Hrvatsku i Englesku je zapalo da svoju istorijsku utakmicu odigraju 11. jula. To je datum u kojem se ne slavi, on služi za odavanje počasti žrtvama u Srebrenici, i tada je najbolje šutjeti. O čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti. Valja razumjeti one što kažu: “Ne mogu navijati za Hrvatsku, sve dok njihovi navijači pobjede slave rušenjem i vrijeđanjem BiH.” Ali, poučen iskustvom nekog pametnijeg od mene, ja neću biti takav. Samo ću navijati u sebi. Jer, to je ipak privatna stvar. Kad je previše javna, onda je groteskna. Kao Kolinda. Ili kao grupa širokobrijeških lola. Biti isti kao oni, znači dozvoliti da mržnja pobijedi. A takav se, kako znamo, ne smije biti.
Više od pola Sarajeva navija za hrvatsku reprezentaciju, i to za medije nikada nije vijest. Nasuprot tome, kad se par stotina imbecila skupi u Širokom i počne vikati Sarajevo je.em te ja, Hrvatska je moja domovina, onih pola što nisu navijali za Hrvatsku odmah počnu likovati i mudrovati kako su u pravu. A oni koji su, opet, navijali, malo smanje doživljaj, ali pritisnuti svakim novim uspjehom i svakom novom epizodom Kolindinog radovanja – gutaju knedle. Na kraju, završe postirajući riječi Novaka Đokovića “da navija za Hrvatsku” zato što “sport priča univerzalni jezik, briše granice među ljudima, prevazilazi razlike u vjeroispovijesti, rasi i nacionalnosti, i to je ono što privlači ljude sportu.”
Ili, ako nisu uzvišeni poput Novaka, i znaju da im rodbini u Stocu ili Istočnom Mostaru može uletjeti raketa u kuću, taman da iz peta urlaju kad Hrvatska postigne gol – zašute. Tako i ja: Hrvatsku i Englesku je zapalo da svoju istorijsku utakmicu odigraju 11. jula. To je datum u kojem se ne slavi, on služi za odavanje počasti žrtvama u Srebrenici, i tada je najbolje šutjeti. O čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti.
Živio Ante, prezime mu znateA o onome o čemu se može govoriti, to svakako treba, i treba reći sve. Bez obzira koliko istina bila bolna, za bilo koju stranu. A istina, iz ovoga ugla izgleda ovako: koliko god se smatrali fudbalskim znalcem – a takvih je na Balkanu, u prosjeku, više nego u Italiji, Argentini i Brazilu – niste mogli pretpostaviti da će hrvatski selektor Zlatko Dalić u utakmici četvrtfinala na Svjetskom prvenstvu, protiv domaćina ponovo izvesti četiri napadača: Mandžukića, Rebića, Perišića i Kramarića. Sa samo jednim ciljem: ponoviti uspjeh iz Francuske iz 1998. i ući u polufinale, uz kao i uvijek, velika očekivanja. Koja su se pokazala opravdanim: u poređenju s reprezentacijom iz 1998. i Svjetskog prvenstva u Francuskoj ova ekipa je bolje izbalansirana. No, ona ne igra ljepše: osim drugog poluvremena s Argentinom, neće se pamtiti previše poteza ili lepršava igra, ali ono što se uvijek pamti je – rezultat. I zajedništvo, odnosno zalaganje. Takvo ponašanje se u drugim evropskim reprezentacijama podrazumijeva, ali kod balkanskih ekipa u tom segmentu uvijek nešto zapinje. Od novonastalih država na području bivše Jugoslavije, Hrvatska je u najvećoj mjeri uspjela izbaciti taj momenat depresivne indolentnosti – “ma možemo mi, ali nećemo” – koji se pojavi kad se pojavi teška i visoka prepreka.
U tom smislu, Hrvatskoj se ne može, niti bi vrijedilo, ništa prigovoriti. Ti momci krajnje odgovorno, predano i ozbiljno igraju za svoju zemlju, i tu im se niti može, niti ima šta prigovoriti. Dokle god dođu, učinili su to vlastitim snagama i sposobnostima, i uz malo sreće došli u blizinu krova (fudbalskog) svijeta. To u današnjem svijetu znači puno. Možda i previše.
Geni kameni Ono što se događa oko tog uspjeha je naci-turbo-folk opereta utjelotvorena u vezi između marketinškog patriotizma i društvenim mrežama debiliziranih medija u kojoj učestvuju skoro svi. Od predsjednice države koja ljubi polugole igrače ili pleše u dresu pred Medvedevom i predsjednikom FIFA-e, preko glava koje čekaju da im se oproste zatvorske kazne jer su “pravi” navijači, do pokušaja pjevaljki duboko lišenih izgleda i talenta koje prijete da će se skinuti gole ako Hrvatska uđe u finale.
Ne treba imati iluzija. Svaki je narod isti kad mu se pruži prilika da osjeti kako je bolji od ostalih i to je oduvijek tako. Ono što je isto tako, a ne treba zaboraviti je i to da te stvari nemaju puno veze sa suštinom onoga oko čega se manifestuju. Tako je bilo i s Wimbledonom Gorana Ivaniševića, i sa skijaškim uspjesima Ivice i Janice Kostelić. I sa uspjehom mladih bosanskohercegovačkih košarkaša na U-16 prvenstvu svijeta. I uvijek će i biti.
Ovaj je narod ovdje, naprosto, previše frustriran. Sva su obećanja iznevjerena, cilj je ispao banalan i obesmišljen, i sve što ostaje je urlanje. Ali, ne lažimo se: stvari se u bliskoj budućnosti neće mijenjati. A bliska budućnost je uvijek povezana sa skorom prošlošću: ona kaže da je kliktanje Herceg-Bosni zločinačka rabota, jer su njeni inspiratori i provodioci na međunarodnom sudu u Haagu kažnjeni sa 111 godina robije. Skora prošlost također kaže da hrvatske reprezentacije, baš kao i hrvatske države, ne bi bilo da nije bilo Bosne i Hercegovine. Na stranu genetika. Što su selektor Zlatko Dalić, zatim igrači Ante Rebić, Mateo Kovačić, Ivan Rakitić, Vedran Ćorluka, Dejan Lovren, rođeni ili direktno potekli iz BiH, i što bi se još najmanje četvorici – kad bi prebrojavanje krvnih zrnaca bilo cool – mogli naći korijeni u BiH. I što, rekosmo, dobar dio muslimanskog, bošnjačkog svijeta ionako navija za Hrvatsku.
Kolinda i loleNego je prava muka u tome što u prepotentnom, neznalačkom i pseudo kolonijalnom pristupu hrvatskog (političkog i nogometnog) vodstva prema BiH ima nešto pogubno i provincijalno po obje “strane.” Nešto u suštini jadno, što čovjeku ne da bez ostatka i potpuno opušteno, zbog susjedstva i zbog isključivo nogometnih razloga, navija za Hrvatsku. I, opet, neće biti drukčije: ovaj uspjeh u Rusiji hrvatska državna politika, zagotovo, neće iskoristiti za pokušaj približavanja sa susjedima, niti za prerastanje dječijih bolesti nacionalne mitomanije. Niti će njeni igrači prestati slaviti pobjede uz pjesme Marka Perkovića Thompsona, čiji su koncerti zabranjivani diljem Evropske unije. Niti će imbecili po zapadnoj strani Neretve prestati pjevati psovačke pjesme o Sarajevu. Iako im Sarajevo ništa pod milim bogom nije skrivilo.
Zato, valja razumjeti one što kažu: “Ne mogu navijati za Hrvatsku, sve dok njihovi navijači pobjede slave rušenjem i vrijeđanjem BiH.” Ali, poučen iskustvom nekog pametnijeg od mene, ja neću biti takav. Samo ću navijati u sebi. Jer, to je ipak privatna stvar. Kad je previše javna, onda je groteskna. Kao Kolinda. Ili kao grupa širokobrijeških lola.
Biti isti kao oni, znači dozvoliti da mržnja pobijedi. A takav se, kako znamo, ne smije biti.
U porazu, a pogotovo ne u pobjedi.
