Džoni Štulić je svojevremeno pjevao Prijehavši u Zagreb, zadovoljstva radi... Igranje sa socrealizmom, jer je glagol prijehati ruskog porijekla, ovdje nije toliko bitan, ali ukazuje na ondašnju iskričavost R’n’R koji je naizgled propao, kao u istoimenom filmu. U kojem TAKO zapravo postavlja pitanje KAKO?

Ljepota nekadašnjeg suživota

Sarajevo vjerovatno i jeste bilo centar ex-Yu R’n’R u zavisnosti kako ga tumačimo, a i centar suživota, ljudskosti i nepatvorenosti. Jer, kada dođete u Sarajevo, nailazite i na neku neopisanu skromnost i gostoljubivost, kao da vam svaki Sarajlija koji voli ovaj grad i koji je ovdje ostao tokom opsade želi ispričati svoju priču koja uvijek stavlja akcenat na ljepotu nekadašnjeg suživota, i u tome je, između ostalog, ta ljepota, sarajevska. No, i oni koji su otišli iz ovog ili onog razloga zaslužuju svoj prostor, ali to je priča za sebe. Taj odlazak je mjesto isključivosti koji nekad služi kao dokaz ne/bivanja istinskim Sarajlijom, ali i izazov da se Sarajevo ponovo suoči samo sa sobom i uzdigne kao feniks.

Sarajevo je mjesto odlaska, ali i dolaska, kao i svaki grad, iako se to teži prikazati kao sarajevski, a ne urbani specificum worldwide. Na pitanje kako je propao R’n’R često se odgovara u kontekstu dolaska seljaka, onih koji nemaju Domanovićev žig da su prave Sarajlije. Bez obzira od čega se bježalo i zašto. Pa makar to bio i projekat etničkog čišćenja, a Sarajevo kao centar nekakvog bosanstva bilo jedino moguće utočište.
No, da li je Sarajevo grad? I šta znači grad, a šta čaršija? Grad u modernom smislu apsorbuje svaki dolazak i odlazak, svaku kulturu i subkulturu. Ko dođe, uči od grada i grad od njega. No, da li je Sarajevo ispunilo svoju bit da se od njega uči...? Od njegovog nepatvorenog duha suživota i pomalo iščašenog smisla za humor i urbanitet. Za to nije krivo samo pomjeranje stanovništva, opsada, već i kulturološki manjak iskonske vlastitosti koja nema snage da se nametne. A zašto nema? Zbog politike? Vlastite naivnosti, ili pak samozaljubljenosti koja je sama sebi svrha?

Sarajevo je i grad i kanton. U gradu su neke opštine, a u kantonu i okolne. Okoliš je mjesto isključenja, gdje je sve dostupno na tržištu uključivosti i isključivosti. Tamo se živi elitno, što dokazuju vile na Ilidži, ali i na vašarski način, što ista Ilidža dokazuje. Kultura je generalno gurnuta na margine, a niču objekti za sela i posela koji nemaju svoj izvor s ibarske magistrale, iako kvazipatriote upiru da to pokažu i na taj način “dokažu” jednom konstitutivnom narodu da je on i samo on kriv za kulturološko ruiniranje ovog grada i paljenje Vijećnice, bez upita ko je opljačkao ono što je u Vijećnici preživjelo od gareža.

Multikulturalnost

Sarajevo je i pomalo naivno. Većina Sarajlija nije vjerovala da je rat moguć, a kamoli realan. Kako svaki grad u sebi sadrži i nekakvu “lukavost” koja se poistovjećuje sa građanskom sviješću, Sarajevo onda i nije grad zbog manjka takve jedne lukavosti. No, to nije tačno. Ono je vjerovalo u svoju multikulturalnost koju mu niko ne može oteti, ni granatirati. A svaki grad je po defaultu multikulturalan. Ne samo u etničkom već i u subkulturalnom smislu. Stoga  Sarajevo i jeste grad, jer se te multikulturalnosti makar jezički drži, i time je priziva i doziva.

No, Sarajevo je i zaljubljeno samo u sebe na pomalo iritantan način, koji se ne sreće u većini velikih gradova. Biti Sarajlija sa pedigreom je stvar prestiža, makar i lažnog. Stoga je Sarajevo i isključujuće, a ponekad djeluje kao da je zaboravilo one tamo koji su otišli, a čije korijene još uvijek ipak osjećamo. Težnja ka daljim nastankom urbicida se može vidjeti i kod onih koji su došli, a koji se ponekad nikad ne mogu osjetiti dijelom ovog pulsirajućeg grada.

Kultura je generalno gurnuta na margine, a niču objekti za sela i posela koji nemaju svoj izvor s ibarske magistrale, iako kvazipatriote upiru da to pokažu i na taj način “dokažu” jednom konstitutivnom narodu da je on i samo on kriv za kulturološko ruiniranje ovog grada i paljenje Vijećnice, bez upita ko je opljačkao ono što je u Vijećnici preživjelo od gareža
Svaki grad je po defaultu multikulturalan. Ne samo u etničkom već i u subkulturalnom smislu. Stoga  Sarajevo i jeste grad, jer se te multikulturalnosti makar jezički drži, i time je priziva i doziva

Iako se Beograd često interpretira kao jedina balkanska metropola, što možda i jeste, ono također ima svoje tačke isključenja, a to je čuveni krug dvojke. Sarajevo ima svoju trojku koja također pravi svoj krug, kao da ga markira. No, dok s dvojke možete izaći na Slaviji ili Tašmajdanu (ne i na Košutnjak ili Senjak!), iz trojke, zapravo, možete svuda. Tramvaj ne ide u brda, ali svaka stanica tog kruga vas može uputiti na put kojim želite kročiti. No, to je svakako povezano sa veličinom grada, ali u tome leži i neka simbolika kao u Mladenovićevoj pjesmi Krug.

I da, grad čine i trgovine, onaj duh bivanja “sam svoj gazda”. Trgovine su svuda u Sarajevu. U njima se prodaju ne samo nekvalitetni kineski proizvodi, već i istinske sarajevske rukotvorine. Nana na Otoci će vam začas isplesti natikače. Zluradi duh će reći da se radi o proširenju duha čaršije, ali je i riječ o borbi za preživljavanje koja se nastavlja i nakon rata. No, i ovo preživljavanje ima neki svoj duh. U nekoj sitnici koju možete kupiti, kupit ćete i nešto što se ne može kupiti. Duh nekadašnjeg Sarajeva. Zavisi od Vas kako ćete ga udahnuti...
Sarajevo ipak nije propalo kao što nije propao ni R’n’R. Jer, ono što vrijedi ne može lako propasti. Ali je potrebno više kritičke, a manje uljuljkane svijesti da bi ono što vrijedi ostalo na cijeni. Ne tržišnoj naravno, već ljudskoj.