Kako je i zašto Anto Nobilo “prodao” Davora Dragičevića Dodiku i Lukaču

: Željko Peratović

Zašto Nobilo ne govori o otmici Davida Dragičevića? Otela ga je Dodikova i Lukačeva policija, jer su mislili da je David špijun. Iznad Lukača i Dodika nema nikog na koga bi Nobilo mogao prenijeti odgovornost kao u slučaju Perković-Đureković. Na pres konferenciji na kojoj je hvalio Nobila, ministar policije RS-a Dragan Lukač, oklevetao je Ferageta da radi po nalogu stranih centara, te da je on nagovorio Davora Dragičevića da ne primi poziv za ispitivanje u policiji na temu prijetnji njemu. Anto Nobilo je prilikom otkazivanja punomoći Davoru Dragičeviću kazao da njegovim bivšim klijentom manipulira britanska tajna služba. Anto Nobilo je Draganu Lukaču i Miloradu Dodiku izradio čitav okvir za obranu, odnosno za napade na Ifeta Feregeta, veleposlanike EU u Sarajevu, Davora Dragičevića…
Anto Nobilo je idealno uletio u prostor obrane Milorada Dodiga i Dragana Lukača, prvog kao člana Predsjedništva BiH iz redova Srba, a drugog kao ministra Dodikove policije u RS. Po njegovim savjetima Dodik i Lukač sinhronizirano prozivaju državno odvjetništvo Republike Srpske zbog čega do sada nije riješen slučaj Davida Dragičevića. Lukač se, čak, u zaštiti sebe, otvoreno pozvao na Nobilove izjave kad je napustio odvjetnički tim Davora Dragičevića kako policija nema veze s Davidovim ubojstvom.

Prosvjedi “Pravda za Davida” dobili su značajnu međunarodnu dimenziju nakon policijske akcije uhićenja roditelja ubijenog Davida Dragičevića, Suzane i Davora. Brutalnost policije prema roditeljima djeteta otetog i najvjerojatnije ubijenog od strane te iste policije, izrodila je i zahtjevom grupe “Pravda za Davida” za smjenom ministra policije Dragana Lukača.

Na savjesti krv Nedžada Dizdarevića 

Dodikov prvi pendrek Lukač na savjesti nosi ubojstvo 17-godišnjeg Nedžada Dizdarevića u Sokolcu kod Bihaća 1994-e. Pokrenuo je uhićenje Davidovih roditelja i oporbenjaka iz grupe “Pravda za Davida” iz navodnog straha za svoju djecu. Stavlja kao štit između sebe i vlastitih aveti iz prošlosti, svoju djecu. Njihovu privatnost javno žrtvuje kako bi zaustavio pritisak da se otkrije istina o ubojstvu Davida Dragičevića, tj. da se utvrdi potpuna odgovornost policije kod otmice, ubojstva i zataškavanja. Lukača nitko nije pozvao na odgovornost zbog ubojstva 17-godišnjeg ratnog zarobljenika Bošnjaka Nedžada Dizdarevića, iako je video snimak na kojem on govori da nesretnika odvedu njemu podređeni policajci, nakon čega je ovaj ritualno zaklan poput ovce, javno dostupan već četiri godine.

Ono što se dogodilo Davidu Dragičeviću, prema do sada poznatim informacijama, može se izravno usporediti sa zaključkom Ante Nobila o ubojstvu Stjepana Đurekovića za koje je osuđen njegov klijent Josip Perković: “Riječ je o otmici od strane vlasti, koja je pošla po zlu.”

Prema onome što su do sada iznosili pojedini akteri iz istrage o ubojstvu, pokojni mladić došao je u doticaj s informacijama o uključenosti ljudi iz vlasti u trgovinu drogom i toj djelatnosti pripadajućim količinama novca nepoznatog porijekla koji kola po računima pojedinaca iz vlasti.



















Otmica špijuna Dragičevića

Vlast se uplašila da će David te informacije podijeliti s javnošću ili po Dodika, opasnim domaćim ili stranim vlastima. David je otet da bi se saznalo što on sve zna i prisili ga se na šutnju. No, da su Lukačevi prošli školu i praksu za mesare, a ne za zanimanje kojim se bave, pokazalo je njihovo postupanje prilikom i za vrijeme uhićenja i utamničenja prosvjednika iz “Pravde za Davida” na julijanski Božić. Tukli su pred kamerama, potezali i pištolj, tukli su u policijskom pritvoru. Tko bi od takve ekipe mogao očekivati da će s otetim postupati sofisticirano bez primjene sirove balkanske sile? Tko je mogao znati za otmicu, a očekivati da ona neće poći po zlu?

