Neovisnost i nepristranost u međunarodnim kaznenim postupcima

: Frederik Harhoff

Čekao sam do donošenja prvostepene presude Šešelju 31. marta 2016. da bih objavio svoje mišljenje. Moguća žalba na presudu bi mogla uticati na oslobađajuću presudu Pretresnog vijeća. Žalim Odluku koja me je diskvalifikovala iz Šešeljevog postupka
1. Uvod
Bezuvjetna nepristrasnost sudaca u građanskim i krivičnim suđenjima je nezamjenjivo obilježje pravosuđa unutar svake zrele jurisdikcije. Nepristrasnost je sine qua none uslov savremenog pravosuđa.

U praksi, biti “nepristrasan” znači da sudija ne smije imati predrasude ili biti pristrasan strankama u postupku ili imati bilo koji drugi interes koji bi mogao uticati na nepristrasnost. Niti on, ili ona, ne smije promicati bilo koji interes koji bi uticao na ishod suđenja, osim poštenog i pravednog odlučivanja o datom problemu. U državama u kojima ovo nije tretirano kao kamen temeljac pravosuđa javnost brzo izgubi vjeru u pravdu i cijeli pravosudni sistem. Ovo vrijedi i za suđenja u domaćim i međunarodnim jurisdikcijama. Sudije bi trebale biti osobe sa visokim moralnim karakterom koje imaju integritet i koje su neovisne i nepristrasne. Stoga, pretpostavlja se da se nepristrasnost ne može lako odbaciti.

Pošto nismo u mogućnosti da zavirimo u umove sudaca, njihovu nepristranost treba odrediti prema njihovom ponašanju i izgledu kako u javnom tako i u privatnom životu. Bez dokaza o interesu ili udruživanju koji bi mogli uticati na nepristrasnost sudije, test koji se najčešće primjenjuje u svrhu ocjenjivanja nepristrasnosti jeste da pojava pristrasnosti nije prihvatljiva pod uslovima koje bi dobro informisan i razuman posmatrač razumno prihvatio posmatrajući akcije sudije. U svjetlu presumpcije nepristrasnosti, “razuman strah od pristrasnosti” mora biti uspostavljen.

2. Pozadina
Sjedeći kao sudac ad litem u 2013. godini na suđenju Vojislavu Šešelju pred MKSJ našao sam se na pogrešnoj strani navoda o pristrasnosti kada je optuženi iznio prijedlog za moju diskvalifikaciju sa klupe nakon što sam poslao privatni  e-mail koji sam pisao svojim prijateljima u Danskoj i koji je procurio u javnost. U toj komunikaciji sam kritikovao Žalbeno vijeće MKSJ-a na osnovu (tada) nedavnih oslobađujćih presuda u okolnostima koje su mi bile iznenađujuće.

Moje pismo nije imalo nikakve veze sa
Šešeljom, niti se posebno odnosilo na Srbe
kao takve (kako je Šešelj tvrdio u svom
zahtijevu); Gotovina, čije sam oslobađanje
također osporio u svom pismu, bio je Hrvat
Prvo, Hrvati Ante Gotovina i Mladen Markač su oslobođeni u većini od strane Žalbenog vijeća na osnovu tehničkog detalja koji se odnosi na zaključak Pretresnog vijeća da su hrvatske granate koje su pale 200 metara dalje od zadatih vojnih meta u Kninu koji su držali Srbi i tri okolna grada, bile rezultat neselektivnog granatiranja. Po mišljenju Žalbenog vijeća, Pretresno vijeće je pogriješilo jer nije pružilo objašnjenje zašto i kako je izabran radijus od 200 metara, u kome se može legitimno granatirati, što je negiralo navodno učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP).

Međutim, Žalbeno vijeće nije pružilo smjernice o tome koliko bi zadate mete trebale biti udaljene i gdje granata može pasti da bi se to granatiranje moglo smatrati zakonitim. Dok je Žalbeno vijeće bilo u pravu kada je naglasilo da udaljenost od 200 metara nema osnova, mi se ipak trebamo zapitati da li je opsežno i teško granatiranje Knina i okolice bilo nesrazmjerno u odnosu na ograničenu prisutnost vojnih ciljeva na tom području i da li to krši Statut? Odnos Žalbenog vijeća prema ovom problemu čini ovo pitanje relevantim za pogođene pojedince i zajednice.

