“Novi hrvatski politički identitet formira se prije svega kroz prilično selektivnu interpretaciju takozvanog Domovinskog rata, budući da ona ističe samo činjenice korisne za njegovo formiranje; istovremeno, ta interpretacija zanemaruje, odbacuje ili krivotvori sve ostalo” – tvrdi profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović, čija je knjiga “Rat i mit – Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj” nedavno objavljena u Zagrebu. Profesor Jović kaže da i država i jedan broj učesnika rata koji nemaju baš pluralističke i demokratične namjere, na taj način utiču na ograničavanje slobode u hrvatskom društvu.

“Ipak, u Hrvatskoj imate različite grupe koje su dovodile i koje dovode u pitanje nacionalističku interpretaciju tzv. Domovinskog rata. Otpor dolazi i od mlađe generacije, nezadovoljne činjenicom da nema mogućnost sama donositi zaključke o prošlosti”, kaže Dejan Jović.

AVANGARDA: Kada kažete da je interpretacija Domovinskog rata selektivna, na šta konkretno mislite? Šta se, dakle, zanemaruje, a šta se ističe u prvi plan?

JOVIĆ: Ističe se prije svega uloga Hrvatske kao “pobjednice i žrtve”, dok se zanemaruje bilo kakva odgovornost za ono što se dogodilo devedesetih. Ne propituje se, primjerice, da li je uopće moralo doći do ratnog sukoba, ili kakva je bila uloga Hrvatske u poticanju stvaranja nacionalističke, potom i ratne atmosfere i atmosfere straha, posebno kod manjinskog stanovništva. O ratu se govori isključivo kao obrambenom, oslobodilačkom, nametnutom i pravednom, ali se ne vidi i njegova druga strana, na koju nas, primjerice, podsjeća i presuda šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. Ta presuda dovodi u pitanje ovakav jednostrani narativ, posebno što implicira i odgovornost Franje Tuđmana, o čemu se u službenom mitu o ratu ne govori.

AVANGARADA: Da li je Domovinski rat bio odbrambeni?

JOVIĆ: Kao i svaki drugi, i ovaj rat ima više lica. On je, dakle, bio i odbrambeni, posebno u trenutku kad su pojedini gradovi poput Vukovara napadnuti, potom i razarani od strane tada već visoko srbiziranih jedinica raspadajuće JNA, ali i od strane raznih dobrovoljaca, uglavnom iz Srbije. Ljudi su odlazili u rat jer su branili svoje napadnute domove, i u tom smislu motiv mnogih je bio doista obrambeni.

Neki su u rat odlazili preplašeni da će se dogoditi zlo, da će se, na primjer, ponoviti 1941; ili da će se, preko osvajačkih mitinga koji su započeli već 1988. nad Hrvatskom nadviti srpska vlast. Naravno, bilo je tu opravdanih stahova, ali i iracionalnih, koji te strahove ne čine manje stvarnim. Dakle, da, mnogi su išli u taj rat – zvali ga oni Domovinski ili nekako drukčije – zato što su imali osjećaj da je to jedini način da se brane. Za građane Knina, recimo, Domovinski rat u maju 1995. nije bio odbrambeni, nego napadački.

AVANGARDA: Hrvatska je, profesore, te 1995. bila međunarodno priznata država, u čijem je sastavu i Knin. Što, naravno, nikako ne smije biti opravdanje za zločine koje je, nakon akcije Oluja, hrvatska vojska počinila nad tamošnjim Srbima.

JOVIĆ: Svatko je u tom ratu govorio da se samo brani, ali je svatko i napadao drugoga, prije svega manjine koje su živjele na teritoriju koji je taj držao pod kontrolom. Gdje i kad smo “mi” bili jači, tu smo se ponašali napadački; kad smo bili slabiji, branili smo se jer nije bilo druge.

U ratu devedesetih desilo se višestruko odcjepljenje: Hrvatske od Jugoslavije, a Srba od Hrvatske, pri čemu su i jedni i drugi koristili nasilje onda kad su mogli i kad im je koristilo. I jedni i drugi su sijali strah i neprijateljstva i prozvodili neprijatelje od susjeda i nekadašnjih prijatelja. Pritom, naravno, ne mislim na obične građane, nego na one majstore mraka, kako ih je nazvao Azem Vllasi, koji su provodili strategiju kaosa, kako ju je nazvao Hido Biščević, da bi u Jugoslaviji razvili kulturu apokalipse, kako ju je zvala Sabrina Ramet.

