Da je tzv. demokratija u krizi dio je opšteg  coomon sensa – čak i kad se ne zna šta je demokratija, tj. vladavina naroda, a kamoli kriza. Da sad ne idemo, na žalost, u filozofiju već u puku mjerljivost, jer izlaznost na izbore u BiH, regiji i šire jedva premašuje 50 posto. Da li to znači da sa demokratijom, kao idejom vladavine većine, nešto nije u redu, ili sa samim poimanjem šta demokratija jeste?

Šta je narod

No, krenimo redom. U teoriji je davno prevaziđen pojam da je demokratija vladavina naroda. Jer, postavlja se pitanje šta je narod? Tu se javlja i jezički problem, budući da se u našim jezicima kao korelat za npr. people koristi pojam narod koji više vuče na primordijalne, pretpolitičke odnose. I da se razumijemo, očevi osnivači (Founding founders) američkog Ustava nisu stvarali demokratiju, već republiku. S pravom su se bojali frakcionašenja, uticaja partikularnih interesa i uništavanja građanskih vrlina. Ta ideja je djelimično zadržana sistemom izbora putem elektorata, ma koliko USA danas slavila demokratiju.

Također, prevaziđeno je davno i da je demokratija vladavina većine i nekakve apstraknte opšte volje koja nije puki zbir tzv. voljica i interesa (Sintagma Žan Žak Rusoa i razlike između “opšte volje” i “volje svih”). U protivnom ćemo skliznuti u neki oblik tiranije većine koji sa demokratijom nema veze, jer ispada da je većina uvijek u pravu, a što je još davno veliki Platon oborio u svom Mitu o pećini.  Iako ove ideje imaju pomalo konzervativan prizvuk, u savremenom kontekstu ukazuju na obitavanje u pećini, tačnije etničkim pećinama u kojima vidimo samo odraz političkog odraza sebe samih, te uporno crtamo na vlastitim pećinskim zidovima vlastite uspjehe i samopercepcije (kao pećinski čovjek sebe samog u lovu na bizone, a ovdašnji na glasove).
Moderan pojam demokratije pretpostavlja uključivanje Drugih i Drugačijih. Kod nas se političari često pozivaju na većinu, iako je oksimoron da su oni tu većinu ne samo stvorili svojim tumačenjem većine, već i da su joj nametnuli “mišljenje” koje stavljamo pod navodnike, jer mišljenja nema bez dijaloga, pa makar se on vodio unutar sebe samog. Kad se, na primjer, predsjednik Republike Srpske poziva na referendum i na “činjenicu” da iza toga stoji većina, on ju je već definisao i kreirao, da ne iskoristimo argo izraz “našpanovao”. No, moderne demokratije pretpostavljaju zaštitu prava manjina i njihovu promociju. One nisu većinske, već tanani balans većinskog/manjinskog koji nije zacementiran već relativan pojam jer se većine i manjine mogu i smjenjivati u svom statusu.

Kad se, na primjer, predsjednik Republike Srpske poziva na referendum i na “činjenicu” da iza toga stoji većina, on ju je već definisao i kreirao, da ne iskoristimo argo izraz “našpanovao”

Tripartitna etno-oligarhija s jedne strane teži da te odnose zacementira krijući se iza pogrešeno pojmljene demokratije. No, ona zaboravlja na suštinsku demokratsku supstancu – građanina. I dok je Aristotel prije 2.000 godina rekao da je građanin onaj ko učestvuje u političkom životu, ovde se učestvovanje svodi na ritualno ponavljanje već viđenog, tačnije nametnutog od etno-oligarhije. A demokratije nema bez njene temeljne supstance – slobodnog građanina. Iako je uokviren polisom on ipak vidi dalje od njega. Ako ne u egzistencijalnom, onda bar u normativnom smislu da polis može biti bolji. A sa polisom i on sam. I obratno. I da nije začarani, već samopojačavajući krug.

Kvazi mitovi

No, ni to nije poenta. Poenta je podsvijest. Lakan je rekao da podsvijest nema veze sa realnošću već sa riječima, tj. našom interpretacijom realnosti. A ona je u BiH nametnuta. Samo je treba ritualno ponavljati i bićete “političar”. U protivnom ste marginalizovani, kao Havelov prodavac luka. On je okačio parolu Proleteri svih zemalja ujediniti se,  iako u to nije vjerovao, kao što ni ovdašnje demokrate ne vjeruju u demokratiju, ona im je samo sufiks i prefiks. A i sami građani još manje, bar u njenu bh. varijantu gdje je na djelu razmontirano zajedništvo neslobodnih pojedinaca/ki.

Lakan je rekao da podsvijest nema veze sa realnošću već sa riječima, tj. našom interpretacijom realnosti. A ona je u BiH nametnuta. Samo je treba ritualno ponavljati i bićete “političar”

Između (pod)svjesnog političkog djelovanja i ne/bivanja građaninom, kriju sa talozi kvazi mitova, usađenih kodova, itd. No, građanin bi ih uvijek preispitivao. Samim tim što je građanin. Ali nama izgleda i ne treba građanin, on je disfunkcija nakarade bh. sistema. U BiH je on ne samo suspendovan ustavom i drugim začkoljicama, već ni sam sebi nije potreban. Građanstvo je nekad služilo eudamoniji – moralnom životu koji se iz privatne sfere pretače u javnu i obratno. Građaninu u BiH to više ne treba. On moralnost tumači da zaposli sebe ili rođaka u neku javnu službu i postane “politički” djelatnik. I njegova moralnost prestaje tamo gdje je i kvazi-započela, u familijarnom amoralizmu , i egoizmu koji sve isključuje i obezvređuje. No propast će i takav građanin i takva demokratija, jer leži na navodno nevidljivom minskom polju koje nije posijao neki tamo neprijatelj, već on sam. A sistem, elite, itd. samo su izgovori za vlastito bjekstvo od slobode bez koje i nema građanstva.

(Autorica je profesorica na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu)