Direktor i osnivač Mediacentra Sarajevo, ugledni sarajevski novinar Boro Kontić za Avangardu govori o nedavno završenim opštim izborima u Bosni i Hercegovini: “BiH može da opstane samo kao zajednica toleranicje, odnosno kao društvo u kojem svi građani imaju jednaku šansu. Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine nacionalne pratije dobile su osamdeset procenata glasova i dobro znamo kako je to završilo. Nacionalne stranke prevagnule su i ovoga puta, pa često pomislim da bi one, sve i da zapale državu, uvijek mogle da računaju na svojih sigurnih petnaestak procenata podrške”; o načinu na koji su mediji pratili izbore u BiH: “U svijetu su problem fake news, dok je kod nas problem fake reality, odnosno iskrivljena stvarnost koju takvi mediji plasiraju. Baš zato i ne čudi to što građani uporno jure da glasaju za stranke koje su gotovo uništile ovu zemlju. BiH je 1996, 1997. i 1998. bila bliža Evropi nego danas. Tada se unutar vrha međunarodne zajednice otvoreno govorilo da bi 2014, na stogodišnjicu Sarajevskog atentata, BiH mogla ući u EU. Danas to djeluje kao fantastična priča, iako je istina. Uostalom, gdje smo danas? Nisam siguran da će ova zemlja doći do EU ni 2050. Što je strašno, naročito za mlađi svijet. Kao društvo, krećemo se strahovitom brzinom. Problem je, naravno, pogrešan smjer. Jugoslovensko novinarstvo sedamdesetih i osamedesetih godina prošloga vijeka pokazivalo je da je moguće i u takvim sistemima praviti odlične novine. Gledano sa ove distance, čini mi se da je osnovna karakteristika tadašnjeg jugoslovenskog novinarstva bila da se ono uvijek borilo za svoju slobodu; karakteristika današnjeg je da se na sve načine bori da bude podanik. Mislim da je to ključna razlika. U SFRJ ste, dakle, imali utisak da se penjete stepenicama slobode; ovdje znate da ste u podrumu i da nema naprijed.”
Komentarišiću rezultate nedavno završenih opštih izbora u Bosni i Hercegovini, bivši jugoslovenski diplomata i nekadašnji predsednik Predsjedništva SFRJ Raif Dizdarević u intervjuu podgoričkoj Pobjedi kazao je da je 7. oktobra 2018. u Bosni i Hercegovini izgubila – Bosna.“Rusi su se umiješali u izbore u BiH. Ne samo zato što je pred izbore došao ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u Sarajevo i Banjaluku, već zbog političkih poruka koje su tada odaslate. Čitavi tok i program posjete suštinski je posvećen jačanju dominacije Rusije u Republici Srpskoj, kroz jačanje veza pravoslavljem, crkvom, kroz uspostavljanje neke vrste pravoslavne transverzale kao navodnog spašavanja Republike Srpske i Srba u Bosni i Hercegovini. Postavljanjem kamena temeljca budućeg Doma pravoslavlja, Moskva je simbolički, ali i stvarno, stavila šapu na dio teritorije i pokazala da može uticati na destabilizaciju države. I to jeste primarni interes Moskve: obezbjeđivanje uticaja na stanje na Balkanu, borba za sfere uticaja”, rekao je Raif Dizdarević.
Ako je ovog oktobra u Bosni i Hercegovini zaista izgubila Bosna, ko je dobio, pitanje je za poznatog sarajevskog novinara Boru Kontića.“Isto bi se moglo reći za sve izbore u Bosni i Hercegovini od 1990. do danas: ako pobjeđuju nacionalne partije, Bosna sigurno gubi”, odgovara Kontić.
AVANGARDA: Zašto?
KONTIĆ: Zato što BiH može da opstane samo kao zajednica toleranicje, odnosno kao društvo u kojem svi građani imaju jednaku šansu. Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine nacionalne pratije dobile su osamdeset procenata glasova i dobro znamo kako je to završilo. Nacionalne stranke prevagnule su i ovoga puta, pa često pomislim da bi one, sve i da zapale državu, uvijek mogle da računaju na svojih sigurnih petnaestak procenata podrške.
AVANGARDA: Kažu da strah tjera građane Bosne i Hercegovine da glasaju za nacionalne stranke. Što Vi mislite?
KONTIĆ: Vjerovatno ima i straha… Sjećam se da smo, dok sam bio glavni urednik Drugog programa Radio Sarajeva (1990-1992), prvi put počeli da dobijamo temeljne izvještaje o slušanosti, koji su pokazivali da gotovo pedeset procenata slušalaca radija u BiH nikada nije promijenilo stanicu sa mjesta na koje ju je, onda kada je kupio radio aparat, ostavio otac ili djed. Možda je poređenje klimavo, ali naši ljudi ne vole promjene. A strah? Glasam za “svoje” zato što će i “oni” sigurno glasati za “svoje”, to je princip ravnoteže straha na kojem, nažalost, već decenijama funkcioniše politički život u BiH.
AVANGARDA: Ako već opšti izbori nisu donijeli niti jednu pozitivnu promjenu…
KONTIĆ: Jesu.
AVANGARDA: Što?
KONTIĆ: Prvi put nakon ovih izbora Kanton Sarajevo mogla bi da vodi koalicija bloka lijevih partija (Naša stranka, Socijaldemokratska partija, Demokratska fronta) i stranaka čija je orijentacija od centra prema desno. Taj drugi blok predvode ljudi koji su svojevremeno napustili Stranku demokratske akcije (SDA), nezadovoljni onim što ta partija simbolizira. Govorim o nepotizmu, o korupciji, o nestručnosti, o lošem vođenju države… Bilo bi, dakle, veoma važno ako bi Kanton Sarajevo – najveći kanton u Federaciji, čiji je godišnji budžet gotovo milijardu maraka – u narednom periodu vodili ovi ljudi. Njihov zadatak bi morao biti da predstavljaju građane, a ne uske strukture koje vlast doživljavaju kao sredstvo da sebi i svojima obezbijede privilegije. Da li će do te promjene doći, teško je reći. Tim prije što je u Kantonu Sarajevo SDA sa svojih deset poslanika i dalje pojedinačno najjača, ali i na sve spremna stranka.
AVANGARDA:Opšti izbori donijeli su promjene i u sastavu Predsjedništva BiH. Kako ih ocjenjujete?
KONTIĆ: Željko Komšić, koji je Dragana Čovića zamijenio na mjestu člana Predsjedništva, već je dva puta bio biran u to tijelo i tokom ta dva mandata nije učinio ništa za zapamtiti. Ne bih rekao da je Komšić naročito sposoban političar – zapravo, mislim da je nesposoban – pa i ne očekujem da će ovoga puta biti u stanju da nešto bitnije promijeni. Ipak, činjenica da je u Predsjedništvo izabran kao predstavnik Hrvata koji ne dolazi iz nacionalne nego iz građanske partije jeste važna.
Za razliku od nekih svojih prijatelja, nisam glasao za Željka Komšića, iako ga danas branim.
AVANGARDA: Zašto?
KONTIĆ: Zato što ga napadaju i proglašavaju nepoželjnom osobom, iako je izabran u duhu i po slovu važećeg Ustava.
Kada je riječ o Predsjedništvu BiH, to je tijelo, nakon izbora 1990, bilo sastavljeno od po dva Srbina, dva Bošnjaka i dva Hrvata, kao i jednog člana iz reda “ostali”. Dejtonski sporazum donio je promjene i u tom smislu, pa danas u Predsjedništvu imate po jednog predstavnika srpskog, bošnjačkog i hrvatskog naroda, s tim da su “ostali”, koji su i inače marginalizirani, u međuvremenu otpali. Tako, na primjer, predstavnik manjine nema pravo da se kandiduje za člana Predsjedništva BiH, niti može dobiti posao u bilo kojoj javnoj instutuciji. U međuvremenu, stvari su se dodatno zakompikovale, pa danas više nije dovoljno ni to da ste “običan” Bošnjak, Hrvat ili Srbin, nego se od vas traži da budete “legitimni Hrvat”, što znači da dolazite iz Hrvatske demokratske zajednice (HDZ). Ako bi Bosna i Hercegovina nastavila tim putem, siguran sam da bi se za desetak godina moglo tražiti da, ne samo određena nacionalnost, nego određeno ime i prezime može biti izabrano u Predsjedništvo BiH.