Drugo, srpski general Momčilo Perišić je bio osuđen za pomaganje i podržavanje zločina počinjenih od strane Vojske Republike Srpske (VRS) protiv bosanskih Muslimana u Bosni, tako što je pružao logističku i osobnu pomoć, uključujući inter alia, snadbijevanje oružjem, municijom, gorivom, treningom i tehničkom pomoći, iz Srbije snagama bosanskih Srba koje su koristile ovu pomoć da počine zločine. On je bio osuđen  jer su njegovi postupci imali znatan uticaj na počinjenje zločina; on je znao da su operacije VRS-a uključivale masovne zločine protiv civila ili mogućnost da VRS-a počini zločine i bio je svjestan da su njegovi postupci doprinijeli počinjenju ovih zločina.

Sjedeći kao sudac ad litem u 2013. godini na  suđenju Vojislavu Šešelju pred MKSJ našao sam se na pogrešnoj strani navoda o pristrasnosti kada je optuženi iznio prijedlog za moju diskvalifikaciju sa klupe nakon što sam poslao privatni  e-mail koji sam pisao svojim prijateljima u Danskoj i koji je procurio u javnost
Presuda Pretresnog vijeća je donesena većinom, sa izdvojenim mišljenjem sudije koji je glasao u korist oslobađanja na osnovu manjka dokaza Tužiteljstva koji bi ukazivali na “konkretnu usmjerenost ”. Iznenađujuće je to što se većina u Žalbenom vijeću složila sa ovim sudijom, nakon čega je uključila uvjet “konkretna usmjerenost” koji “uspostavlja krivičnu vezu između pomoći koju je pružao optuženi i zločina glavnog počinitelja”. Kako Tužiteljstvo nije ponudilo nijedan dokaz koji se tiče “konkretne usmjerenosti”, general je bio oslobođen. Međutim, većina u Žalbenom vijeću nije dala jasne smjerice o “konkretnoj usmjerenosti” i šta to tačno podrazumijeva.

Ante Gotovina
Obje oslobađajuće presude su pokrenule žestoku raspravu unutar Tribunala i među mnogim akademicima i stručnjacima. O presudama se, također, govorilo i u međunarodnoj štampi. Ja sam, također, bio zapanjen onime što sam vidio u sudskoj praksi Tribunala. Nisam mogao shvatiti zašto bi Žalbeno vijeće promijenilo svoju praksu tako značajno u tako kasnoj životnoj fazi Tribunala. Jedini koji bi imali interes u ovoj promjeni, po mom mišljenju, vojni su establišmenti u državama koje su uključene u oružane sukobe u drugim dijelovima svijeta, poput SAD-a i Izraela i također bih trebao dodao Rusiju, Francusku, Veliku Britaniju i ostale.

S vojnog aspekta interes bi mogao biti u tome da se za buduće naraštaje osigura to da Tribunal ostavi nasljeđe po kojem se superiorni vojni časnici mogu držati odgovornim za zločine koje su počinili drugi ako su nekako bili direktno uključeni u počinjenje zločina, na primjer prema standardima novog uslova: “konkretna usmjerenost”, ili da su imali jasne i uspostavljene smjernice koliko daleko bi granate trebale pasti od zadate (zakonite) mete bez toga da se napad ne okarakteriše kao nezakonito granatiranje.

Svaki takav interes vojnih establišmenata bi možda bio razuman kao pokušaj da se smanji rizik od međunarodnog procesuiranja viših zapovijednika, ali, po mom mišljenju, to je vrlo teško opravdati. Zapovijednici bi trebali biti oprezni u pokušajima sprečavanja počinjenja zločina od strane njihovih podčinjenih ili u provjeravanju počinilaca kroz krivične istrage odmah nakon što prime informaciju o tome da su zločini počinjeni.

