Milorad Dodik ne treba da strepi od odmazde velikodržavnih “autora i naručilaca” – kao što je strepio na početku svoje karijere premijera Republike Srpske kada je na njega pripreman atentat iz Srbije zbog kooperacije sa međunarodnom zajednicom – jer je do sada uradio sve ono što je trebao i mogao za Beograd i Moskvu, a nastavak priče o BiH ne ovisi više o njemu i njegovoj politici. Čak suprotno Dodik može biti potpuno relaksiran u Predsjedništvu BiH jer se nekoliko zadnjih godina baš, ali baš, potrudio da uradi sve onako kako su zamisili i tražili od njega velikodržavni stratezi iz Beograda kada je u pitanju podjela ili nestanak BiH. No, da bi se shvatio stav međunarodne zajednice, koja je kreirala Dejtonski sporazum, prema politici i djelovanju Milorada Dodika i njegovih pomagača u razbijanju BiH, neophodno je pregledati sve izvještaje visokog predstavnika, Valentina Inzka, upućene Vijeću sigurnosti UN-a, kao i sve stavove i saopćenja Američke ambasade u BiH u kojima na najjasniji način štite suverenitet BiH.
“Ja više volim Srbiju nego BiH. BiH je samo moje radno mjesto i ništa više, a putovaću sa srpskim pasošem, što sam radio i do sada,” rekao je Milorad Dodik nakon inauguracije u Predsjedništvu BiH, opisujući sam sebe kao novog-starog “izvođača radova” SANU-a i SPC-a, te najavljujući svojim prvim porukama – ukidanje OHR-a, progon sudija stranaca iz Ustavnog suda BiH, te novim napadima na Oružane snage BiH i Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH (ili u najkraćem na državu) – stari velikosrpski politički koncept koji su u Predsjedništvu Republike BiH započeli 1990. godine Biljana Plavšić i Nikola Koljević. No, da li će to i biti baš tako?
Naručioci iz Beograda i Moskve
Ne može i neće iz prostog razloga što Milorad Dodik neće biti taj koji će o tome odlučiti i, eventulno nekom autostradom odvesti, ne samo, srpski narod “u mogući rat i nestanak”, nego je to zavisilo i zavisit će, između ostalog, i od autora i naručilaca “radova” rušenja BiH, kako u Srbiji, tako, sada već, i u Moskvi. Ali, naravno, i skoro isključivo zavisit će i od Sjedinjenih Američkih Država i drugih kreatora Dejtonskog sporazuma koji podržavaju integritet i štite suverenitet BiH. (Nije li upravo zbog toga Dodik na američkoj crnoj listi.)
Milorad Dodik ne treba da strepi od odmazde velikodržavnih “autora i naručilaca” – kao što je strepio na početku svoje karijere premijera Republike Srpske kada je na njega pripreman atentat iz Srbije zbog kooperacije sa međunarodnom zajednicom – jer je do sada uradio sve ono što je trebao i mogao za Beograd i Moskvu, a nastavak priče o BiH ne ovisi više o njemu i njegovoj politici. Čak suprotno, Dodik može biti potpuno relaksiran u Predsjedništvu BiH jer se nekoliko zadnjih godina baš, ali baš, potrudio da uradi sve onako kako su zamisili i tražili od njega velikodržavni stratezi iz Beograda kada je u pitanju podjela ili nestanak BiH.
U beskraj bi trajalo nabrajanje svih uradaka novopečenog člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske – od zajedničke deklaracije o opstanku srpskog naroda između RS-a i Srbije koja još uvijek čeka mig Aleksandra Vučića i pogodan trenutak za potpisivanje, do SNSD-ove Deklaracije o slobodnoj i samostalnoj RS iz 2015. godine koja predviđa i referendum o nezavisnosti i to baš – 2018. godine “ukoliko se ne povrate ovlaštenja RS-u koje joj je oduzeo visoki predstavnik”. Autori, naručioci i Dodik u toj Deklaraciji “demokratski” nude Federaciji BiH, a nakon rezultata referenduma, “mirno razdruživanje i obostrano istovremeno priznanje”.