AVANGARDA:“Trijum Željka Komšića je tragičan kako za samog Komšića, tako i za BiH: bez podrške velikog dijela birača hrvatske nacionalnosti, njegova pobjeda ne doprinosi izgradnji neetničke države, nego novim etničkim rascjepima. No, za to najmanju krivicu snosi Komšić, a najveću HDZ BiH”, kaže profesor Nerzuk Ćurak.
KONTIĆ: U redu, riječ je o akademskom stavu profesora Ćurka… Ali, kada već govorimo o etničkim rascjepima, moram podsjetiti na činjenicu da na ranijim izborima Srbi gotovo da nisu mogli formirati svoj klub u federalnom Domu naroda. E, a onda su su dva poslanika bošnjačkih imena prijavili kao Srbi. Šteta što na svim izborima građani nisu na sličan način ismijali i dodatno obesmislili ovaj i onako besmisleni nacionalni princip, po kojem time što ste Srbin, Hrvat ili Bošnjak dobijate strahovitu prednost u odosu na ostale građane. U BiH možete završiti Harvard, ali, ako niste Srbin, Hrvat ili Bošnjak, sve vam je uzalud. To su porazne činjenice! Svako se društvo bori da u sistem uključi sve, posebno sposobne ljude, samo je kod nas izbor nacionalno limitiran. Taj je “ključ” dominantan u svim sferama. Uostalom, pogledajte ko su diplomatski predstavnici BiH u svijetu!
AVANGARDA: Ko su ambasadori BiH?
KONTIĆ: Uglavnom ljudi stranački ili porodično vezani s vrhovima vlasti. Na ta ih je mjesta kvalifikovala lojalnost vladajućim strukturama. Interesantno je i da je među prvim obećanjima članova novog Predsjedništva BiH bilo ono da će ozbiljno razmisliti o diplomatskoj listi, tj. da će posmjenjivati aktuelne ambasadore i postaviti nove, naravno, sebi bliske. A ako na takav način vodite državu, onda je jasno da niste u sferi države kao servisa građana, već u sferi države koja je, zapravo, servis određenih porodica i političkih stranaka.
AVANGARDA: Kako su bosanskohercegovački mediji pratili izbore u BiH? U Beogradu je, na primjer, sva kontrolisana štampa bila stavljena u funkciju glorifikovanja Milorada Dodika.
KONTIĆ: Tokom predizborne kampanje RTRS je izrazito favorizovala Milorada Dodika i njegovu SNSD. Doduše, ta je televizija odavno postala Dodikovo propagandno oruđe, iako je plaćana sredstvima, ne samo građana Republike Srpske, nego i nas koji živimo u Federaciji. U BiH su, povodom opštih izbora, do sada napisane brojne analize i podaci koje smo dobili, naročito kada je riječ o RS, poražavajući su. Tako se mediji pod Dodikovom kontrolom nisu libili da minimiziraju proteste koji je organizovao otac ubijenog Davida Dragićevića. Od komentara tih protesta čovjeku se dizala kosa na glavi. Upravo onako kako je u vrijeme Slobodana Miloševića beogradska televizija izvještavala o masovnim građanskim demonstracijama 1996. i 1997, tako su o protestu Pravda za Davida izvještavale Dodikove televizije. Riječ je, dakle, o brutalnom propagandnom oruđu u rukama jednog čovjeka i njegove stranke, što će se, vjerujem, novim mandatom SNSD-a samo nastaviti.
AVANGARDA: Pored RTRS, Milorad Dodik, očito, kontroliše i ATV. Kako je došlo do toga da se nekada pristojna televizija pretvori u još jedan Dodikov propagandni punkt? Dan nakon izbora, Dodik je, na primjer, gostovao na beogradskoj Happy televiziji; već u utorak je dao veliki intervju Večernjim novostima, uveče i RTS-u. Naravno, sve je to više putarepriziralaATV. Izvinite, to ne radi čak ni predsjednik Aleksandar Vučić.
KONTIĆ: ATV ima zanimljiv “životopis”. Nastala je, naime, kao jedan od prvih alternativnih televizijskih glasova u RS, okupila ljude koji su, uz međunarodnu pomoć, pokušali da budu objektivni hroničar onoga što se događa u RS. Budući da su imali određene finasijske probleme, nisu uspjeli da opstanu na tržištu, pa su prošle godine prodati prvom saradniku Milorada Dodika koji vodi gotovo sve velike građevinske projekte u RS. Tako je televizija o kojoj govorite od kakvog-takvog alternativnog i slobodnog glasa preko noći pretvorena u novu i moćnu Dodikovu propagandnu mašinu. Cijela operacija urađena je tako da se stvori medijska opozicija BNTV, koja je godinama glas one opozicione politike u RS kojoj je bilo ukinuto pravo da se bilo gdje vidi, čuje ili predstavi.
AVANGARDA: “Propagandno ratno novinarstvo je”, rekli ste jednom, “leš koji još uvijek stoji u ormaru i činjenica da smo mu u međuvremenu navukli smoking ne utječe na njegov zadah”. Kako su igledale novine u socijalističkoj Jugoslaviji? Beogradski NIN se povremeno prisjeti nekadašnjih velikana jugoslovenske štampe, svojih starih autora i ti tekstovi i danas djeluju moderno, briljantno, čak nedostižno.
KONTIĆ: NIN možda nije najbolji primjer za ovo o čemu govorimo. Znate li zašto? Zato što je taj beogradski nedjeljnik, čak i među velikomjugoslovenskom štampom i njenim autorima, predstavljao vrhunac novinarstva. Ako bismo stvari mjerili po NIN-u, po zagrebačkom Danasu, po nekadašnjem sarajevskom Oslobođenju s kraja 80-tih, lako bismo se složili da je to novinarstvo bilo veoma blizu najboljem evropskom novinarstvu. Istini za volju, veći broj medija i novinara bili su lojalni ideologiji i partiji koja je zahtijevala uniformisanost, unisonost, koja je isključivala kritiku na račun Tita, Saveza komunista, partizanskog pokreta…. Ipak, jugoslovensko novinarstvo sedamdesetih i osamedesetih godina prošloga vijeka pokazivalo je da je moguće i u takvim sistemima praviti odlične novine. Gledano sa ove distance, čini mi se da je osnovna karakteristika tadašnjeg jugoslovenskog novinarstva bila da se ono uvijek borilo za svoju slobodu; karakteristika današnjeg je da se na sve načine bori da bude podanik. Mislim da je to ključna razlika. U SFRJ ste, dakle, imali utisak da se penjete stepenicama slobode; ovdje znate da ste u podrumu i da nema naprijed.
Kada je riječ o novinarstvu u BiH, poznato je da je ono dugo tražilo način da se što je moguće više dodvori politici i političarima. Paradoksalno je da je tek afera Agrokomerc omogućila da ovdje dođe do izražaja, odnosno da na površinu ispliva jedan broj odličnih novinara i dobrih pisaca, koji su uspjeli da neke stvari promijene, da ih pomjere sa mrtve tačke. Te su se promjene najprije vidjele u omladinskoj štampi, pa se onda išlo dalje, do televizije, koju su političari uvijek doživljavali kao najvažnije i najmoćnije sredstvo informisanja i u tom smislu je najviše kontrolisali.
AVANGARDA: Kolika je danas stvarna moć medija? Imate li utisak da se ta moć često mistifikuje?
KONTIĆ: Živimo u vrijeme koje bi se, kada je riječ o medijima, moglo nazvati vremenom buke i bijesa. Šta u toj zaglušujućoj buci na kraju dođe do čitaoca, kakva poruka, veliko je pitanje. Tim prije što se ljudi danas, uglavnom, informišu preko društvenih mreža. Kakve se tamo informacije plasiraju? Poslednjih sedmica pratim način na koji mediji u regionu pišu o zahtjevu nekih bošnjačkih udruženja iz crnogorske dijaspore da se iz školskog programa u Crnoj Gori izbace Njegošev Gorski vijenaci Peščanik Danila Kiša. To je odjednom postala dominantna tema – o njoj svi pišu, svi je komentarišu. Naravno, niko ne postavlja pitanje ko su ljudi koji to traže, koliko su ta udruženja uopšte društveno relevantna. Ne, važna je senzacija! Sličnu buku povremeno izazove teza o tome da Sarajevo, navodno, mrzi Ivu Andrića. Što nije istina, naravno. Najveći bosanskohergovački književnici – od Tvrtka Kulenovića, Dževada Karahasana, Abdulaha Sidran, Marka Vešovića – o Andriću pišu i govore sa najdubljim poštovanjem. Baš kao i Miljenko Jergović, Aleksandar Hemon, Nenad Veličković… Ipak, do čitalaca ne dolaze njihovi tekstovi o Ivi Andriću kao o velikom piscu, već “mišljenja” i “smatranja” nekih drugih, preučenih, koji su dobili pravo da komentarišu ili da zaključuju fantastične stvari o različitim pojavama i ljudima. Upravo takvi glasovi najbrže nalaze put do čitalaca, stvarajući laku senzaciju čije su posledice strašne. One, naime, za sobom ostavljaju duhovnu pustoš, sprženu duhovnu zemlju.
AVANGARDA: Znate da se novinaričesto žele na status koji imaju. Međutim, kada pogledate beogradske kontrolisane tabloide, na primjer, na čijim naslovnim stranama gotovo svakodnevno možete pročitati otvorenu mržnju prema drugim narodima, najvulgarnije napade i hajke protiv političkih neistomišljenika aktuelne vlasti, kada vidite bedastoće i loše novinarstvo u takozvanim ozbiljnim novinama, padne li Vam ponekad na pamet da mediji i novinari zapravo imaju status kakav zaslužuju?
KONTIĆ: Srpski tabloidi zaista su specifičan fenomen, što možda nešto više govori o toj sredini. Takva štampa ne postoji u Hrvatskoj, u Sloveniji svakako ne, čak ni u BiH. Naprosto, kod nas nematetu vrstu tabloida, ali imate nešto drugo.
AVANGARDA: Što?
KONTIĆ: Privatni mediji u BiH odavno su postali platforma za biznis – ekonomski ili politički, svejedno. Ali ovdje imate mnogo javnih medija koje plaćaju poreski obveznici: od 140 radio stanica, njih 62 su javne; od 45 televizija, gotovo trećina su javne. Oni bi, u skladu sa statusom, trebalo da budu okrenuti ne samo jednoj političkoj opciji, ne samo jednoj nacionalnoj ili vjerskoj grupaciji, nego svim građanima BiH. Upravo je javni medij i napravljen da bi izbjegao diktat komercijalnih emitera koji samo misli o gledanosti, slušanosti ili čitanosti, odnosno o profitu. Šta se kod nas događa? Većina javnih medija u rukama je političkih stranaka koje ih plaćaju kako bi prenosili manje-više jedan politički glas. U svijetu su problem fake news, dok je kod nas problem fake reality, odnosno iskrivljena stvarnost koju takvi mediji plasiraju. Baš zato i ne čudi to što građani uporno jure da glasaju za stranke koje su gotovo uništile ovu zemlju. BiH je 1996, 1997. i 1998. bila bliža Evropi nego danas. Tada se unutar vrha međunarodne zajednice otvoreno govorilo da bi 2014, na stogodišnjicu Sarajevskog atentata, BiH mogla ući u EU. Danas to djeluje kao fantastična priča, iako je istina. Uostalom, gdje smo danas? Nisam siguran da će ova zemlja doći do EU ni 2050. Što je strašno, naročito za mlađi svijet. Kao društvo, krećemo se strahovitom brzinom. Problem je, naravno, pogrešan smjer.
