Po svemu sudeći situacija postaje komplicirana ponajviše za Vučića koji se zapetljao u “vlastitoj politici” i svakodnevnim tiradama o svemu i svačemu, što ukazuje na njegovu nemoć. Oglasio se, naravno, Vučić i nakon oslobađajuće presude Naseru Oriću i prolio “krokodilske suze” lamentirajući, opet, o svemu i svačemu. Rezolucija EU, oslobađajuća presuda za Nasera Orića, kosovska taksa od 100 odsto na robu iz Srbije – baš teška vremena za Vučića. A samo nekoliko dana prije proslavio je (rusku) blokadu Kosovu da bude primljeno u Interpol.
Nova Rezolucija Evropskog parlamenta o Srebrenici, jedna je u nizu evropskih rezolucija kojom se prihvataju presude Međunarodnog suda u Haagu, potvrđuje da je u Srebrenici počinjen genocid, odaje pijetet žrtvama, ali i šalje jasna poruka svima, među kojima je, svakako, najistaknutija Srbija, koji ne samo da negiraju presude međunarodnog suda, nego i da se genocid desio. Uz to, šalje se i jasna poruka zbog destabilizirajućeg djelovanja Srbije u regionu, posebno prema Bosni i Hercegovini.
Baš težak period za Vučića
Podrška Aleksandra Vučića rušilačkim naletima Milorada Dodika repriza je djelovanja Slobodana Miloševića iz devedesetih (kada je Vučić “samo” hodao po terenu sa Šešeljem i propagirao te ideje), a zbog svojih velikodržavnih aspiracija Srbija je i definitivno postala talac političara iz Republike Srpske – politika Srbije pod pritiskom Srpske pravoslavne crkve i ratnih (razgranatih) struktura u mnogim segmentima je podređena razbijačkom djelovanju manjeg bh. entiteta. Još kada se u tu priču doda Rusija, kao pokretač destabilizacije EU i NATO-a na Balkanu, i Dodik koji postaje najznačajniji ruski igrač (koji je u svojim istupima jasan, za razliku od Vučića koji se još “dvoumi”), onda je sasvim jasno da EU i putem ovakvih rezolucija pokušava disciplinirati Srbiju. Podsježajući je na vrijednosti koje EU njeguje još uvijek, bez obzira na sve krize s kojima se suočava – ljudska prava, demokratija, vladavina prava, slobode.
Po svemu sudeći situacija postaje komplicirana ponajviše za Vučića koji se zapetljao u “vlastitoj politici” i svakodnevnim tiradama o svemu i svačemu, što ukazuje na njegovu nemoć. Oglasio se, naravno, Vučić i nakon oslobađajuće presude Naseru Oriću i prolio “krokodilske suze” lamentirajući, opet, o svemu i svačemu. Rezolucija EU, oslobađajuća presuda za Nasera Orića, kosovska taksa od 100 odsto na robu iz Srbije – baš teška vremena za Vučića. A samo nekoliko dana prije proslavio je (rusku) blokadu Kosovu da bude primljeno u Interpol.
Zna Vučić da je to i podrška njegovoj unutrašnjoj politici, ali isto tako zna i da su zaustavljanjem Kosova u Interpolu, ili u Europolu ranije, zaustavljene i potjernice koje su na Kosovu već napisane protiv desetina njegovih pukovnika, majora, ali i generala, i vojnih i policijskih, zbog zločina počinjenih na Kosovu, odnosno da je zaustavljanjem Kosova da postane član Interpola zaustavio i međunarodno raspisivanje tih potjernica. “Svaka čast predsedniče” – rekao bi vojni i politički establišment koji je ogrezao u zločinu u vrijeme Slobodana Miloševića, a kojeg sada (establišment) štiti uz pomoć Rusije blokiranjem članstva Kosova u Interpolu. (Nekako se ne može ne podsjetiti na zaustavljanje rezolucije o genocidu u UN-u)
S druge strane, Vučic je nastavio politiku raspisivanja potjernica (i progona), ali protiv Bošnjaka i Hrvata iz BiH i Hrvatske upravo preko tog istog Interpola i to za, navodne, zločine počinjene nad Srbima koji nisu državljani Srbije i koji nisu počinjeni na teritoriji Srbije. Ni jedan proces protiv nekog srbijansko-jugoslovenskog zvaničnika, koji je učestovao u zločinima u BiH, nije pokrenut u Srbiji, što, uostalom i ne iznenađuje. Ali iznenađuje da u BiH nikad nije otvorena istraga ili podignuta optužnica protiv bilo kojeg zvaničnika iz Srbije, ali i iz Hrvatske. Čak ni protiv vođa paravojnih jedinica koje su (pod patronatom MUP-a i Državne bezbednosti Srbije, a što je detaljno dokumentovano u haškom slučaju Stanišić i Simatović) za vrijeme rata djelovale u BiH i počinile brojne zločine.
Državno pokroviteljstvo
Možda bi se revidirana strategija u BiH mogla pozabaviti i ovim pitanjima i dati odgovore na njih, pored desetina drugih pitanja koja postavljaju žrtve zločina i upućeni koji prate ovu problematiku. Nažalost, i preko Suda i Tužiteljstva BiH (i nadležnih ministarstava) Srbija i Hrvatska pokušavaju realizirati sve ono što nisu uspjeli u Haškom tribunalu; da niko nije kriv, odnosno da su svi podjednako krivi, i(li) da su “neki drugi izvršili zločin”, pogotovo nakon okončanja mandata Haškog tribunala (valjda računajući na ljudsku psihologiju, odnosno da će se zaboraviti šta je Haški tribunal uradio). Hrvatska, kao i Srbija raspisuje potjernice i otvara istrage protiv “drugih”, radeći po principu univerzalne nadležnosti čega se Srbija dosjetila znatno ranije, bez da je bilo šta uradila da istraži zločine počinjene u ime institucija i vlasti Hrvatske.
Upravo ovih dana, obilježena je godišnjica od izricanja pravosnažne presude Jadranku Prliću i dr. Kao i Srbija, Hrvatska žestoko negira presude haškog suda (osim, naravno, presude Gotovini i ostalima), a postala je, zajedno sa Srbijom, utočište za ratne zločince. Da li će EU, možda, donijeti i neku rezoluciju za svoje članice, odnosno zbog Hrvatske i njihovog odnosa prema BiH i zločina, i zato što štiti zločince, negirajući sve zločine s kojim se povezuju i Hrvatska vojska i HVO (o čemu evropski mediji otvorenu pišu u zadnje vrijeme). Posebno imajući u vidu Zaključak Milanovićeve Vlade o zaustavljanju suradnje sa BiH u progonu ratnih zločinaca i Zakon o ništetnosti čime je Hrvatska već više od pola decenije spriječila regionalnu suradnju i progon ratnih zločinaca.
No, obilježavanje godišnjice presude protiv hercegovačke šestoreke, kao, uostalom, i obilježavanje genocida u Srebrenici, zločina u Bosanskoj Krajini, Foči... shodno presudama Haškog tribunala, ali i domaćih i njemačkih sudova, zaslužuje najvišu državnu pažnju i pokroviteljstvo, ne samo zbog memorijala, žrtava i prevencije budućeg zločina, nego i zbog činjenice da su sve ove presude o teškim zločinima i genocidu počinjenom u BiH, dobile i dobijaju međunarodni karakter, ali i zbog toga što je cijeli sistem progona imao i ima državni – bosanskohercegovački karakter. (Podsjetimo, tek ilustracije radi, ko i kako obilježava godišnjicu Oluje (uz, također, haške presude) ili kako je sad u Zagrebu, i ko je obilježio godišnjicu presude Prliću i ostalima.)
Zaslužuje, također, i zbog onih koji su osmislili i planirali zločine, zbog snova o velikodržavnim projektima – Velike Srbije i Velike Hrvatske (što je vrlo precizno dokumentovano u Haškom tribunalu), a koji (i danas) negiraju sve počinjene zločine u BiH. I na kraju, kako u javnom prostoru ne bi ovladale teze i izrazi koji se sve češće i sve glasnije čuju (uz negiranje) o obilježavanju godišnjica šestorki kao zločinu na jednom dijelu teritorije BiH, općinskom genocidu u Srebrenici, logorima u Prijedoru... Analiza presuda, koju je uradila Julija Bogoeva, izrečenih do kraja aprila 2015. godine pokazala je da je Tribunal utvrdio prirodu sukoba i ciljeve zaraćenih strana. Bio je to, prema nalazima, međunarodni oružani sukob. Ekspanzionistički rat za teritorije, prvo Srbije protiv Hrvatske, a potom Srbije i Hrvatske protiv Bosne i Hercegovine. Srbija Slobodana Miloševića i Hrvatska Franje Tuđmana namjeravale su da stvore velike etnički što čistije države – Veliku Srbiju i Veliku Hvatsku. Srbija, na račun Hrvatske i BiH, Hrvatska na račun BiH. Stoga, memorijalizacija ključnih segmenata progona zločinaca trebala bi biti obaveza države BiH (bar onog dijela koji uvažava haške presude), a time bi se izbjegle i manipulacije od pojedinaca, pa i organizacija koje svjesno, uz one koji to rade nesvjesno, čine uslugu negatorima i onima koji sve žele svesti na “lokalni sukob”.
Pljuska iz Zagreba sudijama i tužiteljima BiH
Nažalost, Srbija i Hrvatska agresivno brane “svoje” zločin(c)e u BiH i njihove “državne politike” o tome koje se najbrže i najefikasnije provode u BiH. “Da bih bio na izricanju presude, morala bi biti izrečena presuda. Da bi takva presuda bila izrečena, morao bi postojati sud. Da bi Sud BiH postojao u sudnici bi trebali biti i Srbi” – izjavio je Miroslav Janjić, postupajući tužitelj u slučaju Orić. Jer, uz njega i Dragomir Vukoje, sudija (iz Trebinja), član Žalbenog vijeća u slučaju Orić – nije došao na izricanje presude. Što je, možda i najveći udar na Sud BiH od njegovog osnivanja, uz sve napade i prijetnje (uz iste argumente) kojima je godinama bio izložen od Milorada Dodika.
Niko, naravno, iz Suda ili Tužiteljstva BiH nije reagirao na odluku suda u Zagrebu da njihovu presudu Marku Radiću promjeni i smanji skoro za duplo, potpuno devalvirajući i omalovažavajući rad sudija i tužitelja u BiH. Prećutali su javnu pljusku iz Hrvatske. Oslobađajući polovine kazne Marka Radića, prebacivanjem njegovog slučaja Hrvatskoj (javnost nikad nije dobila decidne odgovore kako je to izvedeno), ministar Josip Grubeša, koji je proveo cijeli ovaj (organizirani) projekat došao je zbog toga na udar žrtva, javnosti, ali i Sergea Brammertza, glavnog tužitelja MICT-a koji mu je zbog toga uputio zvanični dopis tražeći od njega odgovore za ovakvo postupanje.
Grubeša mu je, između ostalog (odbijajući da navede tražene informacije), odgovorio: “Na sudu je da dijeli pravdu i presuđuje i svako ocjenjivanje rada pravosuđa ili državnih tijela je neozbiljno. Mislim da moramo biti oprezni u svojim izjavama i ne stvarati dodatno nepovjerenje tamo gdje nema potrebe za istim. Bojim se da izjave obojene osobnim stavovima i bolom žrtava ne doprinose boljoj i mirnijoj budućnosti u BiH, isto kao i što svaka izjava o radu tijela bilo koje države regije mora biti data oprezno.” Ovo je, čak i u BiH, neviđeno bezobrazan istup jednog zvaničnika, a sve u odbranu presuđenog ratnog zločinca i silovatelja.
No, zašto bi čudio istup Grubeše, ministra HDZ-a u Vijeću ministara BiH, kad presuda hercegovačkoj šestorci nikad nije prihvaćena ni u Hrvatskoj, ni u BiH od najvišeg rukovodstva HDZ-ova. “Hrvati u BiH su ponovo predziđe obrane kršćanstva u Europi i ovaj put će izaći kao pobjednici”, izjavio je Mario Karamatić, predsjednik HSS-a BiH i zastupnik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH na obilježavanju godišnjice nekadašnje tzv. “HR-HB” u augustu ove godine.
Još je ostalo da bošnjački tužitelji i pravosudni dužnosnici iskažu negodovanje, nepovjerenje i bojkot pravosuđa, a nakon što je Tužiteljstvo BiH optužilo Dudakovića, Pušinu, Mahmuljina, Vikića, te kompletna rukovodstva nekadašnjih UN enkalva u Republici BiH, od Srebrenice, Goražda, Bihaća, Sarajeva… Ili, možda, čekaju da vide ko će biti optužen iz Dobrovoljačke. Ili čekaju da još neko od optuženih osoba srpske nacionalnosti bude oslobođen, jer od dosadašnjih 60 oslobođenih lica srpske nacionalnosti njih skoro 50 su bili pripadnici Vojske Republike Srpske ili Ministarstva unutrašnjih poslova. Što teško da će se desiti iz više razloga, ali onda bismo u BiH imali situaciju da najviši dužnosnici Srbi, Bošnjaci i Hrvati, odnosno nositelji pravosudnih funkcija (uz političare) u BiH ne vjeruju pravosuđu. Ili, vjeruju, ali samo selektivno. Šta nam to, onda, govori o vladavini prava u BiH. Odnosno o onima koji napadaju i urušavaju pravosudni sistem u BiH?