U izdanju Buybooka je 2008. godine izašla knjiga Carle del Ponte: Gospođa tužiteljica – Suočavanje s najtežim ratnim zločinima i kulturom nekažnjivosti. U nekoliko nastavaka donosimo najzanimljivije dijelove knjige tužiteljice koja je 1999. godine imenovana za glavnu tužiteljicu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području Ruande. Kada je Vijeće sigurnosti UN-a 2003. razdvojilo uloge tužitelja za ova dva suda Del Ponteova je ostala glavna tužiteljica za ICTY sve do 2008. godine, kada je na toj dužnosti zamjenio Serge Brammertz. Del Ponteova u knjizi donosi svoja iskustva, susrete s najvažnijim dužnosnicima svijeta i kakva je njihova uloga bila u hapšenju ratnih zločinaca s područja bivše Jugoslavije, kao i iskustva s političarima u regionu
Nova dužnost na koju sam nastupila nije bila nalik ni jednom poslu koji sam dotad obavljala i koji ću ikad obavljati. Ona je od mene iziskivala suočavanje sa stvarnošću genocida i zločina protiv čovjecnosti: sa smradom masovnih grobnica, praznim očnim dupljama žrtava silovanja, očajem miliona ljudi prisiljenih na iseljenje, jezivih prizora čitavih zajednica sravnjenih sa zemljom.
Tako veliki zločini nikad nisu lokalna stvar. Takvi zločini tiču se svih nas, neovisno o tome gdje živimo. Njima se krše načela koja su nam svima prirasla srcu i gaze se ljudska prava i ljudsko dostojanstvo. Realno govoreći, nacionalnim vođama i odviše često nedostaje snaga volje, a nacionalnim sudovima autoritet i hrabrost u progonu pojedinaca na najvišim položajima odgovornih za takva zlodjela. Međunarodna pravda jedina je alternativa kulturi nekažnjivosti.
Raskorak s političkom stvarnošću
Da bi napori Suda u gonjenju krivaca za zločine bili što djelotvorniji, Tužiteljstvo je moralo skupiti volju i suočiti se s muro di gomma koji je bio neprobojniji od svih dotadašnjih, bili smo prisiljeni zahtijevati od vlada i političkih vođa, inače nesklonih saradnji, da sarađuju s oba Suda, tražiti da nam se stave na uvid dokumenti koji su inkriminirali i moćne političke i vojne šefove, tražiti zaštitu svjedoka čak i kad su dobivali prijetnje, ustrajati u našim zahtjevima za uhićenjem optuženika i njihovim premještanjem u pritvor Haškog suda.
Te su teme krajnje ograničene. Ponavljajući ih neprekidno, izlagali smo se riziku da mediji koji su neprekidno tražili nove teme izgube interes za njih; stoga nismo mogli računati s tim da će se oni suviše truditi da nam osiguraju podršku javnosti. Naše potrebe ljutile su birokrate i političke vođe koji su nas dočekivali sa smiješkom, rukovali se s nama i štošta nam obećavali, da bi zatim, sakrivši se iza muro di gomma, učinili sasvim malo od svega onoga što su nam obećavali.
Neprekidno sam ponavljala: uhitite ih, uhitite ih, uhitite ih... Miloševića, Karadžića, Mladića, Gotovinu, Lukića... Dopustila sam sebi da se pretvorim u karikaturu žene koja je oboljela od eholalije. Kritizirali su me, govoreći mi da sam u raskoraku s političkom stvarnošću u državama tako nespremnima za saradnju kao što je Srbija, kao i kad je pokrenuta istraga o paravojnim postrojbama Tutsija u Ruandi. Izlagala sam se poruzi ambasadora, ministara i učenih ljudi, među kojima je bilo čak i takvih koji su izvlačili korist iz odnosa s takvim državama.
Od mene se tražilo da ne objavljujem optužnice protiv jednog broja optuženih u bivšoj Jugoslaviji, čak i da ne istražujern slučaj ubojstva jednog nadbiskupa, dvojice biskupa i nekolicine drugih katoličkih svećenika u Ruandi. Sjećam se da je glavni tajnik UNa, nakon mog lobiranja u SADu i u Europskoj uniji, koje je imalo za cilj pritisak na Srbiju uskraćivanjem financijske pomoći, zatražio da se prestanem igrati politike.
