Suzana Sekulović Kadirić rođena je i odrasla u Banja Luci iz koje je 1993. godine otišla “zbog etničkog čišćenja”. Danas živi u Stockholmu, bavi se razvojnom psihologijom, edukacijom, liderstvom, političkim organizovanjem i aktivizmom koji smatra isključivo neplaćenim radom za dobrobit šire zajednice. Organizatorica je Dana bijelih traka u Stockholmu. Ovih dana boravi u Banja Luci, a za avangardu kaže: “Moj cilj je bio objediniti sve progresivne snage i iskoristiti moja poznanstva, znanje i umijeće za opštu dobrobit svih građana, a pogotivo mladih u BiH, uz apsolutno i isključivo transparentan rad. Prioritet je ljude slušati i rješavati njihove probleme, jer cilj onih u politici morao bi biti imati zadovoljne ljude i glasače oko sebe, i raditi zato što su vas i za šta su vas oni izabrali. Ali, to je, izgleda, potpuno nemoguće, jer uvezane elite na vlasti ne dozvoljavaju da takvim radom pomrsite njihovu dobro ustaljenu praksu kriminala, korupcije i međusobnih usluga.”
Godinama prateći dešavanja u BiH, beznađe građana i ono što rade stranke na vlasti, Suzana Sekulović Kadirić je odlučila da se politički angažira, stavljajući na raspolaganje svoje znanje i iskustvo koje je godinama sticala u Švedskoj, brojne veze s Bosancima i Hercegovcima u dijaspori, ali i članovima Evropske unije koji bi mogli, i koji žele pomoći BiH. Zbog svega ovoga je Sekulović Kadirić prije nekoliko dana došla u BiH, kako bi se kandidirala na predstojećim izborima, a onda svojim radom pokrenula neophodne promjene u Republici Srpskoj, a poslije i šire. Prethodili su njenoj odluci brojni razgovori u Švedskoj, ali i sa pojedincima iz BiH, na osnovu kojih je prije polijetanja iz Stockholma, dobila uvjeravanja da će biti prva na kompenzacionoj listi za Narodnu skupštinu RS-a Socijaldemokratske partije BiH, ili nosilac redovne liste. U svakom slučaju, vjerovala je da će biti predložena za Vijeće naroda Republike Srpske. I uvjerila se da se političarima u BiH ne može vjerovati.
Neposredno nakon dolaska u BiH naišla je na zidove i nerazumijevanje prema onima koji žele nešto iskreno uraditi za opšte dobro, i shvatila ono što se odavno govori u BiH, da su liste samo trgovina kojima se plaćaju usluge zaslužnim stranačkim pojedincima, a nikako kandidatima koji žele nešto promjeniti u interesu svih građana i izgradnje bolje budućnosti za mlade, ali za sve građane BiH.
“Edukacija i zapošljavanje mladih je jedan od osnovnih razloga zašto bih se voljela vratiti. Otvoriti vrata mladim ljudima kako bi mogli stvoriti uslove da žive životom kojim živi omladina u Evropi. Bojim se da smo tu u velikom zaostatku, ali nije nemoguće. Međutim, ako vam političke stranke, poput SDP-a, kojoj sam ponudila rješenja, kao i moj konkretan rad i kompetencije, pokažu i dokažu da za to nisu zainteresovane, onda ste, zaista, prinuđeni da sjednete i postavite sebi pitanje: jesu li nacionalističke partije jedini krivci za sadašnje stanje u BiH?”
AVANGARDA: Gospođo Sekulović, na Vašem FB profilu najavili ste u junu da se iz Švedske vraćate u BiH, jer hoćete da se kandidujete na izborima i pomognete. Šta se desilo? Jeste li odustali?
SEKULOVIĆ KADIRIĆ: Bila sam kod Nermina Nikšića. Uslikali smo se. Baš.
Dok sam čekala da me Nikšić primi, razgovarala sam s mladim momkom koji je bio u kancelariji. Ima strašno ozbiljno lice. Pitala sam ga čime se bavi. Sekretar zadužen da prati sve za predsjednika i informiše ga. Onda, onako, usput, pitam ga, zbog lakšeg pristupa IT, sa čim očito ima problema, šta misli o znanju kojim raspolaže jedan npr. Human Interacion Expert, Scenario builder i Network explorer. Nudim mu i pomoć oko toga. Objašnjava mi kako se na FB ne može baš dobro vidjeti sve što njega zanima u vezi partije. Sve mi je rekao. I o sebi i o partiji. Nisam više pokušavala pomoći.
A onda se sjetim da sam u centrali SDP-a. I da u Sarajevu nemaju pojma šta se dešava u RS, da nemaju pojma koji diskriminirajući zakoni su sve donešeni u proteklih godinu dana, i koji su u pripremi. Sjetim se da je to isti onaj SDP koji je nekad imao ideju zbog koje se vrijedilo boriti. I vidim da ga više nema. Ostao je samo salon.
Sjetim se i zvanične izjave u medijima, a povodom negiranja Bijelih traka: “Zbog svega navedenog, SDP BiH javno poziva Seada Jakupovića da bez odlaganja podnese neopozivu ostavku na mjesto predsjednika Skupštine grada Prijedora. SDP BiH će, zbog djelovanja koje je suprotno našim suštinskim opredjeljenjima, provesti odgovarajući unutarstranački postupak.” Postupak se sveo na sastanak u Sarajevu, dan nakon izjave, gdje je Senad Jakupović imao i previše prostora da zataška svoj sramni način rada i ućutkivanje nekoliko osoba, te potpunu tišinu onih koji su uvijek tu negdje, zbog ko zna čega. Rezultat je više nego šibicarski – tresla se gora, rodio se zec. Jakupović i dalje obavlja funkciju koju je imao i prije. Tako je u Prijedoru, u kojem još uvijek nema spomenika ubijenoj djeci.
U Banjaluci se još uvijek priča o TORS-u, a ljudi pamte. Ne zaboravljaju.
Kad sam rekla mom veoma uticajnom prijatelju da idem u BiH da bih sama, na licu mjesta, provjerila, ima li tamo bilo koja, bar jedna jedina partija sa građanskom i bosansko-hercegovačkom naznakom, a u borbi za jedinstvenu državu i sve njene građane, rekao mi je:
“Ne čini to. Ne budi blesava. Nećeš to naći. Kad odem tamo, na istom sastanku me zovu na večeru, pokušavaju me kupiti i na kraju mi prijete. Ne idi!”
Nasmijala sam se tad. Danas znam. Znam i kojim se putem ide od demokrate do nonšalantnog bojkota izbora. Znam i zašto dijaspora ne učestvuje u glasanju u većem odazivu. Znam i da su htjeli ovaj put, ali i odustali. Nemaju ljudi za koga. Ovo je bila najgrublja rečenica koju su mi govorili svojevremeno i protiv koje sam se borila sve ove godine. Danas je ja izgovaram.
Jer, glasati za Dodika, koji je stvorio najbolju moguću hobotnicu, gdje svako svakome nešto duguje i namješta, potpuno je isto kao i glasati za bilo koju drugu partiju, pa makar ona imala i proevropsko obiježje.
Možda je baš to i naznaka Međunarodne zajednice da još uvijek podržava Izborni zakon koji je Milošević aminovao, a koji održava na vlasti uvijek istu političku elitu. Možda žele da nam kažu da nemaju snage ni metoda da se bore protiv vlastitih populusta, pa im je samim tim i previše da razmisle i pomognu nama. Jer, mi smo tu gdje smo. Na aparatima za disanje.
I biće tako sve dok se proevropske stranke budu prodavale kao stranke svih građana BiH, a u vječnoj službi Dodika, glasajući za njegove odluke i budžete, ili sjedeći u poslaničkim klupama sa naznakom na čelu “suzdržan”. Ne govori li riječ “suzdržan” već sve i o samom karakteru ljudi koji zauzumaju mjesta u politici.
Ima li nakon svega ovoga uopšte razlike između Dodika i drugih partija prijavljenih CIK-u? Da se više ne lažemo – nema!
Baš se uslikasmo! Nikšić i ja.
AVANGARDA: Svoje dane odmora sad provodite u Banjaluci. Kako se osjećate u rodnom gradu?
SEKULOVIĆ KADIRIĆ: Ovaj put vrlo neobično.
AVANGARDA: Zbog čega?
SEKULOVIĆ KADIRIĆ: Zar nije dovoljno to da imate situaciju koja se dešava svake večeri na Davidovom trgu; da imate 102 djece ubijene u Prijedoru koja nikad nisu dobila spomenik; da imate vlast, vladu, režim, koji niti u jednom momentu ne radi za dobrobit građana, nego protiv njih…
Sve od devedesetih pa naovamo nikad mi nisu bile privlačne nacionalističke politike, jer takve nikad u svijetu – gledajući historijski unazad – nisu nikome ništa dobro donijele. Sem toga, mi svi pričamo o Evropi. U Evropi su zakoni na snazi, slobodan je protok robe, ljudi se slobodno kreću. Divan je osjećaj kad putujete kroz cijelu Evropu i niko vam ne traži pasoš, a onda dođem u Bosansku Gradišku, gdje pored Tuzle, Sarajeva, Beograda, jedino dobijam pečat. To je razlog da se čovjek zapita zašto je to tako, gdje je ta sloboda o kojoj se javno govori, a koje, očigledno, više nema; i gdje svako bira svoju poziciju iz malih sitnosopstveničkih interesa, a ne interesa šire zajednice.
AVANGARDA: Šta bi toj zajednici bilo zajedničko?
SEKULOVIĆ KADIRIĆ: Moj interes može biti da sačuvam porodičnu kuću, vaš da pronađete ratnog zločinca, neko treći će imati interes da otputuje u Francusku, ali jedan zajednički interes bi trebao da podrazumijeva slobodu govora, slobodu štampe, slobodu biranja ljudi koji bi trebali u ovoj izbornoj godini biti avangarda. Ne više ljudi koje stalno viđamo, koji stalno beru poene na jednoj ili drugoj strani, sjede u salonima. Takva vrsta političara nam više ne treba. Trebaju nam stratezi, ljudi koji će vidjeti i imati dugoročne ciljeve pred sobom, a kratkoročne ni u jednom momentu ne ispuštati iz vida.
Na mom ličnom primjeru možete vidjeti i zašto dijaspora ne glasa u obimu u kojem bi trebala. Kad god ponudimo rješenja, investicije, kontakte sa značajnim i uticajnim institucijama, uvijek to biva odbijeno i neprihvaćeno na našim prostorima. Ponekad, po istom sistemu po kojem se prave i stranačke liste, bile redovne ili kompenzacijske, iskrsne neko ko predstavlja dijasporu u BiH, a koga niko ne poznaje i ko ne radi ništa konkretno.
Pitanje je bi li ovaj narod mogao da napravi svoj pokret ili partiju, prosto, kako bi bili saslušani?
AVANGARDA: Kad kažete pokret, na šta tačno mislite?
SEKULOVIĆ KADIRIĆ: Mislim da bi to trebalo da krene od ljudi koji se, zaista, često sreću, ne razmišljaju o podjelama, zajednički rade i imaju zajednički cilj. Kad imate cilj, kad imate posadu, kad vidite rezultate svog rada, zaboravićete sve što može da vas dijeli. Često me kritikuju svrstavajući me u neku od nacija kojoj ne pripadam. Zbog toga imam problem i u vezi sa ovom kandidaturom. Mi svi možemo zajedno, ali se stvari moraju raščistiti: kazniti zločince iz Prijedora, kazniti Davidove ubice, kazniti ubice druge djece koja se danas spominju zahvaljujući Davoru Dragičeviću koji je pokrenuo veliku grupu ljudi.
AVANGARDA: Kako vidite svoje političko djelovanje u budućnosti?
SEKULOVIĆ KADIRIĆ: Ovo mi je dalo još veću snagu da strateški pripremim izlazak na lokalne izbore za dvije godine i prijavim se kao nezavisni kandidat, jer ja ovim partijama koje su danas prihvaćene od CIK-a više ne vjerujem, što je njhova velika sramota a zbog koje se oni puno i ne sekiraju. Ali, sačekajmo i rezultate izbora u oktobru, pa ćemo lako uočiti gdje je ko.
