Treba mi gejeva... platit ću

: Mirza Halilčević

Ne može se govoriti o LGBTI zajednici, a ne govoriti o siromašnima, o klasno ugroženima, o Romima, osobama sa invaliditetom, osobama iz seoskih zabiti (odakle i sam dolazim). Ne može se u tom kontekstu ne govoriti o starijima, o vjernicima, beskućnicima, bolesnima i svim ostalima koji na bilo koji način pripadaju LGBTI populaciji. U državi koja je razorena politikama identiteta, zaista se ne bi trebala voditi još jedna politika identiteta, nego politika istine i autentičnih iskustava!
Znate onu scenu iz filma Gori vatra, kada se Husnija Huso (Saša Petrović) i Obrad (Gradimir Gojer) sretnu da pregovaraju oko Srba. Pa Huso Obradu kaže: treba mi Srba... platiću. Naime, Husi treba Srba da uoči dolaska američke delegacije i predsjednika Bila Klintona učini da jedan ratom poharani mali bosanski gradić djeluje oporavljeno. Srpske izbjeglice trebaju izgledati kao da su se vratile svojim kućama odakle su protjerane. Američki predstavnici trebaju uraditi svojevrsnu opservaciju, vjerovatno napisati jedan od onih svojih narativnih izvještaja u kojem će obavijestiti svoje nadređene o stanju mjesta koje su zatekli. Sve treba izgledati kao održivi povratak – kako se i kaže u samom filmu. Sve dok dovedeni srpski seljak iz Doboja ne pita:  “Možemo li mi sad kući?”

Potreba za kolektivnim identitetom

U Bosni i Hercegovini vlada opća atmosfera politike identiteta. No, nije ovo slučaj samo sa Bosnom i Hercegovinom. Širom svijeta se akumulirana kolektivna anksioznost probavlja kroz debelo crijevo kapitalizma da bi se dobilo ono za čim ljudi tragaju u vremenu haosa – instant stalni i stabilni identitet. Politika identiteta i istosti je iluzija, a u prostoru općeg haosa ona kao takva potencijalno može da pruži osjećaj sigurnosti. 

U siromašnim društvima, kao što je bosanskohercegovačko, potreba za kolektivnim idnetitetom je sve veća, jer siromaštvo, kako materijalno, tako i intelektualno i emotivno, kreira opću atmosferu dezorijentiranosti. Običnom čovjeku je bitno da se orijentira i da zna u kom pravcu da usmjeri svoj život, a nacionalistički pokreti, fanatički pokreti, zapaljive retorike, zatvoreni i isključivi kolektivi kompenzuju taj osjećaj nesigurnosti. No, u isto vrijeme se događa da kao nekada ljudi gube živote zbog rase, po Evropi se crtaju svastike i marširaju radikalni desničari, ksenofobija raste, velike migracije mijenjaju strukturu stanovništva, globalizacija nam donosi informacije sa drugog kraja svijeta o ubistvima Jevreja u Americi, fanatici se raznose bombama, rat postaje politička tema o kojoj se mirno diskutuje u izbornim debatama, o vojsci se govori kao da ne znamo koja je njena uloga... 

Politike identiteta najčešće nemaju nikakve veze sa stvarnim ljudskim iskustvima življenja. Prije svega, jer je danas jako teško, skoro nemoguće, imati jednu homogenu društvenu zajednicu koja će živjeti pod staklenim zvonom jedne pripadnosti – istosti. Ne može se govoriti o jednom identitetu, a pritom ne uzimati u obzir sva ostala moguća preklapanja tog identiteta sa drugim. Odnosno, barem je u kontekstu Bosne i Hercegovine jako teško govoriti o kolektivnim identitetima uopće, jer su oni jako rijetko jednostrani i jednostavni. Ovdje i na ovaj način jedino je moguće govoriti o autentičnim iskustvima življenja – i onog “srpskog” seljaka iz Doboja koji možda žuri kući da napoji stoku, ili bilo kojeg drugog pripadnika. 

Kolektivna anksioznost i strah

Pristajanjem na sistem politika identiteta, nesvjesno se pristaje na samoobmanjivanje, jer u vremenu kapitalističkog uređenja to znači uzročno-posljedičnu vezu. Kapitalizam eksploatiše i generiše siromaštvo. Siromaštvo rađa nesigurnost, a politike identiteta opstaju na kolektivnoj anksioznosti i strahu. U takvim okolnostima politike istosti se čine kao bogom dane, jer odvraćaju od razmišljanja o pitanjima vlastite egzistencije i sigurnosti. U konačnici, građani ostaju siromašni i neaktivni, a samim tim konformistički nastavljaju podržavati režim. Takav lanac (auto)destrukcije prilično je teško prekinuti. 

Kapitalizam kokerira sa svim, pa između ostalog i sa pokretom za ljudska prava. Meni je, kao pripadniku LGBTI populacije i svjesnom i savjesnom bh. građanu nekad mnogo bliža ljudska sudbina nekog tamo ugnjetavanog seoskog homofoba iz, recimo, opet, okoline Doboja, nego nekog LGBTI aktiviste/kinje iz Sarajeva. Ovakvi slučajevi su uvijek individualni, ali su postojani i upravo oni kao takvi svjedoče o besmislu politika istosti. Iako surovo podsjeća na identifikaciju sa agresorom, ovakvo poređenje samo je primjer koji dokazuje koliko ljudi unutar istih ideoloških skupova mogu biti kilometrima udaljeni, pa samim tim mnogo bliži nekim drugim iskustvima življenja. 

Ne može se govoriti o LGBTI zajednici, a ne govoriti o siromašnima, o klasno ugroženima, o Romima, osobama sa invaliditetom, osobama iz seoskih zabiti (odakle i sam dolazim). Ne može se u tom kontekstu ne govoriti o starijima, o vjernicima, beskućnicima, bolesnima i svim ostalima koji na bilo koji način pripadaju LGBTI populaciji. U državi koja je razorena politikama identiteta, zaista se ne bi trebala voditi još jedna politika identiteta, nego politika istine i autentičnih iskustava!

No, kakve veze sve ovo ima sa LGBTI populacijom? Fenomenološki, preko LGBTI populacije se može preispitati veliki broj ključnih društvenih problema koji potresaju Bosnu i Hercegovinu. LGBTI populacija ima potencijal da bude pokretač takvih razgovora, jer ona u svom korijenu aktualizira zaboravljena pitanja dezorijentiranog društva. Samo neka od njih su porodica, međusobni odnos partnera, odgovorno ponašanje, odgoj djece, ljubav, sigurnost, mentalno zdravlje, uslovi rada, nasilje. LGBTI populacija ima izvanrednu, a u isto vrijeme nezahvalnu priliku da započinje razgovore o stvarima koje se podrazumijevaju. 

Vođenjem politike identiteta, ova pitanja se potiskuju i bavljenje njima dobija pasivni status. Aktivnim prenošenjem autentičnih iskustava življenja LGBTI osoba u javni prostor, ova pitanja bi se mogla naknadno aktualizirati, a aktualizirani sadržaj može redefinisati formu, dok forma teško da će redefinisati sadržaj. Forma poput grupe zakona može pomoći u održavanju nivoa tolerancije, a tolerancija nije ništa drugo nego trpljenje. Tolerisati ne znači razumjeti drugog. Mi već živimo u društvu u kojem bi se mnogi poubijali međusobno da to zakon ne brani. I robovlasništvo, kolonizjalizam, holokaust, apertheid, bili su legalni oblici socijalnih politika. Potrebno je odgajati pojedince koji će biti sposobni da donose logičke zaključke, ne nužno legalne.

Moderna porodica i bračne alternative

Naprimjer, ako je i brak zaostavština početaka organiziranja čovječanstva, što brak i jeste bio – ekonomska zajednica, ugovor između dvoje ljudi, i ako danas kao institucija nema svoju svrhu osim admistrativnog organiziranja društva, zašto je bitno da LGBTI zajednica dijeli iste mogućnosti takvog društvenog tretmana? Je li to zato jer drugog sistema nema? Vjerovatno da jeste. No, je li onda to asimilicija, stapanje i nestajanje u postojećem sistemu? Zašto je toliko bitno pripadati, pa makar i sistemu čije je vrijeme prošlo? Naravno, postoji izvjesni nivo deprivilegiranosti za LGBTI osobe unutar sistema kojeg sigurno da je teško mijenjati iz korijena, pa je tako mnogo lakše prikloniti mu se, no, ovo i dalje ostaje sjajan šlagvort za razgovor o modernoj porodici i svim bračnim alternativama, kao i ključnim partnerskim odgovornostima i u konačnici ljubavi.

Kako LGBTI populacija nije homogena u odnosu na to teško je izlovati i univerzalne obrasce ponašanja na nivou kolektiva. Postoje, ipak, izvjesni izazovi koji jesu specifični i s kojima se suočava određeni, veći dio LGBTI osoba. No, obzirom da se i izazovi rješavaju u skladu sa društvenim pozicijama, svejedno je teško izolovati takve situacije i od njih kreirati politike identiteta. Oni koji u kapitalizmu imaju moć – kapital, za njih ne važe pravila diskriminacije. 

Ipak, LGBTI populacija vjerovatno ima jednu od najspecifičnijih društvenih pozicija, upravo iz razloga jer joj se brani sve što se unutar seksualnog prosjeka podrazumijeva. S druge strane, za LGBTI osobe to je i pozicija upoznavanja i samog sebe u odnosu na društvene standarde. Takav presjek okolnosti upravo i rađa najljepša autentična iskustva ljubavi, kako prema sebi, tako i prema drugima. I to je ono što je bitno. I zato u to ime, u ime ljudskih sudbina, u ime empirijskih nalaza, ne nužno u ime pokreta za ljudska prava – jer pokret za ljudska prava ne mora imati veze sa ljudskošću, bitno je ukazati povjerenje ljudskim autentičnim iskustvima, bitno je odreći se svih statističkih političkih identiteta, pa i seksualnih, prije nego li bude potrebno gejeva za neki evropski monitoring i statističare. U to ime i ja, Mirza Halilčević, prestajem biti politički i statistički gej.


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*