Nacionalističkom ideologijom do etnički homogene države

: Eric Gordy

Zločini protiv čovječnosti nisu nužno manji zločini od genocida. Značajno je to da je Karadžić osuđen za teške zločine na osnovu uspostavljenih činjenica iako presuda ne uključuje svaku tačku optužnice. Osim toga, ipak, najbitnije što se tiče presuda Tribunala, nisu odluke koje stoje u njima. Ono što je bitno jeste da će presude služiti kao dokumentarni dokaz koji će doprinijeti afirmaciji postojanja činjenica
Nije bilo genocida prije 1995., zaista?

Najviše raspravljana činjenica o Karadžićevom slučaju je da je on uopšte bio osuđen. Sljedeća druga najviše raspravljana činjenica je da je oslobođen prve tačke optužnice kojom je bio terećen za genocid, za sistematska ubijanja 1991. i 1992. u “opštinama“.  Neki analitičari smatraju da je okrivljavanje Karadžića zapravo negiranje činjenica. Ovo nije tačno. Sudije su prihvatile činjenice i naveli ih na stotinama stranica koncentrirajući se na zastrašujuće detalje. Ono što su zaključili jeste da činjenice ne dokazuju genocid već mnogobrojne zločine protiv čovječnosti.

Kako su to učinili? Počnimo sa zločinima protiv čovječnosti. Karadžić je proglašen krivim za šest zločina protiv čovječnosti u “opštinama”: progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju, prisilno premještanje i “ostala nehumana djela”, uključujući silovanje i seksualno zlostavljanje. Rezultati ovih zločina su “namjerne radnje” snaga pod njegovom kontrolom, što je predstavljalo “jasan obrazac rasprostranjenog zastrašivanja, nasilja, ubijanja i protjerivanja usmjerenog na bosanske Muslimane i bosanske Hrvate”.

Zločini su u velikoj mjeri uticali na raseljenje ogromnog broja bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata i na drastičnu promjetnu etničke kompozicije gradova u kojima nije ostao skoro nijedan Musliman. Zločini nisu bili povezani, ali “imajući u vidu sistematski i organizirani obrazac zločina koji su od strane srpskih snaga počinjeni u svakoj od opština u veoma kratkom periodu, Pretresno vijeće je zaključilo da ovi zločini nisu počinjeni slučajno već na veoma kooridiniran način”. Kao posljedicu toga “Pretresno vijeće je van razumne sumnje zaključilo da je između oktobra 1991. Godine i 30. novembra 1995. postojao zajednički plan da se činjenjem zločina trajno uklone bosanski Muslimani i bosanski Hrvati sa teritorija koje su zauzeli bosanski Srbi.”

Zvuči kao genocid, zar ne? Pa, sudije su ponudile dva razloga za ne. Prvi je da iako su neki elementi genocida dokazani, uključujući ubistva i nanošenje teških tjelesnih ozljeda, drugi nisu. Unatoč činjenici da su ponuđeni dokazi pokazali visok nivo zlostavljanja, izgladnjivanja, zanemarivanja i namjerno stvaranje visokog rizika, sudije su utvrdile da uvjeti u zatočeničkim objektima nisu dosegli tu razinu da bi mogli zaključiti da su “iskalkulisani da bi doveli do fizičkog uništenja”.

Da bi ustanovili genocidnu namjeru, sudije nisu pitale “da li ima smisla?”, već  “da li je to jedini razumni zaključak koji postoji”. Ovo je pokazatelj kako postoji veoma visok prag da bi se dokazao genocid
Drugi razlog je vjerovatno više bitan. Ovo uključuje pitanje da li je Karadžić imao “konkretnu namjeru” da se počini genocid. Namjera je element koji je najteže dokazati kada je u pitanju genocid. Na primjer, što se tiče genocida u Srebrenici, o kojem već postoji sudski dosije, a za koji je Karadžić osuđen drugom tačkom optužnice, sudije su ustanovile da je njegova namjera slijedila vremenske događaje i njegove aktivnosti vrlo usko povezane, što je potvrdilo da je on počeo iskazivati svoju ”konkretnu namjeru” kada su ubijanja već počela, a na temelju razgovora s operativnim zapovjednikom koji se dogodio 13. jula 1995. godine. Ovo je tekst razgovora:

Čekam poziv predsjednika Karadžića. Je li on tamo?
B: Da.
Pozdrav! Samo trenutak, sada će se javiti dežurni zapovjednik, gospodine predsjedniče?
B: Pozdrav! Trebam Deronjića na liniji.
B: Deronjić, govori.
D: Pozdrav! Da, čujem vas.
Deronjiću, predsjednik pita koliko hiljada?
D: Oko dvije hiljade.
Dvije gospodine predsjedniče. (Glas iz pozadine)
D: Ali bit će ih više tokom noći.
 […]

D: Možete li me čuti predsjedniče?
Predsjednik te ne može čuti Deronjiću, ovdje posrednik.
D: Imam trenutno ovdje dvije hiljade…
Deronjiću, predsjednik kaže:“Svi proizvodi se moraju ubaciti u skladište prije 12 sutra. ”
D: Dobro.
Deronjiću, ne u skladište tamo, već negdje drugo.
D: Razumijem.
Pozdrav.

Kodiranje na stranu, ono što Karadžić  u ovom razgovoru traži od Deronjića da učini jeste da premjesti zatočenike, civile iz Bratunca, u Zvornik gdje će biti ubijeni. Po mišljenjima sudija ovo premještanje odnosi se na dogovor između Karadžića i vojnih zapovjednika unutar kojeg se tema promijenila iz “gdje, a ne, da li bi se zatočenici trebali ubiti”. Ovo je označilo i početak njegovog osobnog angažmana u akciji da se počini genocid.

Specifičnost razgovora proizilazi iz visokog standarda presude. Da bi ustanovili genocidnu namjeru, sudije nisu pitale “da li ima smisla?”, već  “da li je to jedini razumni zaključak koji postoji”. Ovo je pokazatelj kako postoji veoma visok prag da bi se dokazao genocid.

Dakle, šta su utvrdili o namjeri po tački jedan optužnice? Paragrafi 2596 i 2597 potvrđuju karakter nacionalističke ideologije koja nastoji stvoriti etnički homogenu državu. No, oni su zaključili da se ovaj cilj mogao postići metodama koje ne uključuju ubijanje. Slično je i sa prijetećim izjavama i prijetnjama koje uključuju “istrebljenje” i “uništenje”, i tako dalje: stavka 2599 u presudi tvrdi da su te prijetnje hiperboličke figure u govoru i da sudije “nisu uvjerene da je jedini razumni zaključak koji proizilazi iz tih izjava da su govornici željeli da fizički unište” skupine.

Da li je oslobađanje po tački jedan optužnice pobjeda za Karadžića? U nekoj mjeri da, s obzirom da je oslobođen. Međutim, činjenični dokazi su opsežni i ukazuju na velike razmjere počinjenih zločina koji su bili planirali i koordinirani na visokoj političkoj razini
Ključni odlomak koji objašnjava odluku sudija da zločini počinjeni u “opštinama” ne dosežu zločin genocida je paragraf 3466: “Pretresno vijeće je mišljenja da je drugi razuman zaključak dostupan u dokazima taj da dok optuženi nije imao namjeru da se ovi zločini počine, njemu, također, nije bilo stalo da zaustavi provođenje zajedničkog plana da se nasilno ukloni nesrpsko stanovništvo iz opština. Dok Vijeće smatra da su ovi zločini rezultirali u kampanji da se nasilno ukloni nesrpska populacija iz opština, Vijeće nije zaključilo da je ovo bila namjera zajedničkog plana.”

To je bio argument u pravnom kontekstu. Van pravnog konteksta, ono što su sudije zaključile je da je cilj RS-a bio da se oformi etnički homogena država nasilno mijenjajući sliku stanovništva, ali su zaključili da se to moglo uraditi i bez ubijanja. Činjenica da su ubistva počinjena ne znači da su počinioci smatrali da su morala ili trebala biti počinjena. Uzmite za argument ono što je vrijedno. To najviše vrijedi kao primjer razlike između pravnog rasuđivanja i svake druge vrste rezoniranja. To je najvjerovatnije, također, pokazatelj da su sudije, barem u ovoj ranijoj fazi, nevoljni da nalaze da je genocid dokazivan.

Da li je oslobađanje po tački jedan optužnice pobjeda za Karadžića?

U nekoj mjeri da, s obzirom da je oslobođen. Međutim, činjenični dokazi su opsežni i ukazuju na velike razmjere počinjenih zločina koji su bili planirali i koordinirani na visokoj političkoj razini.

Postoje dvije grupe ljudi koji će vjerovatno biti zainteresovani za razliku između dokazivanja zločina protiv čovječnosti i genocida: 1) pravnici, i 2) politički aktivni pojedinici koji žele izgraditi politički kapital na osnovu prisutnosti ili odsutnosti ovih elemenata. Njihovi motivi i interesi nisu isti i vjerovatno nisu proporcionalni, što generalno ne može biti od pomoći ljudima koji se izvan zajednice prepiru oko ovih elemenata.

Zločini protiv čovječnosti nisu nužno manji zločini od genocida. Značajno je to da je Karadžić osuđen za teške zločine na osnovu uspostavljenih činjenica iako presuda ne uključuje svaku tačku optužnice. Osim toga, ipak, što je najbitnije što se tiče presuda Tribunala (onih koje su dobro obrazložene i zadokumentovane), nisu odluke koje stoje u njima. Te odluke su samo primjeri toga šta je grupa sudija iznijela i bila spremna uraditi u određenom trenutku u društvenoj i političkoj historiji, u određenoj razini razvoja njihove profesije. Ono što je bitno jeste da će presude služiti kao dokumentarni dokaz koji će doprinijeti afirmaciji postojanja činjenica.

Zašto nije dobio doživotnu kaznu?

Kazna data Karadžiću je proizvod nastojanja sudaca da izbalansiraju “težinu zločina” za koje je bio terećen, nasuprot “ublažujućih okolnosti” koje su bili obavezni da uzmu u obzir.

Ništa nije smatrano otežavajućom okolnošću. Ovo može biti iz razloga što su neke od potencijalno otežavajućih okolnosti u ovom slučaju primjenjive, ne na Karadžića već na nekoga po imenu doktor Dabić. Činioci koji se razumijevaju kao ublažujuće okolnosti uključuju Karadžićevo povlačenje sa javne funkcije usljed političkog pritiska iz 1996. godine (suci su ostali skeptični povodom toga da li je ovo bila posljedica tzv. “Holbrukovog dogovora”, omiljeni glumac Hal Holbruk se čini da ne pristaje da svjedoči), i činjenica da “u više navrata, Optuženi je izrazio svoje kajanje” (paragraf 6059). Njegove godine su također uzete kao ublažavajuća okolnost.

Doživotna kazna uistinu ne znači da će zatvorenik biti pritvoren do smrti. Ovo je zato što ukoliko niste jedan od vojnika u nekoj od jedinica pod komandom Karadžića, ne znate kada će drugi ljudi umrijeti
Izrečena kazna Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju povezana sa kaznenim praksama koje su preovladavale u Jugoslaviji, za koju su ovi zločini bili nerazjašnjeni – suci bilježe da je “Član 141 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije zabranio genocid, Član 142 je zabranio ratne zločine protiv zatočenika rata. Prekršaji iz Članova 141, 142, 143 i 144 Krivičnog zakona Savezne Republike Jugoslavije su bili kažnjivi pritvaranjem na period ne manji od pet godina ili izvršenjem smrtne kazne” (paragraf 6042). S tim u vezi, “nešto između pet godina i smrti” daje prostora velikoj slobodi odlučivanja o visini kazne, pogotovo u nedostatku prethodnog iskustva.

Ovdje možemo dodati da je kazna u visini od 40 godina (minus osam godina odsluženog vremena u pritvoru, što daje 32 godine, minus “Meron bonus” automatskog oslobađanja nakon odslužene dvije trećine kazne, u konačnici iznosi 19 godina) ne znači neophodno manje vremena provedenog u zatvoru od “doživotne kazne”. Doživotna kazna uistinu ne znači da će zatvorenik biti pritvoren do smrti. Ovo je zato što ukoliko niste jedan od vojnika u nekoj od jedinica pod komandom Karadžića, ne znate kada će drugi ljudi umrijeti. Tako da je doživotna kazna generalno interpretirana tako da u sebi nosi potencijal za proizvoljni maksimum koji se određuje činiocima poput očekivane dužine trajanja života Optuženika i, u slučaju Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, ozloglašeno popustljive kaznene prakse Savezne Socijalističke Republike Jugoslavije. Tako da ovi činioci ustvari mogu proizvesti “doživotnu kaznu”, koja je značajno kraća od 19 godina koje se očekuju za Karadžića.

U tom smislu može biti rečeno da činjenica da Karadžić nije osuđen na doživotnu kaznu prvenstveno ima simboličko značenje. Ovo je dodatno složenije radi činjenice da je vjerovatnoća da će on doživjeti narednih 19 godina statistički mala. Ali – reći da nešto ima simboličko značenje nije isto kao i reći da nešto uopšte nema značenje. Prvo, postoji očigledna disjunkcija između ekstremne težine prekršaja i ograničene kazne. Drugo, simbolički problemi su problemi koje su ljudi (svugdje, ali posebno u regiji) najmanje spremni da utemelje.

Da li će biti žalbi?

Da li će biti žalbi? Je li moj pas smiješan? Gdje postoji pravo na žalbu, tu će biti žalbi.

Da li ljudi trebaju biti zadovoljni?

Postavljati pitanje da li je Tribunal pro-srpski, anti-srpski, blag prema Klingoncima, ili šta već? Ovo nije nijedno od takvih pitanja, i svako od – mnogih – ljudi koji govore da je ova kazna, ustvari, kazna za jednu apstraktno smišljenu etnonacionalnu grupu, jednostavno ne zna o čemu priča. Ignorirajte ih sa prezirom koji zaslužuju.

Dopustite mi jednu primjedbu o tvrdnjama o naklonjenosti, pogotovo onih koje se baziraju na identitetu: one mogu da imaju malo vrijednosti u smislu očekivanja nečega što se može dogoditi u budućnosti (“Meri dolazi na večeru u petak, a ona je katolkinja, tako da će ona vjerovatno željeti ribu”) ali ona nemaju apsolutno nikakvu vrijednost pri objašnjavanju činjenica koje su se već dogodile (“Meri je prepekla ribu zato što je katolkinja”). Ovo je primjenjivo na bilo koje beznačajne besmislice koje ljudi mogu koristiti da pobiju kaznu (“Predsjedavajući sudac je Koreanac a oni su ljubomorni na Srbe zato što je njihov kiseli kupus mekaniji”), i također namjerno neutemeljene besmislice kojima ljudi mogu pribjeći da bi izveli naprasne zaključke “Razgovarao sam sa nekim ko je godinama blisko povezan sa ovim oblikom ekstremističke politike, pa tako znam šta svako iz etnonacionalne grupe ove osobe misli”. Da bi objasnili aktuelne pojave, morate se upoznati sa aktualnom materijom.

Kao odgovor na konkretno pitanje da li bi ljudi trebali biti zadovoljni, ko sam ja da kažem ljudima šta ih treba zadovoljiti? Neki ljudi će biti zadovoljni ili nezadovoljni kaznama za određene tačke ili sa dužinom ili kratkoćom kazne. Neki ljudi će biti oduševljeni što je Tribunal konačno izveo do kraja istinski veliko suđenje. Neki ljudi će deset od jedanaest tački optužnice vidjeti kao djelomičnu pobjedu, neki će simbolički neuspjeh pitanja genocida doživjeti kao težak poraz. Najveći broj ljudi će, nažalost, barem kratkoročno, ovu kaznu ili bilo koji drugi događaj vidjeti kao potvrdu onoga u šta su sve vrijeme vjerovali.

Postavljati pitanje da li je Tribunal pro-srpski, anti-srpski, blag prema Klingoncima, ili šta već? Ovo nije nijedno od takvih pitanja, i svako od – mnogih – ljudi koji govore da je ova kazna, ustvari, kazna za jednu apstraktno smišljenu etnonacionalnu grupu, jednostavno ne zna o čemu priča. Ignorirajte ih sa prezirom koji zaslužuju
Ono šta mogu predložiti ljudima koji nisu sigurni da li da budu zadovoljni ili ne: mjera uspjeha ili poraza ove kazne neće biti u tome gdje će Radovan Karadžić provesti ostatak svog života između sadašnjosti i svoje smrti, ili kakvim graktanjem će se sljedeće sedmice ili mjeseca oglašavati samoprozvani političari. Mjera će biti u tome da li će, tokom dužeg vremenskog perioda, činjenice biti utvrđene kombinacijom istraga i argumenata koji će se uključivati u razumijevanje i početi predstavljati tlo za diskusiju i zajedničko uvažavanje među ljudima koji su od strane falangi institucija agresivno učeni da o sebi uvijek trebaju da misle kao o žrtvama, a o ljudima oko sebe kao o svojim neprijateljima. Da li se takvo nešto događa zavisi puno manje od svega što Tribunal radi, a mnogo više od društvenih i političkih ambijenata u kojima ljudi žive.

Možda je vrijedno dodati još jednu tvrdnju: vjerovatno nije dobra ideja tražiti zadovoljstvo u pravu.

Šta to čini historiji i pomirenju?

Hajde da počnemo sa historijom, zato što je to lakši dio. Prvo, kazna u sebi objedinjuje dokumentovane dokaze koji se tiču veoma širokog razmjera zločina – iako ograničeni na Bosnu i Hercegovinu, ona uspješno čini ono šta je kazna u suđenju Slobodanu Miloševiću također trebala da suđenje nije nadživjelo optuženog. U konačnici će ovaj materijalni nivo detalja značiti mnogo više od odluke da li osuditi ili ne osuditi, ili da li je zločin jedne vrste ili druge. Uistinu vrijedan posao je urađen ne od strane advokata koji su sjedili na klupi već od istraživača koji su sakupili građu za njihovo korištenje.

Kazna nastavlja narativ koji je razvijen u Tribunalu, a to je da je konflikt u Bosni i Hercegovini bio građanski rat, koji uprkos mnogobrojnim dokazima o kordinaciji, političkom izaslaništvu, naoružavanju, treniranju, finansiranju i ponovljenim momentima direktnog spovođenja političkih uticaja, da ni Slobodan Milošević (paragraf 3640) ni njegovi činovnici Jovica Stanišić i Franko Simatović (paragraf 3461) nisu bili dio ujedinjenog kriminalnog poduhvata (njihovi uposlenici Šešelj i Arkan, prema paragrafu 3459, ipak jesu).

Što se tiče pomirenja, vidjeli smo dva oblika javnih izjava. Prvi oblik su trivijalnosti svjetskih političara koji izražavaju neodređenu nadu da će izrežena kazna na neki način pridonijeti pomirenju. Ovakve izjave su bezvrijedne. Drugi oblik izjava su one političara regiona koji ne čine ništa da zagovaraju pomirenje, govoreći da kazna neće promovisati pomirenje. Ove izjave su manje nego bezvrijedne.

Ovakvi oblici izjava indiciraju nešto što treba biti očigledno: nijedna kazna bilo kakve vrste od strane bilo kojeg suda neće biti zamjena za to što kompletni sistem institucija ne radi ništa za proces pomirenja. Mogle su ga ozbiljno pokrenuti prije nego je Karadžiću bilo suđeno. Mogle su ga i dalje pokrenuti da je ishod suđenja drugačiji. Mogle su ga pokrenuti i da Karadžiću nikada nije bilo suđeno. Mogu ga pokrenuti sada.

Originalnu verziju na engleskom jeziku možete pročitati ovdje.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi