Ovaj Mundijal je najbrži u povijesti, čudesne stvari se događaju iz minuta u minut, i čovjeku pomalo bude žao što nije tamo, na licu mjesta, da osjeti čari tog velikog takmičenja. Ali, postoje i druga zadovoljstva. Kada s kauča gledate plazmu na kojoj Švedska u odličnoj utakmici razbija Mexico u Jekaterineburgu, a drugim okom na lap-topu gledate utakmicu iz Kazana, Njemačku i Južnu Koreju. U tom slučaju vam ne pomaže ni znanja iz dramaturgije. Jer, ko osim života samog može ispisati scenario u kojem Švedska prolazi dalje, a navijači Mexica više gledaju na mobitele šta se događa u Kazanu, nego “svoju” utakmicu!?
Čemu nas uči historija? Ničemu, ako ćemo se podsjetiti Stingove pjesme History will teach us nothing, čiji stihovi, u vrlo slobodnom prepjevu, kažu: ako je bog mrtav, a glumac igra svoju rolu/njegove riječi straha naći će mjesto u srcu, u bolu/bez razumna glasa vlastito prokletstvo je svake vjere/bez slobodne prošlosti sve je gore, na svijetu neće biti mjere.
Ti stihovi zvuče aktuelnije nego ikada, a objavljeni su još 1987. godine nakon što je Njemačka u Mexicu izgubila finale Svjetskog prvenstva od Argentine. Od Diega Maradone, jednog, jedinog i neponovljivog. Koji se “razoren” pojavio u VIP-u stadiona, ispod transparenta na kojem su tri lika: papa Franjo, Lionel Messi, i naravno – on sam. Sveto trojstvo u Argentini izgleda tako. Natpis “bog i papa s nama” to samo ovjerava.
Najbrži Mundijal u povijesti
E, sad, šta je današnja reprezentacija Argentine? Teško je reći. Umorna, nesportskom ponašanju, guranju, pljuvanju i gaženju po nogama poslije sudijskog zvižduka sklona ekipa, koju na terenu i van njega predvodi umorni genije!? Messi je, kako javljaju kolege, a vidjeli smo to i u snimku, odredio ko će igrati, u poluvremenu protiv Nigerije, sam je održao slovo, i ne bi bilo nikakvo čudo da i protiv Francuske u osmini finala izdiktira sastav prema svojim željama. On, očigledno, ima pravo na to, a istinu i o Francuzima i o Argentincima vidjećemo odmah. Ovaj Mundijal je najbrži u povijesti, čudesne stvari se događaju iz minuta u minut, i čovjeku pomalo bude žao što nije tamo, na licu mjesta, da osjeti čari tog velikog takmičenja.
Ali, postoje i druga zadovoljstva. Kada s kauča gledate plazmu na kojoj Švedska u odličnoj utakmici razbija Mexico u Jekaterineburgu, a drugim okom na lap-topu gledate utakmicu iz Kazana, Njemačku i Južnu Koreju. U tom slučaju vam ne pomaže ni znanja iz dramaturgije. Jer, ko osim života samog može ispisati scenario u kojem Švedska prolazi dalje, a navijači Mexica više gledaju na mobitele šta se događa u Kazanu, nego “svoju” utakmicu!?
Na kraju je ispalo da je Njemačka, nakon 80 godina, ispala u prvom krugu – tako je bilo 1938. u Francuskoj, gdje je reprezentacija s kukastim križem na dresovima ispala od Švajcarske nakon penala. Direktni krivac za prvi gol Južne Koreje bio je heroj iz prošle utakmice sa Švedskom, Toni Kroos. Izgledalo je da se najveće čudo već dogodilo nedolaskom Italije, ali ovo je, zaista, bilo previše.
Adleri, bez krila, bez ideje, prazni. Kad bi se ta utakmica pogledala bez predzanja, da uletite pred TV i ne znate ko su crveni a ko zeleni na terenu, nikada ne bi pomislili da igra aktualni svjetski prvak, protiv ekipe iz Azije. Čak i kad ste najveći poštovalac elfa, poput onoga što ovo piše. Jer, da se nešto razumijemo. Da biste znali šta se događa u evropskom fudbalu, pod određenim uvjetima, ne morate pratiti ni engleski Premiership ni španjolsku Primeru. Većinu odgovora do sada moglo vam je pružiti poznavanje toga šta se događa u Bundesligi i Seriji A. U njemačkom i italijanskom prvenstvu. Ali, to više nije tako.
Orao pao
Jer, život određenih historijskih odluka, znači prihvatanje njihovih i dobrih i loših strana. Oni koje, recimo, nervira što komentator BHT-a učešća Jugoslavije na Svjetskim prvenstvima uredno pripisuje Srbiji, mogli su u odlučujućoj utakmici protiv Brazila vidjeti da su “orlovi” naslijedili baš sve bolesti jugoslovenskog fudbala. Nešto individualnog talenta, igrači evropskog srednjeg razreda, nedozvoljivo spori za današnji fudbal, favoriziranje moguće zvijezde koja ima neki potencijal, ali veliki još uvijek ni izbliza nije – riječ je, naravno, o Sergej Milinković – Saviću – i potpuni haos na relaciji savez-selektor-igrači-menadžeri-mediji.
Ništa se bolje nije ni moglo napraviti. I zato boli ona replika iz Balkanskog špijuna: “orao pao”. Ali, najviše boli orao Xherdana Saqirija. Ali, to nije samo jedan potez, i Srbija nije ispala samo zbog toga. To je razlika u mentalitetu. Jer, njemački orao će se, i pored historijskog pada – podići. Čim shvate da je ono što igra fudbal, izvorni talenat. Čega u Srbiji ima, ali skoro da nema ničeg drugog. Fudbalski, ta je ekipa metastazirana Jugoslavija.
Realna slika o sebi je jedan od stubova uspjeha. A Balkancima, čak i kad su “najveći” to, nekako, uvijek teško polazi za rukom. Niko od nas “poznavalaca” nije bio u pravu kad smo “drukali” da se Švedska nakon odlaska Zlatana Ibrahimovića nikada neće oporaviti, i da dugo neće imati šta pokazati na velikoj sceni. Ispalo je upravo suprotno. Malo ko je očekivao Švedsku u osmini finala, a ispalo je da njihov prolaz u baražu protiv Italije nije nimalo slučajan.
Njihov selektor Janne Andersson nije se ni pomakao kad su deklasirali Mexico, i evo ih već 3. jula, protiv Švicarske na vratima četvrtfinala. Da li bi im Zlatan, superstar na Zapadnoj obali “valjao”? Uvijek. Ali, sve što je bilo potrebno jeste da velikan podigne slušalicu i kaže selektoru da želi da ide. Umor, sujeta ili nešto treće presudilo je da Ibra, Lav iz Malmea ne pritisne malu zelenu slušalicu i zato ga posljednji Mundijal na kojem je mogao igrati nije vidio. Šta drugo reći nego – banalno. U današnjem fudbalu, kao i u današnjem svijetu, uostalom, nema nezamjenjivih.
Oni koji razmišljaju o toj igri, a malo su ciničniji, reći će da upravo to problem i ovog Prvenstva, i modernog fudbala uopće.
Ali, to je već neka druga priča.
Za koju će, možda nekada, biti vremena. Kad to, jednom, bude historija.
