Direktor crnogorskog Alfa centra Aleksandar Dedović za Avangardu komentariše Akcioni plan za članstvo Bosne i Hercegovine u NATO, za čije su aktiviranje protekle sedmice zeleno svijetlo dali ministri vanjskih poslova država članica te vojne alijanse: “Svima koji žele da prihvate realnost jasno je da će članstvo BiH u NATO ukinuti mogućnost novog međuetničkog konflikta, da će obezbijediti da granice te zemlje ostanu cjelovite, čvrste i nepovredive, da će biti poboljšan kvalitet života na unutrašnjepolitičkom planu, da će, od nesigurne zemlje i za turizam i za ulaganja, BiH izrasti u NATO članicu koja će biti atraktivna i za posjete i za investicije, da će Bosna dobiti priliku da razmjenjuje i naučna i tehnološka dostignuća sa 29 zemalja partnera, da će mladi iz BiH moći lakše da se školuju i zapošljavaju u zemljama Alijanse, da će članstvo u NATO ubrzati i evropske integracije te zemlje, čime će BiH i formalno postati dio zapadne zajednice, zapadne kulture i civilizacije”; o ulozi NATO saveza na Balkanu: “Zahvaljujući akcijama Alijanse, balkanskim narodima oteti su noževi iz ruku; zaustavljena su ubijanja, razaranja, pogibije, etnička čišćenja, genocid, silovanja i ostalo. Nakon krvavih sukoba devedesetih, ovi su narodi kako-tako privedeni za pregovarački sto, bivajući prisiljeni da konflikte rješavaju diplomatski i dijalogom. Da NATO tada nije intervenisao, ko zna kakav bi dalji tok rat imao i da li bi iko od nas danas bio tu gdje je”; što tačno podrazumijeva reforma sigurnosnog sistema, koja je preduslov za članstvo u NATO: “Zemlje kandidati za članstvo u NATO moraju prihvatiti postojeće standarde, moraju postupati po već prihvaćenim kodeksima, koristiti se određenim tehnikama, metodima, alatima kojima se koriste obavještajne agencije država članica NATO. Samo se tako postaje dio iste obavještajno-sigurnosne mreže. Pored toga, članstvom u NATO ukida se, ili barem ozbiljno smanjuje prostor za politički uticaj, za političke zloupotrebe u službama bezbjednosti. Posebno se vodi računa o kadrovima. Naprosto, iluzorno bi bilo očekivati da će NATO u svojim redovima tolerisati ruskog ’trojanskog konja’, odnosno bezbjednosni sistem koji je na taj način agenturno ’izbušen’.”
Ministri vanjskih poslova država članica NATO protekle su sedmice podržale aktivaciju Akcionog plana za članstvo (MAP) Bosne i Hercegovine u toj vojnoj alijansi. Generalni sekretar NATO Jens Stoltenberg tom je prilikom kazao da je za NATO najvažnija bezbijednost i stabilnost Zapadnog Balkana, te da u potpunosti podržava put BiH ka evroatlantskim integracijama.
Direktor Alfa centra, nevladine organizacije koja je, tokom procesa pristupanja Crne Gore NATO, organizovala veliki broj međunarodnih, regionalnih i nacionalnih konferencija, predavanja, tribina, okruglih stolova sa ciljem informisanja javnosti o atlanskim integracijama, Aleksandar Dedović, za Avangardu kaže da je aktivacija MAP za BiH odlična vijest za cio Zapadni Balkan.
“Aktivacija Akcionog plana korak je naprijed u intenziviranju odnosa između BiH i NATO; istovremeno, MAP je i završna faza programa koji počinje od momenta kada zemlja koja ispunjava kriterijume zvanično izrazi želju za članstvom u Alijansi”, objašnjava Dedović. “MAP je program pomoći, praktične podrške i konsultacija namijenjen pripremama zemalja za članstvo u NATO. Ne postoji jedan Akcioni plan primjenjiv za sve države, nego svaka zemlja kandidat ima svoj MAP. Što nije čudno, budući da je cilj Alijanse da uvaži sve posebnosti, sve specifičnosti kandidata za članstvo u NATO.
Sa druge strane, svaka država izrađuje svoj Godišnji nacionalni program (ANP). Pretpostavljam da će u BiH taj posao obavljati Vijeće ministara, Ministarstvo sigurnosti i Ministarstvo vanjskih poslova, koji će se u narednom periodu baviti određenim pripremama i izvršiti sve neophodne reforme”.
AVANGARDA: Koje reforme?
DEDOVIĆ: Pripreme i reforme o kojima govorim neophodno je obaviti kako bi zemlja kandidat pokazala da je istinski sprema za članstvo u NATO. Reforme moraju biti sprovedene u pet oblasti: politička i ekonomska, odbrambena i vojna, finansijska, bezbjednosna, kao i pravna.
Kada je riječ o odbrambeno-sigurnosnim reformama, čini mi se da je vojska BiH u dobroj mjeri dostigla određene NATO standarde. Tim prije što vojnici oba entitete, u saradnji sa NATO, već učestvuju u vojnim misijama za postizanje i očuvanje mira širom svijeta. Pored toga, demineri vojske BiH odavno su prisutni u Iraku, gdje obučavaju iračke oružane snage i gdje su prepoznati kao veoma odgovorni i veoma profesionalni stručnjaci i vojnici.
Naravno, kada je riječ o reformi sigurnosnog sistema, neophodno je izvršiti reformu obavještajnog sektora. Važno pitanje je i ko će raspolagati informacijama. U Crnoj Gori je to bila Agencija za nacionalnu bezbijednost (ANB), čiji je menadžement prošao ozbiljne kurseve i obuku – od učenja stranih jezika, do obuke u smislu čuvanja i raspolaganja tajnih podataka i razmjene.
AVANGARDA: Čini mi se da je Crna Gora, kada je riječ o reformama, najveći problem imala, upravo, u oblasti bezbijednosti. Možda i zbog toga što je, kao i većina zemalja regiona nakon devedesetih, bila itekako “obavještajno izbušena”. Da li je Crna Gora spremna da svoja iskustva podijeli sa BiH?
DEDOVIĆ: Siguran sam da jeste, i to na isti način na koji su, tokom crnogorskog procesa pridruživanja NATO, Slovenija i Hrvatska nesebično pomagale Crnoj Gori.
Na Balkanu je najteže promijeniti navike. Zašto to kažem? Zato što sve zemlje kandidati za članstvo moraju prihvatiti standard i ponašenje koje dijele sve ostale članice NATO i EU. Drugim riječima, moraju postupati po već prihvaćenim kodeksima, koristiti se određenim tehnikama, metodima, alatima kojima se koriste obavještajne agencije država članica NATO. Samo se tako postaje dio iste obavještajno-sigurnosne mreže. Pored toga, kada je riječ o reformi sigurnosnog sistema, moramo znati da se članstvom u NATO ukida, ili barem ozbiljno smanjuje prostor za politički uticaj, za političke zloupotrebe u službama bezbijednosti. Posebno se vodi računa o kadrovima. Naprosto, iluzorno bi bilo očekivati da će NATO u svojim redovima tolerisati ruskog “trojanskog konja”, odnosno bezbjednosni sitem koji je na taj način agenturno “izbušen”.
Tokom procesa pridruživanja NATO, bojim se da će za BiH veliki izazov predstavljati ispunjavanje dijela MAP koji se odnosi na politička pitanja. Federacija i RS, kao dio BiH, veoma često imaju različite političke prioritete, koje je neophodno usaglasiti.
AVANGARDA: Koliko bi mogao da traje proces od momenta dobijanja kandidature do punopravnog članstva zemlje kadidata u NATO?
DEDOVIĆ: To se ne može predvidjeti i, kada je riječ o regionu, u dobroj mjeri zavisi od odnosa koje su pojedine države imale sa NATO savezom u vrijeme ratova devedesetih. Hrvatskoj je, na primjer, NATO tada pomogao da se rat koji su vodili završi što povoljnije po njih. U Albaniji je podrška javnosti za učlanjenje u NATO bila 98 odsto procenata, što je toj zemlji kudikamo olakšalo posao. Kao što znate, Makedonija je dugo imala problem sa Grčkom oko imena, ali je danas na pragu njegovog razrješenja. Ipak, ostaje problem političke volje i unutrašnjeg dijaloga, odnosno stepena podrške makedonskih građana za članstvo njihove države u NATO. U vrijeme kada je aplicirala za članstvo u NATO, Crna Gora je bila jedina zemlja kandidat na koju su, dok je bila u sastavu zajednice sa Srbijom, padale NATO bombe 1999. godine. Uprkos toj činjenici, Crna Gora je nedavno uspjela da postane punopravna članica NATO saveza.
BiH je, kažem, specifična iz više razloga. Ne zaboravite da je NATO na Balkanu prvi put svoje snage upotrijebio upravo na teritoriji te zemlje. Govorim o 1994. godini i dvije važne misije – blokada Jadrana kako se oružje i materijalna sredstva ne bi dostavljali srpskoj vojci i zabrana letova nad RS, kada su oboreni avioni VRS, kao i dejstvo NATO snaga po položajima VRS oko Goražda. Ta je akcija uticala na dalji tok i na ishod rata.
Generalno gledajući, mislim da je dosadašnja uloga NATO na Balkanu bila pozitivna. Zahvaljujući akcijama Alijanse, balkanskim narodima oteti su noževi iz ruku; zaustavljena su ubijanja, razaranja, pogibije, etnička čišćenja, genocid, silovanja i ostalo. Nakon krvavih sukoba devedesetih, ovu su narodi kako-tako privedeni za pregovarački sto, bivajući prisiljeni da konflikte rješavaju diplomatski i dijalogom. Da NATO tada nije intervenisao, ko zna kakav bi dalji tok rat imao i da li bi iako od nas danas bio tu gdje je.
AVANGARDA: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine u sastavu Nebojša Radmanović, Haris Silajdžić i Željko Komšić je 10. juna 2009. usvojilo zaključak o upućivanju formalnog zahtjeva BiH za Akcioni plan za članstvo te zemlje u NATO. Taj je zahtjev zvanično uručen oktobra 2009. Međutim, sadašnji srpski član Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, kaže da je za njega jedino validna odluka Narodne skupštine RS, koja je ranije izglasala rezoluciju o vojnoj neutralnosti BiH. Već ste rekli da takav stav dijela BiH komplikuje situaciju. U kojoj mjeri?
DEDOVIĆ: Od 2009. godine, kada je BiH izrazila želju da postane članica NATO, ne samo na regionalnom, nego i na širem geopolitičkom planu, došlo je do ogromnih pomjeranja. Tu bih prije svega pomenuo jačanje uticaja Rusije na Zapadnom Balkanu, ali i Saudijske Arabije, Turske i Kine, koje su se potrudile da u našem regionu pokažu i ojačaju svoju moć. Sa druge strane, i dio BiH je, okrećući kompas od Radmanovića ka Dodiku, odnosno od Zapada ka Rusiji, od 2009. do danas prešla veliki put: od početne želje da postane dio NATO, došli smo do toga da taj dio BiH danas insistira na vojnoj neutralnosti zemlje. Pritom, jasno je da je, formulišuči takav stav, RS pratila političke procese i promjene u Srbiji, pokušavajući – i uspijevajući – da u tom smislu ide u korak sa svojim susjedom. Tome je, itekako, doprinijela činjenica da je populistička politika Milorada Dodika na poslednjim izborima ponovo uspjela da trijumfuje. Po mom sudu, to dokazuje da političke elite ne samo u BiH, nego i u većini zemalja regiona, godinama opstaju na vlasti zahvaljujući insistiranju na podjelama, iz čega možemo zaključiti da političkim elitama tih država ne odgovarju ni mir, ni dugotrajna stabilnost, niti korijenite reforme koje bi njihovim društvima donijelo članstvo u NATO i EU.
AVANGARDA: O kakvim konkretno promjenama govorite?
DEDOVIĆ: Govorim o borbi protiv korupcije i organizovanog kriminala, o smanjenju crnog tržišta, o uspostavljanju pravnih standarda, o rastu ekonomije i povećanju životnog standarda, o novim stranim investicijama, o novim radnim mjestima, o zaustavljanju iseljavanja najobrazovanijeg stanovništva, i sl. U tom smislu, sudeći barem po rezultatima poslednjih opštih izbora, izgleda da u ovom momentu malo kome odgovara mirna, cjelovita i stabilna BiH. Jer, s izuzetkom Željka Komšića, građani BiH su svoje povjerenje ponovo dali nacionalnim strankama. Tako smo dobili Predsjedništvo koje nema jedinstven stav o važnim državnim pitanjima, uključujući članstvo BiH u NATO. Zbog toga i kažem da je veoma važno raditi na informisanju i edukaciji građana kada je riječ o članstvu zemlje u NATO kao izuzetno značajnom spoljnopolitičkom cilju BiH.
AVANGARDA: Kako građanima BiH objasniti zašto je važno članstvo u NATO? Građanima Crna Gore ste uspjeli to da objasnite; što biste rekli Bosancima i Hercegovcima?
DEDOVIĆ: Svima koji žele da prihvate realnost jasno je da će članstvo BiH u NATO ukinuti mogućnost novog međuetničkog konflikta, da će obezbijediti da granice te zemlje ostanu cjelovite, čvrste i nepovredive, da će biti poboljšan kvalitet života na unutrašnjepolitičkom planu, da će, od nesigurne zemlje i za turizam i za ulaganja, BiH izrasti u NATO članicu koja će biti atraktivna i za posjete i za investicije, da će dobiti priliku da razmjenjuje i naučna i tehnološka dostignuća sa 29 zemalja partnera, da će mladi iz BiH moći lakše da se školuju i zapošljavaju u zemljama Alijanse, da će članstvo u NATO ubrzati i evropske integracije te zemlje, čime će BiH i formalno postati dio zapadne zajednice, zapadne kulture i civilizacije.
AVANGARDA: Mislite da navedeni argumenti mogu pokolebati pacifiste u Federaciji BiH, koji, umjesto članstva njihove zemlje u NATO, takođe priželjkuju vojnu neutralnost?
DEDOVIĆ: Naravno da ni jednom normalnom čovjeku, posebno ako je već iskusio strahote rata devedesetih, nije do novih sukoba i konflikata. Međutim, uprvo je članstvo u NATO garant da se to neće ponoviti. Sa druge strane, bilo bi dobro izaći iz stereotipa o tome da bosanskohercegovački Bošnjaci i Hrvati žele članstvo u NATO, dok se Srbi tome protive. Kod sva tri naroda imate zastupljena oba stava.
Pacifisti koje spominjete tvrde da je Bosni i Hercegovini dosta rata i da joj danas nije potrebno članstvo u bilo kojem vojnom savezu. Bojim se da ova “škola mišljenja” zanemaruje činjenicu da je NATO odavno prestao da bude samo vojno-bezbjednosni savez, odnosno da je u međuvremenu postao i politički i diplomatski. Pored toga, danas je, posebno na prostoru Zapadnog Balkana, najlošija opcija biti vojno neutralan.
AVANGARDA: Srbija je proglasila vojnu neutralnost…
DEDOVIĆ: Jeste, ali ta činjenica Srbiji ne smeta da održava odlične odnose sa NATO i da učestvuje u doslovno svakoj vojnoj vježbi koju je NATO organizovao tokom poslednjih jedanaest godina. Prošle godine NATO je na teritoriji Srbije organizovao veliku vojnu vježbu. Beogradu je jasno i koliko je NATO važan u smislu pomoći u otklanjanju katastrofa prouzrokovanih elementarnim nepogodama poput poplava, požara ili zemljotresa. Srbija, takođe, shvata koliko je bitna pomoć NATO u sajber napadima, na koje ni jedna zemlja, ne regiona, nego svijeta, nije u stanju sama da odgovori. Razmjena obavještajnih i kontraobavještajnih podataka među zemljama članicama u toj je borbi od izuzetne važnosti. Posebno kada je riječ o borbi protiv terorizma i ekstremizma, što, u smislu nedovoljne angažovanosti, međunarodna zajednica često zamjera BiH.
AVANGARDA: Kada je riječ o zemljama regiona, danas se za vojnu neutralnost zalažu političke snage koje su naklonjenije Rusjiji; nasuprot njima, prozapadne politike podržavaju članstva država regiona u NATO. Zašto kažete da je vojna neutralnost loša ideja?
DEDOVIĆ: Prije svega, pojam “vojna neutralnost” nikada nije precizno definisan. Lično mislim da se ta sintagma danas najviše koristi u svrhu populizma i animiranja birača. Jer, može li se u eventualnom sukobu dvije ili više strana na Balkanu zaista ostati neutralan? Ta mogućnost izgleda besmislneo, posebno ako već imate mogućnost da se svrstate na stranu jačega, odnosno na stranu pobjednika. Svako društvo, svaka zajednica trudi se da na najbolji način zaštiti svoje interese.
Sa druge strane, ako je vladajuća politika u zemljama regiona zaista prihvatanje zapadnih vrijednosti – mislim na vladavinu prava, na poštovanje propisa i standarda, veću zaposlenost, slobodu govora, slobodu medija, pravni poredak, poštovanje ljudskih prava – onda bi njihov cilj sasvim sigurno morao biti pripadnost tih država i društava zapadnoj sferi. Na kraju, od 1949. do 1989, za tih, dakle, četrdeset godina Hladnoga rata, teško da je ikada zabilježen ijedan ilegalni prelazak ili bjekstvo sa Zapada u SSSR. Uvijek je bilo obrnuto: umjetnici, pisci, disidenti, intelektualci, politički zarobljeniici, sportisti, bježali su od sovjetske vlasti u slobodu, na Zapad. Naravno, na našim građanima je da odluče. Nije realno očekivati da će NATO, kao vojno-politički savez kolektivne bezbijednosti, na bilo koji način uticati na unutrašnje uređenje zemlje kandidata, ili na sređivanje nagomilanih problema između entiteta unutar BiH. NATO insistira na što većem društvenom konsenzusu među političkim elitama i građanima, pored ostalog i zbog uvjerenja da će zadate reforme samo u tom slučaju ići i brže i lakše.
AVANGARDA: Da li je, zaista, odluka na građanima ili im NATO “pomaže” u donošenju te odluke? Rusija, na primjer, optužuje NATO da je, mimo volje građana, uvukao Crnu Goru u Alijansu.
DEDOVIĆ: I Rusija, kao i svaka država na svijetu, ima svoje interese i za njihovo ostvarivanje koristi se različitim sredstvima i mehanizmima. Rusija je prilično kasno i prilično neorganizovano pokušala da utiče na odluku Crne Gore da se priključi NATO alijansi, insistiraući na tome da je u crnogorskom društvu u početku zaista postojala podjela po tom pitanju, iako bez jasno definisanih odgovora na pitanje zašto smo za, a zašto protiv. Procesom informisanja i upoznavanja građana sa činjenicama i primjerima iz bliske i dalje prošlosti, ljudima smo pomogli da se opredijele, da sami donesu odluku. Mislim da bi i BiH i Makedonija morale da slijede taj primjer i da direktim razgovorima sa svojim građanima objasne prednosti članstva u NATO.
AVANGARDA: Očekujete li da 2019. Makedonija postane članica NATO?
DEDOVIĆ: Članstvo Makedonije u NATO je izvjesno. Mislim da će Vlada premijera Zorana Zaeva imati snage da taj proces dovrši, kao i da će zemlje NATO i EU pokazati više posvećenosti i ozbiljnosti u smislu dubljeg angaživanja u našem regionu. Što veća posvećenost, što veća diplomatska aktivnost zemalja EU i NATO Mekedoniji i BiH, kako na međunarodnom, tako i na unutrašnjem planu, što veća podrška onim političkim subjektima koji budućnost tih država vide u NATO u EU, to će zacrtani cilj biti lakše ostariv. Posebno ako se zna da bi članstvo Makedonije i BiH u NATO zacementiralo mir u regionu na duži rok. Najzad, zar za male zemlje poput naših nije mnogo bolje da budu za stolom za kojim se odlučuje o njihovoj budućnosti, nego da ostanu “na meniju” velikih sila?!