Uspio je Dodik, na radost Beograda, na mala vrata uvesti i referendum kao sredstvo mogućeg nasilnog otcjepljenja od predloženih – Referenduma o nadležnosti državnog pravosudnog sistema 2011. godine, Referenduma o nadležnosti Državnog suda BiH 2016. godine, Referenduma o Danu Republike Srpske 2016. godine, do pomenutog Referenduma o nezavisnosti 2018. godine.
(Para)institucije RS-a
Glavni (lažni) osnov za sve usvojene/predložene deklaracije i referendume su tzv. prenesene nadležnosti iz RS-a na državni nivo BiH, o čemu je Dodik sačinio i zvanični spisak i kojim traži vraćanje “izvornih nadležnosti” Republici Srpskoj, te zbog toga optužuje i međunarodnu zajednicu i opoziciju u RS-u. Dodik je tako nabrojao 83 nadležnosti navodno prenesene sa Republike Srpske na državni nivo, odnosno Bosnu i Hercegovinu.
Opozicija RS-a je prošle godine izašla sa kompletnim spiskom prenesenih nadležnosti u kojima je (skoro uvijek) učestvovao Dodikov SNSD kroz zakonske procedure na nivou BiH, počevši od zahtjeva za članstvo BiH u NATO-u, uspostavu Oružanih snaga BiH, Obavještajno-sigurnosne agencije, Granične policije, Uprave za indirektno oporezivanje, SIPA-e, Interpola, do uspostave Direkcije za poslove sa strancima. Jasno je, prenesene nadležnosti su Dodiku samo povod za razbijanje BiH.
Naravno, “autori i naručioci radova” su naprasno “zaboravili” da su, upravo, Dodik i SNSD bili glavni inicijatori prenosa nadležnosti. Ali, bilo je to i vrijeme jake međunarodne zajednice, pa se danas te odluke pravdaju “pritiscima i ucjenama”, a Pady Ashdown, nekedašnji visoki predstavnik u BiH, naziva “međunarodnim kriminalcem”.
Ukoliko Dodik sebi umisli(o) da može on biti taj koji će s pozicije člana Predsjedništva BiH vraćati navodno otete nadležnosti iz RS-a, odnosno da razvaljuje Oružane snage BiH, Obavještajno-sigurnosnu agenciju, SIPA-u, Ustavni sud BiH, i druge državne institucije, odnosno državu Bosnu i Hercegovinu, time unaprijed, sam sebi, zateže ranije stavljenu omču oko (samo) njegovog vrata, ali posredno i onih koje predstavlja.
Jačanjem MUP-a Republike Srpske i stvarajući od njega (para)vojnu formaciju, formiranjem rezervnog sastava policije, uz već dobro uhodanu obavještajnu strukturu u okviru policije koja djeluje u formacijama za navodnu borbu protiv terorizma, uz sistem lovačkih i inih security agencija, formiranjem Savjeta za zaštitu ustavnog poretka RS-a kao (para)obavještajne strukture, Milorad Dodik je uspio koliko-toliko formirati neku svoju pješadiju-(para)vojsku što je za nalogodavce-autore iz Srbije i Moskve sasvim dovoljna pretpostavka za (dalju) destabilizaciju BiH. Iz međunarodne zajednice već dolaze upozorenja Dodiku zbog toga, kao i poruke (i javnosti u BiH, i Federaciji i RS-u) da se Dodik kao član Predsjedništva BiH ne treba iscrpljivati oko ukidanja tzv. prenesenih nadležnosti, jer to ne ovisi o njemu, nego isključivo zavisi od međunarodne zajednice.
Ruski interesi
Naravno, pri svemu se ne smiju podcijeniti ruski interesi (koji upravo proizvođenjem kriza u BiH šalju preko Dodika svoje poruke međunarodnoj zajednici, kao ni ovisnost Milorada Dodika o njima jer je poznato da su mu Rusi trenutno i glavni savjetnici), ali to su već odnosi velikih sila koji se rješavaju van BiH. A toga su svjesni i u Beogradu i u Moskvi zbog čega je Dodikov zadatak “samo” održavanje postojećeg stanja, prevashodno u RS-u, uz pokušaj ovladavanja državnim institucijama, onih koje Dodik i RS (uz Dragana Čovića) ne kontroliraju. Stoga je veoma jasna poruka svim Srbima (koji nisu iz SNSD-a) da odstupe iz državnih institucija kako bi bili zamjenjeni Dodikovim Srbima, a onda na red dolazi pokušaj ovladavanja Oružanim snagama BiH, Ministarstvom sigurnosti, OSA-om, SIPA-om, itd.
Upravo je ovladavanje institucijama BiH jedna od završnih operacija destabilizacije BiH. No, da bi se shvatio stav međunarodne zajednice, koja je kreirala Dejtonski sporazum, prema politici i djelovanju Milorada Dodika i njegovih pomagača u razbijanju BiH, neophodno je pregledati sve izvještaje visokog predstavnika, Valentina Inzka, upućene Vijeću sigurnosti UN-a, kao i sve stavove i saopćenja Američke ambasade u BiH u kojima na najjasniji način štite suverenitet BiH.
Iako je Dodik dva puta posezao za referendumom kojim bi bilo izglasano ukidanje Suda i Tužiteljstva BiH, ali i Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, već duže vrijeme to ne pominje iz prostog razloga što je sudijama i tužiteljima (većinom Srbima, ali i Hrvatima i nekim Bošnjacima) ovladao upravo preko predsjednika VSTV-a, Milana Tegeltije.
Sasvim je jasno da je ključni zadak Milorada Dodika u Sarajevu ovladavanje (neovladanim) institucijama BiH i zbog toga se ovih dana u izjavi Nebojše Radmanovića (bivšeg člana Predsjedništva BiH) nudi brza uspostava vlasti (što Dodik svakodnevno ponavlja) i to čak i sa SDA koja je decenijma proskribovana upravo od Dodika i SNSD-a, jer je, očigledno, da druge stranke iz Federacije (koje su dobile bošnjačke glasove) nemaju kapacitet (stolice) za brzu uspostavu vlasti na državnom nivou.
U svih 19 izvještaja koje RS i Dodik dva puta godišnje, samoinicijativno, upućuju Vijeću sigurnosti UN-a, “izvještava” se protiv SDA i njihovih članova u institucijama BiH, ali i protiv visokog predstavnika/OHR-a. Interesantno je pomenuti uvod i neke dijelove iz posljednjeg izvještaja, iz maja 2018. godine:
A. Република Српска нема планове за отцјепљење, али инсистира на пуној
примјени Дејтонског споразума и дејтонске политичке структуре
Upravo navedni stavovi, koje je Milorad Dodik i potpisao, uz to što se u svakom izvještaju naglašava da je Republika Srpska motor reformi i procesa u BiH za ulazak u Evropsku uniju, mogu biti osnov za izjavu da je Predsjedništvo BiH, odnosno BiH njegovo radno mjesto i da: uradi ono čime predstavlja sebe i Republiku Srpsku međunarodnoj zajednici i Vijeću sigurnosti, da poštuje Ustav BiH i zakletvu koju je dao, ako ništa drugo onda zbog toga što je i njegovim prokroviteljima jasno da Dodik ni formalno ni faktički ne može uraditi ono što gromoglasno najvaljuje – ukinuti OHR, OS BiH, OSA-u, i dalje, redom.
U ovom mandatu Dodik može uraditi ono što mu i pripada, ukoliko uđe u vlast na državnom niovou i dobije pozicije koje će mu pripasti na osnovu koalicionog dogovora sa drugima, da osigura ulazak BiH u EU i da pokuša relaksirati odnose u BiH, uostalom i srpski narod to očekuje od njega. Iako u ovom trenutku zvuči kao kontradiktornost, Milorad Dodik može biti uzročnik prijema BiH u EU (što je uostalom istakao i u svom prvom govoru u Predsjedništvu BiH) i tako zamajac i za Srbiju u mandatu od naredne četiri godine, a kako se radi o pragmatičnom političaru svjesnom da bi time najviše uradio za sebe i političku opciju koju predstavlja, Dodika ne treba podcjenjivati i u ovom sasvim suprotom smjeru od onoga što trenutno predstavlja i radi. Milorad Dodik je to već jednom, mjenjajući dijametralno svoju politiku, i dokazao.
