LGBTI aktivizam se zapravo u svom načelu opire režimu. Neke od glavnih ideja tog pokreta nastale su kao posljedica anarhističkog otpora. Homoseksualnost kao takva ne može ni biti režimska, nego mora biti slobodna da bi bila svoja i moguća. To je kao da postane upitno da li je umjetnost društveno angažirana. Umjetnost bi trebala biti društveno angažirana, jer ako nije, onda nije umjetnost, onda je propaganda. Tako i LGBTI pokret. Što ne znači da on kao takav egzistira u granicama apsolutne slobode i da ne zna za odgovornost. On ne pripada režimu, ali bi trebao biti dio njega. Pregovarati s njim, ne drugovati.
Šta će mi revolucija, kad ne mogu da plešem.
Postoji ta popularna anegdota kako su nekoć Emi Goldman, političkoj aktivistkinji i anarhistkinji, njene kolege prebacivale kako previše vremena provodi na igrankama plešući. Tada je Ema izgovorila danas već kultnu rečenicu – šta će mi revolucija kad ne mogu da plešem. Ema je svojevremeno važila za jednu od najopasnijih žena, kako su je novine znale nazivati. Njena nezahvalna prošlost nije joj stajala na putu. Štaviše, moglo bi se reći da ju je njeno isksustvo ruske emigrantkinje jevrejskog porijekla oplemenilo i odredilo. Ema je, čini se, sa tolikom preciznošću mapirala nepravdu, da se njen rad iz vremena ljudskih prava čini izvanrednim. Ona se zalagala za slobodnu ljubav, govoreći kako je brak ekonomska institucija u kojoj žena ulaže svoju slobodu i izgled, ustajala protiv eksploatacije jeftine radne snage, bunila se se protiv ideje onoga što bi žena trebala predstavljati u tadašnjem društvu. I usljed svega, stizala je plesati.
Nije ni čudo da je Emina rečenica o plesanju u vremenu forme doživjela takvu disperziju, rasplinuće. Svojom rečeničnom britkošću, Ema je ovdje u samo jednom potezu srušila ideju revolucije kao teorijskog preokreta, onog koji u svom načelu i dalje nastavlja da potkopava živote i mogućnosti običnih ljudi. Ona je ovdje odbacila ideju promjene vrlo svjesna da je revolucija kao takva zaobilazi, ili, čak, romantičarski nadilazi tretirajući je i dalje po principu stereotipnih rodnih uloga. Jer, činjenica i jeste da se Emi, zapravo, zamjerilo što je žena koja pleše. Tada se smatralo da baš njoj kao ženi ne priliči da provodi toliko vremena na igrankama. I to je zapravo ono na čemu je fokus, na njenoj rodnoj ulozi, ne na plesu.
Ples je instrument, sredstvo osporavanja ili način preživljavanja. U odnosu na to, i ona sama je pisala i govorila o situacijama gdje su, zapravo, njeni partneri na neki način stalno pokušavali da ograniče njenu slobodu i da je vrate iz javne, u privatnu sferu. Beskrajno je zanimljivo posmatrati koliko rodni identiteti definišu odnos društva prema pojedincu, odnosno pojedinki, i to unatoč svemu. Ema je jednom zapisala - Oni se i prema meni – meni, Emi Goldman, ponašaju samo kao prema ženi. I zaista je tako. U odnosu na određene predznake uvijek se moramo duplo više truditi da bi bili percipirani kao prije svega ozbiljni, pa tek onda jednako bitni članovi/ice društva.
Neko je nekoć govoreći o sveopćoj povezanosti i uzročno-posljedičnom odnosu rekao da sve što se događa nekom drugom, automatski se događa i tebi samom. Jer, svi smo dio jednog živućeg sistema, pa je u odnosu na to prekrajanje revolucije, konformiranje i njeno fetišiziranje ništa drugo nego potentno održavanje trenutnog odnosa moći. Mada, kao i u Eminoj situaciji, naročito zanimljivo može biti kada nam prigovore upućuju drugovi/ice, anarhisti, aktivisti, članovi/ice ljudskopravaških pokreta. Zaista, Ema Goldman je najavila vrijeme u kome će nas svi zakoni štititi da se međusobno ne poubijamo. Možda na kraju jedino još i ples ima smisla, kao razonoda ili spas od krvoločnog vuka.
Selo gori, a aktivisti druguju s režimom
Kako je Predrag Azdejković, srpski gej aktivista i novinar početkom juna mogao gostovati u jutarnjoj emisiji Happy televizije sa Vojislavom Šešeljom? Poslije je došao kući i na Facebook okačio sliku sa gostima emisije – spomenutim vojvodom od Haga, Miroljubom Petrovićem i naravno, sobom. U opisu sliku i dalje stoji sablasni opis – Tri ratna druga na Happy televiziji.
Predrag Azdejković, u Srbiji je osnivač i urednik gej magazina Optimist, direktor filmskog kvir međunarodnog festivala Merlinka, novinar, trener i naravno aktivista. Bio je osnivačem radne grupe Queerie pri Socijaldemokratskoj uniji, poslije predsjednik Gej lezbejskog info centra. Organizator je i jedne od parada ponosa u Beogradu. On je u konačnici jedan simbolički istaknut, vodeći i prepoznatljiv član LGBTI zajednice. Kako neko sa tako osjetljivim kapitalom jedne marginalne grupe, može sebi to dozvoliti? Ne ulazeći pritom u raspravu o vjerodostojnosti Haškog suda, krivice Vojislava Šešelja, profesionalnost medija, pitanje ovdje isključivo stoji za simboličku vrijednost LGBTI aktivizma.
Bez imalo osjećaja odgovornosti, profesionalnosti, s takvom egzibicionističkom lakoćom, drugovati javno sa režimskim, nacionalističkim naratorom. To zaista po ko zna koji put pokazuje kako aktivizam ne mora nužno da ima ikakve veze sa solidarnošću, pa ni antimilitarizmom, za koji se eto, i sam Azdejković zalagao vodeći kampanju Ne u NATO, što se u konačini protivilo samom nepromišljenom ulasku Srbije u NATO savez. Nekoć je isti taj Azdejković davao i podršku Šešelju kada mu je onemogućeno da ponovo održi skup u Hrtkovcima, govoreći pritom kako se sloboda okupljanja treba omogućiti svima, a ne samo onima koji nam se dopadaju. Ovakvo tumačenje slobode kao apsolutne, pod krinkom jednakopravnosti ne samo da je licemjerno, nego je i vrlo zapaljivo. Ljudskopravaški narativ koji podupire režim pomalo je nalik na identifikaciju s agresorom.
LGBTI aktivizam se zapravo u svom načelu opire režimu. Neke od glavnih ideja tog pokreta nastale su kao posljedica anarhističkog otpora. Homoseksualnost kao takva ne može ni biti režimska, nego mora biti slobodna da bi bila svoja i moguća. To je kao da postane upitno da li je umjetnost društveno angažirana. Umjetnost bi trebala biti društveno angažirana, jer ako nije, onda nije umjetnost, onda je propaganda. Tako i LGBTI pokret. Što ne znači da on kao takav egzistira u granicama apsolutne slobode i da ne zna za odgovornost. On ne pripada režimu, ali bi trebao biti dio njega. Pregovarati s njim, ne drugovati.
Seksualna revolucija nastala je kao potreba za oslobađanjem od sistema tlačenja. Kao potreba za individualizacijom, za tjelesnom autonomijom i osjećajem vrijednosti. Ono u što se pretvara sve više liči na ideju koja je elitistička, populistička, seksitička, kapitalistička, pa i fašistička. A šta će nam takva revolucija, osim ako nam ne prija da budemo dežurni zabavljači sistema, kao gej likovi iz holivudskih sitkoma, oni koji upotpunjavaju normu.
Ja nisam gej, ja sam niko i ništa
Ideja aktivizma ne bi trebala postati iluzija privatnog projekta ili prostor egzibicionističkog ličnog dokazivanja i zacjeljivanja. Obavljati svoj posao, šta god on bio, odgovorno i profesionalno je, valjda, najveći aktivizam. Jer, kako se čini, aktivizam baš i nije nužno drugo ime za profesionalnost, odnosno, profesionalnost bi u odnosu na aktivizam ipak bio sveobuhvatniji pojam. Iako civilna politika identiteta može na trenutak da zapuši uši i da se čovjeku zaista učini da je najvažnija stvar na svijetu biti gej i reći to glasno.
I sigurno da jeste u jednom trenutku, posebno imajući u vidu silnu onemogućnost takve artikulacije. Ali suptilno separatističko promovisanje identiteta i ideja, bez smještanja u socijalni kontekst zapravo samo zatvara umove i čini da se ljudi naizgled osjećaju samosvjesno i sigurno, što ostavlja prostor za režimsko tlačenje. Jer, ako je jedino danas bitno biti gej ili lezbejka, onda u odnosu na to zaboravljamo šta znači biti građanom/kom ili čovjekom. Što je opet, sveobuhvatniji pojam i od pojedinačnih identiteta. A ako je tako, onda smo svi niko i ništa. Jer, po svom statusu građana/ki kotiramo vrlo nisko.
Naravno da postoji mnogo aktivizama i mnogo načina građanskog organiziranja i pružanja otpora sistemu tlačenja. I svakako da aktivizam ne treba nužno da predstavlja ideju polarizacije, neprijateljskog odnosa prema trenutnom socijalnom i političkom uređenju. Ema Goldman zapravo je izvanredan primjer jednog pozitivnog djelovanja i perspektive koja omogućava britkost, individualnu slobodu i mogućnost prepoznavanja nepravde i njeno imenovanje. Da bi se to ostvarilo, potrebno je ne pripadati. Pripadanje sigurno da nosi neke druge privilegije. Ali, u konačnici aktivizam kao takav treba da bude u službi ljudi, običnih građana/ki, marginalnih zajednica, obespravljenih i nejakih. I naravno da usljed toga aktivizam ne mora biti anarhističan, ili izolovan, ili radikalan, ali mora ostati dosljedan sebi i svjestan svog historijskog toka, odgovornosti koju nosi i ljudi u čije ime progovara.
