Grad Šanliurfa, osnovan je još za helenskoga doba, zvao se je Edessa, a nalazi se pedesetak kilometara od granice Turske sa Sirijom. Veliki broj izbjeglica tu nalazi spas i utočište, bježeći iz svojih gradova, protjerani iscrpljujućim borbama u još jednom ratu u kojem demokraciju treba uvesti ognjem i mačem, a čemu je jedini cilj sniziti cijenu nafte, ili je ostaviti na istoj razini na burzi. Sve ostalo su, uglavnom priče za analitičare, kojih iz oblasti Bliskog istoka danas ima otprilike kao sommeliera  poznavatelja nogometa. Svi sve znaju o borbama oko Alepa, o Asadovoj kontroli Damaska, opoziciji i o hemijskom oružju.

Uvažavajući takve okolnosti, ali ne samo njih, valja reći da je vrlo hrabro ono što je učinila bosanskohercegovačka rediteljica Aida Begić. Otići u prostor o kojem svi znaju sve, a zapravo svi lupetaju kao Maksim po diviziji, i uraditi film o drami djece sirijskih izbjeglica je zaista – poduhvat. Sama rediteljica je na otvorenju festivala u Antaliji, gdje je film premijerno prikazan kazala da je na terenu gdje je radila u Gaziantepu, Adani ili Šanliurfi – vrlo malo ljudi slušalo.

Ko će slušat’ tuđu muku, reklo bi se, a pogotovo (stranca) tuđina, koji je tu muku došao razviđati. Ono što je trebalo uraditi jeste da se prevaziđe nepovjerenje koje su imali i Bosanci za vrijeme rata. Uvijek postoji skepsa prema nekome ko dolazi “odnekud” i zanima se za “naše” probleme. Pogotovo ako su problemi tako kompleksni kao što je slučaj sa Sirijom, Turskom, Kurdima, i dalje Iranom, ukoliko se vatra demokracije nastavi širiti tim dijelom svijeta. Sama rediteljica je na sarajevskoj premijeri rekla: “Svi ovi ljudi u kinu su prije dvadeset godina bili poput ove djece, sirijskih izbjeglica.” I ta svijest je najjači argument ovog filma.   

Zvijezda ne možeš biti ti

“Ne ostavljaj me” je priča o bolu, o gubitku i o nedaćama izbjegličkog života. O neizvjesnosti, o želji da se digne sa dna, da se osjeti ljubav, da se živi životom koji barem liči na ono što bi bilo dostojno čovjeka. Nakon što film započne dženazom Isine majke, a on putujući kroz koridore i prolazeći kroz špalire na granici završi u siritištu (!?), uz prve svađe i koškanja, pronađe raju. Sada već trio dječaka Isa, Ahmed i Mutaz, markiraju školu (luftaju, što bi mi rekli), prodaju po ulici toaletne maramice i skupljaju novac, koji “štekaju” u rupu u zidu, štedeći svako za svoje snove.

Isa želi otići, Mutaz želi nastupiti u Adani na nekoj vrsti talents showa Zvijezda možeš biti ti, gdje će ga vidjeti majka koja živi u Istanbulu. Imenjak Ahmed želi sresti svoga oca, koji je poginuo u borbi, i viđa ga kao duha. Njegov misteriozni nestanak i potom povratak je, zapravo, dominantna nota atmosfere ovog filma. U njihovom životu ništa nije lako ni jednostavno i skoro da ne postoji mogućnost da oni postanu zvijezde. Film na dirljiv način, iskreno, s ljubavlju i empatijom priča priču o siročadi, o preživljavanju i o krugu u kojem svako svakog potkrada za 50 lira, što je otprilike dvadesetak maraka. Odnosno para s kojom sirotinja na sirijskoj granici pregura i nekoliko dana.

Pošten i dirljiv film s nešto “rupa” u cesti

Iz tog diskursa je Ne ostavljaj me dobar, pošteno urađen i dirljiv film. Tip sa ivice zakona, sitan lopov Karaca zahtijeva dug od Ise, za koji gledatelju baš i nije jasno kako je nastao. Smrt jednog od dječaka iz sirotišta u vodi je, također, jeziva, i dobro urađena scena, kojoj, ipak, fali motivacije. Djevojka koja pjeva na mjestu gdje oni prodaju maramice nije do kraja dorađen lik, i njezina funkcija nije do kraja jasna. Jer, ono što se “kod nas” na Istoku podrazumijeva, zapadnom oku i ne mora značiti i puno. Nama koji, ipak, ovisimo o cikličkoj dramaturgiji značilo bi nešto da saznamo kako je nestao novac koji su dječaci skrivali. Tu, s druge strane su i prednosti: djevojčica Tuka, odlikuju je glasnost i pozamašna statura, preko želje za posjedovanjem dva goluba uči lekcije o ljubavi, trgovini i životu, i to na, zaista duhovit i emocionalno ispunjen način.

Atmosfera u sirotištu je s nekoliko detalja prikazana sasvim uvjerljivo, pravila igre koja nastaju i mijenjaju se ovisno o situacijama ovdje su apsolutno u funkciji priče. U pojedinim se scenama vidi i majstorstvo i raskoš fotografije, i u tehničkom smislu ovaj, s te strane, zahtjevan film skoro da nema mana. Kombinacija videa sa osnovnom slikom filma saobraćajne nesreće u kojoj je pogunuo Isin otac je prilično uvjerljiva, ali rupe na koje nailazi njihov džip na granatama izrovanim putevima oko Alefa, kao da su se malo prenijele u ovaj film, koji drži vašu pažnju, ali vam neke stvari tokom i poslije gledanja ostanu blago nejasne. Na kraju, zašto sve mora biti i objašnjeno!?        

Žene bolje pričaju o boli?

No, unatoč propustima koji su, vjerovatno, nastali u pisanju teksta, odnosno nemogućnosti da se svi odnosi iz njega izvedu u slici, Ne ostavljaj me je dobar film. Treba ga pogledati, jer ostavlja dojam, dugo nakon što napustite salu za projekcije. Ono što je najvažnije da postavlja neka pitanja i otvara pravce razmišljanja: ispada zakonito da se u nekoj zemlji trebaju dogoditi rat ili revolucija da bi se upisala na svjesku filmsku mapu? Da li u posljednje vrijeme ovakve priče, koje počivaju na empatiji bolje pričaju žene nego muškarci?

Jer, nekakav kosmički visak koji mjeri i otkriva kvalitete filmske produkcije se u vremenima prije smaka svijeta, prije google mapsa, i google earthao kretao nekako tako da smo dijelove svijeta otkrivali putem njihovih kinematografija. No, na cijelom tom putu, gotovo nikada se nije našao nijedan sirijski film. Prvi koji je govorio o problemima na tursko-sirijskoj granici prikazan je prošle godine na Sarajevo Film Festivalu, a režirala ga je Reyan Luvi. Još jedan, uvjetno, kazano sirijski film Mr. Gay Siria, također je pohodio Sarajevo, a re žirala ga je Turkinja Ayse Toprak.

Sada, priču o nesigurnom, tužnom i surovom životu sa tursko-sirijske granice priča Bosanka. Aida Begić je napravila dobru stvar, otvorivši vrata svima onima koji ne razmišljaju tako da je njihova, u ovom slučaju “naša” tragedija, jedina i najveća na svijetu. Jedna od najvećih prednosti umjetnosti jeste mogućnost transgresije traume, njezinog postavljanja u novi kontekst. U kojem može doći do novog sagledavanja i eventualnog izlječenja. Zato je Ne ostavljaj me u nekom smislu, zdrav i ljekovit film.

I zato je dobro da ga imamo.