbije za raspad zajedničke države i masovne zločine koji su producuirani tokom rata protiv Bosne i Hercegovine.

Da postoji minimum moralne odgovornosti kod kreatora srpske politike u regiji, onda bi prvo morali upravo od te politike dobiti stav – da ako ko nema pravo takvo nešto predlagati, nešto takvo što je Ivanića razgalilo do nivoa etičkog hegemona, onda je to zvanična vlada Srbije i njeni epigoni. Takve izjave, i Ivanićeva i Vučićeva, s onu su stranu pomirenja, još jedan doprinos kulturi poricanja kojom se želi istina isključiti iz naših života.

Vidimo, dakle, kako političari neke činove uzimaju kao kreativne geste za slanje političkih poruka, ne vodeći računa niti o konsenzusu, niti o tome šta to znači, šta takve poruke isijavaju. Očito je i samim političarima potrebna edukacija za ove stvari, jedna vrsta vrlo konstruktivnog dijaloga između aktera civilnog društva i političara. Zašto to insistiram? Zato što je proces pomirenja, proces koji se ne završava. On se nikad neće završiti.

Kako? Pa zato što i u najuređenijim demokracijama uvijek u budućnosti može doći situacija koja će zahtijevati neki proces pomirenja. Uzmite Evropsku uniju koja je mislila da je završila proces pomirenja, ali sa novom varijablom izbjeglica debata o pomirenju će postati važno pitanje unutrašnje aksiologije, unutrašnje vrijednosne debate unutar evropskoga društva.

Logika krvi i tla

Držeći radionice o pomirenju u lokalnim zajednicama Bosne i Hercegovine, snažno sam pledirao da se paradigmatski transfer bosanskohercegovačkog društva iz nasilnog u mirno društvo, ne može odvijati bez zajedničkog djelovanja i civilnoga društva i donositelja odluka.

To implicira da, tamo gdje su bili sukobi, a to su lokalne zajednice, mirovni aktivisti i lokalni političari zajedno rade na promociji odgovornih mirovnih politika koje doprinose okončanju kulture poricanja i stvarnom suočavanju sa posljedicama rata kroz izgradnju autentičnih mirovnih procesa koji postaju zajedničko vlasništvo lokalnih zajednica, a koje su međusobno bile sukobljene logikom geografije i logikom krvi i tla.
Tih procesa suočavanja sa prošlošću ima u lokalnim zajednicama, nije da ih nema... Imate načelnike općina koji su razvili svijest o važnosti povjerenja i pomirenja, o važnosti okončanja kulture nasilja u našem društvu i kojima nije nedostojno da uče o ovim pitanjima i da razgovaraju sa akterima civilnog društva i nevladinog sektora. No, veliki je broj onih koji neće ništa da talasaju kao i onih koji su bliže kulturi nasilja nego kulturi mira.

Proces pomirenja je najteže pitanje javne debate. Pomirenje je proces napredovanja mira u javnoj sferi. A u našoj zemlji mir ne napreduje. Mi živimo u nečemu što se u teoriji zove negativni mir. Znači imamo samo odsustvo radikalnog nasilja/oružanog konflikta, ali još uvijek nismo stvorili pretpostavke za pozitivni mir, za izgradnju slobode i pravde, međusobno priznanje, ravnopravnost, uvažavanje ugroženih i manjinskih skupina.
Nismo stvorili uvijete za razgovor o istini. Opet dolazimo do te velike riječi, jer pazite, istina je nedjeljiva, nju prati sjaj njezine vlastite jasnoće, iako to nije u koliziji sa stavom da svako od nas ima svoju istinu istine. Upravo zato što svako ima svoju istinu istine, važno je da razgovaramo. Ako bi imali neki preduvjet razgovora, onda bi on morao biti taj, i samo taj, da smisao razgovora nije da se istina sakrije.

Vlasništvo nad tugom

Navešću primjer. Za mene je, imajući u vidu postratni etnički kontekst Sarajeva i dominantnu SDA politiku u ovom ranjenom gradu, poražavujuće da je prvi političar koji je javno zauzeo stav o stradanjima civilnog, prije svega, srpskog stanovništva na lokalitetu Kazani, brdu nedužne smrti iznad Sarajeva, Svetozar Pudarić, koji je i inicirao izgradnju spomenika, te kao nosilac vlasti otišao da  se pokloni sjenama nevinih.