AVANGARDA: Građani su, kažete, branili svoje gradove od secesionističkih grupa i JNA. Zar se Hrvatska nije branila i od Srbije i Crne Gore? Jer, šta je bio napad na Dubrovnik, sravnjivanje sa zemljom Vukovara, bombardovanje Banskih dvora, logori po Srbiji sa hrvatskim građanima i zarobljenicima…? Pod čiju se komandu stavila JNA? Najzad, taj rat je vođen na teritoriji Hrvatske, ne na teritoriji SRJ, što je ponavljao sam Slobodan Milošević.

JOVIĆ: To što ste naveli čini glavni dio narativa o Domovinskom ratu u Hrvatskoj. Sve je točno, samo što to nije puna, nego samo dio istine. Recimo, istina je da se JNA stavila pod komandu onih koji su preuzeli Predsjedništvo SFRJ, a to je bila Srbija tog vremena, i to na nelegalan način. Ali, istina je i da se JNA raspala i da su potom mnogi njeni profesionalni oficiri “prešli na drugu stranu” i postali visoki oficiri novih vojski. Od najboljih drugova, oficiri su postali “najbolji neprijatelji”. Recimo, 40 posto Hrvata iz profesionalnog sastava JNA prešao je u redove Hrvatske vojske – 40 posto ih je ostalo u Vojsci Jugoslavije, a 20 posto ih je ostalo izvan bilo kakve vojske, o čemu pišu Ozren Žunec i njegovi suradnici. Dakle, dijelovi JNA stavili su se pod komandu raznih novonastalih država i nepriznatih teritorija. Isto je i sa obavještajnim službama, državnim aparatom, političkim strukturama itd. To ne umanjuje, štoviše, uvećava odgovornost JNA, koja se raspala na način da su njeni nekadašnji časnici pucali jedni na druge i na građane, koje su trebali štititi, a ne napadati. U čijem je to bilo interesu, to je također kompliciranija priča od one koja se danas koristi.

AVANGARDA: U čijem?

JOVIĆ: Mislim da je bilo u interesu mnogih, inače se ne bi dogodilo. Jer, da nije bilo rata, Hrvatska i Slovenija vjerojatno ne bi uopće bile priznate i njihove deklaracije o nezavisnosti doživjele bi ono što danas doživljava katalonska deklaracija. Rat je bio glavni razlog za Badinterov zaključak da je Jugoslavija “u stanju raspadanja”, i da stoga međunarodna zajednica treba priznati nove države, kako bi one uspostavile mir i poredak na svom tlu. Dakle, rat je bio koristan separatistima i onima koji su tvrdili da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Albanci, Slovenci i drugi ne mogu više živjeti zajedno. Sve su učinili da “dokažu” tu tezu, koja nije bila istinita, niti je bila rezultat iskustva svakodnevnog života. Rat je, stoga, bio zajednički zločinački poduhvat, u kojem su naizgled iracionalni potezi jedne strane bili korišteni kao alibi za jednako naizgled iracionalne poteze druge strane.

AVANGARDA: Ipak, zna se koja strana je bila vinovnik rata, koja je suvinovnik, a ko je žrtva. To su, uostalom, pokazale i haške presude… Ali, moram da Vas pitam: imate li ideju zašto je, dvadeset i šest godina nakon što se to dogodilo, Hrvatska tek ovih dana otvorila pitanje granatiranja Banskih dvora oktobra 1991. i podigla optužnicu protiv šest oficira bivše JNA?

JOVIĆ: Nije li nevjerojatno da se istraga duga 26 godina završi baš osam dana nakon što je Franjo Tuđman spomenut u presudi Prliću i drugima u kontekstu udruženog zločinačkog pothvata u odnosu na Bosnu i Hercegovinu? Cilj podizanja te optužnice je, dakle, bio da se javnost podsjeti da je Tuđman bio žrtva – ili da je trebalo biti žrtva – agresije i da stoga nije točno da je počinitelj zlodjela. Evo, to je tipičan primjer jednostranosti, ta ideja crno-bijelosti: ili si žrtva ili zločinac. Ali, moguće je, naravno, u jednom trenutku, u jednom slučaju ili na jednom mjestu biti žrtva, a potom u drugom trenutku, u drugom slučaju ili na drugom mjestu biti počinitelj zločina, ili barem zlodjela. Kao i obrnuto: moguće je od 1991. do 1995. masovno činiti zločine, npr. u Krajini, a potom 1995. biti također i žrtva rata, prisiljena na egzodus. Mitovi o ratovima, u kojima su “naši” uvijek žrtve, a “njihovi” uvijek agresori nemaju prostora za takve “finese”.

AVANGARDA: Rekli ste da je dio mita o Domovinskom ratu i to da je Hrvatska iz tog sukoba izašla kao pobjednica. Je li?

JOVIĆ: Donekle jeste, budući da je u tom ratu ostvarila sve svoje ciljeve. Ipak, i u Hrvatskoj ima onih koji bi htjeli još, odnosno koji misle da ciljevi još nisu ostvareni, i to u tri aspekta: prvo, jer u Hrvatskoj i dalje ima manjina, iako je njihov broj s 22 sveden na 7,5 procenata. Što je etnototalitaristima, kako ih nazivam u svojoj knjizi, previše. Oni žale zbog Erdutskog sporazuma, smatrajući da je i reintegraciju Vukovara trebalo provesti ratničkim, a ne diplomatskim putem. Drugo, nezadovoljni su kritičkim interpretacijama rata, i smatraju da one prijete da se jedan dobiveni rat pretvori u izgubljeni; manje-više ponavljaju tezu o “pobjednicima u ratu, gubitnicima u miru”.

AVANGARDA: Zar to nije teza Dobrice Ćosića o Srbima?

JOVIĆ: Jeste, ali to ne mijenja stvar. Čim se pojavi kritička interpretacija rata devedesetih, ta grupacija smatra da je riječ o ugrožavanju temelja države.

Treće, ima onih koji su nezadovoljni time što se ništa nije “dobilo” u Bosni i Hercegovini. Neki su planirali “dobiti” cijelu Bosnu, do Drine, a neki samo dio Bosne za Hrvatsku – bilo to pola, kao što je zamišljeno u njihovoj interpretaciji Washingtonskog sporazuma, ili barem trećinu, kroz neku novu Herceg-Bosnu.

Sa druge strane, oficijelni diskurs zadovoljan je rezultatom rata i zbog toga je sklon slaviti a ne samo komemorirati rat. Opasno je, međutim, rat tretirati kao “zlatno doba”, kao recept za rješavanje problema, za ujedinjenje nacije. Jer, taj narativ tvrdi da je Hrvatska bila jedino ujedinjena u Domovinskom ratu, dok je ranije, u cijeloj svojoj povijesti, bila manje-više podijeljena i nejedinstvena.

AVANGARDA: Da li je?

JOVIĆ: Hrvatska se raspala 1991, kao što su se raspale i BiH i Srbija. Raspad nije bio samo raspad Jugoslavije, što se danas zaboravlja, posebno kad se tvrdi da je Hrvatska bila ujedinjena. Osim toga, čak ni oko pitanja nezavisnosti nije bilo nikakva jedinstva. Navest ću nekoliko činjenica koje su prigodno “zaboravljene” zbog stvaranja mita o Domovinskom ratu. U jednom ozbiljnom politološkom istraživanju koje citiram u svojoj knjizi, a koje je provedeno na reprezentativnom uzorku u Hrvatskoj u martu 1990, građane se pitalo – što vidite kao najbolje rješenje za sadašnju krizu u Jugoslaviji. Ponuđeno im je nekoliko opcija, od kojih je jedno bilo – puna nezavisnost, bez obzira na to kako se budu ponašale druge republike SFRJ. Znate li koliko je ljudi u martu 1990. odabralo ovaj odgovor?

AVANGARDA: Koliko?

JOVIĆ: Svega 11 procenata, preciznije: 10, 66 posto. To se događa neposredno prije prvih izbora na kojima je pobijedio Franjo Tuđman. U istom istraživanju je čak 51, 66 procenata građana Hrvatske reklo da želi konfederaciju sa drugim jugoslavenskim republikama, što je politika koju je Franjo Tuđman zagovarao 1990. i na kojoj je i pobijedio na izborima. Odcjepljenje, dakle, nije nikakav tisućljetni san hrvatskog naroda, niti je čak 1990. bio njegov zahtjev. Štoviše, isti broj onih koji su bili za nezavisnost, bili su i za potpuno ukidanje republika kako bi Jugoslavija bila čvršća i jedinstvenija; ostali su, ili htjeli status quo, ili veći centralizam u Jugoslaviji. Pritom, uglavnom su Srbi htjeli više centralizma, dok su zagovornici politike Ante Markovića željeli status quo.

Među etničkim Hrvatima, samo 15 procenata njih bilo je za punu nezavisnosti, a 64 posto za konfederaciju. Iz navedenog je jasno da je Hrvatska u devedesetu ušla, ne jedinstvena, nego veoma podijeljena po pitanju da li želi državnu nezavisnost. U međuvremenu se, ponavljam, dogodio rat, koji jeste značajno homogenizirao hrvatsko društvo.

AVANGARDA: Zvanične politike Srbije i Hrvatske, koje se međusobno optužuju za sve i svašta, nikada jedna drugu ne terete za agresiju na BiH. Kako to da su se političke elite dvije zemlje tako lako usaglasile kada je riječ o BiH?

JOVIĆ: I Srbiji i u Hrvatskoj imate i mnogo onih koji su o tadašnjoj srpskoj i hrvatskoj politici spram BiH govorili veoma kritički. U Hrvatskoj je već 1993. šest hrvatskih intelektualaca tražilo da Franjo Tuđman podnese ostavku zbog politike koju vodi u BiH, kao i zbog autoritarnosti koju provodi unutar zemlje; cijelo vrijeme izlaze Feral Tribune i Arkzin; Stipe Mesić i Josip Manolić su 1994. zbog neslaganja sa tom politikom, izašli iz vlasti… Uvijek je, dakle, u Hrvatskoj bilo otpora. Kao i u Srbiji, uostalom, gdje su se predstavnici “druge Srbije” izrazito kritički govorili o politici Slobodana Miloševića. Naravno, bilo je i onih koji su tu politiku podupirali jer su bili uvjereni da multietničke države ne mogu opstati, i da čak nije ni dobro da opstanu, jer su izvor nestabilnosti. Ako SFRJ nije opstala, onda ne mogu ni “male Jugoslavije”, a takvih je “malih Jugoslavija” – u smislu složenosti strukture, ili multietničnosti – bilo mnogo. Zapravo, skoro je svaka zemlja post-jugoslavenskog prostora po nečemu “mala Jugoslavija”. Nekritičnost prema vlastitoj ulozi u vezi s BiH ima veze i sa partijskim, pa i ličnim interesima.

AVANGARDA: Kojim ličnim interesima?

JOVIĆ: Ako ste, poput Socijalističke partije Srbije, bili stranka koja je u to vrijeme obnašala vlast ili ste, pak, nasljednici Šešeljevih radikala, koji su sudionici i nekih ratnih operacija i vlasti koncem devedesetih, onda se nećete kritički osvrtati na ulogu vaših partija ili vas osobno u tim vremenima. Tome se, dakle, ne treba čuditi.

Slično je i u Hrvatskoj, gdje je na djelu kombinacija nacionalističke ideologije i pukih interesa. Naime, ne možete očekivati da će se o Domovinskom ratu i o agresiji na BiH govoriti objektivno, ako znate da su pola miliona ljudi u Hrvatskoj registrirani kao branitelji, odnosno kao sudionici Domovinskog rata. Svi oni imaju i određene statusne, a neki i materijalne privilegije koje iz toga proizlaze. Zašto bi, dakle, ti ljudi i članovi njihovih obitelji pristali na bilo kakvu kritiku Domovinskog rata ako im on omogućava status koji je privilegiran u odnosu na ostalo stanovništvo?

AVANGARDA: Predsjednik Predsjedništva BiH i šef Hrvatske demokratske zajednice BiH Dragan Čović protekle je nedjelje otkrio ono što javnost ni Srbije ni BiH nije znala: Milorad Dodik je, na primjer, u Čovićevoj interpretaciji “mudar političar” i “mnogo čestitija osoba nego što se predstavalja”. Iznenađuje li Vas bliskost Čovića i Dodika?

JOVIĆ: Ne. U BiH su očito promijenjene neke okolnosti. Prije svega mislim na poslednji popis stnovništva, koji je pokazao da Bošnjaka u BiH po prvi put ima više od 50 procenata. To je u bošnjačkom dijelu BiH, odnosno u politici koju reprezentira Bakir Izetbegović, dovelo do jačanja entuzijazma, nade i želje da je sada možda moguće dobiti za Bošnjake bolju poziciju, odnosno da je zagovaranjem demokratizacije i suverenizacije moguće BiH pretvoriti u zemlju prije svega Bošnjaka. Zašto bi Bošnjaci prihvatili da imaju samo trećinu vlasti u zemlji u kojoj maju većinu stanovnika, i to u zemlji koju jedino oni smatraju svojom jedinom domovinom? To sasvim logično i racionalno pitanje uplašilo je Srbe i Hrvate, odnosno njihove političke vođe Dodika i Čovića, koji sada, svaki na svoj način, pokušavaju spriječiti da narodi koje predstavljaju postanu manjina. Što je, također, logično jer i Čović i Dodik znaju dobro što bi se moglo dogoditi nekome tko postane manjina, a bio je konstitutivni narod. Logični potezi stvaraju konflikt – u tome je paradoks naše situacije. Pored toga, i Dodik i Čović nastoje onemogućiti da se presude iz Haaga reflektiraju na položaj bosanskih Srba i Hrvata.  

AVANGARDA: Profesore, zar zaista mislite da je Dodika i Čovića zbližio strah od dominacije Bošnjaka? Pa, Dodik je i prije popisa prijetio referendumom o izdvajanju RS iz BiH, baš kao što je Čović govorio o trećem entitetu. Doduše, nikada ovako otvoreno.

JOVIĆ: Strah od postajanja manjinom sam uvijek smatrao jednim od glavnih razloga ratnog sukoba. U socijalizmu je manjina bila riječ koja se nikada nije upotrebljavala za jugoslavenske narode, a od sredine 1960-ih ni za Albance, Mađare i druge. Umjesto toga, upotrebljavao se pojam “narodnosti”, samo da bi se izbjegla “manjina”. Prema tome, povratak pojma “manjina”, a još više prakse u kojoj su manjine u strahu od preglasavanja – i to ne bez razloga – ili u strahu od nestajanja, što također nije bez razloga, predstavljao je skoro pa “casus belli”.

Dodik prijeti referendumom, ali ništa nije poduzeto u tom smjeru. Što je racionalno, jer referendum ne bi dao nikakvog rezultata, a prijetnja daje. Mislim da su ideji o referendumu u RS dodatnu dimenziju dali referendum u Škotskoj, kasnije u Kataloniji, koji su različito završili. Beograd se, kada je riječ o katalonskom slučaju, čak u jednom momentu kritički osvrnuo na ulogu Madrida, pitajući “kako Kosovo može, a Katalonija ne može”, iz čega se moglo iščitati da ih je odluka Madrida da spriječi referendum malo zabrinula.

AVANGARDA: Zbog čega?

JOVIĆ: Zbog toga što im je poslala poruku da bi sjutra, u slučaju da RS raspiše referendum, Sarajevo, odnosno međunarodna zajednica koja upravlja BiH, također moglo spriječiti referendum u RS. Ako je u fokusu interesa Srbije Kosovo, odluka Madrida da spriječi katalonski referendum je pozitivna; ako joj je u fokusu Republika Srpska, onda je negativna. Tu je bilo, a ima i dalje, nejasnoća i lutanja.

AVANGARDA: Ta je odluka zabrinula Beograd? Znate da se predsjednik Vučić nikada nije ogradio od Dodikovih izjava.

JOVIĆ: Odnos Srbije i RS je kompliciran, baš kao i odnos službenog Zagreba prema Hrvatima u BiH. Ako pogledate odnos Beograda i bosanskih Srba devedesetih, vidjećete da je prejednostavno tvrditi da je Beograd uvijek i samo manipulirao bosanskim Srbima, te da je na njih imao uvijek presudan utjecaj. Istraživači koji se time bave s pravom tvrde da je taj odnos bio dvostran i da, koliko god Beograd manipulirao Srbima izvan Srbije, toliko su i oni pokušavavali i pokušavaju manipulirati Beogradom, kojeg, baš kao i devedesetih, nastoje uvući u svoje programe, na svoju stranu, za svoje ciljeve. U tom smislu, očekivati od Beograda da ima zadnju riječ u odnosu na bosanske Srbe previše je, mislim, optimistično. Možda to Beograd i ne može, a možda i ne želi. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati. Ako se proširenje EU na Zapadni Balkan ne dogodi relativno brzo, možda će Beogradu i Sarajevu biti strateški važno da se približe: u tom smislu Dodik može računati samo na uvjetnu i djelomičnu podršku.

AVANGARDA: Pomenuli ste odnos zvaničnog Zagreba prema Hrvatima u BiH…

JOVIĆ: Hrvatska demokratska zajednica se prema HDZ-u BiH odnosi kao prema istoj stranci i među njima, prirodno, postoji velika bliskost. Ipak, mislim da se Zagreb ponaša prilično paternalistički prema Hrvatima u BiH, pa čak i prema samoj Bosni i Hercegovini, posebno kad izjavljuje da su bosanski Hrvati garant puta BiH u EU. Hrvatska, pritom, ističe vlastitu “posebnu ulogu” u promoviranju interesa BiH pri njenom ulasku u EU, što pomalo iritira i Srbe i Bošnjake. Sa druge strane, budući da nemaju svoj entitet, Hrvati u BiH postavljaju pitanje svoje jednakosti sa Srbima i sa Bošnjacima. Međutim, da li su se zapitali zašto ga nemaju?

AVANGARDA: Zašto?

JOVIĆ: Zato što je Franjo Tuđman tako htio, vjerujući da bi BiH, ako se raspadne – a smatrao je da je to prije ili kasnije neizbježno – trebalo dijeliti na dva, ne na tri dijela. Tuđman bi u tom slučaju dobio pola Bosne i tako bi, kroz konfederaciju Federacije BiH i Hrvatske, predviđenu, inače, Vašingtonskim sporazumom, kontrolirao i Bošnjake, ne samo Hrvate. To su historijske činjenice koje se danas namjerno zanemaruju.

U potpunosti razumijem osjećaj bosanskohercegovačkih Hrvata koji tvrde da nisu ravnopravni zato što nemaju svoju teritorijalnu jedinicu kao što imaju Srbi Republiku Srpsku. U vrijeme etnopolitike, teritorij je važan element stvaranja ideje o naciji, o čemu odlično piše Ugo Vlaisavljević.

Sa druge strane, bosanskohercegovački Hrvati, za razliku od Bošnjaka i Srba, imaju prednost da posjeduju pasoše Hrvatske, zemlje članice EU, a to im kao osobama daje osjećaj sigurnosti, ali i više mogućnosti nego što ih imaju i Srbi i Bošnjaci. Zbog toga se ipak može reći da je u BiH, bez obzira na nezadovoljstvo sviju, ipak postignuta neka “ravnoteža snaga”. Mislim da bi svaka radikalna mjera kao što je osnivanje trećeg entiteta, referendum o neovisnosti RS, dominacija bošnjačkog naroda u odnosu na druge, kao i ulazak BiH prije ili poslije Srbije u EU a ne istodobno sa njom, moglo poremetiti potencijalnu ravnotežu o kojoj sam govorio.

AVANGARDA: “Na prostoru nekadašnje Jugoslavije ima mnogo onih koji su nezadovoljni ishodom ratova devedesetih i koji se pripremaju, ili barem priželjkuju, neki novi rat”, rekli ste nedavno u intervjuu beogradskom Vremenu. Hoće li ga dobiti, šta mislite?

JOVIĆ: Ti nezadovoljni se očito prisjećaju one Bećkovićeve rečenice – ćeraćemo se još! Oni znaju da su kod nas, nažalost, ratovi manje-više redovita pojava, ili da su to bili barem tijekom 20. stoljeća. Ima li šanse da se novi rat dogodi? Mislim da nema, osim ako ne dođe do velikog sloma međunarodnog poretka u Evropi. Naime, mir na našim prostorima u velikoj mjeri održavaju vanjski akteri kroz svoje prisusutvo, posebno u BiH, na Kosovu i u Makedoniji, a sada i kroz članstvo Slovenije, Hrvatske i Crne Gore u NATO-u. Sve dok, dakle, postoji zapadna hegemonija nad Zapadnim Balkanom, prevashodno kroz EU, NATO i direktno prisustvo SAD, mislim da ovdje rata neće i ne može biti. Međutim, da li bi kriza i problemi u zapadnom svijetu mogli dovesti u pitanje tu hegemoniju, posebno ako NATO zanemari prisustvo na Balkanu? Prije pet godina, moj odgovor na ovo pitanje bi bio odlučan: ne; danas bih bio malo oprezniji, iako i dalje mislim da je takav razvoj događaj veoma malo vjerojatan. Zapad je ovdje i dalje apsolutni gospodar situacije, bez obzira na izazove iz Rusije, Turske, a pomalo i iz nekih drugih zemalja. Nažalost, Zapad suviše oklijeva s proširenjem, čime ostavlja prostora za druge.

Bilo kako bilo, na balkanskim društvima je da smanje utjecaj revizionista koji žele promjenu, makar ona došla i kroz rat. U devedesetima su u tome uspjeli, treba sve učiniti da ih se sada u tome onemogući.