Nakon januara 2001. velike sile od Beograda su uporno zahtijevale potpunu saradnju s Tribunalom. Rezultati su, međutim, bili više nego mršavi. Đinđić je znao da njegova zemlja nije uspjela uvjeriti Washington u spremnost da ispuni svoje obaveze. Ni general Powell nije bio siguran da Jugoslavija doista želi ispuniti svoje međunarodne obaveze. Američki Kogres je, zahvaljujući ponajviše lobiranju Nine Bang Jensen i njenih pomoćnika u Koaliciji za međunarodnu pravdu, Stefanie Frease i Edgara Chena, zatražio od Beograda da konkretnim postupcima pokaže svoju spremnost za potpunu saradnju s Tribunalom prije nego što mu se odobri financijska pomoć koju je američka administracija namijenila Jugoslaviji. “Službena  potvrda” kojom je američko Ministarstvo vanjskih poslova donosilo odluku o tome da li neka zemlja ispunjava uvjete za primanje financijske pomoći – te je godine trebala biti donesena 31. marta. Sjedinjene Države su među ostalim uvjetima tražile pritvaranje Miloševića, uhićenje i prebacivanje u Hag barem jednog optuženika do 31. marta, pristup arhivima te usvajanje zakona o saradnji s Tribunalom. Sve u svemu, Srbija je morala ispuniti jedanaest uvjeta. Đinđić je bio daleko od toga da ih ispuni.

Koštunica je i dalje ozbiljna prepreka

U danima prije donošenja američke odluke o slanju financijske pomoći Jugoslaviji u Washington sam poslala Jorisa koji je trebao uspostaviti kontakte s ministrima nove republikanske administracije članovima Kongresa i drugim dužnosnicima. Joris je tokom svog boravka u Washingtonu Amerikancima jasno stavio do znanja da se ne želim ni na koji način upletati u donošenje odluke o službenoj potvrdi u pogledu slanja pomoći JIugoslaviji, jer je, naravno, takva odluka u rukama isključivo američke administracije i Kongresa. Ipak, on je tokom sastanaka s višim dužnosnicima Ministarstva vanjskih poslova, Vijeća nacionalne sigurnosti i Ministarstva odbrane, kao i s članovima Senata i Kongresa, spomenuo nekoliko ključnih pitanja. Spomenuo je ohrabrujuće signale vlade u Beogradu, uključujući prebacivanje Stakića u Hag, uvjeravanja o “koordiniranom” izgonu još jednog optuženika prije usvajanja zakona o saradnji, kao i činjenicu da je Tribunal dobio odobrenje za ponovno otvaranje svog ureda u Beogradu.

Ipak, i dalje smo morali biti oprezni. “I dalje nema znakova koji bi govorili o sveobuhvatnoj i čvrstoj  privrženosti Jugoslavije saradnji s Tribunalom”, ponavljao je Joris američkim dužnosnicima i izabranim predstavnicima tokom mnogih susreta s njima. “Naš je dojam da je za svaki korak u postizanju saradnje neophodno pregovarati s Beogradom – kao da se cjenkamo na tržnici.” Objasnio im je, primjerice, da su Srbi obećali saradnju od slučaja do slučaja, u zamjenu za istragu o zločinima Albanaca na
Kosovu ili za ponovno otvaranje istrage o bombardiranju NATO­a.

“Međunarodna  zajednica ne smije pasti na blef srbijanskog vodstva”, upozorio je Joris, inače Milošević neće nikad biti izručen Hagu, niti će mu se moći suditi, Mladić će, umjesto da bude izručen, i dalje primati plaću od jugoslavenske vojske, Karadžić će i dalje biti na slobodi, a Tribunal će se pretvoriti u farsu. “Svi pozitivni pomaci – takvi kakvi jesu – učinjeni su zahvaljujući tomu što je postavljen rok do 31. Marta”, rekao im je Joris. “Bez snažnog i neprekidnog pritiska izvana saradnja vlade Savezne Republike Jugoslavije s Tribunalom odvijat će se puževim korakom.”

Đinđić se na kraju pomirio s Miloševićevim zahtjevom o neizručenju Hagu

U utorak 29. marta bila sam u Makedoniji, završavajući još jedno u nizu četverodnevnih  putovanja Balkanom. Đinđić me nazvao mobitelom i rekao mi da šalje svog glavnog savjetnika, Vladimira Popovića, koga su svi znali pod nadimkom “Beba”, te da mi on nosi važnu poruku. Popović je stigao u hotel Alexander Palace u Skopju u ranim večernjim satima. Poruka je bila kratka i nadasve osjetljiva. Istraga o Miloševiću zbog korupcije i zloporabe moći otpočela je prije samo nekoliko sedmica, a istražni sudac već je zaključio da postoji dovoljno dokaza protiv njega i naredio da bude saslušan. “Milošević se nije odazvao sučevu pozivu”, rekao mi je Popović. “Bit će uhićen... sutra započinjemo operaciju uhićenja.” Otputovao je odmah nakon toga. Nije stigao ni večerati. Nije popio ni kafu. Čak nije stigao ni zapaliti cigaretu.
“Napokon”, pomislila sam.

Sljedećeg dana, u četvrtak 30. marta u kasnim popodnevnim satima, srbijanski policajci okružili su Miloševićevu vilu na Dedinju koju su i danju i noću čuvali pripadnici njegove osobne straže. Izbila je pucnjava koja je ubrzo utihnula. Nastalo je neodlučno stanje. Đinđić mi je poslije rekao da je Koštunica bio unaprijed obaviješten o operaciji uhićenja, ali da je unatoč tomu odlučio otputovati na sastanak na vrhu u Ženevi gdje ga je Jacques Chirac upitao sprema li se uhićenje Miloševića, na što mu je ovaj odgovorio niječno. Vrativši se u Beograd u subotu navečer, Koštunica je uzalud pokušavao posredovati, da bi naposljetku pristao na uhićenje u zamjenu za sporazum koji je predviđao Miloševićevo neizručenje Hagu.

Isti uvjet postavio je i Milošević prije nego što je u ranu zoru 1. aprila 2001. uhićen. U 4:45 ujutro Milošević je u pratnji pripadnika srbijanske specijalne policije ušao na vrata Centralnog zatvora u Beogradu. Đinđić se na kraju pomirio s Miloševićevim zahtjevom o neizručenju Hagu. Đinđić me, međutim, ubrzo uvjerio da taj sporazum, koji se pokazao tako korisnim za okončanje neodlučnog stanja, neće nimalo utjecati na kasnije događaje. Prevara je upravo  počinjala. Milošević je bio zatvoren u zatvorskoj ćeliji. Đinđić je ispunio obećanje da će  ga smjestiti iza rešetaka. Građani Srbije pozitivno su reagirali na uhićenje Miloševića. U znak podrške bivšem predsjedniku države demonstrirala je tek nekolicina najzadrtijih Miloševićevih pristaša. Činilo se da je stanovništvo, u cjelini gledano, doživjelo olakšanje. Miloševićevo uhićenje uvjerilo je Amerikance i Europljane da sljedeća faza – njegovo prebacivanje u Hag – neće destabilizirati zemlju. Unatoč tomu Koštunica i njegov tabor nisu propustili ni jednu priliku da me optuže kako ugrožavam “demokratske procese” u Srbiji.

                                                                                                    ***

Miloševićevo prebacivanje u Hag nije se pokazalo nimalo jednostavnijim od njegova uhićenja. Bojali smo se da će međunarodna podrška Tribunalu, nakon što je Milošević dospio iza rešetaka, oslabiti. Sjedinjene Države nagradile su Beograd za uhićenje, no saradnja Koštunice i velikog broja beogradskih političara napredovala je vrlo sporo. Politička situacija u Srbiji bila je nestabilna. Crna Gora nastojala se domoći neovisnosti. Snage vjerne Miloševiću ostale su i dalje u policiji, vojsci i beogradskom podzemlju. Niko nije mogao znati koliko će dugo srbijanske vlasti moći zadržati Miloševića u pritvoru, ni hoće li mu suditi. Bojala sam se da bi taj proces mogao potrajati i dvije godine. A Tribunal nije mogao čekati toliko dugo.

Šef Tajništva Tribunala, Hans Holthuis, otputovao je u Beograd da tamošnjim vlastima uruči optužnicu i ostalu dokumentaciju protiv Miloševića i izvrši na njih pritisak da ga izruče Hagu. Njegova nastojanja nisu urodila nikakvim plodovima. Milošević je odbio primiti dokumente i otići u pritvor Haškog suda. Zaključili smo da međunarodna zajednica mora postaviti novi rok kako bi prisilila Beograd da ga izruči. U isto vrijeme požurivala sam osoblje svog ureda da što prije dovrši optužnicu koja se odnosila na Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu, naglasivši im da mora biti gotova prije Miloševićeva prebacivanja u Hag. Upozorila sam ih da će on biti prebačen u Hag prije kraja godine – premda se više ne sjećam zašto sam spomenula taj rok – i rekla im da optužnice moraju sastaviti do kraja septembra 2001. Bilo je to u aprilu. Pred sobom smo imali još pet mjeseci.

Tribunal je otvorio svoj novi ured u Beogradu u uskoj pokrajinskoj ulici, nasuprot rezidenciji šefa Generalštaba generala Pavkovića, jednoga od naših ključnih osumnjičenika. Naši istražitelji napokon su mogli početi istragu na terenu. Međutim, Koštuničini pristaše i desno krilo jugoslavenske Savezne skupštine poduzimali su sve da odgode usvajanje predloženog zakona o saradnji i tako onemoguće prebacivanje bjegunaca u Hag, kao i pristup arhivima i ključnim dokumentima, uključujući i zapisnike i transkripte vladinih tijela čije je i samo postojanje bila tajna. A onda su, na sreću, Sjedinjene Države obznanile da neće sudjelovati na donatorskoj konferenciji u junu, sve dok beograd ne počne sarađivati sa Tribunalom. Bila je to velikim dijelom zasluga Colina Powella; odluka SAD-a da ne sudjeluje na donatorskoj konferenciji omogućila nam je da se okrenemo zemljama Eurospke unije i da od njih zatražimo dodatni pritisak na Beograd.

Le Monde je 20. maja 2001. godine objavio moj intervju u kojem sam zatražila da Srbija smjesta izruči Miloševića i ostale optuženike, te da međunarodna zajednica – čitaj: Francuska, jer sam intervju dala Le Mondu – dodatno pritisne Beograd i prisili ga da to učini. Intervju je trebao poslužiti kao uvod u moj susret s ministrom vanjskih poslova Hubertom Vedrineom i ministrom odbrane Alainom Richardom sljedećega dana u Quai d’Orsayu u Parizu. Obojica su bili vrlo ljuti. Vedrine, domaćin Koštuničina nastupa pred vođama Eurospke unije, ponašao se pokroviteljski. Inzistirao je da Miloševiću treba suditi u Beogradu pred tamošnjim sudom, i to je javno rekao: “Francuska ima zadatak vratiti Jugoslaviju u zajednicu evropskih nacija, u obitelj europskih nacija. Pri tome Francuska mora zadržati stajalište koje je kudikamo šire i dalekovidnije od stajališta Međunarodnog suda... Ja, kao ministar u francuskoj vladi, imam viziju budućnosti. A vi imate svoje beznačajne zadaće koje ste dužni posvršavati, svoje kratkovidne i ograničene ciljeve.”

Dvojica ministara, s tim što Richara nije bio nimalo uljudniji, ustrajali su u tvrdnji da Europa ne želi nametati rok Beogradu za izručenje Miloševića i za njegovo suđenje pred Tribunalom, jer smatra da bi takav pritisak mogao destabilizirati zemlju. Time su samo ponovili Koštuničine stavove i, poput njega, dizali lažnu uzbunu. To me strahovito razljutilo. Europa je trebala reagirati već početkom 90-ih i pozabaviti se uzrocima nasilja u Jugoslaviji, no propuštajući priliku za prilikom da poduzme konkretnu i odlučnu akciju, omogućila je trijumf izostanka volje.

Uvjetovanje finansijskom pomoći

Sedmicu dana poslije otputovala sam u Washington, gdje sam se trebala sresti s državnim tajnikom Colinom Powellom. Morala sam ga uvjeriti da su Sjedinjene Države dužne i dalje igrati aktivnu ulogu i nastaviti pritiske na Beograd kako bi ga natjerale da udovolji svojim međunarodnim obavezama i počne sarađivati s Tribunalom. Nije bio trenutak za povlačenje. Nije bio trenutak za govore o tome kako ljudima poput Miloševića trebaju suditi lokalni sudovi, jer je svako, uključujući i Koštunicu, znao da Beograd nije sposoban suditi Miloševiću, te da već i samo spomnjanje takve mogućnosti znači prešutno davanje imuniteta Miloševiću. Ne bude li finansijska pomoć Beograda uvjetovana potpunom saradnjom s Tribunalom, srpski nacionalisti koji opstruiraju njegov rad provodit će i dalje strategiju čekanja i u toj igri pobijediti. Sjedinjene Države morale su nastaviti uvjetovati financijsku pomoć Beogradu saradnjom s Tribunalom.

Državnog tajnika Colina Powela izvjestila sam o Đinđićevim strahovima da bi suđenje Miloševiću u Srbiji za zloporabu moći, političke atentate i korupciju moglo potrajati čak dvije ili tri godine. Rekla sam mu da će Tribunal do septembra imati spremljene tri optužnice te da ću zatražiti njihovo spajanje. Nakon što se Miloševiću u Hagu dokaže krivnja i nakon što bude osuđen, Tribunal će ga drage volje vratiti u Srbiju da mu ondje sude i za ostale zločine.

U isto vrijeme, kad i ja u Washington je doputovao i predsjednik Koštunica, očito nastojeći kupiti vrijeme i lobirati za suđenje Miloševiću u Beogradu. Prema izvještaju koji smo primili, tokom sastanka u institutu Cato neokonzervativci su rekli Koštunici da će se Bushova administracija na kraju riješiti Tribunala za bivšu Jugoslaviju, jer ga smatra trojanskim konjem međunarodne pravde. Možda je, upravo, takvo mišljenje o Tribunalu i njegovu radu bilo razlogom što se šefu CIA-e Georgeu Tenetu nije svidjela moja iskrenost tokom tog putovanja. Ipak, bilo je sasvim jasno da njegov utjecaj nije moguće uspoređivati s Powellovim. Na sastanku s državnim tajnikom rekla sam mu: “Neobično je važno da Beograd javno obznani vrijeme Miloševićeva prebacivanja u Hag, jer o tome ne može biti nikakve rasprave. To je njegova zakonska obaveza. Kad sutra budete razgovarali s Koštunicom, zatražite od njega da vam kaže tačan datum. Prebacivanje Miloševića u Hag je pokusni slučaj koji će stvoriti pravni presedan.”

Powell nije oklijevao s odgovorom. “Nastavit ćemo s pritiskom”, uvjeravao me. “Nećemo biti zadovoljni, niti će Kongres biti zadovoljan, sve dok ne počnu sarađivati.” Powell me podsjetio da su Sjedinjene Države u martu uvjetovale službenu potvrdu o slanju pomoći Saveznoj Republici Jugoslaviji saradnjom s Tribunalom. “Nismo vidjeli mnogo od te saradnje nakon 1. Aprila”, dodao je, “i nismo zadovoljni napretkom”. Ne znam tačno koje je riječi sadržavala poruka vlade Sjedinjenih Država Vojislavu Koštunici. Pouzdano, međutim, znam da je poruka koju je primio bila jasna i prijeteća: nebude li Beograd sarađivao s Tribunalom, neće više dobivati međunarodnu finansijsku pomoć.

Ja sam preskup za vas!

Na sastanku s državnim tajnikom Powellom i drugim dužnosnicima američke vlade, uključujući Georgea Teneta, Paula Wolfowitza u Pentagonu i Bushovu savjetnicu za nacionalnu sigurnost, Condoleezzu Rice, zamolila sam ih za koordiniranu podršku našim naporima u progonu i uhićenju haških bjegunaca. Prije odlaska iz Washingtona o tome sam razgovarala s čovjekom kojega sam htjela vidjeti i na čelu naših zajedničkih napora, bivšim zapovjednikom Združenog stožera NATO-a za Europu, generalom Wesleyem Clarkom, koji je sada bio običan građanin. Znala sam da sam se zaletjela. No, znala sam, također, da je general Clark, unatoče teškoćama u saradnji NATO-a u vezi s bombardiranjem 1999, duboko privržen Tribunalu i da je to čovjek koji uživa u skakanju u vodu s mostova, hotelskh balkona i s drugih visokih mjesta, te da nebi bilo nikakvo čudo kad bi prihvatio krajnje nezahvalan i donkihotovski zadatak koji sam imala na umu. Nikad se ne zna.

General Clark je tokom našeg razgovora u Washingtonu otklonio moju ponudu da dođe i otpočne hajku na Karadžića i Mladića, baš kao što je to učinio i de Caprio: “Volio bih da mogu”, nasmiješio se Clark. “No, ja sam preskup za vas.” Sigurna sam da je Clark već tada razmišljao o utrci za položaj predsjednika 2004. Ipak pristao je svjedočiti protiv Miloševića i svoju riječ je održao. Upozorio me da su u vrijeme kad je on zapovjedao NATO-ovim snagama za Europu Karadžića i Mladića čuvali ruski agenti. “Rusi ne žele da uspijete. Oni su na strani srpskih nacionalista. Igraju prljavu igru. Čitaju svu vašu poštu i prisluškuju sve vaše telefonske razgovore.”

“Niste zadovoljni Evropskom unijom”, ustvrdio je Annan. “Niste zadovoljni glavnim tajnikom. Ali ne možemo svi mi biti u krivu... Ne možete državama članicama Eurospke unije govoriti da obustave saradnju s Jugoslavijom. Takvo je uvjetovanje zadiranje u politiku. To je politika.”

Zajedno s nama u prostoriji je sjedio i Hans Corell, podtajnik Ujedinjenih naroda za pravna pitanja. Spomenuo je da u “izvjesnim krugovima” – u tom trenutku sjetila sam se da je Koštunica kratko vrijeme prije toga putovao zemljama u susjedstvu – vlada mišljenje da je Tribunal za bivšu Jugoslaviju politiliziran, te da će glavnom tajniku, nastave li njegovi dužnosnici i dalje iznositi političke primjedbe koje nisu u skladu s njihovim ovlastima, biti teško braniti Tribunal od takvih optužbi. “Ne možete biti uvjerljivi kao tužiteljica. Nemojte potkopavati svoj položaj.”

Annan je nastavio: “Kontaktiram sa svim zemljama članicama i one mi neprekidno iznose pritužbe protiv vas.”

Na trenutak sam pomislila: “Obaveza država da sarađuju s Tribunalom ima snagu zakona koja proistječe iz rezolucija Vijeća sigurnosti, koja je već u evidenciji; osim toga, rečeno mi je da ću u svojoj službi Vijeća sigurnosti biti potpuno samostalna”. Rekla sam mu da je moje angažiranje u transparentnoj raspravi o neispunjavanju obaveza Jugoslavije u saradnji s Tribunalom jedna od povlastica zajamčenih neovisnošću moga položaja. Sve što sam činila, činila sam u skladu sa svojim ovlastima. Pritisak što ga pojedine zemlje vrše jedini je način da se Savezna Republika Jugoslavija i ostale zemlje sljednice bivše Jugoslavije prisile da sarađuju s Tribunalom. Kako bih drukčije mogla ostvariti ciljeve Tribunala ako se moram uzdržavati od pozivanja relevantnih vlada da izvrše finansijski i diplomatski pritisak na tu zemlju? Kad to ne bih činila, Milošević bi po svoj prilici ostao u Srbiji i umro kao slobodan čovjek, a Tribunal bi bio varka. Kritike s kojima sam se suočavala stavile su mi jasno do znanja razloge zbog kojih su Ujedinjeni narodi, odbijajući da iskoriste autoritet i politički uticaj kojim su raspolagali, upali u tako velike probleme u Srebrenici i na tolikim drugim mjestima.

(U sljedećem nastavku: Prebacivanje Miloševića u Haag (preko Bosne))