Lukač se pravdao za Al Jazzeru 2016-e da on nije naredio ubojstvo Nedžada Dizdarevića već odvođenje i postupanje u skladu sa Ženevskom konvencijom. Kao, jako ga je zanimalo kako uživo izgleda neprijatelj protiv kojeg se bori pa je prišao tom zarobljeniku. Onda ga je nešto pitao, a kako mu ovaj nije odgovorio, zapovijedio je da ga odvedu. Mislio je kaže, da će se dalje prema njemu postupati kao i u drugim dotadašnjim sličnim slučajevima, odnosno u skladu sa Ženevskom konvencijom. Eto, on sve do iza rata nije zapravo znao što se dalje događalo s tim ratnim  zarobljenikom. Ovaj slučaj se samo u jednoj pravnoj kvalifikaciji, obzirom na ratno stanje, razlikuje od Đurekovića i Dragičevića. Ovo je bilo “zarobljavanje koje je pošlo po zlu”.

Mujkić ubijen jer je špijunirao za bosanske Srbe?

Anto Nobilo je pravdao vlasti RS da nemaju ništa s ubojstvom Davida Dragičevića nakon što je otkazao punomoć Davoru Dragičeviću. Lukaču su Nobilove izjave temelj vlastite obrane. Nobilo je imao još jedan slučaj sličan ovome. Zastupao je obitelj Šefika Mujkića kojeg su agenti SZUP-a Zlatko Plazibat i Miroslav Tarnaj sredinom rujna 1995. u zgradi slavonskobrodske policije do smrti pretukli. Pokojni Mujkić je ostvario kontakte s obavještajnim službama bosanskih Srba na poticaj hrvatskih tajnih službi. Bio je posrednik među njima, a nerijetko je osim informacija posredovao i novac. Nakon jedne od takvih razmjena, agenti SZUP-a su ga pozvali na takozvano raščišćavanje. Morao im je objasniti kamo je nestala neka lova koju je hrvatska služba poslala preko njega bosanskosrpskoj. Pretjerali su prilikom prekomjerne sile i Šefika je izdalo srce.

Nobilo je u ime Mujkićeve obitelji tužio hrvatsku državu i dobio spor za naknadu nematerijalne štete. No, nitko iz hrvatske vlasti nije ni tvrdio da s Mujkićem nemaju veze kao što to danas Nobilo tvrdi za policiju Dragana Lukača i Milorada Dodika. Hrvatska se policija samo branila da Mujkića nije izdalo srce od batina već zbog težine dokaza koje su mu agenti podnijeli o suradnji s bosanskosrpskom tajnom službom.

Svali krivnju na mrtve!

A što se tiče slučaja Đureković kojeg Nobilo tumači frazom “otmica koja je pošla po zlu”, njome je on nastojao otkloniti krivnju sa svoga klijenta Josipa Perkovića i prebaciti ju na pokojne Staneta Dolanca i Željka Ražnatovića Arkana. Stjepan Đureković je bio njemački špijun, posvjedočio mu je još jedan svjedok iz Republike Srpske, bivši pukovnik KOS-a, Milan Damjanović. A špijune UDBA-a nije ubijala nego otimala. Savezna UDBA-a na čelu s Dolancom organizirala je Đurekovićevu otmicu, ali je izvođač srpskocrnogorski kriminalaca Željko Ražnatović Arkan uprskao stvar. Zalio je krvlju zidove garaže u kojoj je nađen ubijeni Đureković.

Zašto Nobilo ne govori o otmici Davida Dragičevića? Otela ga je Dodikova i Lukačeva policija, jer su mislili da je David špijun. Iznad Lukača i Dodika nema nikog na koga bi Nobilo mogao prenijeti odgovornost kao u slučaju Perković-Đureković. Zato on gazi po državnom odvjetništvu Republike Srpske. Jer da, eto, policija je radila neke nenamjerne greške na početku, ali se kasnije došlo do bitnih dokaza o umiješanima u ubojstvo, a moglo se i dići optužnice protiv krim tehničara iz policije koji je brisao dokazne snimke i patologa koji je dao lažne nalaze obdukcije.

I sve je to Nobilo izrekao u vrijeme kada je istinski odvjetnik Davora Dragičevića, Ifet Feraget izjavio da je uspostavio komunikaciju s glavnim tužiteljem Republike Srpske, te da mu je ovaj obećao da će nakon zaprimanja još nekih forenzičkih nalaza, hitno podići optužnicu. Na pres konferenciji na kojoj je hvalio Nobila, ministar policije RS-a Dragan Lukač, oklevetao je Ferageta da radi po nalogu stranih centara, te da je on nagovorio Davora Dragičevića da ne primi poziv za ispitivanje u policiji na temu prijetnji njemu. Dok je Lukačeva policija hapsila roditelje Davida Dragičevića i druge istaknute osobe iz grupe “Pravda za Davida”, Milorad Dodik je kao član Predsjedništva BiH imao sastanak s ruskim veleposlanikom u BiH. Naravno, zamjerio je veleposlanicima EU jer su se “upleli u unutarnja pitanja RS-a i funkcioniranje tamošnje vlasti”, kada su osudili postupanje policije na julijanski Božić u Banja Luci.

