Čitam ovih dana roman ”Luzitanija” Dejana Atanackovića koji je prošle godine dobio nagradu ”Nin”. Radi se o kompozicijski složenijem romanu, s nekoliko paralelnih naracija, smještenom na početak 20. stoljeća. Jedna pripovjedna linija se bavi beogradskom psihijatrijskom bolnicom u periodu Prvog svjetskog rata. Naime, radi se o svojevrsnom kuriozitetu – u periodu kad je u Beogradu bjesnio rat i vodile se bitke između Austrougarskih vojnika i Sila Antante, ta je bolnica imala poseban ekstrateritorijalni status. Nijednoj strani nije bilo dozvoljeno da ulazi na njen teritorij i ljekari i pacijenti su imali povlašten status. Miješajući zbilju i fikciju, Atanacković navodi kako su pacijenti u jednom trenutku preuzeli kontrolu nad bolnicom, a jedan od njih se uspješno predstavljao kao njen nadzornik. Sve ovo predstavlja fabularnu osnovu za esejizaciju o značenju ludila i razuma, pri čemu autor ne pozicionira ludilo kao opozit razumu, već to čini s glupošću.

Palo mi je ovo na um nakon što sam pročitala tweet zastupnice Srpske radikalne stranke u Skupštini Srbije, Vjerice Radete, koji je izazvao brojne komentare ovih dana. Da podsjetim, dotična je vijest da je preminula predsjednica udruženja ”Majke Srebrenice” Hatidža Mehmedović, prokomentarisala riječima: ”Čitam umrla Hatidža Mehmetović iz udruženja biznismenki Srebrenice. Ko li će je sahraniti. Muž ili sinovi!?” Uvredljivost, neumjesnost i odvratnost ovog komentara upućenog ženi kojoj su muž i sinovi pobijeni u srebreničkom genocidu, nije potrebno dodatno objašnjavati i dovoljno je pustiti emociju koju on izaziva u nama da govori sama za sebe. Ove riječi šokiraju i sablažnjavaju u pravom smislu riječi i razumljivo je što su dovele do lavine komentara, naročito jer ih nije napisao bilo koji anonimni tviteraš, nego ni manje ni više, političarka koja obnaša funkciju potpredsjednice skupštine.

Izopačeni narativi

Radeta je u javnosti najstrožije osuđivana i s pravom nazivana najpogrdnijim imenima i oličenjem zla. Međutim, ono što se u svemu ovome ne smije zanemariti jeste da se veoma veliki broj osuđujućih reakcija bavio psihičkim stanjem dotične Radete. Tako je poslanici SDS poručivano da se ide liječiti i da treba sjediti ”na psihijatriji”, a ne u skupštini. Međutim, ovakve su reakcije, iako s pravom osuđujuće, pogrešne i ne bave se suštinom i pravim problemom. Imenovanje čina srpske političarke psihički bolesnim, osim što je djelimično oslobađa odgovornosti, jer ”psihički bolesnici” nemaju kontrolu nad vlastitim postupcima i ne znaju šta čine -  također doprinosi demonizaciji psihičkih bolesnika koja je još prisutna i još se provodi. Ono u sebi sadrži pretpostavku da su za ovakve izjave i stvari sposobni samo ”bolesni” ljudi, oni s psihičkim problemima budući da su one toliko udaljene od razuma i onog što smatramo normalnim. Samim tim se za psihičke bolesnike vezuje moralna kategorija zla. Drugim riječima, ako je Radeta ovoliko zla, ona mora biti psihički bolesna jer ”normalan čovjek” to ne bi uradio.

Druga je stvar što su ljudi koji spadaju u kategoriju psihičkih bolesnika skloniji da agresivno ponašanje ispolje prema samima sebi nego prema drugima. Lik ”zlog luđaka” kojeg se trebamo plašiti prije je produkt fikcije i demonizacije ljudi s psihičkim poremećajima u prošlosti nego što odgovara stvarnosti. Također, sama skupina psihičkih poremećaja toliko je široka i raznolika da se većina ljudi može označiti nekim od njih u nekoj fazi svoga života. Drugim riječima, psihički bolesnici nisu neki tamo ljudi, nego njima možemo postati svi. Zato je krajnje vrijeme da se o ljudima s psihičkim tegobama prestane govoriti na ovaj srednjovjekovni način uz uvođenje metafizičkih kategorija dobra i zla.

