Nema više Meronovih standarda

: Amir Ahmić

Očigledno je da su se nakon niza presuda žalbenih vijeća, počevši od ICTY-a, međunarodnog Suda za Sierra Leona, do UN Suda za Kambodžu, kojima se poništavaju standardi iz slučaja Perišić, sudije ICTY-a u slučaju Stanišić i Simatović konačno opredjelile za ispavan standard
Poništenje prvostepene presude u slučaju Jovice Stanišića i Franka Simatovića i nalog da se ponovi suđenje po svim tačkama prvobitne optužnice je uslovno iznenađenje, ali samo u dijelu u kojem su poništeni nalazi Pretresnog vijeća po kojima nije utvrđeno da su Stanišić i Simatović djelili namjeru u okviru udruženog zločinačkog poduhvata (UZP), odnosno Prvostepeno vijeće je propustilo utvrditi postojanje UZP-a i s tim u vezi utvrditi  doprinos optuženih u realizaciji zločinačkog cilja. Poništenje prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na podržavanje i pomaganje zločina je bilo očekujuće nakon niza presuda koje su poništile pravne nalaze iz oslabađajuće presude za Momčila Perišića, načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije.

Konkretna usmjerenost

Naime, nedugo iza oslobađajuće presude protiv Perišića, jedan drugi međunarodni sud, Specijalni sud za Sierra Leone, u žalbenom je postupku jednoglasno potvrdilo osudu bivšeg liberijskog predsjednika Charlesa Taylora u 11 tačaka optužnice zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, te potvrdio presudu na 50 godina koju je donijelo Prvostepeno vijeće. Predsjedavajući sudac King je rekao da Žalbeno vijeće “nije bilo uvjereno” skorašnjom presudom Žalbenog vijeća ICTY-a u predmetu Perišić, koje je zaključilo da je “konkretna usmjerenost” (specific direction) sastavni dio odgovornosti u pogledu pomaganja i podržavanja shodno običajnom međunarodnom pravu.

Pojednostavljeno rečeno, Perišić, Stanišić i Simatović su oslobođeni odgovornosti za pomaganje i podršku u zločinima, jer svaka državna, vojna, personalna, logistička, obavještajna, politička, i druga pomoć je od strane Theodora Merona i sadašnjeg predsjednika ICTY-a Agiusa proglašena legitimnom pomoći u ratu

Pojednostavljeno rečeno, Perišić, Stanišić i Simatović su oslobođeni odgovornosti za pomaganje i podršku u zločinima, jer svaka državna, vojna, personalna, logistička, obavještajna, politička, i druga pomoć je od strane Theodora Merona i sadašnjeg predsjednika ICTY-a Agiusa proglašena legitimnom pomoći u ratu, odnosno za svako pomaganje navedenih tužitelj je morao pronaći dokaze da je svaka konkretna pomoć, podrška i pomaganje (svaki metak, granata, akcije vojnih jedinica, idr.) bilo usmjereno na činjenje zločina u BiH i Hrvatskoj. Takve nemoguće pravne standarde ni saveznički (pobjednički) sud u Nunbergu ne bi mogao ispuniti iako je na raspolaganju imao sve nacističke arhive, svjedoke, hiljade uhapšenih nacista, a uz to, saveznici su kontrolirali cijelu teritoriju gdje je nacistička Njemačka činila zločine.
Također, stručne, jasne i hrabre sudije Specijalnog suda za Sierra Leone su u presudi protiv Teylora progovorili i u pogledu “fizičke blizine optuženog”. Žalbeno vijeće Specijalnog suda za Sierra Leone se nije složilo sa postupkom Žalbenog vijeća u predmetu Perišić u pogledu fizičke blizine optuženog mjestu zločina što bi bilo odlučujuće razmatranje o razlici između kažnjivog i nedužnog ponašanja, odnosno zaključilo je da se djela pomaganja i podržavanja mogu obaviti u vrijeme i na mjestu udaljenom od stvarnog zločina. Uz to, pravni standardi iz slučaja Perišić su srušeni i pred vijećima međunarodnog suda za Kambodžu.