Nobilo prije Lukača i Dodika upleo strane službe

Anto Nobilo je prilikom otkazivanja punomoći Davoru Dragičeviću kazao da njegovim bivšim klijentom manipulira britanska tajna služba. Anto Nobilo je Draganu Lukaču i Miloradu Dodiku izradio čitav okvir za obranu, odnosno za napade na Ifeta Feregeta, veleposlanike EU u Sarajevu, Davora Dragičevića…

Sada i Dodik u intervjuu za beogradski kurir tvrdi: “Iza njih stoji strani faktor, prije svih Velika Britanija, a cilj je rušenje vlasti u RS-u i Srbiji. Glavni motiv izazivanja nestabilnosti je namjera Zapada da spriječi ruski utjecaj na ovim prostorima.”

“Britanija je odobrila šest miliona funti za sprečavanje ruskog utjecaja ovdje. To znači da je taj novac upumpan u razne NVO, medije… da proizvedu nestabilnost i ruše vlast u Beogradu i RS-u. Zašto neko misli da je mjera njihove politike prema Rusiji obavezujuća i za nas ovde?! To ne može da bude,” kaže Dodik.

Anto Nobilo se javno do sada nikad bliže nije pojavio uz interese Ruske Federacije na prostoru bivše Jugoslavije. Dodika američka duboka država i EU ne mogu smisliti, a jako je bitan Aleksandru Vučiću i Vladimiru Putinu. Anti Nobilu je u obrani Josipa Perkovića bio jako bitan Vanja Špiljak, hrvatsko-švicarski investitor u Republiku Srpsku i Republiku Srbiju. U knjizi “Obrana Josipa Perkovića…” Anto Nobilo na 83 mjesta u pozitivnom kontekstu spominje prezime Špiljak. On tvrdi da je dokazao da Mika Špiljak i njegov sin Vanjka nemaju nikakve veze s ubojstvom Stjepana Đurekovića nasuprot presudi protiv Krunoslava Pratesa iz istog slučaja, gdje su izravno dovedeni u vezu s ubojstvom.

























Vanjka Špiljak je prema pisanju magazina Dani iz 2000-e bio svečano primljen još 1998-e kao predstavnik INA-e od strane tadašnje predsjednice Republike Srpske, i mentorice Milorada Dodika, u međuvremenu osuđene ratne zločinke Biljane Plavšić. Dani tvrde da je nakon toga Špiljka primio i premijer RS-a, Milorad Dodik.

Veza Špiljka s Plavšićkom, Dodikom, Tuđmanom, Miloševićem…

Ovi se kontakti vremenski podudaraju s Vanjkinim susretom sa Franjom Tuđmanom s početka 1999-e u Uredu Predsjednika RH, na kojem je dogovarano da Špiljak posreduje između hrvatskog predsjednika i Slobodana Miloševića. Vanjka se hvalio kako Miloševića poznaje dok je radio u INA-i, a ovaj bio direktor “Tehnogasa” u Srbiji.

Vanjka 1999-e u Zürichu osniva firmu Mitan Handels i više se ne izdaje za pregovarača INA-e koji s vlastima RS-a razgovara o povratu INA-e imovine koju su ovi nacionalizirali i firmu preimenovali u “Krajinapetrol”. On prvih godina Dodikove vlasti postaje vlasnik 12,13 posto Krajinapetrola. Istodobno postaje i dobavljač goriva za SFOR. U milijunski posao s SFOR-om Špiljak uključuje i pojedince bliske Dodiku. Zarada je ogromna jer se na taj posao nije plaćao porez u RS-u.

Godine 2013-e Vanjka je u Slobodnoj zoni u Smederevu otvorio svoj naftni terminal. U vlasništvu tog terminala nalazi se i srbijanska državna firma “Nafta”. Špiljku je posao u Srbiji procvjetao za vrijeme Aleksandra Vučića. Špiljkov naftni terminal nalazio se na ruti Južnog toka, planiranog plinovoda kojim se ruski plin preko Srbije trebao dostavljati u Europu. Zbog ruske agresije na Ukrajinu, EU je blokirala izvođenje Južnog toka. Aeksandar Vučić ne propušta priliku kritizirati EU zbog te mjere da je riječ o licemjerstvu jer da se Nijemci griju na ruski plin jer ga dobavljaju preko plinovoda Sjeverni tok, dok se Srbi moraju smrzavati jer je Jučni tok blokiran od Angele Merkel. 

Aleksandar Vučić je švedskog premijera darivao proizvodima Špiljkove drvne firme iz Ćuprije Standard. Ta firma imna sestru u Prijedoru u Republici Srpskoj. Nju, pak, nadzire Slavko Malobabić, kojeg je 1985-e Mika Špiljak zaposlio sebi kao savjetnika u kabinetu Predsjednika Predsjedništva CK SKH. Malobabić je potom postao šef kabineta Stanku Stojčeviću, koji je na mjestu šefa hrvatske partije zamjenio Špiljka. Malobabić je iz Hrvatske pobjegao koncem 1991-e kada se saznalo da je on bitan dio KOS-ove terorističke skupine Labrador. Našao je otočište u Banja Luci gdje je jedno vrijeme za rata, prema knjizi Josipa Manolića, uz znanje hrvatskih vlasti, boravio i njegov nekadašnji šef Stanko Stojčević.

Švicarska veza u obrani Dodika i Vučića

Koliko je zapravo Vanja Špiljak, pa preko njega onda i Anto Nobilo, povezan sa zaštitom režima Milorada Dodika, možda najočitije pokazuje i činjenica da je na julijanski Božić policija Dragana Lukača dvaput uhitila i na njemu primjenjivala silu, Draška Stanivukovića, zastupnika u parlamentu RS. Isti je mladi političar prošle godine prosvjedovao protiv korupcije između Špiljkove firme i Dodikovih vlasti na primjeru transfera sina Slavka Malobabića, Veliše iz Stadnarda Prnjavor za šefa kabineta predsjednika gradskog parlamenta.





















Lijevo je švicarski veleposlanik u Beogradu Philippe Guex, a u sredini hrvatski, Gordan Bakota. Promo snimak sa proslave Mitan oila u Beogradu.

Hrvatske vlasti u ovom je trenutku teško povezati s angažmanom Ante Nobila u Republici Srpskoj. Bivši predsjednik Ivo Josipović koji se protivio izručenju Nobilovog klijenta Josipa Perkovića Njemačkoj, tako što je i u javnosti uporno forsirao pojavljivanje njegovog sina Saše, a kao svog savjetnika za nacionalnu sigurnost, uveličao je svojom prisutnošću promociju Nobilove knjige u obrani Perkovića. Zbog svoje suradnje s Miloradom Dodikom, Ivo Josipović svojedobno je kritiziran i od strane bosanskih franjevaca, točnije fra Petra Jeleča.

No, Ivo Josipović je u ovom trenutku bivši predsjednik, a aktualna predsjednica je u defanzivi što se tiče prema davanju podrške bilo čemu ili bilo kome, a što ili tko bi mogao nanijeti politički štetu premijeru Andreju Plenkoviću.

Ali, ako se Vanjku Špiljka stavi u jednadžbu ove priče, onda postaje neugodna situacija za hrvatske i švicarske vlasti. Na proslavi godišnjice Mitan Oil Srbija prošle godine u Beogradu, svečanost su uveličali veleposlanici Hrvatske Gordan Bakota i Švicarske Philippe Guex.

Švicarski veleposlanik voli istaknuti da je Špiljkov Mitan Oil uložio u Srbiju preko 20 milijuna eura i da u Smederevu može skladištiti 5 posto europskih potreba za naftom.
Od ožujka 2014-e djeluje Švicarsko-srpska trgovačka komora. Nju su svečano inaugurirali tadašnji predsjednik Švicarske konfederacije Didier Burkhalter i potpredsjednik srbijanske Vlade Aleksandar Vučić. Obje Špiljkove firme: Mitan Oil i Standard Ćuprija članice su ove komore, a direktor Standarda, Edin Dacić, član je njenog Upravnog odbora. Isti taj Dacić direktor je i Špiljkove firme Standard u Pranjavoru.

Švicarska nije članica EU i zna se dogoditi da njeni vanjskopolitički interesi nisu u skladu s onima koje ima EU. U kojoj mjeri se to događa kada su u pitanju čelni ljudi Republike Srpske, Milorad Dodik i Republike Srbije, Aleksandar Vučić, ostaje da se vidi u narednim tjednima.

(Prenosimo sa portala 45lines.com, https://45lines.com/anto-nobilo-davida-dragicevica/?fbclid=IwAR3A0AAJly7Dx9NGrCJF-vHohh-5p-kNEykzaLZuYUtYyPf3q5ObkZVFXaQ)


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi