Odnos prema Drugom i njegovim Drugostima

: Mirza Halilčević

Ljude u javnom prostoru malo šta uznemiruje kao činjenica da jedan muškarac utjelovljuje (ne mora nužno imati homoseksualne odnose) ženske rodne karakteristike, koje su prema simboličkoj društvenoj hijerahiji daleko ispod onoga što mu načelno i “prirodno” uz maskulinitet pripada. Femininitet u takvom muškarcu dodatno se patologizira i racionalizira homofobijom, gdje je puno lakše za objasniti sebi da jedan po difoltu takav muškarac sigurno ima homoseksualne odnose, odnosno da je gej, nego da se osjeća ženstveno, jer, zašto bi jedan muškarac osim ako nije gej, i ako se u njega ne penetrira, htio biti ženstven?
Konformizam nije nužno loš. Iako u vezi s tim ljudi danas radije govore o svojoj univerzalnosti i autentičnosti, a opet uglavnom definirajuće je kroz vlastiti odnos prema većini ili grupi, gdje je teško ne postaviti pitanje autonomije tih vrijednosti. Odnosno, ako se vrijednosti definiraju preko odnosa prema Drugom i njegovim
Drugostima, nije li onda riječ o ovisno uzajamnom odnosu, gdje je za afirmiranje vlastitih vrijednosti uvijek potreban Drugi sa svojim Drugostima, prema kojima se uporedo kontinuirano izražava netrpeljivost.

Šta bi se onda, zapravo, desilo kada bi, hipotetički govoreći, sve načelno loše stvari nestale? Da li bi to značilo sveopću društvenu integraciju etičkih i moralnih standarda, i da li bi se tada moglo reći da je zlo pobijeđeno i da mu je sjeme zatrto? Da li je, ustvari, život u dualizmu najveći konformizam obzirom da omogućava dugoročno projiciranje u Drugoga? Imamo li svi u sebi komponente da budemo nasilnici, fašisti, nacionalisti, homofobi? Šta nas sprječava u razumijevanju ovih fenomena, možda mogućnost da više nećemo imati kontejner za odlaganje nepoželjnih emocija...?

Uz pretpostavljeni obrazac, koji bi u prostom izvornom obliku bio artikulisan kao – Da li si To,  samo da ne bi bio tretiran ili doživljen kao Ono?, pokušat ću govoriti o suprostavljenom rodnom dualizmu koji se bilježi kod homoseksualnih muškaraca, a mahom i heteroseksualnih, dijelom dotičući se simboličkih rodnih vrijednostih koje smatram ujedno i matičnim mjestom ovog suprostavljanja. Uz ambiciozni početak, ovaj tekst ipak će održati fokus na predmetu rodnog animoziteta, što je opet, kako će se kasnije i vidjeti, vrlo aplikativan obrazac za mnoge druge primjere spomenute i na samom početku ovog teksta.

Da li si muškarac samo da ne bi bio tretiran kao žena

Iako kruto izveden, ovaj podnaslov mogao bi se značajno širiti i raslojavati u svom sadržaju uzimajući u obzir sve nivoe doživljavanja roda i rodnih uloga. Neki od takvih primjera svakako bi mogli biti: Da li si maskulin, samo da ne bi bio feminin – što je, moglo bi se reći i ključna premisa za preispitivanje načina rodnog manifesta i njegovih simboličkih vrijednosti. Dalje: da li si snažan i dominantan, samo da ne bi bio ranjiv i uplašen, ili ono što bi se moglo smatrati zanimljivim za nivo tumačenja seksualnih dinamika unutar homoseksualnog domena jeste pitanje – da li si aktivan, samo da ne bi bio pasivan (seksualne uloge i prakse)?

Iako je teško govoriti o seksualnim preferencijama, upravo iz razloga jer se one još uvijek smatraju preferencijama, ili kako bi se to reklo – o ukusima se ne raspravlja, bitno je znati da sve što radimo, posebno kada se bilježi kontinuirano i fiksirano ponavljanje, to govori mnogo više o ličnosti ili kolektivu, nego kako se to često misli o našim ukusima i onome što, navodno, preferiramo.

Ono što može biti zanimljivo u kontekstu roda i rodnih karakteristika jesu upravo partneri koje biramo za emotivne i seksualne kontakte, što je opet, vrlo simptomatično i za sam doživljaj rodnog konformizma. U tom smislu, rodni konformizam bi kod homoseksualnih muškaraca, a opet i kod heteroseksualnih jednako, podrazumijevao opće prihvaćeno “muško” ponašanje, što bi u najširem smislu te riječi obuhvatalo emotivno i mentalno utjelovljenje muške rodne uloge.

Ovdje je riječ o ponašanju koje na ulici neće izazvati nikakve reakcije, problematična dobacivanja ili poglede. Jedno dakle, prilagođavanje, stapanje s prihvaćenom muškom rodnom performativnošću, što je često internalizirani nivo patrijarhata, koji je teško izolovati na ličnom ili političkom nivou. To uglavnom podrazumijeva jednu te istu stvar. S druge strane, tipologija partnera uglavnom potvrđuje našu spremnost konfrontiranju rodnom konformizmu ili eventualno nespremnost i načine nošenja s tim, o čemu će svakako biti govora i poslije.

Kada brigu o sebi povjerimo maskulinitetu

Maskulinitet jeste jak, koliko god to stereotipno zvučalo. On predstavlja izuzetno snažnu strukturu i skup koordinacija koje imaju za cilj da spriječe konfrontiranje sa emocijama koje mogu izložiti osobu, najčešće muškarce, neugodnim iskustvima. Iako se za pretpostavku može uzeti da se potreba za ovakvom strukturom ukazala još u vremenu primitivnog patrijarhata kada je muškarac predstavljao centralnu zaštitiničku figuru kojoj bi emotivna nestabilnost bila nedopustiva – upravo zbog značaja koji joj je pripisivan, bitno je znati da se situacija u širem kontekstu vremenom značajno mijenjala.

No, iako je i danas patrijarhalno uređenje jednako postojano, istina u malo hibridnijem obliku, ova struktura i dalje ograničava muškarce u njihovom emocionalnom kretanju, te ih zadržava u prostoru rodnog konformizma, koji, zaista djeluje kao val toplog, obmanjujućeg znoja koji grije, a opet ograničava. Neugodna iskustva, koliko god djelovala ugrožavajuće, nužna su za razvoj i praktikovanje emocionalne higijene. Maskulinitet bi u svom proširenom značenju upravo i podrazumijevao blokiranje neželjenih i neprihvatljivih stanja, te njihovo transformisanje u društveno prihvatljive oblike ispoljavanja.

Prema podacima iz istraživanja Svjetske zdravstvene oranizacije iz 2010. godine u Evropi dnevno od nasilja pogine 40 mladih osoba, od čega su najugroženiji muškarci u siromašnim zemljama. Siromaštvo dodatno unazađuje kvalitet života, gdje se usljed nepostojane pravične političke strukture, opet javlja ključni problem osjećaja sigurnosti i potrebe za (samo)zaštitom usljed čega se aktivira ili reaktivira maskulinitet kao odgovor na trenutno stanje. Teško je biti ranjiv i govoriti o emocijama u vremenu sveopće nesigurnosti, posebno ako je to najmanje što ljudi iz tvog okruženja od tebe očekuju. S tim u vezi, patrijarhat nikako nije izolovana, homogena, muška cjelina. Iako se za muškarce može reći da su nositelji patrijarhata, žene ga također internaliziraju, te kreiraju očekivanja u odnosu na to.

Maskulinitet se istina može učiniti kao privremeno rješenje za trenutno preuzimanje životne kontrole, no, isti kao trajni oblik internaliziranog samotretiranja i doživljavanje svijeta oko sebe, jednako blokira i brojne mogućnosti emotivnog povezivanja koji su se pokazali vrlo bitnim, ako ne i ključnim za življenje kvalitetnog, ispunjenog i dugog života. Nije pritom svaki maskulinitet ni nužno loš, no, svako njegovo manifestovanje koje sputava ili bezobzirno tretira druge jeste, što će reći da on u svom izvornom obliku pa i ne postoji, nego kao imenovana platforma za performiranje moći.

U odnosu na to i dalje se razlikuju različita rodna – tjelesna izražavanja, anatomije, neurobiološke i biološke karakteristike. Vodeći se ovom emotivnom računicom, neko će možda jednako pomisliti da u tom slučaju ne postoji ni patrijarhat kao instrument ugnjetavanja ili mizoginija kao izražena netrpeljivost, nego je sve rezultat neintegrisanih simboličkih vrijednosti femininiteta, što je svakako teza koju treba uzeti s rezervom. Femininitet jeste ponio veliki simbolički značaj otcijepljenih, nepoželjnih osjećanja, gdje su ista, uglavnom tretirana kao negativna kontinuirano dovođena i u vezu sa slabošću, ranjivošću, manjkom hrabrosti i zdravih granica, nedostatkom dostojanstva i samopoštovanja.

Poslije će i ovaj simbolički diskurs biti učitavan i u femininim muškarcima, gdje će ih se po toj ili po pretpostavljenoj homoseksualnoj osnovi diskreditirati. Iako je ovdje riječ o različitim pojmovima, poput seksualnog identiteta, rodnog i njegovih karakteristika, ono na što se uvijek instinktivno zapravo reaguje jeste femininitet kod muškaraca, odnosno, nestandardizirano rodno ponašanje. To nije kako se uvijek misli homoseksualnost, odnosno, homofobija. Seksualnost nema performativnost, a ni tako izražen simbolički značaj. A ljude u javnom prostoru malo šta uznemiruje kao činjenica da jedan muškarac utjelovljuje (ne mora nužno imati homoseksualne odnose) ženske rodne karakteristike, koje su prema simboličkoj društvenoj hijerahiji daleko ispod onoga što mu načelno i “prirodno” uz maskulinitet pripada. Femininitet u takvom muškarcu dodatno se patologizira i racionalizira homofobijom, gdje je puno lakše za objasniti sebi da jedan po difoltu takav muškarac sigurno ima homoseksualne odnose, odnosno da je gej, nego da se osjeća ženstveno, jer, zašto bi jedan muškarac osim ako nije gej, i ako se u njega ne penetrira, htio biti ženstven?

Patologizacija femininiteta i šta sad homoseksualnost ima s tim

Iako je femininitet patologoziran i otcijepljen, nije isključeno da ga muškarci i dalje ne utjelovljuju, samo, kada to i rade, onda to moraju raditi iz pozicije žene u sebi. U Afganistanu postoji sistem regrutiranja dječaka koji služe za zadovoljavanje odraslih muškaraca. Bacha Bazi ili dječaci koji plešu, kulturni je fenomen u okviru kojeg se namjenski biraju dječaci iz siromašnih porodica kako bi uglavnom u ženskoj odjeći plesali pred grupom muškaraca. Ovaj tretman uključuje i pružanje seksualnih usluga, a namjenski se upravo biraju siromašni dječaci kako bi se lakše mogla održati kontrola nad njima.

Današnji homoseksualni odnosi bilježe prilično sličan obrazac dinamika moći. Na mrežama za spajanje gej muškaraca izražena netrpeljivost prema feminiziranim muškarcima jasno je artikulisana u vidu različitih oznaka. Homoseksualni muškarci jednako vole maskuline muškarce jer im to potvrđuje rodni status, a i kada se dogodi da se nađu sa muškarcem koji utjelovljuje feminini rodni izražaj, u takvim slučajevima jednako se bilježi i patologizacija femininiteta kroz seksualno iskorištavanje, kroz tretman bez dostojanstva i obazrivosti.

Takvo ponašanje može se pretpostavljeno tumačiti i kao oblik tretiranja vlastitog neitegrisanog femininiteta, gdje se zapravo preko instrumentaliziranog seksualnog čina otcijepljene (orig. Splitting) vrijednosti femininiteta učitavaju u drugom, te ih se penetriranjem uništava i oduzima im se vrijednost. Feminizirani muškarci skoro nikada nemaju tu moć da penetriraju u drugog muškarca. No, i kada bi imali, to svejedno ne bi nužno značilo pravedan i obazriv tretman, jer, jedno je imati moć koja obmanjuje, a drugo je znati prepoznati ukazano i izgrađeno povjerenje i u skladu sa tim postupati obazrivo.

U nekim dijelovima svijeta žene su primorane da se oblače kao muškarci da bi obavljale poslove koji im omogućuju da prežive. Te žene istovremeno dovode i svoje živote u pitanje, ali kako većinom nemaju nikoga ko bi preuzeo brigu o porodici, ovaj način života biva jedinim izborom. Sličan fenomen također su primjeri Virdžina, žena koje preuzimaju uloge i status muškaraca u kući i društvu, što najčešće i nije tako svojevoljan čin. Simptomatičnost koja se bilježi u ovakvim slučajevima, a koja je skoro pa obrnuto proporcionalna onome što se dešava kada muškarac integriše femininitet, jeste da žene zaista nailaze na afimiranje, istina, s rezervom, što je zapravo poražavajuće.

Činjenica da neko tek sa statusom i utjelovljenjem maskuliniteta dobija validaciju zapravo je potpuno diskreditirajuća. Iako je ovdje riječ o više graničnim situacijama, pomalo ekstremnim, a opet realnim, ne smijemo izuzimati mjerodavnost ovih fenomena. S druge strane, postoje i mnogo uobičajenije situacije koje dijele sličan obrazac. Pa recimo, kada muškarac kuha, on tom poslu prilazi kao profesionalac, kao neko ko dolazi da obavi posao, izvrši svoju obavezu i da vidi svoje rezultate. Pomalo ekskluzivno. Kako je kuhanje i kuhinja pretpostavljeni ženski prostor, muškarac zna da se u njemu neće zadržati, pa u svojoj slobodi može reći i da mu je kuhanje zapravo i hobi i da to voli raditi. On načelno ne mora da ukazuje takav oblik brige o drugima, no, i kada to radi, radi to po svojoj pretpostavljenoj muškoj ulozi, distancirano, kontrolirano i uglavnom zbog sebe.

Kada muškarac integriše dio femininiteta on postaje emocionalni kontejner. S druge strane, kada ne izlazeći iz svog muškog statusa uđe u ženski prostor, on biva pohvaljen. Muškarac može biti i žena, sve dok ostaje muškarac. Muškarac može biti i ranjiv i osjećajan, ali vrlo su jasne granice u okviru kojih on ostaje osjećajan muškarac koji plijeni pažnju svojim emocijama, a kada postaje žena – slabić. I zapravo, korijen problema nije ni u homoseksualnosti, niti u femininitetu, koliko je problem što je femininitet postao sinonim za slabost i nepoželjnu ranjivost koju svi cijepaju i učitavaju u drugom.

Depatologizacija i vraćanje dostojanstva

Prilično je teško govoriti o maskulinitetu i femininitetu kao o izolovanim i relanim komponentama ljudskog bića. Obje platforme su vrlo društveno konstruisane i opstruisane i kao takve služe svrsi. Njihovo prevazilaženje svakako bi značilo suočavanje sa odgovornošću, suočavanje sa dinamikama moći, i ono najvažnije, značilo bi autonomiju integrisanih vrijednosti i njihovo življenje u zaokruženoj cjelini, bez potrebe za drugošću, uz razumijevanje drugosti.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*