“Od onog trenutka kad sam postala svjesna pozicije u kojoj se nalazimo u društvu, bilo da govorim o ženama, ili LGBTI osobama, svi ti oblici šala i pošalica su mi postali mučni i užasni. Vrlo burno reagujem na sve vrste šala, jer smatram da sa ljudskim pravima nema šale. Govorimo o životima ljudi koji se nalaze u nepovlaštenim pozicijama, koji su diskriminisani i šale samo perpetuiraju dodatno sve stereotipe i predrasude koje već postoje. Ježim se i kada se u feminističkim/LGBTI krugovima čuju šale, jer kao mi možemo da se šalimo jer smo svjesni pozicija u kojima se nalazimo. Sve to produbljuje probleme i usporava borbu i iskorijenjavanje predrasuda i stereotipa.”
Zašto humor nije shvaćen ozibiljno
Humor je po svojoj pojavi i svim svojim kulturnim i političkim karakteristikama najsličniji seksu. O humoru se jako malo ozbiljno govori, pokušava ga se do kraja držati otvorenim, granice su mu vrlo labilne, vrlo je javan, na način na koji je i seksualizacija jednako javna, a svaki ozbiljniji vid razgovora o obje teme smatra se, zapravo, kvarenjem zabave.
Ako shvatiš ozbiljno šalu postoji velika vjerovatnoća da će te okriviti da nisi duhovit, ili da nisi shvatio šalu, baš kao što je, recimo, slučaj sa seksualnim pristankom, moguće je da ćeš biti optužen/a da ne razumiješ koncept seksa. Prostori u kojima ova dva fenomena egzistiraju toliko su oslobođeni svakog promišljanja i dekonstrukcije, a sve to zarad očuvanja mogućnosti subverzivne manipulacije i dominacije. Što i nije baš tako smiješno. Za šalu, ipak, treba malo dosjetljivost i stila, nije dovoljna samo površnost.
U konkretnim situacijama, uglavnom su najglasniji protivnici ozbiljne priče o humoru oni koji se boje da će, možda, baš oni biti konfrontirani sa nasiljem koje čine i sa privilegijama koje im to omogućavaju. Gdje završavaju granice dobrog humora, počinje razgovor o odnosima moći.
“Najlakše je reći da si politički nekorektan i nastaviti sa perpetuiranjem rasizma, seksizma, homofobije ili transfobije. Zapravo, verujem da je humor mnogo kvalitetniji ukoliko razumemo sve ove dimenzije onoga što izgovaramo - tada jasnije razmišljamo, i bolje shvatamo koji su to društveni problemi koje adresiramo kroz humor. Tim povodom uvek se setim citata Terija Pračeta, koji kaže: Satira služi kako bismo se podsmevali onima koji su na pozicijama moći. Ukoliko se smejemo onima koji pate - to nije satira, već zlostavljanje. Stoga, mislim da je naša odgovornost kao aktivista ne samo da pričamo o drugačijim vidovima odnosa i osmišljavamo nove načine ophođenja, već i da osmišljavamo jezik koji će biti jednakiji i na adekvatan način oslikavati promene kojima želimo da doprinesemo,” – objašnjava Marko Tasić, kvir aktivista.
Doživljaj humora nije lična percepcija, on je vrlo politički, kulturno, ali i rodno omeđen. S tim u vezi, krenimo u dekonstrukciju humora.
Psiho-sociologija humora
Obzirom da prostor humora egzistira u vakumu koji uglavnom ne podrazumijeva ograničenja, često ga se uzima bez rezerve. No ipak, neki psiholozi, teoretičari i sociolozi ozbiljno su shvatili humor te se odlučili na analitički pristup i na njegovu dekonstrukciju. Danas postoje brojne teorije koje humoru prilaze iz različitih perspektiva, od kulturne, psihološke, sociološke, političke, do rodne, no, ono oko čega se, uglavnom, sve perspektive slažu jeste da humor, odnosno duhovitost kao karakteristika, nije nimalo izolovan dio ni idividue, ni kolektiva, te kako u konkretnim slučajevima ne predstavlja tek naivnu i bezazlenu pojavu.
Bavljenje humorom je svakako posao novijeg datuma. S tim u vezi čak se i Frojd bavio humorom, no ne mnogo. Duhovitost svakako predstavlja socijalnu vještina, vrlo je povezana sa koeficijentom socijalne inteligencije, pa i sveopće, pa su često s tim u vezi i šaljivdžije vrlo omiljene u društvu. Profesor psihologije, Robert Provine, već je 1996. uradio istraživanje analizirajući privatne dejting oglase, njih čak 3.745, u okviru čega je pokušao uočiti rodnu razliku na primjerima duhovitosti kao karakteristike, te doživljaja i potrebe. Njegov zaključak kaže da žene češće tragaju za partnerom koji je duhovit i koji će ih nasmijavati, čak dva puta češće nego što nude da budu duhovite.
Situacija sa muškarcima je da upravo oni tri puta češće nude duhovitost, nego što je traže zauzvrat. U ovoj situaciji najlakše bi bilo reći kako žene jednostavno nisu duhovite, baš kao što je to zaključio Christopher Hitchens, no, čini se da, ipak, stvar nije tako jednostavna. Kako je duhovitost jedna od karakteristika socijalne, a rekli smo i sveopće inteligencije, teško je ovdje ne uzeti u obzir i različitost društvenih statusa koji se dijele između ostalog i po rodnoj osnovi. Intelektualna sfera mahom je oduvijek podrazumijevala muškarce, pa bi u odnosu na to, smijanje šalama koje zbijaju žene ili neke druge obespravljene grupe, značilo validiranje i prihvatanje njihovog intelektualnog statusa, što sa sobom nosi i posljedice poput vidljivosti unutar javnog diskursa, odnosno mogućnost suprostavljanja moćnicima. Zaista je duhovitost po tom osnovu tiha igra dominacije i prevlasti.
Pored toga, eksperiment naziva Rod i humor (izvorno – Gender and humor) urađen na Univerzitetu u Koloradu, imao je za cilj da istraži rodnu perspektivu, te da li i na koji način ona utječe na proizvođenje uvredljivih ili manje uvredljivih šala. Eksperiment je zahtijevao od ispitanika – studenata (25 žena, 20 muškaraca i 1 rodno nedefinisana osoba) da napišu po jednu šalu ili vic, koji će poslije biti međusobno ocjenjivan od strane ostalih učesnika eksperimenta. Ocjene su davane u dvije kategorije, od kojih je prva bila duhovitost, odnosno šaljiv ton, dok je druga zahtijevala da se ocjena upiše ovisno od toga koliko se smatra da bi šala mogla uvrijediti nekoga. Od 46 šala i viceva, koliko ih je prikupljeno u ovom eksperimentu, u samom vrhu su se našle one koje su smatrane najsmješnijim, ali istovremeno i najuvredljivijim. Šale sa vrha bi se mogle označiti kao seksističke, a njihovi autori su uglavnom muškarci, no, o razlici i položajima zbijanja šala na isti račun ćemo govoriti malo kasnije. Sada bi trebalo od
govoriti na pitanje – zašto nalazimo smiješnim humor koji tematizira pitanja ugnjetavanja i dominacije?
Upravo su na ovo pitanje pokušali dati odgovor Thomas E. Ford i Mark A. Ferguson u svojoj opsežnoj teoriji o društvenim posljedicama uvredljivog humora (originalno - Social Consequences of Disparagement Humor: A Prejudiced Norm Theory). Ispostavilo se, dakle, da humor koji podrazumijeva diskriminatoran sadržaj, prije svega, utječe na razvijanje tolerancije prema diskriminaciji, odnosno, čini da postajemo značajno otporniji na pitanja društvene nepravde u ozbiljnom, onom manje duhovitom životu. Pored navedenog, zaključak kaže kako je humor samo još jedan od brojnih načina reprodukcije stereotipa, te perpetuiranja predrasuda. I naravno, zbijanje diskriminatornih šala budi osjećaj superiornosti, dominacije i moći. Ovo i dalje samo po sebi ne predstavlja univerzalan obrazac ponašanja, no ono što se kombinacijom iznesenih teorija dobije nije zanemarivo. Nerijetko se nađemo u situacijama gdje salve smijeha budu pokrenute upravo vicevima o glupim plavušama ili feminiziranim pederima, pa postane simptomatično kada se
takve situacije kontekstualiziraju i kada se uvidi da takve šale (re)produciraju upravo društva sa izraženom mizoginijom, seksizmom i homofobijom. Šale postanu tampon zone između trpljenja i nasilja, koje pričaju upravo oni koji su se našli pri vrhu na skali moći.
“Ne samo da humor nije izostavljen iz ideologije, nego je njezino oružje i kod prepoznavanja. Humor koji iskazuje opresorsku zadovoljštinu nipodaštavanjem bilo koje neprivilegirane skupine je politički nekorektan i takav treba da ostane. Prije ere političke korektnosti, bilo je prihvatljivo da se zbijaju seksističke, homofobne, rasističke i dr. šale, pogotovu u privatnom prostoru jer se smatralo da postoji jasna razlika između privatnog i javnog. Zahvaljujući feminističkoj paroli ‘privatno je političko’, danas znamo da privatno zbijanje takvih šala niti je bezazlazleno niti doprinosi društvu bez sekszima, rasizma, homofobije, fašizma i dr.” – objašnjava Selma Kešetović, feministkinja i aktivistkinja.
Zanimljiv primjer seksitičkog humora nedavno je zabilježen i u Hrvatskoj. Slučaj Opizidilica za ženski odgoj namijenjen discipliniranju žena školski je primjer seksitičkog humora. Ovdje je riječ o drvenim jastučastim daskama koje dolaze i sa upustvom za korištenje, poput:
“Ako samo leži kao klada – opizdi 1X;
Ako odbije dati pusu ‘gospodinu’ – 3X;
Ako je opet ‘boli glava’ – lupati dok je stvarno ne počne boljeti”
Kada je proizvođaču skrenuta pažnja, te kada su ovi proizvodi sklonjeni sa polica jednog trgovačkog lanca proizvođač se oglasio rekavši kako nikoga nije htio uvrijediti, te kako je riječ o šali, odnosno šaljivom proizvodu, te kako proizvode namijenjene muškarcima također prodaje. Ovdje i u ovakvim slučajevima bi se moglo govoriti o različitim položajima, te statusima moći i ko na kakvu šalu ima pravo.
“Od onog trenutka kad sam postala svjesna pozicije u kojoj se nalazimo u društvu, bilo da govorim o ženama, ili LGBTI osobama, svi ti oblici šala i pošalica su mi postali mučni i užasni. Vrlo burno reagujem na sve vrste šala, jer smatram da sa ljudskim pravima nema šale. Govorimo o životima ljudi koji se nalaze u nepovlaštenim pozicijama, koji su diskriminisani i šale samo perpetuiraju dodatno sve stereotipe i predrasude koje već postoje. Ježim se i kada se u feminističkim/LGBTI krugovima čuju šale, jer kao mi možemo da se šalimo jer smo svjesni pozicija u kojima se nalazimo. Sve to produbljuje probleme i usporava borbu i iskorijenjavanje predrasuda i stereotipa,” kaže Lejla Huremović, feministkinja i LGBTI aktivistkinja.
Na početku teksta je kazano kako je šala pravljena na račun tuđe privilegije satira, te kako se to može smatrati umijećem i duhovitošću. Iako je satira unutar kulturnih krugova smatrana za niži oblik kulture, ona i dalje predstavlja dobar alat i instrument za mapiranje društvene nepravde. S druge strane, šale rađene na račun deprivilegiranih, prema Pračetovim riječima mogu se smatrati zlostavljanjem. Ovakvi zaključci često mogu izazvati ljutnju i bijes kod ljudi koji su mišljenja da se šala ne treba i ne smije cenzurirati, a to su mahom uglavnom isti oni ljudi koji smatraju da sloboda govora omogućava da se u svakom momentu kaže sve što se misli bez ikake etičke samorefleksije. Ovdje je uglavnom riječ o privilegovanim grupama koji su navikli da ih se ne sankcioniše na bilo koji način jer su učeni i odgajani na način da im pripada svaki dio javnog prostora, od medijskog pa do političkog. Skretanje pažnje jednom od njih na etičnost humora samo je jedna od borbi koje se vode paralelno, a to nije šala niti mala stvar!
Imaju li aktivisti/kinje smisla za humor?
Aktivistima/kinjama, borcima/kinjama, feministima/kinjama se često zamjera da nemaju smisla za humor, što je naravno prilično simptomatično imajući u vidu na koje šale tačno reagiraju svi oni. Ovdje nije riječ o imanju smisla za humor koliko je riječ o činjenici da se konačno prihvati da seksističke, mizogine, homofobne, ili na bilo koji način diskriminatorne šale nisu smiješne. Kako i na koji način razumjeti to što se neko smije šali koja tematizira nasilje koje se proživljava u stvarnom životu, kako i na koji način očekivati da isti ti ljudi sutra reagiraju i ustanu protiv istog tog nasilja, a zaključili smo već – duhovitost nije izolovani dio ličnosti!
Pravi primjer dobre, duhovite, britke i nadasve korektne satiričarke jeste Biljana Kosmogina. Performerka koja staje uz obespravljene građane/ke, obične ljude, te im na duhovit način približava političku surovost koju svi manje-više žive. Kako kaže, humor joj je bitno sredstvo, no svakako ne i cilj. Cilj je izazvati reakciju kod ljudi, naljutiti ih, rasplakati, probuditi ih, te ih na svaki mogući način suočiti sa okolnostima, privilegijama, nepravdom i nasiljem koje se događa.
„Tokom svog rada, uradila sam brojne projekte u okviru kojih nastojim afirmisati različite feminističke i kvir vrednosti, koje objedinjene čine moj politički stav, kao i životnu filozofiju. U performansu P kampanja, predstavila sam Pičku kao glavnu kandidatkinju za predsedničke izbore. Politička frazeologija, odnosno slogani, preuzeti su od istinskih srpskih kandidata i prilagođeni su – modifikovani u korist Pičke, a u tom trenutku se medijski zahuktala realna predsednička kampanja u Srbiji, iz koje su slogani za P-kampanju preuzeti. Tada sam rehabilitirajući Pičku kao civilizacijsku i istorijsku žrtvu, obećala da će njenim dolaskom na čelo države, uz nov revolucionarni program, nova pravila i striktno poštovanje njenog lika i dela, narod postati mnogo srećniji, miroljubiviji, složniji i napredniji. Politički slogani koji su pratili kampanju su: Pička je svet! S Pičkom u Evropu! Podrži Pičku! Pička bez granica – širi dalje! Na tvojoj strani – Pička!
Uz mnoge druge performanse, izvela sam i Moleban za Prajd (u sklopu Prajd nedelje), performans koji je izveden u CZKD-u, kao odgovor crkvenim velikodostojnicima i verskim fanaticima, ogorčenim protivnicima beogradske Parade ponosa, koji su u Hramu Svetog Save par dana pre toga izveli moleban (veliku liturgijsku molitvu) protiv održavanja Prajda. Ovaj performans zapravo je protivteža represiji, tenziji i strahu koji se redovno stvaraju među građanstvom uoči Prajda. Tada sam kao kontra-odgovor na besmislenu fanatičnu versku hajku, izvela ‘Moleban za Prajd’ uz fejkovano crkveno pojanje: ‘Neka Bog poživi Prajd i njegove učesnike! Neka svi sveci hrišćanski, pravoslavni, katolički, judejski, islamski i hinduistički, pomognu da naš Prajd prođe bez nasilja, u miru i veselju…’ uz razne druge molitve. Performans je izveden uz ultra jako policijsko obezbeđenje i zaštitu od strane par hiljada pripadnika MUP-a. Na izložbu, odnosno performans se jedva moglo doći, a mnogi u tome nisu uspeli. Posle su me u reakcionarskom, desničarskom nedjeljniku Pečat prozvali ‘LGBT jurišnicom koja glumi patrijarha’. Važnim za spomenuti smatram i svoje radove kao što su Proricanje sudbine i Biračko tijelo,” kaže Kosmogina.
