Nemam lijepih riječi, ovo nije topla ljudska priča. Kapitulacijom zla otvoriće se prostor za napredak… Sve manje od toga, gubitak je vremena i snage, preko neophodne da se i dalje trpe udarci zatiranja, laži i licemjerja. Snage koja je potrebna za uzdizanje, preko munare i tornja, pod plavo nebo. Nečija ruka mora posegnuti u mulj i iz njega izvući fragment, poravnati stvari i početi ispočetka, sa nama ili bez nas… Zato je važno da je tu, nanovo sagrađena…
Hladna je bila voda. Skupiš se i samo čučiš na dnu, zaboraviš što si tu. Kliznula je niz kičmu, sišla je pod pazuh, nagonski se skupe ruke dok ih odijelo malo ne ugrije. Došla je u rukavice, uvukla se svukud, ženskog je roda, vrag je to. Baš, baš je bila hladna. Zabio sam ruke u mulj i počeo pipati. U krupnom planu sam savršeno dobro vidio samo sitne čestice taloga sa dna, proletale su ispred stakla maske. Malo svjetla, ni da se prepozna oblik a potom ponovo tama. Čuo se zvuk ronilačkog regulatora, gumena membrana je frfljala svoje dosadne tonove, udahni, izdahni, gurni ruke, opipaj, pusti.
U mraku se mnogo razmišlja, okupa te mir. Sjevne mi kroz glavu nacereno lice, riječi, tako neke gluposti, priče, davne iz rata. O eksplozivima pričaju jasno prikazana i čibava lica mojih vršnjaka, cakle im se oči. Likuju, šutkaju nogom komade šute razbacane po trotoaru i nanovo likuju, sretni. Mržnjom upropašteni životi, a još čestito sa njima nisu ni počeli. Nervira me njihovo prisustvo, makar i u mislima, zbog nečeg sam sretan što sam sam, malo sumnjičav da će i ovo što radim poći naopako, nečim iznenada osujećeno.
Krajem devedeset treće u Banjaluci je srušeno Halil-pašino turbe. Grob admirala turske mornarice, Banjalučanina. Eto čuda, mornar. Nije potopljen ili nestao u oluji niti su ga proboli kopljem na nekom otoku sa gologuzim ljudožderima, već baš minirali. Mašala junaka, mila mati moja. Sramotne li smrti nakon smrti, za mornara, bez vode
Stavio sam kamenih oblutaka u džepove ronilačkog prsluka, da me još oteža. Nešto tamno curi mi iz dlana, pocjepana rukavica otkriva komad kože i u njoj rupu. Fini oblačić krvi mješa se sa muljem, vučem žicu koja me poparala. Idem za njom još metar dole, pritisnuta je kamenom čudnog, pravilnog oblika. Tu si dakle, tebe tražim. Nije to bio neki poseban zaron, rutinski običan, bez dekompresije. Dubina beznačajna, gotovo da je nema.
Krajem devedeset treće u Banjaluci je srušeno Halil-pašino turbe. Grob admirala turske mornarice, Banjalučanina. Eto čuda, mornar. Nije potopljen ili nestao u oluji niti su ga proboli kopljem na nekom otoku sa gologuzim ljudožderima, već baš minirali. Mašala junaka, mila mati moja. Sramotne li smrti nakon smrti, za mornara, bez vode, da joj se prepusti. Idriza Masle, tako se zvala ulica koju je zatrpala šuta kada je eksploziv u komade pretvorio turbe. Bagerom su utovarili šutu i blokove na kamion, spustili se niz ulicu do prvog prilaza Vrbasu ispod ronilačkog kluba, mog. Digli su kipu i materijal sručili u Vrbas. Stvar svršena.
I tako je to stajalo, godinama. Kamen je bio sedreni, lako se mrvio. Kada Vrbas nadođe, odnio bi po malo tih komada u zaborav. Osipao bi se pod nogama i slegao vremenom. Za desetak godina ostalo je samo pedesetak prepoznatljivih blokova, a kako su i odakle, i zašto su došli, potpuno je zaboravljeno. Mislim, nije zaboravljeno, al’ koga briga, to su Turci, šta ima veze. Balije, balijski, balijsko, ko ga jebe. Danas se ulica zove Jesenjinova. Napravio sam terasu ispod kluba. Tvrde ploče iz nekog kamenoloma sa Čemernice utisnute u beton. Ostao mi je kamen sa Halil-pašinog turbeta, nisam znao šta da radim sa njim i ozidao sam zid, dva stepenika koji vode na baštu. To je moj grijeh, sad je kasno. Eno ga tamo i danas, može se stati na njega pa posmatrati Vrbas. Kamenih živaca mrtav admiral gleda na dajaka flotu i kamenim škripi zubima.
Kada Vrbas nadođe, odnio bi po malo tih komada u zaborav. Osipao bi se pod nogama i slegao vremenom. Za desetak godina ostalo je samo pedesetak prepoznatljivih blokova, a kako su i odakle, i zašto su došli, potpuno je zaboravljeno. Mislim, nije zaboravljeno, al’ koga briga, to su Turci, šta ima veze
Prije rata, po svakom završenom razredu osnovne škole Stari me vodio da kupimo knjiga. Svakakvih, o Admunsenu i Kon Tikiju, Nautilusu. Ma svašta, da ferje ne protutnji uprazno. O Crvenom Baronu, pilotu i Baronu Minhauzenu, lažljivcu. Stavili bismo ih na kafanski stol, mirisale su na knjižaru. Ispred Starog malo pivo i kutija meke Opatije. Iza njega, odmah preko ceste munara, na ramenu. Sa drugog, plavo nebo podbada Sahat Kula. Počastio me šampitom i pričom o strašnom Ferhat-paši. O njegovim hanovima i Šeher Banjaluci, o velikoj džamiji. I redovno, kada je on bio mlad, sve je bilo drugačije, nije bilo toliko auta, samo je ona, eto još ista. Da je pamti iz mladosti. Pričao je o njoj kao o Beneševom aperkatu, Mariji Zvijezdi i trapiskom siru, Vrbaskom čamcu, oduševljeno, zarazno, o nečem svom, sad eto i mom, naslijeđenom, što ide uz Grad.
Pričao mi je o Safikadi, Kastelu, pa ponovo o majstorima što su pravili džamiju, pa ih paša zatvorio da više nikada takvu ne naprave. Dosjetili se majstori, napravili krila Dedalova, utekli i pali na Petrićevac, Pavlovac i Rebrovac. Buljio sam, domišljao sebi, sve te slike, oživio ih i doslikavao, kako tada, tako danas i u vijeke, dok potrajem. Majstori sa krilima, čuj to…
Najradije bih preskočio, ali ne mogu, zbog forme, ono kad je pukla džamija u ratu pa smo išli poslije škole da vidimo ruševine. Pukne džamija. Nako, pukne sama od sebe. Stvar svršena. Bio je neki Zgonjanin u mome razredu, radikal, pokazivao člansku kartu. Propucao si je dlan tetejcem pa se malo smirio. Inače je bio jako dobar u bacanju kašikara kroz prozor. Zelenih, one su teže. Crna se ponekad odbije ako se dobro ne zategne, iz ramena. Ne baca svima, samo ustašama i balijama, naravno.
Nekoliko godina kasnije, poslije rata, došli su ljudi u ronilački klub i izložili problem. Islamska vjerska zajednica uputila je molbu da potražimo ostatke džamije bačene u Vrbas. Tako sam se ja našao na rutinskom zaronu, običnom, bez dekompresije
Dok smo hodali oko razvalina džamije, fino mi je i natenane objasnio od koga dobija bombe i kako se planski napreduje u čišćenju terena. Imao je ponašanje odraslog čovjeka, smirenog u razmišljanju i jako inteligentnog. Spremnog na sve. Napomenuo mi je da je on najbrži u ekipi, jer mu sestra radi u policiji i saznaje adrese, pa malo šara. Neke sredi zoljom, neke kalašnjikovom a neke samo bombom. Rekao mi je još da ja ne treba da brinem, jesam ustaša ali sam lojalan i da se moje ponašanje prati ali da za sada ne treba da brinem. Slušajući to, srušena džamija mi se učinila beznačajnom. Potisni, zaključaj i šuti.
Imali smo po petnaestak godina. Eto kako sam zapamtio dan kada je uništena. Zgonjo, care, živi dugo i uspješno. Imaj djecu i čitaj im knjige, bilo kakve.
Nekoliko godina kasnije, poslije rata, došli su ljudi u ronilački klub i izložili problem. Islamska vjerska zajednica uputila je molbu da potražimo ostatke džamije bačene u Vrbas. Tako sam se ja našao na rutinskom zaronu, običnom, bez dekompresije.
Kada čovjek boravi duže na povišenom pritisku, pod vodom, kisik iz zraka koji udiše otapa se u krvi ali azot neće. Da bi se znale pauze i mjesta na kojima krv proključa, potrebno je obrazovanje, dosljednost i poštovanje strogih pravila. Sve van toga je smrt, kapitulacija u postojanju. Dekompresija je pauza u povratku na površinu, davanje vremena uzavreloj krvi da se smiri.
Izronio sam i zatražio sajlu, Stari je stajao pored bagera i samo visoko podignuo ruke stisnutih šaka. Kupio sam komade rukama, prevrtao u mraku, srce mi je tuklo, bio sam sretan kao malo djete. Vezao sam blokove sajlama, vukli su ih bagerom napolje, iz mraka na svjetlo
Povukao sam žicu koja mi je poparala dlan. Psovao sam u regulator. Zapela je za kamen pravilnog oblika. Očistio sam mulj i kada se malo sleglo, bio sam sasvim siguran da smo je pronašli, jasne isklesane ivice na jednoj strani bile su dokaz da je ovo kamen sa džamije. Kopao sam dalje, čitava gomila bila je ispod, zatrpana talogom i smećem.
Izronio sam i zatražio sajlu, Stari je stajao pored bagera i samo visoko podignuo ruke stisnutih šaka. Kupio sam komade rukama, prevrtao u mraku, srce mi je tuklo, bio sam sretan kao malo djete. Vezao sam blokove sajlama, vukli su ih bagerom napolje, iz mraka na svjetlo, odvozili da se njime bave stručnjaci, građevinci, majstori krilati. Radili smo tu danima, dok više nije bilo šta da se izvuče. Bilo je hladno, baš, ali Stari mi je začepio usta, “to ti je pokora za admirala, ćuti”. I zapalio bi mi cigaru. Reda mora biti.
To je moja priča. Moja dekompresija, moj dug. Moj doprinos. Kamen su odvezli iza Incela, slikali, uklapali, slagali fragmente. Neki od njih su ponovo upotrijebljeni u rekonstrukciji džamije.
Nisam je upoznao, nisam je doživio, nema smisla da licemjerno lamentiram nad onim što istinski ne poznajem, ali… samo do onoga dana kada sam je u Vrbasu dodirnuo rukom. Tada me slomilo, konačno dovelo u stvarnu vezu
Bio sam suviše mlad da je prihvatim kao svoju, doživljavao sam je kroz kolektivnu svijest o dobrim stvarima jednog potpuno drugog grada istoga imena. Onda su je srušili, nije je bilo, živjela je u blicu, kratkom sjećanju. Nisam je upoznao, nisam je doživio, nema smisla da licemjerno lamentiram nad onim što istinski ne poznajem, ali… samo do onoga dana kada sam je u Vrbasu dodirnuo rukom. Tada me slomilo, konačno dovelo u stvarnu vezu.
Nemam lijepih riječi, ovo nije topla ljudska priča. Kapitulacijom zla otvoriće se prostor za napredak… Sve manje od toga, gubitak je vremena i snage, preko neophodne da se i dalje trpe udarci zatiranja, laži i licemjerja. Snage koja je potrebna za uzdizanje, preko munare i tornja, pod plavo nebo. Nečija ruka mora posegnuti u mulj i iz njega izvući fragment, poravnati stvari i početi ispočetka, sa nama ili bez nas… Zato je važno da je tu, nanovo sagrađena…
Dobrodošla nazad prva prava Banjalučanko. Merhaba divoto.
Kada prođe gužva oko otvaranja otići ću u knjižaru i kupiću knjigu. O ronjenju. Ne moram je čitati, znam je napamet, al’ neka je na stolu. Imam neki dug, Starom svom, majstoru krilatome. Vratiću ga kada djeci ispričam priču o Ferhadiji. Kako je nije bilo kada sam ja bio mlad a sada je ponovo ima. Za bar jedan kamen u njoj, nadam se da je spašen mojim rukama.