Pitanje izbora u Predsjedništvo BiH jeste, možda, i najvažniji dio izborne priča, što potvrđuje i to da su sve trenutno najjače stranke u BiH dale svoje kandidate za predstojeću oktobarsku izbornu utakmicu. Eventualni ulazak Dodika i Čovića prikazuje se kao najveća opasnost za BiH, jer će to, navodno, pokrenuti njen raspad, što je, u stvari, ponajbolja izborna kampanja za Dodika i Čovića, pogotovo ako ta priča dolazi iz Sarajeva. U bošnjačkom korpusu, sudeći po medijskim izvještajima, zasad su najzanimljivija dva kandidata – SDA i SDP-a. Šefik Džaferović je, čak i na iznenađenje mnogih, zaustavio priče o nejedinstvu SDA, i na predstojećim izborima, kad su mnogi upućeni ocjenjivali da SDA ide najslabija (odlasci članova, koji idu na izbore kao nezavisni kandidati i oni koji su formirali nove političke partije), SDA se vratila na scenu s kandidatom za Predsjedništvo BiH koji će biti ravnopravan u toj utrci. S druge strane, SDP, odnosno Denis Bećirović, odlučio se za sporazume podrške sa pojedincima i strankama koji ne baštine ni S od socijaldemokratije. Čeka se kandidatura iz SBB-a. Iako se očekuje da SBB kandidira svog predsjednika, Fahrudina Radončića, pominje se i mogućnost nekog drugog, kao i da SBB neće uopće ići na izbore s kandidatom za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, što bi ozbiljno poljuljalo njihovo glasačko tijelo i dovelo u pitanje i uspjeh SBB, ali i Radončićevog kredibiliteta kao lidera, jer bi se to moglo protumačiti i kao strah od izborne utrke.
Najavljuje Milorad Dodik do kraja vijeka jedinstvenu srpsku državu i svoju pobjedu za izbor srpskog člana Predsjedništva BiH. Svoju pobjedu najavljuje i Dragan Čović, uz poruke (bezbroj puta ponovljene) da Hrvati moraju imati “legitimnog predstavnika” koji će zaštiti njihove interese. Paraleno s tim pojavljuju se tvrdnje o tome kako će ulazak Dodika i Čovića u Predsjedništvo BiH pokrenuti raspad Bosne i Hercegovine, što je i ponajbolja izborna kampanja za Dodika i Čovića, pogotovo ako priča dolazi iz Sarajeva. Potvrđuju to i poruke Dragana Čovića, kao lidera HDZ-a, i Ilije Cvitanovića, predsjednika HDZ-a 1990, koji u tim poruka biračima, očito, kao najjači argument koriste poziv na jedinstvo, odnosno da ne dozvole – Sarajevu da im nametne “svog kandidata”. Zanimljivo, iako će se, očito, predizborna trka unutar hrvatskog korpusa voditi između Čovića i Diane Zelenike, i lider HDZ-a BiH i lider HDZ-a 1990, svojim biračima i dalje šalju poruke kako ne smiju dozvoliti da im političko Sarajevo bira lidera, a upravo oni, sa svoja dva kandidata, dijele hrvatsko glasačko tijelo na koje apeliraju.
Blokirali su Ivanić i Čović sve što su mogli U jeku sukoba opozicije i vlasti u RS-u pred prošle opće izbore (kad je Dodik optuživao pojedince, medije i neke nevladine organizacije da ga napadaju i ruše “stranim parama”) Mladen Ivanić je izjavio kako se oni unutar Republike Srpske mogu svađati oko raznih stvari, ali politika svakog srpskog lidera na državnom nivou je ista. I potvrđivao je to tokom protekle četiri godine, djelujući skoro u pravilu sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH – Draganom Čovićem. Blokirali su Ivanić i Čović sve što su mogli.
Ivanić je i pored brojnih protivljenja (nelegalno) izveo i postrojio jedinicu Oružanih snaga BiH 9. januara, pokušavajući se dodovoriti Banja Luci i glasačima u RS-u; opstruirao reviziju, popis stanovništva, pitanje odnosa sa Zagrebom i Beogradom (dok se utrkivao s Dodikom u odlascima u Beograd po savjete i podršku od Aleksandra Vučića), sporazum s Islamskom zajednicom BiH; poticao političke sukobe između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji, ali i razdore na relaciji Sarajevo-Banja Luka, itd, itd. I u čemu je, onda, razlika između Ivanića i Dodika? Šta Dodik može raditi što Ivanić već nije?
Pitanje izbora u Predsjedništvo BiH jeste, možda, i najvažniji dio izborne priča, što potvrđuje i to da su sve trenutno najjače stranke u BiH dale svoje kandidate za predstojeću oktobarsku izbornu utakmicu, iako se još uvijek čekaju zvanične kandidature. Dragan Čović, muljajući oko promjena Izbornog zakona BiH, ali i pričom oko nekog plana B, pokušava osigurati što bolju startnu poziciju za sebe i svoj HDZ, koja je, objektivno, kandidaturom Diane Zelenike, umanjena, jer sad ne samo da ima Željka Komšića za protivkandidata (koji najviše računa na podršku u Sarajevu) nego je dobio šamar iz svoje krovne organizacije – Hrvatskog narodnog sabora. Bit će zanimljivo kako će se u ovom odnosu snaga razvijati situacija u hrvatskom korpusu, pogotovo ako se ima na umu da tzv. generalski lobi, koji jeste veoma uticajan u zapadnoj Hercegovini, i nije baš naklonjen Draganu Čoviću.
U bošnjačkom korpusu, sudeći po medijskim izvještajima, zasad su najzanimljivija dva kandidata – SDA i SDP-a, a čeka se kandidatura iz SBB-a. Iako se očekuje da SBB kandidira svog predsjednika, Fahrudina Radončića, pominje se i mogućnost nekog drugog, kao i da SBB neće uopće ići na izbore s kandidatom za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. No, eventualno povlačenje Radončića (imajući i u vidu koliko je dobio glasova na prošlim općim izborima), ozbiljno bi poljuljalo njegovo glasačko tijelo i dovelo u pitanje i uspjeh SBB-a, ali i Radončićevog kredibiliteta kao lidera, jer bi se to moglo protumačiti i kao strah od izborne utrke.
Smetljište historijeMilorad Dodik je na američkoj crnoj listi i (zasad) uspijeva da izbjegne sankcije. No, njegovo pozicioniranje na crnu listu dovelo je i Srbe u BiH (šire gledano i u Srbiji) u pat poziciju i očigledno je jedna od njegovih završnih političkih avantura kandidiranje za srpskog člana u Predsjedništvu BiH. Da li će uspjeti, ne ovisi o njemu nego o onima koji će glasati za njega i prihvatiti da ih on vodi (ma gdje to bilo). Nažalost, Dodik, pozivajući se na rusku podršku, projicira i neke sukobe. Podsjetimo, u tom kontekstu, na NATO intervencije i podrške u Hrvatskoj (akcija Oluja), BiH (intervencija 1995. godine), ali i u tadašnjoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore (intervencija 1999. godine). Teško da je tada iko mogao i sanjati da će 20 godina kasnije NATO-ovi lovci F-16 patrolirati (štiteći je) iznad samostalne države Crne Gore, ili da će Kosovo biti samostalna država priznata od Amerike, ali i najvažnijih država Evropske unije. A tzv. Republika Srpska Krajina, kao i Hrvatska Republika Herceg-Bosna, biti na smetljištu historije.
SDP ide sa Denisom Bećirovićem kao kandidatom za bošnjačkog člana PBiH, ali i pored bezbroj pokušaja da se ujedine lijevo orjentirane stranke i idu na izbore sa zajedničkim kandidatima, do toga, na žalost, nije došlo, a Bećirović, po svemu sudeći, neće imati podršku ljevice (možda i najžešće kritike izrečene na njegov račun nakon kandidiranja dolaze iz redova ljevice). Ono što iznenađuje je da Bećirović nema ni međunarodnu podršku s obzirom na uvezanost socijal-demokratske internacionale. Nameće se i pitanje zašto se SDP, odnosno Bećirović, odlučio za sporazume podrške sa pojedincima i strankama koji ne baštine ni S od socijaldemokratije? Bećirovićev potpuno nepotrebni zaokret udesno mogao bi ga koštati podrške birača na koje je računao (prije nego što se upustio u egzibicije nakon kandidature, do kojih, očito, nije došlo slučajno, niti preko noći).
S druge strane, SDA, nakon turbuletne unutarnje procedure (praćene čak i aferama) izašala je na kraju s kandidaturom Šefika Džaferovića, smirenog i odmjerenog političara, kako se predstavio u dosadašnjim istupima. Uz to, Džaferović je, na iznenađenje mnogih, uspio potisnuti priče o nejedinstvu SDA. Na predstojećim izborima, kad su mnogi upućeni ocjenjivali da SDA ide najslabija – osipanje članstva, izlazak pojedinaca koji idu na izbore kao nezavisni kandidati i oni koji su formirali nove političke partije – SDA se vratila na scenu s kandidatom za Predsjedništvo BiH koji će biti ravnopravan u toj utrci.
Uloga Zagreba i BeogradaSvakako, ne treba smetnuti s uma da su kandidati za Predsjedništvo BiH i svojevrsni promotori svojih stranaka i da će njihova uspješnost biti i uspješnost njihovih stranaka, ali i obrnuto. Nažalost, u najnezahvalnjoj poziciji su nezavisni kandidati, jer iskustva pokazuju da je bez stranačke strukture i mašinerije, skoro pa nemoguće ostvariti neki značajniji rezultat.
Bitan faktor za izbore u BiH, kao i do sada, bit će politike susjednih država, prvenstveno Hrvatske i Srbije. Stavovi Beograda i Zagreba skoro su nepromjenjeni od devedesetih prema Bosni i Hercegovini (uz izuzetak Stjepana Mesića koji je u vrijeme svog mandata predsjednika zaustavio herceg-bosansku politiku Hrvatske prema BiH) i glavni su generatori političkih opcija koje su, suštinski, protiv BiH. Preko dvojnih državljanstava to je postao i sistem spojenih političkih posuda – političke elite u Srbiji i Hrvatskoj u posebnoj mjeri ovise od svojih filijala u BiH, i izbori u Srbiji i Hrvatskoj se, djelimično, kreiraju i u BiH, i obrnuto.
Ukoliko politički Zagreb i Beograd smatraju da preko predstojećih izbora, odnosno Dodika i Čovića, mogu realizirati svoje (nikad ugašene) velikodržavne aspiracije prema BiH, onda opći izbori u BiH mogu dobiti i dramatičan tok. Zato je sad možda i najpotrebnija podrška EU i NATO-a Bosni i Hercegovini na njenom putu prema zapadnoj demokraciji, ma šta to danas značilo (i dalje je bolje od alternativa koje se nameću u regionu), ali i da pomognu da se u BiH osiguraju fer i zakonski izbori (uz jasne poruke Hrvatskoj i Srbiji).