Standard “konkretne usmjerenosti” je zatim srušilo i drugo žalbeno vijeće ICTY-a u slučaju Šainovic, Lazarević i drugi naglašavajući da je “svjesno svoje dužnosti da djeluje u interesu pravne sigurnosti i predvidljivosti i da istovremeno osigura da pravda bude sprovedena u svim predmetima”, vijeće zaključilo da “konkretna usmjerenost”, po međunarodnom običajnom pravu, nije element odgovornosti za pomaganje i podržavanje. U paragrafu 5434 ove žalbene presude se navodi: “Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudije Tuzmukhamedova (sudac, državljanin ruske Federacije, prim.aut.), nedvosmisleno odbacuje pristup koji je usvojen u drugostepenoj presudi u predmetu Perišic, budući da se on direktno i suštinski kosi sa prevladavajućom sudskom praksom u vezi sa actusom reusom odgovornosti za pomaganje i podržavanje i sa međunarodnim običajnim pravom u tom pogledu.”

Pravna zona sumraka

Odmah nakon ove presude Serge Brammertz, glavni tužitelj ICTY-a, podnio je zahtjev za reviziju pravosnažne presude u slučaju Perišić, a Theodor Meron, predsjednik ICTY-a, koji je bio predsjedavajući vijeća u slučaju Perišić, odbio je zahtjev Tužiteljstva uz obrazloženje da se revizija može pokretati samo u slučaju novih dokaza, a da pravni nalazi iz slučaja Šainovic, Lazarević i drugi nisu “novi dokazi”, nego pravna razmatranja i zaključci koji drugačije tretiraju određeno pravno pitanje. Odbijen je zahtjev, a ICTY je krenuo još dublje u “pravnu zonu sumraka” koju su predvodili (ili predvode) sudije okupljene oko Theodora Merona.

U januaru 2015. ponovo je još jedno žalbeno vijeće ICTY-a poništilo nalaze iz oslobađajuće presude za Perišića. Žalbeno vijeće u slučaju Srebreničke petorke zaključilo je da  “konkretna usmjerenost” nije uvjet odgovornosti za pomaganje i podržavanje u međunarodnom običajnom pravu.
U januaru 2015. ponovo je još jedno žalbeno vijeće ICTY-a poništilo nalaze iz oslobađajuće presude za Perišića. Žalbeno vijeće u slučaju Srebreničke petorke zaključilo je da  “konkretna usmjerenost” nije uvjet odgovornosti za pomaganje i podržavanje u međunarodnom običajnom pravu
Na konferenciji održanoj u junu 2015. godine u Sarajevu po nazivom  Istrazivanje, dokumentovanje i procesuiranje genocida u BiH, David Scheffer, bivši američki ambasador za ratni zločin, trenutno savjetnik generalnog sekretara UN-a, u svom referatu je naglasio veoma bitne činjenice o radu ICTY-a i skoro pa nagovjestio promjenu koja će se desiti pred ICTY: “Jedno pitanje, koje ostaje, jeste to da li se Tribunal adekvatno pozabavio kontekstom u kojem su se dogodili zločini. Neko bi pomislio da će masa dokaza koja je iznijeta u sudnicama, uključujući i ono što je zabilježeno u medijima tokom konflikta i historijske studije i memoari koji su uslijedili, uspostaviti kontekst i unikatni karakter konflikta na Balkanu. Po mom mišljenju ključno pitanje na koje bi svaki sudija morao imati odgovor jeste kako se masovni zločini odvijaju unutar specifičnosti ukupne situacije, ili ukupnog sukoba?

Ova pitanja sada možemo oštrije postavljati zato što postoje sudski spisi. Na primjer, ako neko sjedi u Beogradu, blizu centra moći, po kojoj kalkulaciji taj pojedinac nije svjestan informacija koje se odnose na oružani konflikt i zločine? Po kojoj kalkulaciji je udaljenost bitna kada međunarodni mediji analiziraju situaciju u konfliktu i povezane slučajave zločina i izjava koje se slijevaju u beogradske kancelarije? I kako se utiče na tu kalkulaciju davanjem i trajanjem takvih informacija tokom trajanja konflikta tako da samo nekompetentni i naivni političari ne bi razumjeli uticaj svojih aktivnosti na počinjenje krivičnih djela? Moramo postavljati ova pitanja i prepoznati krivicu visoko pozicioniranog političara koji je dovoljno pametan da kaže ili naredi jednu stvar, a pritom misli na sasvim drugo, a to podrazumijeva savim neki drugi način istrage ratnih zločina za koju su sudije veoma sposobni da provedu.

Naslijeđe Tribuala (to je nešto do čega mi je zaista stalo jer sam bio prisutan i pri njegovom uspostavljanju) ne smije davati smjernice političkim i vojnim vođama o tome kako izbjeći krivicu za zločinje koji su počinjeni i za koje su oni tako jasno znali. Naslijeđe ne smije eliminirati pomaganje kao oblik odgovornosti najviših dužnosnika, i staviti tu odgovornost u domen samo niže rangiranih zločinaca. Ne, to ne može biti naslijeđe Tribunala. Postoje znakovi nade da će krajnje naslijeđe biti sasvim drugačije. Prilike još uvijek postoje pred tri žalbena vijeća i na sudskom vijećima koje će izreći presude Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Goranu Hadžiću i Vojislavu Šešelju, da se utvrdi da li je Tribunal kao institutucija uspio da formulira ovu jednačinu primjenjući činjenice i kontekst. U finalnoj analizi otkrit ćemo praktične realnosti, artikulisane kroz običajno međunarodno pravo, o tome kako prevladati krivično ponašanje koje proizilazi iz najviših krugova da bi uništilo živote običnih nevinih civila koji imaju pravo na pravdu.”

Međunarodni kontekst

Posebno je interesantno kako su sudije koje su bile protiv oslobađanja Perišića, Stanišića i Simatovića obrazložile svoje izdvojeno misljenje. Kineski sudac Liu je izdvojio mišljenje u slučaju Perišić i napisao da se “konkretna usmjerenost“ ne primjenjuje dosljedno “i da sudska praksa ICTY-a” pokazuje da se pomaganje i podržavanje zločina može utvrditi i bez novouvedenog elementa, kao i da “specific direction” nije bitan elemenat krivičnog djela pomaganja i podržavanja zločina, odnosno da nije neophodno da se eksplicitno razmotri “specificion direction” u slučajevima kada je pomaganje i podržavanje udaljeno od relevantnih zločina. Također, u zaključku svog mišljenja sudac Liu je explicite naveo da ovako “pomjeranje” podiže prag odgovornosti i omogućava onima koji su počinili zločine da izbjegnu odgovornost za svoje postupke.

General Momčilo Perišić

Radi se o direktnoj intervenciji
Žalbenog vijeća kojom se zabranjuje
primjena standarda iz presude Perišić.
 Odnosno, zabranjuje se primjena tzv.
Meronovih standarda kojima se
definitivno amnestiraju vojni i politički
lideri,jer su standardi dokazivanja
nemogući


U izdvojenom mišljenju sutkinje Picard u prvostepenoj presudi protiv Stanišića i Simatovića se navodi: “Ograđujem se od svojih kolega u njihovom zaključku da dokazni materijal ne ustanovljava bez osnovane sumnje da su optuženi krivi za pomaganje i podržavanje zločina počinjenih u SAO Krajini, (i kasnije RSK) i u BiH. Dok s jedne strane smatram da je sudska praksa Žalbenog vijeća u predmetu Perišić pretjerano ograničena, vjerujem – čak i kad se primjenjuje prag za pomaganje i podržavanje na posebne činjenice u ovom predmetu – da se uvjet ’specific direction’, može zaključiti na osnovu djela optuženih. Izravni nadzor obojice optuženih nad ’njihovom’ jedinicom kao i nad zločinima koje je jedinica počinila, pomiješano sa korjenitom i svjesnom podrškom koju su optuženi davali drugim paravojnim grupama za koje je Raspravno vijeće ustanovilo da su počinili zločine za koje se terete, kao što su SDB i policija SAO Krajine, vodi me do jedinog razumnog zaključka: da su djela obojice optuženih bila posebice usmjerena na činjenje zločina za koje se terete.”

O tome je sutkinja Picard više nego jasna kad kaže: “Mislim da je korisno prisjetiti se da dvojica optuženih nisu vojnici već ljudi iz srbijanske obavještajne službe, čija je dužnost bila zaštititi sigurnost srbijanske (ne Savezne) države, ne učestvovati u vojnim ili paravojnim operacijama izvan granica savezne Republike Srbije. Od pomoći je zamijetiti da su oni uvijek djelovali tajno ’zbog međunarodnog konteksta!’, čak i prvih dana kada su neprijateljstva tek počinjala, te da su arhive odjela kojim je rukovodio Jovica Stanišić bile skoro sasvim uništene do konca rata.”

Sutkinja Picard u izdvojenom mišljenu navodi i da je većina mogla utvrditi odgovornost optuženih, a po pitanju BiH je rekla: “Operacije u BiH u kojima su dvojica optuženih učestvovala isto tako otkrivaju njihovu nakanu. Čovjek bi ih trebao razmotriti uzimajući u obzir šest strateških ciljeva koje su definirale vlasti bosanskih Srba i zapisale 12. maja 1992. – odvajanje bosanskih Srba od dvije ostale zajednice i stvaranje međusobno povezanih srpskih područja uključujući Posavinski koridor ili Drinski koridor. Sutkinja Picard navodi šest zaključaka o povezanosti Stanišića i Simatovića sa zločinima u BiH,a među najvažnijim je onaj koji glasi – aktivno surađivali s Karadžićom i Mladićom tako što su svoje ljude stavili na raspolaganje za operacije progona nesrba sa područja koja su željeli imati pod svojim nadzorom.”

Direktna intervencija

Ovdje je važno citirati i dio iz međupresude protiv Slobodana Miloševića (paragraph 305):  “Optuženi je imao kako de jure tako i de facto kontrolu nad MUP-om Srbije i Službom državne bezbjednosti (SDB). Jovica Stanišić, koji je kontrolirao SDB Srbije, Miloševiću je na proslavi godišnjice osnivanja Crvenih beretki (kasnije JATD i JSO), specijalnih snaga formiranih po uputstvu SDB-a, rekao: ’Gospodine predsedniče, sve što smo do sada radili, radili smo uz Vaše znanje i uz Vašu saglasnost.’ Na toj istoj svečanosti, Milošević je pripadniku Crvenih beretki Radojici Božoviću rekao: ’Čitao sam tvoje izveštaje.’”

Očigledno je da su se nakon niza presuda žalbenih vijeća, počevši od ICTY-a, međunarodnog Suda za Sierra Leona, do UN Suda za Kambodžu, kojima se poništavaju standardi iz slučaja Perišić, sudije ICTY-a u slučaju Stanišić i Simatović konačno opredjelile za ispavan standard. Kuriozitet ove presude je u tome da se novom vijeću koje će suditi Stanišiću i Simatoviću nalaže da MORA primjenjivati upravo standard koji je utvrđen od strane Žalbenog vijeća, odnosno da se primjenjuju standardi koji su općeprihvaćeni u međunarodnom pravu kada se radi o zločinu podržavanja i pomaganja zločina. Dakle, ovdje se radi o direktnoj intervenciji Žalbenog vijeća kojom se zabranjuje primjena standarda iz presude Perišić. Odnosno, zabranjuje se primjena tzv. Meronovih standarda kojima se definitivno amnestiraju vojni i politiki lideri, jer su standardi dokazivanja nemogući.

Ovakve odluke Merona, i sudija koji ga podržavaju, ustvari su podrška presudama Suda pravde (ICJ) koji je u presudi BiH protiv Srbije primjenio upravo iste ili slične kriterije, odnosno afirmira se bazna presuda ICJ-a u slučaju Nikaragva, kada je zaključeno da pomaganje i podržavanje mora sadržavati konkretnu usmjerenost, odnosno ICJ je tražio dokaze da je pomoć od strane USA snagama u Nikaragvi, koje su činile zločine, morala biti usmjerena konkretno na činjenje zločina, ali za to nije bilo dokaza.

“Ako neko sjedi u Beogradu, blizu centra moći, po kojoj kalkulaciji taj pojedinac nije svjestan informacija koje se odnose na oružani konflikt i zločine? Po kojoj kalkulaciji je udaljenost bitna kada međunarodni mediji analiziraju situaciju u konfliktu i povezane slučajave zločina i izjava koje se slijevaju u beogradske kancelarije?”
Sada se nameće pitanje da li je moguće da se Stanišiću i Simatoviću poništi presuda, da oni ostanu u pritvoru i da im se ponovo sudi, a da Momčilo Perišić samo zato sto je “na vrijeme” oslobođen zauvijek ostane nedodirljiv? Ova situacija ravna je izdaji svih pricipa nekakve zamišljene pravde, da jedan međunarodni sud zato što griješi, jedne zločince oslobađa, a druge presuđuje na osnovu različitog tumačenja samo jednog pravnog standarda u različito vrijeme. Zašto bi bilo nemoguće da se pred ICTY suđenje ponovi i za Momčila Perišića. Šta je prepreka? Theodor Meron? Ili?

Ukoliko ICTY nema, a nema unutrašnju snagu da ispravi očigledan skandal u vezi sa Perišićem, onda bi Tužiteljstvo BiH moralo podići optužnicu protiv Perišića sa svim onim tačkama koje su bile u optužnici protiv njega, a koje se odnose na pomaganje i podržavanje zločina, kao i da sačini posebne tačke koje bi uključivale i druge općine i druge zločine, jer je Vijeće sigurnosti UN-a godinama pravilo i pravi jake pritiske na ICTY da smanjuju obim optužnica. Nema zapreka da to BiH ne uradi, čim prije.
-->

Komentari

Obavezna polja su markirana*

Povezani tekstovi