Dok sam stajala ispred Haškog tribunala, čekajući da počnemo ulaziti kako bismo čuli kakvu je odluku vijeće donijelo o Radovanu Karadžiću, slušajući reakcije i komentare brojnih predstavnika udruženja žrtava, i gledajući brojne novinare koji su došli iz cjelog svijeta, nisam mogla prestati razmišljati o dvije stvari: onome što nam se u Bosni i Hercegovini dešavalo tokom rata i izbjeglicama iz Sirije.

Pred očima su mi se smjenjivale slike o tome kako smo prikupljali informacije o ljudima koje smo znali iz Foče i njihovim sudbinama, ko je preživio a ko nije, ko je zatvoren u Kazneno-popravnom domu, silovanjima mojih školskih drugarica koje su počinili oni s kojima sam do jučer pila kafu, čak i neki od onih koji su mi bili profesori, u školskim učionicama gdje sam i sama sjedila, a onda o dešavanjima u Goraždu gdje nam je bila većina familije, ko je od njih poginuo… Razmišljala sam i o danima kad u Sarajevu nisi mogao oko otvoriti od granata kojima su nas zasipali i snajpera koji su pokrivali grad, Markalama kojima sam svjedočila i slikama koje su mi se tada urezale – krvavi udovi po ulici, automobili koji u gepecima prevoze ranjene…

Je li Haški tribunal mogao više?

Hiljadama izbjeglica iz Bosne koji su odlazili ili bili protjerani. I bili prihvaćeni u skoro svim evropskim državama. Skoro svi veliki svjetski mediji izvještavali su o zločinima u BiH, a brojne javnosti vršile su pritisak na političare da nešto preduzmu “jer takvi zločini u Evropi nisu viđeni od Drugog svjetskog rata”. Evropa danas ne želi sirijske izbjeglice, a o onome što se dešava u ovoj zemlji, četvorogodišnjem krvavom ratu u kome nedužni civili ginu, skoro da ne znamo ništa. Kao da postoji prećutni sporazum da se mediji time ne bave, bar ne previše, i možda je to i glavni razlog zašto je izostala empatija javnosti (evropske i svjetske) prema sirijskim izbjeglicama koje sada samo predstavljaju balast evropskim državama zbog čega su odlučili da ih “zatvore” u Tursku, a valjda su oni krivi i za terorističke napade od kojih je jedan samo dan prije presude Karadžiću potresao, kako je većina medija navela, “srce Evropske unije” – Bruxeles.

Ono što je Haški tribunal uradio proteklih godina istražujući, skupljajući dokumentaciju, optužujući i osuđujući najodgovornije za zločine počinjene nad Muslimanima i Hrvatima u BiH, nemjerljivo, neprocjenjivo bogatstvo za historiju, ali i satisfakcija za žrtve, pa u najširem – bez obzira koliko njih se u ovom trenutku ne složilo sa mnom – i pravda. Može li iko i zamisliti kako bi bez Haškog tribunala danas izgledale presude lokalnih sudova u Hrvatskoj, Srbiji i BiH?

O žrtvama često slušamo (i čitamo) u rezolucijama Ujedinjenih nacija koje su formirane nakon Drugog svjetskog rata i s ciljem da se mirnim putem pokušavaju rješavati konflikti. Što sudeći po dešavanjima u posljednjih desetak godina u svijetu sve manje gubi svoj smisao. Ali, šta bi bilo da jednom od tih rezolucija UN-a (jednoglasno podržanom od stalnih članica Vijeća sigurnosti) nije odlučeno da se formira Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju koji će istražiti i kazniti počinjene zločine? Prvi međunarodni sud nakon ninberškog koji su formirali saveznici kao vojni tribunal koji je osudio najodgovornije za holokasut počinjen nad Jevrejima. Da li bi se tog 24. marta 2016. godine neko u Evropi i svijetu uopće i sjećao zločina koji su u Bosni i Hercegovini počinjeni od 1992. do 1995. godine? Teško.

Nije mali broj kritičkih tekstova koje sam napisala o Haškom tribunalu, odnosno pojedincima među kojima je i predsjednik Theodor Meron. Stojim iza svakog tog teksta i danas, ali isto tako znam da je ono što je Haški tribunal uradio proteklih godina istražujući, skupljajući dokumentaciju, optužujući i osuđujući najodgovornije za zločine počinjene nad Muslimanima i Hrvatima u BiH, nemjerljivo, neprocjenjivo bogatstvo za historiju, ali i satisfakcija za žrtve, pa u najširem – bez obzira koliko njih se u ovom trenutku ne složilo sa mnom – i pravda. Može li iko i zamisliti kako bi bez Haškog tribunala danas izgledale presude lokalnih sudova u Hrvatskoj, Srbiji i BiH? Ja se ne usuđujem ni misliti o tome.

Je li Haški tribunal mogao više i bolje? Sigurno da jeste, ali s obzirom na sve ono što se u svijetu dešavalo nakon rata u BiH i što je ostalo nezabilježeno u međunarodnom pravu (u smislu krivične odgovornosti zločinaca), te s obzirom na činjenicu koliko je Bosna i Hercegovina mala zemlja bez ikakvog geopolitičkog značaja i uticaja, bez obzira koliko mi željeli to prikazati drugačije, značaj Haškog tribunala je ogroman i to će vrijeme i pokazati i dokazati. Njegove presude niko i nikad ne može izbrisati, a već odavno one su postale predmet istraživanja mnogih pravnih eksperata širom svijeta. Međutim, nakon toliko godina postojanja ovog suda on se većini bosanskohercegovačke javnosti počeo podrazumijevati, a u međunarodnoj politici se ništa ne podrazumijeva, pa ni pravo ni pravda za žrtve. Možda treba podsjetiti šta se desilo s prijedlogom rezolucije o Srebrenici u UN-u prošlo ljeto, a povodom 20 godina genocida i to nakon pravosnažnih haških presuda, dakle suda koji su formirale iste te Ujedinjene nacije 1993. godine?

Je li Haški tribunal mogao više i bolje? Sigurno da jeste, ali s obzirom na sve ono što se u svijetu dešavalo nakon rata u BiH i što je ostalo nezabilježeno u međunarodnom pravu (u smislu krivične odgovornosti zločinaca), te s obzirom na činjenicu koliko je Bosna i Hercegovina mala zemlja bez ikakvog geopolitičkog značaja i uticaja, bez obzira koliko mi željeli to prikazati drugačije, značaj Haškog tribunala je ogroman i to će vrijeme i pokazati i dokazati

Upravo iz ovih razloga dan kad je izrečena presuda Radovanu Karadžiću, predsjedniku Srpske demokratske stranke, prvom predsjedniku Republike Srpske i vrhovnom komandantu Vojske Republike Srpske, kako je već na početku naveo predsjednik sudskog vijeća, historijski je dan za BiH. Dok je sudija Kwon objašnjavao ono što se dešavalo u BiH 1992. godine: progon, istrebljenje, ubistva, deportaciju, prisilno premještanje, protivpravna zatvaranja, masovna ubistva, uništavanje kulturno-historijskih spomenika, silovanje, seksualno zlostavljanje… bilo je to decidno nabrajanje onoga što se zaista dešavalo (teško da bi to i neko iz BiH bolje uradio), zaključujući da je “Pretresno vijeće van razumne sumnje zaključilo da je između oktobra 1991. godine i novembra 1995. postojao zajednički plan da se činjenjem zločina trajno uklone bosanski Muslimani i bosanski Hrvati sa teritorija koje su zauzeli bosanski Srbi”, a s ciljem stvaranja jedinstvene srpske teritorije.

“Samo”, sudije to nisu nazvale genocid, već zločine protiv čovječnosti, i to je bilo razlogom brojnih žestokih reakcija i kritika u BiH na račun Vijeća i Haškog tribunala jer nije presudilo da je u sedam općina 1992. počinjen genocid. Neki su išli čak dotle da su tvrdili da Vijeće uopće nije utvrdilo da je u BiH počinjen genocid, previđajući da je potvrđen genocid počinjen 1995. u Srebrenici. Vijeće, kako je objasnilo, nije našlo dokaze da je postojala namjera da se počini genocid 1992. godine. Što nikako ne umanjuje obimnost zločina koji su tada počinjeni, a što je potvrđeno presudom. Kao ni ulogu (općeg) udruženog zločinačkog poduhvata koji je iza toga stajao, a u kome su uz politički i vojno-policijski vrh “bosanskih Srba” bili uključeni i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan. Bez Slobodana Miloševića i Jovice Stanišića, koje je Vijeće isključilo iako su optužnicom bili dio tog plana. Međutim, bit će zanimljivo pratiti ponovljeno suđenje Stanišiću u kome će se ponovo preispitati njegova uloga u ratovima u Hrvatskoj i BiH, kao i žalba Tužiteljstva ICTY-a na presudu Karadžiću, jer po onome što se vidi iz obrazloženja vijeća jeste da je Stanišić u predmetu Karadžić oslobođen skoro na istim osnovama na kojima mu je oborena presuda i obnovljen sudski postupak.

Vijeće, kako je objasnilo, nije našlo dokaze da je postojala namjera da se počini genocid 1992. godine. Što nikako ne umanjuje obimnost zločina koji su tada počinjeni, a što je potvrđeno presudom. Kao ni ulogu (općeg) udruženog zločinačkog poduhvata koji je iza toga stajao, a u kome su uz politički i vojno-policijski vrh “bosanskih Srba” bili uključeni i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan

Vijeće je potvrdilo sve ostale tačke optužnice protiv Karadžića – opsadu Sarajeva (ubijanje i terorisanje građana Sarajeva, kao i zločine na Markalama), genocid u Srebrenici, kao i uzimanje talaca, pripadnika UN-a, kako bi se spriječili NATO udari na Republiku Srpsku i Srbiju.

Ono što je najznačajnije u presudi jeste detaljnost kojom su obrazloženi svi počinjeni zločini, kao i nastanak Republike Srpske, kako je Vijeće navelo, prema planu koji je započeo 1991. godine. S toga i ne trebaju čuditi brojne reakcije iz Banja Luke, Beograda i Moskve (i pozivanja na izdvojena mišljenja nadglasana od većine u Vijeću), jer presudom je jasno da je ona nastala činjenjem zločina protiv čovječnosti i genocidom. O tome su prikupljeni brojni dokazi – dokumenti, svjedočenja, vještačenja međunarodnih i domaćih eksperata… – koji ostaju kao neoborive činjenice koje niko od političara više ne može promjeniti, tako da izjave Milorada Dodika, Aleksandra Vučića i ruskih političara o tome kako će staviti sve na raspolaganje kako bi pomogli Karadžiću više nemaju nikakav značaj. Jer i kad svi oni budu prošlost, presuda će ostati.