Kako vlastitim snagama do novih radnih mjesta

: Miodrag Pandurević

Prema najnovijim izvještajima i istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije, BiH zauzima prvo mjesto u svijetu po upotrebi antidepresiva, zbog čega pravac djelovanja svih subjekata, kako političkih stranaka na političkoj sceni, tako i svih društvenih institucija i nevladinog sektora, treba da bude usmjeren u cilju prevazilaženja ovakvog stanja. To u praktičnom smislu znači dobro osmišljenim programima i planovima za razrješenje problema nezaposlenosti indirektno, odnosno najdirektnije, bez upotrebe medikamenata, uticati na vraćanje optimizma i nade kod stanovništva u bolju ekonomsku perspektivu i bolje sutra. Gdje su ta radna mjesta? Polazište za odgovor na ovo pitanje je konstatacija nobelovca Gunnara Myrdala: “A tek u poljoprivredi bitka za dugoročni ekonomski razvoj se gubi ili dobija.”
Analizirajući socijalno-ekonomsku situaciju u BiH u ovom trenutku, i poredeći je sa sličnim situacijama u 20. stoljeću, možemo izvesti niz analogija koje upućuju na zaključak da možemo primjenjivati analogna rješenja koja su nekad bila primjenjivana, a u cilju razrješenja postojećih stanja. Sa stanovišta problematike nezaposlenosti u BiH, dakle sa socioekonomskog aspekta, možemo reći da je u komparaciji sa Velikom depresijom 1929. godine u dijelu nezaposlenosti, Bosna i Hercegovina u velikoj depresiji. Novija ekonomska naučna misao u Americi konstruisala je i termin “duga depresija” za određene periode ekonomskog razvoja i stanja ekonomije u SAD, tako da sa puno osnova možemo za našu situaciju reći da su primjenjiva oba termina i da se kod nas radi o dugoj, velikoj depresiji.

Sa psihološkog stanovišta možemo, pak, reći da je u potpunosti identična situacija. Prema najnovijim izvještajima i istraživanjima Svjetske zdravstvene organizacije, BiH zauzima prvo mjesto u svijetu po upotrebi antidepresiva, zbog čega pravac djelovanja svih subjekata, kako političkih stranaka na političkoj sceni, tako i svih društvenih institucija i nevladinog sektora, treba da bude usmjeren u cilju prevazilaženja ovakvog stanja. To u praktičnom smislu znači dobro osmišljenim programima i planovima za razrješenje problema nezaposlenosti indirektno, odnosno najdirektnije, bez upotrebe medikamenata, uticati na vraćanje optimizma i nade kod stanovništva u bolju ekonomsku perspektivu i bolje sutra.

Pozitivni program

U koncipiranju pozitivnog programa akcije moramo krenuti od statističkih pokazatelja i kalkulacija o realnim veličinama gubitaka koje imaju socijalni fondovi i budžet, bez pretenzija da se konkretnim mjerilima utvrdi gubitak u zadovoljstvu građanstva i gubitak u populacionom smislu.

Analiza kretanja nezaposlenosti od 2010. do 2016. godine ukazuje na to da nikad nije bilo ozbiljne akcije, plana, koncentracije društvene pameti kroz “trust ekonomskih mozgova” da se ovaj problem razriješi. Skoro potpuno ravna linija koja ilustruje nezaposlenost mladih od 15 do 30 godina pokazuje sintetičke slabosti svih strategija, politika, propisa i egzekutive. Analiza gubitaka fondova, zdravstvenog i penzionog, te entitetskih budžeta po osnovu poreza na plate, jasno ukazuje na to da je kumulativ tih gubitaka veći nego potreba za kreditnim sredstvima koja bi bila stavljena u funkciju razrješavanja tog problema.

Za ovakvu akciju i osmišljen plan nadležnih vlasti – od najnižih lokalnih do najviših državnih koji imaju koordinirajuću ulogu i ulogu subjekta koji se zadužuje kod međunarodnih finansijskih institucija – do sada nisu ni rađene kvalitetne tehničke podloge, niti makroekonomske analize koje bi dale jasnu sliku i pravac nužne akcije.

Egzaktni pokazatelji o društvenim izdacima za nezaposlenost, zajedno sa budžetskim gubicima zbog nezaposlenosti, te gubicima usljed hroničnog spoljnotrgovinskog deficita u sektoru agrara, jednaki su, pa čak i veći od godišnje rate kredita dobivene po najpovoljnijim uslovima Svjetske banke i Evropske banke za obnovu i razvoj. Ovo upućuje na potrebu da se otklone svi nedostaci, odnosno izvrši reforma svega onoga što predstavlja smetnju zdravorazumskog ekonomskog promišljanja u kreiranju ekonomskih politika.

Komformistički pristup

Kao prvo pojavljuje se problem loše koncipiranih strateških dokumenata, kao što je pozicija rasta BNP i strategija zapošljavanja koji su nesporno u nadležnosti entiteta. Projekcija rasta bruto nacionalnog proizvoda koja je za prošlu godinu bila 2,5%, a u 2018. se očekuje 3,5%, krajnje je komformistički pristup u koncipiranju bruto nacionalnog proizvoda. Kao prvo rast bruto nacionalnog proizvoda se ne planira, već se on očekuje tako da takva “možebitna” strategija apsolutno nikoga ništa ne obavezuje u smislu sprovođenja zacrtanih politika i strategija.

S obzirom da smo u konstatovali da se stanje u BiH može definisati kao duga, velika depresija, nužan je i veliki vanredni napor da se planira visoka stopa rasta bruto nacionalnog proizvoda i, shodno tome, visoka stopa zapošljavanja. Niska stopa BNP-a i stopa zapošljavanja od 1,8% produžavaju stanje duge depresije, a zvanično kažu da će se ova nezaposlenost eliminisati za 25-35 godina. Imajući u vidu vrijeme čekanja na posao, te vrijeme za koje će biti nađen posao, aplikant za posao može direktno sa biroa na – penzioni fond, odnosno na budžet. Jasno je da je ovo nemoguća situacija, ali je tako inauguriše zvanična politika.

Da se vratimo stopi BNP-a: uobičajena stopa koja podrazumijeva razvoj za makroekonomiste je 7,5%. Takvu ili sličnu situaciju je imala bivša SFRJ, kada je u jednom trenutku na biroima bilo 1.100.000 nezaposlenih, pa je ekonomska misao usmjeravala rješenje ovog problema tako da se sa rastom od 3,5% ide na 5,5%, a nakon toga od 7,5%, da bi se nominalni broj nezaposlenih od 1.100.000 smanjio na 200.000. Period očekivanih efekata rasta stope od 7,5% je sedam godina, ali i primjenom takve stope rasta u BiH ne može se očekivati eliminacija ovako visoke stope nezaposlenosti prije pet do sedam godina. U ekonomskoj istoriji SAD, i to u periodu rasta od 1945. do 1968. godine i relativno stabilnog razvoja, stopa nezaposlenosti od 4% je zadržavana sa 3,5% rastom BNP-a.
Dobrih primjera iz privredne istorije imamo veliki broj, ali i iz sopstvene privredne istorije imamo primjer situacije koja može poslužiti za podstrek, a to je rast BNP-a Kraljevine Jugoslavije u vremenu vlade Milana Stojadinovića koja je dosezala i do 14,5%. Bivša SFRJ je, takođe, zemlja koja je imala visoku stopu razvoja BNP-a i svrstala se među zemlje sa najdinamičnijim razvojem.

Izneseni argumenti govore da se u zvaničnim dokumentima koji definišu ciljeve ekonomske politike moraju postaviti daleko ambiciozniji ciljevi, ali i da se mora napustiti “komformistička” teorija ekonomskog planiranja.

Iskustva drugih

Iskustva zemalja zahvaćenih velikom ekonomskom krizom tridesetih godina ukazuju na to da su ekonomska misao i aktuelna vlast poslije katastrofalnih dešavanja na ekonomskom planu s početkom velike krize 1929. godine relativno brzo (uspoređujući sa reakcijama vlasti u BiH) reagovali na novonastalu situaciju. Može se reći da je zaustavljanje naglog pada zaposlenosti počelo 1932. godine, da bi već 1933. nezaposlenost rapidno opadala. Dakle, za period od samo dvije godine aktuelne vlasti su se snašle i preduzele odgovarajuće mjere u smislu zaustavljanja nezaposlenosti 1932. i obaranja nezaposlenosti 1933.

Svakako da je snažan pečat obaranju svjetske nezaposlenosti dao Roosvelt i njegov dolazak na vlast 1933. U periodu krajnje tačke kulminacije nezaposlenosti, koja je eskalirala krajem 1929. i početkom 1933, za dvije godine – 1933. i 1934. godine, ona rapidno počinje opadati. Nezaposlenost je u te dvije godine smanjena za dvije trećine, zbog čega bi taj period za istraživače i kreatore uspješnih mjera ekonomske politike, trebao biti veoma interesantan.

Od iskustava koja možemo iskoristiti za današnje dnevnopolitičke ekonomske probleme svakako su interesantna iskustva SAD, Švedske, Čehoslovačke, Velike Britanije i Poljske, dok je iskustvo Njemačke do perioda dolaska Hitlera na vlast interesantno sa stanovišta preduzetih mjera na suzbijanju nezaposlenosti. Zanimljiv je i set mjera koje je bivša Kraljevina Jugoslavija preduzela, specijalno u domenu rasterećenja zaduženosti seljaka, kao i švedsko i američko iskustvo u stvaranju političkog konteksta za usvajanje antikrizne reforme u društvu.

Promjenama sistema su prethodili politički dogovori stranaka na političkoj sceni i iz tog perioda je izašla krilatica “novi dogovor” (new deal), dok je u Švedskoj fundament udaren dogovorom seljačke i socijaldemokratske stranke 1934. godine, na osnovu koga je Švedska imala period od 40 godina ekonomskog prosperiteta i stabilnosti.

Sa stanovišta ekonomske misli, najinteresantnije je posmatrati ekonomsko kretanje u Velikoj Britaniji, gdje na sceni imamo Laburističku partiju i značajnog mislioca, Johna Maynerda Keynesa, kao predstavnika engleskog establišmenta, sa idejama o potrebi velike državne intervencije u sektoru zaposlenosti od strane državne vlasti.

U kontekstu rješavanja duge, velike depresije u BiH imamo okolnosti koje su neuporedive u odnosu na vrijeme velike ekonomske krize a u smislu povoljnosti tih prilika, tako da je pravo čudo da kreatori ekonomske politike i ekonoska misao nisu uočili i iskoristili za dnevnopolitičke potrebe i povoljniji socioekonomski ambijent. Jer, očigledno je pretpostavka za dalekosežne i dugoročne promjene u socioekonomskom sistemu i problemu nezaposlenosti, u modernizaciji ekonomske svijesti. To je duhovna pretpostavka s kojom je Mahatir krenuo u razvoj Indonezije.

Modernizacija mentalnog okvira je sama po sebi veoma složena i kompleksna tema, koju treba posmatrati iz više različitih uglova – sa stanovišta naslijeđenih tradicionalnih animoziteta, nacionalnih karakteristika, kulturoloških razlika socijalnog porijekla, nivoa obazovanja, morala, itd, što su faktori koji sami po sebi čine suštinu bosanske zaključanosti za sveukupni napredak. Ovaj aspekt zaslužuje posebnu interdisciplinarnu analizu, zbog čega se u ovom tekstu, neće dalje analizirati, ali u svakom slučaju je preduslov bez koga se ne može krenuti u opsežne poželjne reforme koje su u interesu svih.

Bitka za dugoročni ekonomski razvoj se gubi ili dobija u poljoprivredi

Nekoliko značajnih činjenica koje ćemo ovdje iznijeti daju odgovor na pitanje: gdje su ta radna mjesta? Polazište za odgovor na ovo pitanje je konstatacija nobelovca Gunnara Myrdala: “A tek u poljoprivredi bitka za dugoročni ekonomski razvoj se gubi ili dobija.”

Prema izvorima Kunova, BiH je početkom prošlog stoljeća u stočarstvu mjerenom brojem grla na 100 stanovnika bila iznad Njemačke i Francuske. Ovo je objektivan pokazatelj, a najbolja ilustracija tog kretanja se vidi iz grafikona koji obuhvata period od 1875. do sada.

Veoma značajnu informaciju sadrže statistički godišnjaci sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koji su evidentirali oko 100.000 kooperanata u sektoru ratarstva i stočarstva. U spoljnotrgovinskoj razmjeni BiH dugo godina iskazuje trgovinski deficit u sektoru agrara u iznosu od dvije milijarde. Eliminacijom trgovinskog deficita stvorio bi se ambijent, uz adaptaciju privrednog i bankarskog sistema, za 70.000 radnih mjesta. Dakle, postizanje ovog cilja – eliminacija trgovinskog deficita, i postizanje pozicije neto agrarnog izvoznika dovelo bi do značajnog priliva sredstava u budžet, kao i u penzioni i zdravstveni fond.

Imajući u vidu veliku otvorenost bh. tržišta i međudržavne ugovore koji bi otvorili druga tržišta da se zaključiti da BiH ima neizmjerne mogućnosti za izvoz. Međutim, od prvorazrednog je prioriteta doći u poziciju neto agrarnog izvoznika. Za realizaciju ovog cilja neophodno je preduzeti niz radnji, koje podrazumijevaju promjenu sistema, kao i stvaranje novih institucija koje bi bile podrška ovako ozbiljnom cilju. Ali, svakako, prva je stvar da je stanovišta postojećih sistemskih rješenja neophodno usaglasiti, odnosno iznivelisati makar stope PDV-a koje opterećuju inpute u poljoprivrednoj proizvodnji. Visoka stopa PDV-a u BiH, te nizak nivo subvencionisane poljoprivredne proizvodnje u značajnoj mjeri smanjuju izvozne mogućnosti i konkurentnost. No, to je prisutno u pojedinim oblicima intenzivnog farmerskog uzgoja i ne može biti osnov za tvrdnju da smo principijelno nekonkurentni.

Postavlja se logično pitanje vrijedi li ulagati u poljoprivredu i pod kojim uslovima. Na ovo se pitanje može dati potvrdan odgovor sa stanovišta finansijskog aspekta sveukupne koristi proizvođača, budžeta i fondova, a priča o uslovima je poseban paket reformi sam po sebi.

Precizno su mjerljivi mogući efekti ulaganja u poljoprivredu na bazi provizorne kalkulacije potrebnog nivoa sredstava i efekata, a koja bi mogla zaposliti 100.000 radnika po smanjenim opterećenjima na lične dohotke.
Mogući inkaso u fondove i budžet po jednoj kalkulaciji ulaganja može biti 600 miliona PDV-a u budžete i 170 miliona u fondove PIO i zdravstva. Za koncipiranje ovako ambiciozno zamišljene reforme i realizaciju zadataka iz njih postoji “intelektualna oštrina” i postoje finansijska sredstva, ali je za realizaciju ovog potrebna “politička volja” koju treba stvoriti.

(Autor je pomoćnik ministra u Ministarstvu civilnih poslova BiH)


-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*