Nismo stvorili uvijete za razgovor o istini. Opet dolazimo do te velike riječi, jer pazite, istina je nedjeljiva, nju prati sjaj njezine vlastite jasnoće, iako to nije u koliziji sa stavom da svako od nas ima svoju istinu istine. Upravo zato što svako ima svoju istinu istine, važno je da razgovaramo

Ne govorim o novinarima i akterima civilnog i religijskog života koji su o zločinima na Kazanima javno govorili i govore godinama, već o donositeljima odluka koji su kukavički šutjeli dok njihov kolega Pudarić nije učinio vrijednu moralnu gestu. Prije nekog vremena i predsjednik SDA je posjetio Kazane sa stranačkom delegacijom, pa iako je to čin koji zaslužuje podršku, ostao je gorak okus da je ta gesta više izraz političke korektnosti nego duboke ljudske poniznosti.

A kada govorimo o Srebrenici, želim dati jedan osvrt koji je u dosadašnjim interpretacijama izostao, a tiče se Vučićeve posjete Srebrenici 11. jula 2015. i njegovog patetičnog pokušaja da vlasništvo nad tugom oduzme svima osim sebi. Bagra koja je fizički nasrnula na premijera Srbije zaslužuje najdublji prezir i neodbranjivo je zašto još uvijek naredbodavci i akteri tog nasilnog čina nisu sankcionirani. U potpunosti razumijem majke Srebrenice koje su, bez obzira na Vučićevu negaciju genocida, podržale njegov dolazak u Potočare, jer im je bez obzira na politički kontekst dolaska premijera Srbije, njegovo pojavljivanje bilo važno kao simbolička gesta priznavanja zločina. 

Međutim, ako se izdignemo iznad lokalnog konteksta i pokušamo ponuditi teorijsku interpretaciju događaja koji je i u političkom i u moralnom smislu izvan svake lokalnosti, šta vidimo: Vučić i njegova vlada su, nekoliko dana prije srebreničke komemoracije, uložili maksimalnu političku, diplomatsku, obavještajnu i svu drugu energiju, kako bi spriječili usvajanje rezolucije o genocidu u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija.
Rezolucija, koja je univerzalne naravi, jer se tiče univerzalnog ljudskog zahtjeva da se suosjeća sa masovnim ubistvima naroda, da etos bude iznad političkog realizma, makar u viktimizacijskim pitanjima, nije usvojena. I nakon što je umješnim radom srbijanske diplomacije ta rezolucija odbijena, premijer Vlade, koja je sve uradila da ta rezolucija ne bude usvojena, dolazi na Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenicu.

U mojoj interpretaciji to nije gesta pomirenja, nego organiziranog licemjerja. Budući da Vučić ne priznaje genocid, ono što je trebao da uradi je ono što je uradio i Milorad Dodik koji, također, ne priznaje genocid, a priznaje kao i Vučić da se desio zločin: trebao je Aleksandar Vučić nekog drugog dana, bilo kog dana izvan jula, doći na nepregledno mezarje i kao Aleksandar Vučić, bez premijerskih generalija, pokloniti se žrtvama. U tišini, bez pompe, bez javnosti. To bi onda pratilo njegovu diplomatsku gestu, to bi bilo priznanje zločina i negiranje genocida.

Geste pomirenja

Uloga političara u pomirenju je da ne koriste pomirenje za dnevnu pragmatičnu svrhu, nego da se suoče sa sopstvenim demonima. Za mene je gesta pomirenja da najreprezentativniji ljudi Bosne i Hercegovine, moralno neupitni, sa personalnim integritetom koji prelazi entitetske i etnonacionalne granice, i koji svojim javnim djelovanjem svjedoče predanost miru, izgradnji povjerenja i sveobuhvatnom pomirenju, koji bez kalkulacija javno osuđuju sve zločine, ne ostajući na nivou načelne apstrakcije, koji u osudi zločina polaze od onih koji su počinjeni u ime “njihovih pripadajućih nacija”, budu ti koji će u ime države BiH a ne samo u svoje ime, zamoliti za oprost, otići na najgora stratišta naroda, s nadom da se taj čin integrirajuće samilosti prostre po Bosni i Hercegovini kao dokaz da smo postali bolji ljudi, da su to postali i političari koji tu veliku gestu pomirenja prihvataju kao svoju, kao gestu moralne države.

Za mene je iskrena gesta pomirenja da Vlada Srbije zamoli Sonju Biserko, Stašu Zajović, Natašu Kandić, Latinku Perović, Borku Pavićević, Žarka Koraća, Čedomira Jovanovića, Nenada Dimitrijevića..., ljude koji svojim javnim djelovanjem svjedoče da se ne slažu sa onim što je Srbija uradila Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini, da, u ime Vlade Srbije, dođu nekog narednog 11. jula i kao izaslanici Vlade Srbije, a ne kao pojedinci čiji nam je moralni stav poznat, kažu, bez ikakvih ograničenja, ono što žele reći i da to što će reći postane zvaničan stav izvršne i zakonodavne vlasti Srbije. To bi bila odgovorna  gesta pomirenja, zvanično suočenje Srbije sa istinom.

Mi smo, naravno, od takve kulture daleko, kao što smo daleko od toga da u obrazovnom procesu stvorimo uvjete da djeca iz Sarajeva, u okviru unaprijed izgrađenog plana nastave, idu u Grabovicu i Uzdol na čas historije, da djeca iz Banja Luke idu na čas historije u Srebrenicu, da djeca iz Širokog, Mostara, Ljubuškog idu u Ahmiće, itd, itd. To se sve može uraditi, radi se samo o ljudskoj volji, o tome da se složimo s Kantom, da ako bude manje ljudi na svijetu koji su skloni zlu, da svijet neće biti gori. Neće sigurno biti gori. I zato mi, kao akteri civilnog društva, moramo djelovati prema političarima i uvjeravati ih u važnost navedenih gesti i u važnost donošenja teških odluka moralne naravi.

Mi živimo u nečemu što se u teoriji zove negativni mir. Znači imamo samo odsustvo nasilja, ali nismo stvorili pretpostavke za pozitivni mir, za izgradnju slobode i pravde, ravnopravnosti, uvažavanja ugroženih i manjinskih skupina. Nismo stvorili uvijete za razgovor o istini

Bilo bi od velike važnosti da političari, koji nemaju problem sa moralom u politici i čije političko djelovanje svjedoči  humanističku vjerodostojnost, razviju odgovornu debatu sa akterima civilnog društva koji se bave procesima pomirenja, kako bi kao društvo stvarali uvjete da se u Parlamentu BiH konsenzualno proglasi jedan dan koji bi se mogao zvati Dan pravednika, posvećen ljudima koji su tokom posljednjeg rata, dovodeći u pitanje i sopstvenu egzistenciju, spašavali pripadnike manjinskih skupina čiji je život bio ugrožen.

Mi smo našu univerzalnu dobrotu u tom smislu sveli samo na Srđana. Izvedimo na svjetlo dana i druge naše pravednike. Taj Dan pravednika bi trebao biti najbolji dan ove zemlje i čin odgovornog povezivanja naše domovine.

Kultura sjećanja

Političari hoće da nas uvjere da BiH nikad nije imala dionice zajedničke egzistencije, da je to sve izmišljeno, iako ima jako puno dokaza koji svjedoče suprotno, kao što ima dokaza i o podjelama. A ovo su pravi kreativni načini na koje se političari mogu uključiti u procese pomirenja.

Kako vršiti pritisak na njih? Moramo biti dosadni. Moramo im stalno zvocati. Moramo ih natjerati na to. Dakle, da dođemo u parlamente i da o ovome govorimo. Uvjet svega je da u to vjerujemo, a ne ono što mi historijski baštinimo, da ne vjerujemo u sopstvene snage. I onda političari kulture nasilja ostaju već 20 godina nakon rata glavni akteri društvene igre, iako će i druge profesije bitno utjecati na to hoćemo li se europeizirati i postati pristojno i dobro društvo čije je najviše dobro mir koji kantovski razumijevamo kao regulativnu ideju uma. To implicira suočavanje sa onim što se desilo. Kakva je u tom procesu uloga Haškog tribunala?

Kad govorimo o presudama Haškog tribunala, problem je što u zajednicama u kojima imamo deficit demokratske kulture kao što je naša, ništa se ne čini da te presude postanu naše moralno nasljeđe i to zajedničko, nego se ponovno koriste samo da bi se uperio prst na pripadnike zajednice iz koje potiče onaj ko je dobio osuđujuću presudu. To je nedopustivo i samo doprinosi afirmaciji kulture poricanja. Nužno je stvarati uvjete da se suočimo sa onim što se desilo.

Kako? Primjera radi, Momčilo Krajišnik je osuđen kao ratni zločinac, odslužio kaznu i sada je slobodni građanin ove zemlje. Da li je presuda Krajišniku utjecala na javnu sferu, u smislu da su ljudi sebi počeli postavljati pitanja koja ruše prethodno izgrađene mehanizme kulture poricanja, ili je sve ostalo isto? I tu je sad taj problem sa samim krivičnim procesima gdje se ljudi kažnjavaju kao individue, iako one same, kad govorimo o najvišim političkim i vojnim akterima, možda nikog nisu ubile. Njima se kao individuama sudi iako je interpretacija presude, odnosno sadržaj presude mnogo više od samog individualnog osuđivanja te osobe. I po meni presude suda u Haagu nisu još uvijek dovele do katarze i neće ni dovesti ako interpretacija rata bude reducirana samo i samo na individualnu krivičnu odgovornost. Ta odgovornost treba postati instrument suočavanja sa onim što se  desilo, a ne daljnjeg negiranja kroz medijske prakse, obrazovne politike i političke odluke.

Veliki Nelson Mandela je rekao: “Kada nasilje postane bespredmetno i naizgled nerješivo, tada izgovorite neizrecivo, promijenite svoje nepromjenjive stavove, sjedite i razgovarajte, može se desiti čudo.”

Otvoreni razgovor o teškim društvenim procesima

Svjestan sam da ljudi teško mijenjaju svoje nepromjenjive stavove, jer su im ti stavovi omogućili socijalnu promociju u nacionalističkom društvu. Istinsko pomirenje i podizanje razine povjerenja u zemlji nije moguće bez promjene nepromjenjivih stavova na svim našim stranama. Uz razumijevanje onih koji kažu – ja se ni sa kim nisam svađao/la, nemam s kim da se mirim, važno je istaknuti da taj stav nije dovoljan.
Otvoreni razgovor o teškim društvenim procesima nadilazi naše lične preferencije. Radi se o tome da svi razumijemo moralne posljedice zločina koji su se desili, čak i u naše ime, a da nas niko nije pitao. Da se sa tim suočimo. Da kada čujemo bol drugog, patnju drugog, potpuno drugu interpretaciju zločina, da pokušamo napustiti ušančenu sopstvenu poziciju i zapitati se – pa čekaj, nemoj da odmah odbijem ovu odvratnu argumentaciju, da možda pokušam vidjeti problem poricanja zločina i iz neke druge perspektive.

Za mene je iskrena gesta pomirenja da Vlada Srbije zamoli Sonju Biserko, Stašu Zajović, Natašu Kandić, Latinku Perović, Borku Pavićević, Žarka Koraća, Čedomira Jovanovića, Nenada Dimitrijevića..., ljude koji svojim javnim djelovanjem svjedoče da se ne slažu sa onim što je Srbija uradila Bosni i Hercegovini i u Bosni i Hercegovini, da,  u ime Vlade Srbije, dođu nekog narednog 11. jula i kao izaslanici Vlade Srbije, a ne kao pojedinci čiji nam je moralni stav poznat, kažu, bez ikakvih ograničenja, ono što žele reći i da to što će reći postane zvaničan stav izvršne i zakonodavne vlasti Srbije. To bi bila odgovorna  gesta pomirenja, zvanično suočenje Srbije sa istinom.

Najvažnije je pažljivo rukovanje riječima, tako ćemo se promijeniti u smjeru boljeg društva. Pažljivo rukovanje riječima je važno, a to je recimo unutar bošnjačkog nacionalizma jako prisutno, da kada je u pitanju genocid u Srebrenici, da se šalju poruke koje nemaju za cilj da građani srpske nacionalnosti prihvate istinu na osnovu mora činjenica da se desio genocid, nego da ih se ponizi. To je neodgovorno, pogrešno i nije put ka pomirenju.
Naš zajednički veličanstveni ljudski cilj morao bi biti da sve zajednice u čije ime je počinjen neki masovni zločin, a da najveći broj pripadnika tih zajednica niko o tome ništa nije pitao,  prihvate da se zločin, imenovan tim i tim imenom, desio. To je težak put, ali je bolji od zaborava. Zaborav garantira obnovu nasilja, odgovorno suočavanje s prošlošću približava nas miru kao regulativnoj ideji uma i srca.

(Autorizirani tekst iz izlaganja na Debati o pomirenju iz ugla lokalnih političara i EU, koju je organizirala Koalicija za REKOM u Sarajevu 25.02.2016.)