Drugi razlog zbog kojeg je pogrešno autoricu spomenutog tweeta nazvati psihički bolesnom jeste što sadržaj napisanog onda upućuje na ličnu odgovornost. Komentar dobija ime i prezime i individualizira se, umjesto da se kritika usmjeri na cijeli sistem koji je proizveo narativ kojeg je Radeta samo glasnogovornica. Jer, svakako je lakše osuditi jednu osobu nego sistem koji stoji iza nje. A naravno da Radetina izjava i sve njene implikacije nisu samo produkt jedne ”bolesne” imaginacije, nego rezultat sistematske političke naracije koja se razvija i ustanovljava od devedesetih. Radetin komentar je samo odjek one stalne, izopačene revizije i izvrtanja činjenica ratnih dešavanja kojim godinama svjedočimo i koji vode do njihovog obesmišljavanja. Sulude naracije koja tvrdi da su Bošnjaci sami sebe granatirali, da su podmetali tuđe leševe pod svoje i da su inscenirali Markale. Zato će Radeta, i mnogi njeni istomišljenici, tvorci i reproducenti tog izopačenog narativa, prije utvrditi da su Hatidžini sinovi i muž još živi nego će priznati da se u Srebrenici desio genocid.

Konstrukt nacionalizma

Ako srpska zastupnica nije psihički bolesna da li to znači da je zla kao što tvrde drugi komentatori? U ovim situacijama se prirodno sjetiti teze Hane Arendt o banalnosti zla. Arendt je još šezdesetih godina, na suđenju Adolfu Ajhmanu, ostala zapanjena njegovom običnošću, odsustvom patoloških karakteristika i činjenicom da nije djelovao kao ”zli luđak”. Tu je zaključila da ”krajnja zloba, patologija ili ideološko ubjeđenje nisu nužni kako bi pomogli pojedincu da počini beskrajno zlo”.

Po Arendt Ajhman je bio tek birokrat, jedan mali kotačić u velikom mehanizmu genocida. Samim time se on osjećao i oslobođen odgovornosti za djela koja počini, a kriminanalni ili zločinački režim ne podrazumijeva prisustvo demonskog, već naprosto ljude koji poslušno izvršavaju svoje sitne zadatke. Ovim je Arendt udarila temelje nekim osnovnim konceptima socijalne psihologije – npr. pojmu difuzije odgovornosti prema kojoj se u skupini ljudi odgovornost za zlo djelo prebacuje na sve članove podjednako pri čemu se smanjuje individualna odgovornost. Metafizičke kategorije dobra i zla pripadaju religijskom registru, a ljudi lako bivaju i ”zli” i pokazuju ”patološke karakteristike” unutar grupe i njenog konstrukta.

Istraživanja koja su o ”banalnosti zla” sprovedena nakon Hane Arendt, naglašavaju i postojanje određenih karakteristika ličnosti, npr. antisemitizma kod konkretno Ajhmana – koji mu je pomogao da bude poslušni birokrata. Da bi neko mogao da se ”naloži” na određenu zločinačku ideologiju može da ima određene ”afinitete” prema njoj, ali ga to nužno ne svrstava ni u kategoriju psihičkog bolesnika u klasičnom smislu riječi, niti u inherentno ”zlu” osobu. Drugim riječima, zločinci najvećim dijelom nisu banalni činovnici, ali nisu ni zli luđaci. Kod srpske zastupnice i mnogih sličnih njoj se radi o ”naloženosti” na onu kolektvinu paranoju koju je spominjao još Danilo Kiš govoreći o nacionalizmu. Drugim riječima, ovdje govorimo o pervertiranom ekstremu srpskog nacionalizma.

A sam konstrukt tog nacionalizma prije je nevjerovatno glup nego lud, da se poslužim Atanackovićevom analogijom. Zbog svega ovoga su kritike upućene zastupnici bile najvećim dijelom promašene. Insistiranjem na njenom imenovanju i izjednačavanju za zlom i psihičkom bolešću nas je odvelo u krivom smjeru. Ona nije smjela biti bitna samo sistem koji je proizveo. U njenom tweetu nije sadržana individualno inherentno zlo nego dugogodišnja brižljivo konstruisana kolektivna naracija. Prava adresa za osudu srbijanske zastupnice je institucija u kojoj sjedi. Sve drugo nas odvodi u pogrešnom smjeru.

Jedino ime koje se treba pamtiti u ovom cijelom slučaju je: Hatidža Mehmedović. Ona sama, ne samo kao srebrenička majka nego i kao divna, snažna individua, imenom i prezimenom. Jer, radete će biti i proći, a Hatidža Mehmedović bi trebala i ostati.