Ova knjiga memoara nema pretenziju da bude obuhvatan prikaz sudskih progona što su ih ova dva UNova suda poduzela između 1999. i 2007., tokom osam godina mog boravka u Hagu. U njoj, prije svega, iznosim svoja sjećanja na vrijeme kad sam kao javna tužiteljica iz Švicarske, stekavši u tom poslu izvjesno iskustvo u međunarodnom pravu, došla raditi na ove sudove i kako sam, zajedno sa svojim saradnicima, nastojala služiti pravdi, pokušavajući sarađivati s ljudima koji najčešće nisu htjeli sarađivati, niti su mislili da je saradnja potrebna.
Krojenje pravde pobjednika
Sud za bivšu Jugoslaviju i Sud za Ruandu, prvi međunarodni sudovi za ratne zločine osnovani nakon presuda izrečenih u Nurnbergu i Tokiju nakon II svjetskog rata, nisu imali autoritet sudova koji su im prethodili. Krojenje pravde pobjednika u Nurnbergu i Tokiju bilo je razmjerno jednostavno u usporedbi s poslom koji je Vijeće sigurnosti UNa očekivalo od Suda za bivšu Jugoslaviju i u izvjesnim slučajevima, Suda za Ruandu. U Nurnbergu i Tokiju pobjedničke vojske omogućile su sudovima pristup svjedocima i dokazima, kao i uhićenje optuženih ratnih zločinaca, premda samo iz redova poraženih njemačkih i japanskih neprijatelja. Budući da mi nismo imali takve ovlasti, bili smo prisiljeni upotrijebiti svu svoju domišljatost i snagu volje kako bismo pred sud izveli pojedince na najvišim položajima, na svim stranama sukoba u Ruandi i u bivšoj Jugoslaviji.
Ipak, stanovitu podršku dobivali smo od diplomatskih krugova te, povremeno, značajnu potporu pojedinih hrvatskih i srbijanskih političkih vođa koji su shvatili da suđenje ratnim zločincima može pridonijeti vladavini prava u njihovim zemljama i pomoći pomirenju među narodima podijeljenima sjećanjima na ratne strahote. Katkad su nam političke smjene donosile sreću. Katkad nam politički trendovi nisu išli naruku. Katkad smo činili greške. A katkad smo se i međusobno razilazili.
Pouke koje smo izvukli iz uspjeha i neuspjeha tih dvaju sudova dragocjene su, jer su napori koje smo poduzimali bili bez presedana. Oni su se odvijali u graničnom području između nacionalnog suvereniteta i odgovornosti prema međunarodnoj zajednici, u sivoj zoni između pravosuđa i politike. Riječ je o, uglavnom, neistraženom području, kako za tužitelje, tako i za suce. To je područje u kojem ljudi koji ga po prirodi stvari naseljavaju – političke vođe i diplomati, vojnici i špijuni, trgovci oružjem i zločinci – suviše često vjeruju da će proći nekažnjeno, da mogu činiti užasne zločine, a da pritom ne budu pozvani na odgovornost. To je područje ispresijecano mnogim muro di gomma i posuto skrivenim stupicama, područje za koje žene i muškarci koji kroje međunarodnu pravdu, od Libanona do Sierra Leonea, od Ruande do Konga, od Nizozemske do Kambodže, moraju iscrtati pouzdanije zemljovide i izmisliti savršenije navigacijske instrumente. Moja je želja da ova knjiga pridonese izradi takvih zemljovida i razvoju takvi
h instrumenata.
Kad god bih osjetila razočaranje i kad bi mi se učinilo da mi je svega dosta, sjetila bih se žrtava u Jugoslaviji i Ruandi, osobito žena i djece, kao i hrabrosti što su je te žrtve iz dana u dan pokazivale u Haagu i Arushi, svjedočeći protiv muškaraca i nekolicine žena koji su počinili ratne zločine. Jedna od tih žrtava, svjedok Tužiteljstva pod šifrom “O” u prvom suđenju za Srebrenicu, bio je u julu 1995. sedamnaestogodišnji dječak kad su srpski vojnici pod nadzorom Radovana Karadžica i Ratka Mladića preplavili grad i započeli pokolj. Svjedok pod šifrom “O” 14. je aprila 2000. jedva četrdeset koraka od mog stola svjedočio protiv jednoga od najvažnijih Mladićevih generala, Radoslava Krstića, koji je naknadno proglašen krivim zbog pomaganja i izravnog sudjelovanja u genocidu.
Svjedok se prisjetio dana kad se predao bosanskim Srbima koji su nosili maskirne uniforme. Sjetio se kako mu je bilo naređeno da sa sebe skine odjeću koja je zaudarala po osušenoj mokraći i kako mu je bilo zapovijeđeno da stane uz rub razbojišta posutog mrtvim tijelima:
“Ondje je bilo nekoliko srpskih vojnika... Stajali su iza naših leđa... Pomislio sam da ću brzo umrijeti, da ćecu dugo patiti. I pomislio sam kako moja majka neće nikad saznati gdje sam skončao...
Neko je rekao: ’Lezite.’ Kad smo počeli padati... započela je pucnjava... ne znam što se tada dogodilo. Nisam razmišljao ni o čemu... Mislio sam da je to kraj. Ne znam jesam li u tom trenutku izgubio svijest, možda sam još uvijek bio pri svijesti... Sve što znam jest to da sam, ležeći, osjetio bol u desnoj strani prsa...
Pomislio sam da bih ih možda trebao pozvati da me dokrajče, jer sam osjećao jake bolove. Pomislio sam da ću, ako sad ovdje ne izdahnem, preživjeti, te da ću možda biti živ odveden i da će se moje muke samo produžiti... U jednom trenutku... tik uz moje lice stvorila se vojnička čizma. Nastavio sam gledati, nisam zatvorio oči. Taj čovjek je prekoračio preko mene – bio je to vojnik – i opalio metak u glavu čovjeku koji je ležao odmah do mene. U tom sam trenutku zatvorio oči; bio sam pogođen u desno rame...
Nalazio sam se, takoreći, između života i smrti. Nisam znao želim li ostati na životu ili umrijeti. Odlučio sam ne pozvati ih da me ubiju, no u isto vrijeme molio sam Boga da dođu i da me ubiju...”
Nakon što su se krvnici odvezli, svjedok pod šifrom “O” podigao je glavu i primijetio još jednog preživjelog među mrtvima. Poviknuo je prema njemu i, prevrćući se preko leševa, pokušao dopuzati do njega, a zatim je nekako uspio svoje svezane ruke primaknuti njegovim ustima kako bi ovaj mogao pregristi konopac kojim su bile vezane: “Taj čovjek na sebi je imao majicu bez rukava, zelene boje, i džemper... Skinuo ju je i razderao... Nakon što mi je povezao ranu, zaspao sam naslonivši glavu na njegova koljena jer dugo, suviše dugo nisam spavao... Ostali smo ondje do jutra, a kad je svanulo, probudio me i upitao: ’Kamo ćemo?’ Rekao sam: ’Ne znam’.”
Sastanak u sjedištu CIA-e
Do mog drugog susreta s Georgeom Tenetom, u proljeće 2001., čula sam mnogo sličnih iskaza svjedoka. Ovom prilikom George Tenet i ja sreli smo se u sjedištu CIAe, zdanju sagrađenom od stakla, čelika i betona, na čijem su vrhu stajale antene koje su volju ovog čovjeka i njegovih nadređenih širile u sve svjetske metropole i u svaki ratom poharani kutak zemaljske kugle.
Milošević je bio zbačen s vlasti i sjedio je u beogradskom zatvoru. George W. Bush u to je vrijeme već bio u Bijeloj kući i pokazivao da mu nije bliska ideja o osnivanju stalnog međunarodnog suda za ratne zločine. Sastanku s Tenetom prisustvovalo je osoblje Ureda za ratne zločine američkog Ministarstva vanjskih poslova koje se trudilo zauzdati moju retoriku i moje zahtjeve. Jedan od njih podsjetio me da bih svakako trebala zahvaliti ljudima s kojima sam se trebala susresti, zahvaliti im od sveg srca na izvanrednoj podršci koju nam je SAD pružao. Bushov državni tajnik Colin Powell podupirao je naša nastojanja da Milošević i ostali optuženici budu prebačeni u pritvor Tribunala za bivšu Jugoslaviju. Ja sam, međutim, već prije bila zahvalila generalu Powellu; što se nekih drugih tiče, bila sam već umorna od ispraznih zahvala ispraznim ušima.
Tenet me dočekao u hodniku neposredno prije samog sastanka. “Carla”, oslovio me, “draga moja gospođo tužiteljice”. Zatim su uslijedili bacini bacetti, pusice u obraz, koje me uvijek iznova uzrujaju. Ušli smo u konferencijsku dvoranu bez prozora, obloženu, kako mi se učinilo, drvom višnje. Tenet je sjeo za čelo stola nakon što sam ja zauzela stolicu pokraj njegove. Neformalnim tonom izustio je nekoliko riječi koje baš ništa nisu značile. Rekao je da mi ne može reći sve o CIAinim aktivnostima. To sam mogla razumjeti. Rekao je da uhićenje naših bjegunaca ostaje i dalje prioritet broj jedan, te da je provedeno više neuspješnih operacija.
Njegove izjave potaknule su me da odmah prijeđem na stvar, ne birajući riječi i izraze zahvalnosti. Zacijelo sam pogrijeila kad sam pretpostavila da Tenet, glavni špijun jedine velesile na svijetu, čovjek Mediterana, otvorena i izravna načina govora, neće protumačiti moju iskrenost kao izraz nepoštovanja: “George, razgovarali smo u septembru. Tada si mi rekao da je Karadžić prioritet CIAe broj jedan. Evo nas ovdje nakon šest mjeseci i, s obzirom na rezultate, teško mi je povjerovati tvojim riječima.”
Šefovi obavještajnih službi ne vole kad im ljudi kojima nije poznat njihov posao govore kako trebaju obavljati svoje poslove i mnogi od njih misle da ne mogu ništa dobiti, no da mogu mnogo izgubiti jureći za ratnim zločincima po dalekim zemljama. Možda su moje riječi, izgovorene u prisutnosti njegova osoblja, Teneta ugrizle za srce. No, on je znao da cilj mog posjeta nije bio zahvala SADu za novčanu potporu UNu. Znao je da sam došla razgovarati o tome kako je moguće najlakše uhititi Karadžića i Mladića. U tom trenutku shvatila sam da je on tokom našeg prvog sastanka, u septembru prethodne godine, kad mi je rekao da je Karadžić prioritet CIAe broj jedan, jednak bin Ladenu, podigao muro di gamma. No, ako mi direktor CIAe kaže da je uhićenje Karadžića prioritet, tada pretpostavljam da su CIAini operativci sposobni na vrijeme ostvariti cilj svoga ravnatelja.
“Kakve se mjere poduzimaju da se ti ljudi uhite?”, upitala sam ga. “Kako bi CIA mogla sarađivati s Tribunalom?” Tužiteljstvo želi sastaviti tim koji bi bio sposoban ući u trag bjeguncima, rekla sam mu. Zatim sam mu predložila da razradimo novu strategiju koja bi nam pomogla u uhićenju Karadžića. Mislila sam da će nam, unutar granica američkih zakona, biti dostupne informacije kojima CIA raspolaze, te da ćemo sarađivati s obavještajnim agencijama drugih zemalja, osobito Francuske, Britanije i Njemačke. Rekla sam mu: ako već ne želiš ništa učiniti, mislim da bi trebao barem poduprijeti naša nastojanja.
“Slušajte me, gospođo”, odgovorio mi je Tenet. “Baš me briga za vaše mišljenje.”
(U sljedećem nastavku: Franjo Tuđman nije mogao podnijeti ni samu pomisao postojanja Bosne i Hercegovine kao neovisne i samostalne države)