Ako je zaista “konkretna usmjerenost” bio uslov za krivičnu odgovornost pomaganja u zločinu, pretpostavka u mojoj osobnoj e-mail komunikaciji je bila ta da će biti teško osuditi zapovijednike pod ovim uvjetima.

3. Moji pogledi
U mjeri u kojoj je predsjednik MSKJ-a, u to vrijeme sudija Theodor Meron, koji je sada predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične tribunale (MICT), potencirao oslobođanje unutar Žalbenog vijeća kojim je presjedao, pitanje je bilo da li je on bio pod uticajem na jedan ili drugi način od strane vojnih uspostava. Ovaj problem sam potencirao u svojoj osobnoj komunikaciji zato što je predstavljao moralnu dilemu za mene: mogao sam imati poteškoće pri nastavljanju obnašanja pozicije suca u Tribunalu koji se na takav način izložio vanjskom uticaju, koliko god on bio neznatan. To je bila frustrirajuća tema koja je stvorila probleme u komunikaciji sa mojim prijateljima kod kuće. Ne vjerujem da je dobro informisani promatrač to mogao propustiti čitajući moj tekst.

Predsjedavajući Vijeća, koji je trebao razmotriti moju
diskvalifikaciju, bio je isti sudija koji je prvobitno
 imao suprotno mišljenje na suđenju protiv generala
Perišića, a na čiji su suprostavljeni argumenti uveliko
uticali na to da Žalbeno vijeće donese osloboađajuću
presudu. Drugim riječima, taj sudija je očito imao lični
interes u opovrgavanju moje kritike upućene
Žalbenom vijeću, a koja se ticala oslobađajuće presude Perišiću
Živeći u inostranstvu mnogo godina, u Kanadi, Africi i Haagu, ušlo mi je u naviku da pišem pisma, jednom ili dva puta godišnje, svojoj porodici i prijateljima kući sa kojima dijelim iskustva i neka svoja osobna mišljenja. E-mail koji je procurio u javnost je bio ta vrsta komunikacije. To pismo je po svojoj prirodi jasno bilo privatno i povjerljivo.

Do danas ne znam kako i ko poslao tu komunikaciju danskom tabloidu, veoma kratko nakon što sam je poslao. Nisam ni pomislio da bi neko od mojih prijatelja poslao pismo štampi jer bi oni odmah shvatili da je pismo povjerljivo. Gledajući unazad, bio bih šokiran da je bilo ko od mojih prijatelja pokazao manjak pristojnosti i poslao pismo u tabloid koji bi se bavio bilo kakvim skandalom da bi imao veću čitanost, što je, na kraju krajeva i učinio, radije nego potencirao na važniju diskusiju koja se tiče mogućeg vanjskog uticaja na Tribunal.

Priznajem da nije bilo pametno da kao sudac iznosim tako otvoreno svoju zabrinutost u privatnom pismu koje je bilo upućeno na 56 adresa članova moje porodice i prijatelja, ali moja savjest je u to vrijeme bila razorena. Također je bilo naivno to što nisam shvatao rizik curenja, a moja komunikacija nije trebala postati javna. Ipak, odluka Komisije da me razriješi dužnosti je bila, po mom mišljenju, pogrešna.

4. Procedura
Prema Pravilniku o postupku i dokazima MKSJ-a, predsjedavajući sudskog vijeća čiji je član sudija u pitanju, mora da se posavjetuje sa tim sudijom, a zatim da podnese izvještaj predsjedniku koji nakon izvještaja predsjedavajućeg sudije imenuje Vijeće u kojem su tri suca. Predsjednik Meron je odmah izuzeo sam sebe i proslijedio problem potpredsjedniku koji je odmah imenovao Vijeće od tri suca koji su se pozabavili problemom. Ja sam predao memorandum sa objašnjenjem i interpretacijom sadržaja moje osobne komunikacije predsjedavajućem sudiji u slučaju Šešelj, koji je nakon toga predao svoj vlasititi izvještaj, zajedno sa mojim memorandumom potpredsjedniku. Oba dokumenta su nakon toga proslijeđena Vijeću, koje je donijelo odluku o diskvalifkaciji 28. augusta 2013. godine; većina je odlučila da me treba diskvalifikovati iz sudskih postupaka.

