Ishiguro, i pored toga što je cijeli život proveo u Engleskoj – supruga mu je Engleskinja, bavi se uglavnom “engleskim” temama i u Engleskoj je smještena radnja većine njegovih djela – ističe da je na njegovo pisanje veliki utjecaj imao Japan. Taj utjecaj zahvaljuje svom odgoju, a tvrdi da mu je upravo japanska perspektiva pomogla da na drugačiji način od svojih britanskih savremenika vidi samu stvarnost i društvo kako u Engleskog tako i na Zapadu.
Ovogodišnja dodjela Nobelove nagrade za književnost Kazui Ishiguri mnoge je iznenadila. Premda to nije bilo iznenađenje slično prošlogodišnjem kada je ta nagrada dodijeljena Bobu Dylanu kojem su mnogi osporavali pravo da je ponese budući da primarno nije ni pisac ni pjesnik nego rock muzičar. Ovogodišnje iznenađenje prije je sadržano u činjenici da je među kandidatima za nagradu bilo zvučnijih pisaca i višegodišnjih kandidata kojima su i spol i nacionalnost išli na ruku, kakvi su na primjer: Margaret Atwood, Haruki Murakami, Don DeLillo, itd. Međutim, konačnim izborom ne bi trebali biti nezadovoljni čak ni oni koji su favorizirali druge kandidate (među koje i sama spadam) jer se radi o zaista vrsnom piscu.
Nikad me ne ostavljaj
Kazuo Ishiguro je Britanac porijeklom iz Japana, rođen je 1954. godine u Nagasakiju, ali je već kao mali dječak preselio u Englesku. Za razliku od drugog Japanca, koji je također bio među kandidatima za Nobelovu nagradu, Harukija Murakamija, Ishiguro nije toliko poznat ni u svijetu ni kod nas. Međutim, radi se o autoru koji je veoma cijenjen u svojoj zemlji i dobitnik je većine britanskih književnih nagrada. Među njima su priznanje za najboljeg mladog britanskog romanopisca (1983), Bookerova nagrada (1989), Whitbread nagrada (1986), Orden Britanskog kraljevstva za književno stvaralaštvo itd. Prema tome, i Nobelova nagrada je u njegovom slučaju samo logičan slijed takvog književnog uspjeha.
Zanimljivo je da Ishiguro i pored toga što je cijeli život proveo u Engleskoj – supruga mu je Engleskinja, bavi se uglavnom “engleskim” temama i u Engleskoj je smještena radnja većine njegovih djela – ističe da je na njegovo pisanje veliki utjecaj imao Japan. Taj utjecaj zahvaljuje svom odgoju, a tvrdi da mu je upravo japanska perspektiva pomogla da na drugačiji način od svojih britanskih savremenika vidi samu stvarnost i društvo kako u Engleskog tako i na Zapadu.
Ipak, valja istaći da Ishiguro to ne radi na način drugih savremenih engleskih pisaca koji u svom radu baštine utjecaje drugih kultura, kakvi su na primjer Salman Rushdie ili Zadie Smith. On se ne bavi imigrantskim iskustvom i imigrantskim ideološkim kontruktima, a rijetko se dotiče i same japanske kulture. Kod Ishigure je taj utjecaj mnogo suptilniji i on nam zapravo kroz svojevrsni japanski filtar prikazuje englesko društvo i vječne univerzalne ljudske teme kakve su smisao života, moralnost, ljubav i smrt.
Tematski i žanrovski, opus mu je raznolik, a autor je sedam romana, kratkih priča, nekoliko scenarija i velikog broja poetskih zbirki. Na naš jezik (njegovu sr i hr varijantu) prevedena je većina njegovih romana, među kojima su najglasovitiji Nikad me ne ostavljaj (Leo Commerce, 2005) i Ostaci dana (Dereta, više izdanja). Prvi roman je po izboru magazina Time proglašen za jedan od najboljih romana napisanih na engleskom jeziku, dok je drugi dobitnik mnogih priznanja, između ostalih i Man Booker nagrade za najbolji roman 1989. godine. Obzirom na popularnost i uspjeh koji su doživjeli, upravo ta dva romana mogu predstavljati reprezentativna djela za uvid u Isighurin opus.
Nikad me ne ostavljaj (Never Let mi Go, 2005), kroz distopiju alternativne stvarnosti tretira univerzalna pitanja etike u kontekstu tehnološkog i medicinskog razvoja. Služeći se spekulativnom fikcijom da bi nam ukazao na neke probleme sadašnjosti ili bliske budućnosti, Isighuro se približava i drugim savremenim piscima, što ustoličuje taj postupak kao bitno romaneskno sredstvo našeg našeg historijskog trenutka. U romanu se priča pripovijeda iz perspektive tridesetjednogodišnje Kathy, njegovateljice, a otpočinje tipičnim reminiscencijama na djetinjstvo i seoski internat koji je pohađala. Zato čitatelj vjeruje da se radi o običnom prisjećanju djetinjstva i tek kako radnja odmiče postaje svjestan strave sadržane u tim naizgled uobičajenim stvarima.
Rođenjem dodjeljena uloga
Prava istina je da su i Kathy i druga djeca koja se spominju, klonovi čiji je jedini smisao u životu da doniraju organe ili postanu njegovatelji drugim klonovima. Oni se ne mogu nadati drugom životnom pozivu. Kloniranje i bioetika jesu teme našeg vremena i o njima su vođene različite polemike, ali tek nam Ishigurin dubinski romaneskni svijet i progovaranje iz perspektive samog klona, otkriva na pravi način šta to znači po čovjeka i čovječanstvo u etičkom smislu. Ishiguro postavlja pitanje da li dopustiti kloniranje koje znači eliminiranje neizlječivih bolesti i produženje životnog vijeka ljudi, iako ono znači žrtvovanje klonova koji su i sami ljudi.
Ne postavlja samo Ishiguro ovo pitanje, naravno, sjetimo se na primjer odličnog filma Otok s Ewan McGregorom u glavnoj ulozi, snimljenog iste 2005. godine kad je izašao i ovaj roman. Ali on to radi predstavljajući psihološku kompleksnost tih ljudi, pokazuje njihov senzibilitet, umjetničke sklonosti i sposobnost za ljubav, što usložnjava stvari i čini ih puno ozbiljnijim. Pored toga, roman nam nudi još tema za razmišljanje, na primjer zašto klonovi bez pogovora prihvataju rođenjem dodijeljenu ulogu, jer to implicira da odgoj u strogo kontrolisanim uslovima uspijeva u ljudima da ubije želju za slobodom i ličnim izborom.
Za one kojima je draže da pogledaju film, valja spomenuti da je po romanu 2010. godine snimljen istoimeni film u režiji Marka Romaneka. Radi se o filmu koji je jedan od rijetkih kojem je uspjelo da veoma vjerodostojno prikaže tekstualni predložak po kojem je nastao, prikazujući sve značenjske dimenzije prisutne u njemu. Isti slučaj je i sa Ishigurinim romanom Ostaci dana po kojem je još 1993. godine snimljen film u kojem glavne uloge tumače Emma Thompson i Anthony Hopkins.
Kao i u prethodnom romanu, Ishiguro u Ostacima dana (The Remains of the Day, 1989) koristi prvo lice, a priču nam pripovijeda sredovječni engleski batler Stevens. Radnja otpočinje 1956. godine i retrospektivno obuhvata period od polovine tridesetih godina, svjedočeći o smjeni jednog vremena. Period je to u kojem Britansko carstvo gubi utjecaj koji je imalo prethodnih stoljeća i u kojem slabi njegov imperijalni i kolonijalni status, uz istovremeno jačanje Sjedinjenih država i promjeni mjesta globalnih centara moći. U takvom vremenu, Ishiguro nas upoznaje s čovjekom koji je život proveo služeći druge, koji nikada nije bio glavni lik i čija perspektiva nikada nikog nije puno zanimala. Na taj način, isto kao i u prethodnom romanu, centralnim likom čini osobu koja je to rijetko, ili nikada, bila.
Gorko-ironično
Glavna misao vodilja kroz život Stevensu je bila da dostojanstveno radi svoj posao i ništa ga nije zanimalo, osim da dobro služi svog lorda. Nakon što su lord i ostala engleska aristokratija izgubili svoj značaj i statuse, postavlja se pitanje šta je ostalo ljudima koji su živote proveli služeći ih... Šta sa silnim sobaricama, podbatlerima, kuharicama, kućepaziteljicama, baštovanima i ostalim služinskim titulama kojih je upošljavala svaka engleska plemićka kuća? Šta je preostalo Stevensu od života, ako je i sam lord kojem ga je posvetio preostao biti bitan? Da stvar bude bolja, Ishiguro priču historijski začinjava praveći od samog lorda simpatizera nacista, što ga naročito u periodu nakon rata u kojem Stevens otpočinje svoju priču, čini personom non grata.
Sam Stevens nikada nije smatrao da je njegov posao bio da obrati pažnju na političke rasprave kojim je svjedočio služeći goste. Vanjska politika nije spadala u spisak njegovih dužnosti, kao što u njih nije spadao ni privatni život i zato ga on nije ni imao. Ostaci dana su prvenstveno gorko-ironičan roman o nesretnoj ljubavi i životu protraćenom na dostojanstveno ispunjavanje batlerske dužnosti.
Osim ova dva romana, pažnju svakako zaslužuje i ostatak Ishigurinog opusa. Kod nas se mogu naći: Slikar prolaznog svijeta, Zakopani džin, Kad smo bili siročad itd., a vjerovatno će se sada nakon nagrade prevesti i do sad neprevedeno, te reizdati starija izdanja. Tome se možemo radovati jer se zaista radi o stvarima koje vrijedi čitati. A izbor Ishigure za laureata ove godine nam je opet potvrdio da umjetnici s dvojnim ili višestrukim nacionalnim identitetima kojim unose dodatne značenjske dimenzije u svoje pisanje proizvode nove životne i književne istine. One su uvijek sadržane u raznovrsnosti, multiperspektivnosti i slobodi izlaženja iz uobičajenih i utvrđenih identitetskih i značenjskih okvira te podsjećaju na pravo značenje ljudskosti.