5. Odluka
U svojoj Odluci Vijeće je odlučilo da ne prizna i ne razmotri izvještaj predsjedavajućeg sudije kao i moj memorandum, tvrdeći da Vijeće nema obavezu da uzme naša mišljenja u obzir pošto mi nismo bili direktno uključeni u sudski postupak. Stoga je Odluka donesena isključivo na osnovu zahtijeva odbrane, reakcije Tužiteljstva i neoficijalnog prevoda moje osobne komunikacije bez uzimanja u obzir mog mišljenja. Čak i da nisam bio uključen u suđenje Šešelju, Odluka da me se diskvalifikuje iz tog slučaja se jasno ticala suđenja, što se direktno odrazilo na moju ulogu sudije. Po svim standardima pravednosti, trebao sam imati pravo da se moja mišljenja uzmu obzir od strane Vijeća.

Drugo, predsjedavajući Vijeća, koji je trebao razmotriti moju diskvalifikaciju, bio je isti sudija koji je prvobitno imao suprotno mišljenje na suđenju protiv generala Perišića, a na čiji su suprostavljeni argumenti uveliko uticali na to da Žalbeno vijeće donese osloboađajuću presudu. Drugim riječima, taj sudija je očito imao lični interes u opovrgavanju moje kritike upućene Žalbenom vijeću, a koja se ticala oslobađajuće presude Perišiću, zato jer je on sam bio autor argumenata na osnovu kojih je general u konačnici bio oslobođen od strane Žalbenog vijeća, što sam ujedno i kritikovao u svom pismu. Ironično je to da je predsjedavajući Vijeća utvrdio moju pristrasnost, kada je i on sam bio takav.

Treće, većina u Vijeću nije uradila test koji bi utvrdio da li je “u okolnostima, kao razuman i dobro obavješten posmatrač, na razuman način utvrdio pristrasnost”. Nakon što su pročitali navode u mom pismu, većina je zaključila da “kada se pročita kao cjelina, pismo pobija nepristrasnost”. Međutim, ja čak nisam niti spomenuo Šešeljevo ime, niti sam se pozvao na njegovo suđenje, zato što se moja zabrinutost nije ticala Šešelja ili drugih političara, već interes generala i vojnih establišmenata u vezi mogućeg interesa u podizanju zakonskih uslova za osudu generala.

Nisam mogao shvatiti zašto bi Žalbeno vijeće promijenilo svoju praksu tako značajno u tako kasnoj životnoj fazi Tribunala. Jedini koji bi imali interes u ovoj promjeni, po mom mišljenju, vojni su establišmenti u državama koje su uključene u oružane sukobe u drugim dijelovima svijeta, poput SAD-a i Izraela i također bih trebao dodao Rusiju, Francusku, Veliku Britaniju i ostale
Vijeće se zabavilo ovim pitanjem u svojoj Odluci pozivajući se da je Šešelj optužen, inter alia, zato što je “upravljao paravojnim jedinicama”, ali njegova uloga se nije mogla porediti sa ulogom vojnog komandanta tokom borbe. On je bio političar koji je povremeno posjećivao paravojne dobrovoljce na liniji sa ciljem da im podigne moral, ali koliko ja znam, on se nikada nije upuštao u određivanje vojne taktike ili kontrolu borbi na polju. Moje pismo nije imalo nikakve veze sa Šešeljom, niti se posebno odnosilo na Srbe kao takve (kako je Šešelj tvrdio u svom zahtijevu); Gotovina, čije sam oslobađanje također osporio u svom pismu, je bio Hrvat.

Konačno, Odluka implicira da sam smatrao da generali ili Srbi trebaju biti osuđeni bez obzira na dokaze. Ovo očito nije bilo dobro shvaćeno. Vijeće je impliciralo da sam u svom pismu naveo da vojni komandanti uvijek trebaju biti osuđeni za zločine koje su počinili drugi sa njihovim znanjem i podrškom, ali je onda uključena nova praksa “konkretne usmjerenosti” koja zahtijeva dokaz koji pokazuje mnogo veći stepen namjere i sudjelovanja u budućnosti, čime se daje prednost očuvanju zakona kakav je i bio prije presude Perišiću. Ovo ne implicira totalnu abdikaciju iz svih mens rea i actus reus zahtijeva.

6. Zakonska prava
Diskvalifikacija sudije iz određenog suđenja mora biti zasnovana na dokazima da je taj sudija imao predrasude protiv optuženog u tom suđenju, ne samo navodne predrasude protiv apstraktne kategorije osoba sa malom ili nikakvom sličnosti sa optuženim. Moje lično razumijevanje Odluke je da sam bio diskvalifikovan ne zato što sam pokazao predrasude prema optuženom, već zato što sam kritikovao oslobođajuće presude od strane Žalbenog vijeća i ulogu predsjednika Merona u tome, na način da se to smatralo nelojalnim zato jer se nisam direktno obratio njemu. Ako ništa, mogli su zaključiti da sam u svom pismu pokazao predrasude protiv predsjednika Merona (što nisam), ali to nije argument da me se diskvalifikuje iz suđenja Šešelju.

U mjeri u kojoj je predsjednik MSKJ-a, u
to vrijeme sudija Theodor Meron, koji je
 sada predsjednik Međunarodnog rezidualnog
mehanizma za krivične tribunale (MICT),
potencirao oslobođanje unutar Žalbenog vijeća
kojim je presjedao, pitanje je bilo da li je
on bio pod uticajem na jedan ili drugi način
od strane vojnog establišmenta
Pitanje propusta Pretresnog vijeća u suđenju Gotovini i i ostalima da opravda svoj izbor od maksimalnog učinka od 200 metara za zakonito granatiranje legitimnih meta tokom oružanog napada ostaje neriješeno u smislu da Žalbeno vijeće nije pružilo alternativne smjernice. Izbor Pretresnog vijeća u pitanju raspona od 200 metara je donesen u interesu optuženog i to može u nekom smislu izgledati čudno, u nedostatku bolje riječi, namjera Pretresnog vijeća da osigura pravičnost je korištena da se opovrgne presuda, a kamoli propusti Žalbenog vijeća da pruži daljnje smjernice u ovom pitanju. Masovno granatiranje Knina i okoline je prouzrokovalo to da 15 do 20.000 Srba civila napuste ta područja. Optuženi nisu proglašeni krivim za ovo.

Nasuprot tome, drugi problem o primjeni “konkretne usmjerenosti” kao uslov za osudu pod načinom odogovornosti koji podrazumijema pomaganje i podržavanje, uspostavljeno od strane Žalbenog vijeća u slučaju Perišić, bio je korigiran od strane Žalbenog vijeća MKSJ-a u kasnijim presudama. U slučaju Šainović i ostali, drugostepena presuda je dostavljena u januaru 2014, Žalbeno vijeće je odbilo pristup usvojen u Perišiću da je “konkretna usmjerenost” element actus reus u pomaganju i podržavanju. Godinu dana kasnije, u januaru 2015. godine, Vijeće je potvrdilo ovaj stav u slučaju Popović i ostali, što se dalje ponovilo i u slučaju Stanišić i Simatović, 9. decembra 2015.

7. Zaključak
Čekao sam do donošenja prvostepene presude Šešelju 31. marta 2016. da bih objavio svoje mišljenje. Moguća žalba na presudu bi mogla uticati na oslobađajuću presudu Pretresnog vijeća. Žalim Odluku koja me je diskvalifikovala iz Šešeljevog postupka, ne zato što još uvijek vjerujem da je Odluka, zbog razloga koje sam ranije naveo, neosnovana, nego i zato jer je moja diskvalifikacija prouzrokovala to da je drugi sudija uzrokovao značajno odlaganje u suđenju protiv optuženog koji je 10 godina bio u pritvoru u Haagu. Zaista, klupa na kojoj sam sjedio na suđenju Šešelju je bila udaljena samo nekoliko mjeseci od donošenja presude. Ova epizoda ostaje misterija za mene.

Tekst prenosimo sa Forum For International Criminal and Humanitarian Law.
--> https://www.fichl.org/purpose/

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi