General Ratko Mladić, komandant Vojske Republike Srpske, čiji su pripadnici već više puta u ICTY-u osuđeni za najteže ratne zločine, među kojima je i genocid, a što je potvrdio još jedan međunarodni sud – Međunarodni sud pravde, optužen je u Haškom tribunalu za čak četiri udružena zločinačka poduhvata. U prvom, sveobuhvatnom, koji se odnosi na period od 12. maja 1992. do 30. novembra 1995. godine, Mladić je, po optužnici, učestvovao u sveobuhvatnom udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem da se stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti trajno ukloni s područja BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo, sredstvima koja su uključivala činjenje sljedećih zločina (za koje se optuženi tereti u optužnici): genocid, progon, istrebljivanje, ubistvo, deportacija i nehumana djela/prisilno premještanje.

Mladiću i drugim učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bila je zajednička namjera da se počini svaki od tih zločina, a sa Mladićem su u ovom UZP-u djelovali Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Slobodan Milošević, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Mićo Stanišić, Momčilo Mandić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović zvani Arkan i Vojislav Šešelj.

“Elvedin Pašić je 1992. imao 14 godina kada je posljednji put vidio oca. Majka i on autobusima su preseljeni, dok su otac i 150 muškaraca zadržani. Njihove patnje su počele ranije, kada su selo napale srpske snage. Elvedin i majka su lutali od sela do sela i došli do enklave u kojoj je bilo većinsko muslimansko stanovništvo. Napali su ih Mladićevi vojnici dajući im ultimatum, koji je izdao sam Mladić: Možete ići, ali tek kad predate svo oružje. Velika grupa boraca u kojoj su bili i žene i djeca pješačila je tu noć kroz šumu. Naišli su na zasjedu. Grupa je razbijena. Elvedin i otac su uhvaćeni i odvedeni u školu. Vojnici su ušli i rekli da ustanu žene i djeca i da mogu ići. Elvedin je sjedio pored oca, nije htio ustati. Otac mu je rekao: ’Idi sa ženama i djecom, možda ćeš preživjeti.’ Otišao je. Nikad više nije vidio oca”, ispričao je na početku suđenja Ratku Mladiću u svom uvodnom izlaganju tužitelj Dermot Groome dio iz iskaza svjedoka Elvedina Pašića iz Kotor Varoši.

Tužiteljstvo je svoje izlaganje započelo tvrdnjama da su bosanski Srbi prije 20 godina počeli napadati svoje susjede Muslimane i Hrvate. Napadi su bili organizirani i planski. Tužitelj Groome je istakao da je svijet u nevjerici gledao kako se uništavaju sela i gradovi i napreduje genocid: “Do vremena kada će Mladić ubiti hiljade i hiljade ljudi u Srebrenici oni su se dobro uvježbali u ubijanju.”

Sveobuhvatni udruženi zločinački poduhvat

Suđenje Ratku Mladiću počelo je u Haagu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju 14. maja 2012. godine. Optužen je za čak četiri udružena zločinačka poduhvata. U prvom, sveobuhvatnom, koji se odnosi na period od 12. maja 1992. do 30. novembra 1995. godine, Mladić je, po optužnici, učestvovao u sveobuhvatnom udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem da se stanovništvo muslimanske i hrvatske nacionalnosti trajno ukloni s područja BiH na koja su bosanski Srbi polagali pravo, sredstvima koja su uključivala činjenje sljedećih zločina (za koje se optuženi tereti u optužnici): genocid, progon, istrebljivanje, ubistvo, deportacija i nehumana djela/prisilno premještanje.

Mladiću i drugim učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bila je zajednička namjera da se počini svaki od tih zločina, a sa Mladićem su u ovom UZP-u djelovali Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Slobodan Milošević, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Mićo Stanišić, Momčilo Mandić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, Željko Ražnatović zvani Arkan i Vojislav Šešelj.

Iz optužnice: “Među učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bili su i članovi rukovodstva bosanskih Srba; članovi Srpske demokratske stranke i državnih organa bosanskih Srba na republičkom, regionalnom, općinskom i lokalnom nivou, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva; komandanti, pomoćnici komandanata, viši oficiri i načelnici jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije, JNA, Vojske Jugoslavije, VRS, Ministarstva unutrašnjih poslova bosanskih Srba i Teritorijalne odbrane bosanskih Srba na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou; i vođe srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne.

Osobe korištene za izvršenje tih zločina bile su članovi političkih i državnih organa bosanskih Srba i pripadnici MUP-a, VRS-a, JNA, VJ-a, TO-a, MUP-a Srbije, srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne, kao i lokalni bosanski Srbi (dalje u tekstu: srpske snage).”

Osim za ovaj sveobuhvatni udruženi zločinački poduhvat Mladić se tereti za još tri: teror nad Sarajevom, uzimanje osoblja UN-a za taoce i genocid u Srebrenici. A optužen je i za zločine protiv čovječnosti, nepoštivanje prava i običaja ratovanja i dva genocida počinjena 1992. i 1995. godine u Bosni i Hercegovini.

Dječak koji ide na strijeljanje uspravan, svezanih ruku

U nastavku svog uvodnog izlaganja, tog 14. maja 2012. godine, tužitelj Groome je govorio o sudbini Dine Salihovića “visokog, štrkljastog dječaka od 16 godina. Dovezen je iz Srebrenice 1995. kamionom u Trnovo. Ubila ga je zloglasna jedinica Škorpioni. Njegove ubice su mu se rugale da će umrijeti nevin. Nije plakao. Nije molio. Na snimku se vidi kako na strijeljanje ide uspravan, svezanih ruku. On nije bio vojnik. Bio je dječak.”

Tužitelj je, zatim, naveo još jedan događaj iz 1995. godine: “28. avgusta 1995. bio je lijep ljetni dan. Iznad Sarajeva je puhao povjetarac kada je u ulici Mula Mustafe Bašeskije nakon 11 sati pala granata na tržnicu Markale. Ovo je bilo drugi put u ratu da na ovu tržnicu pada granata. Na ulici su ležali mrtvi i ranjeni. Prolaznici su ih u gepecima svojih vozila prebacivali u bolnicu. Jedan svjedok je ispričao: ’Kad sam došao vidio sam nered. Krv je tekla ulicom. Svuda okolo su bili komadi ljudskih tijela…’”

Zajedničko za ove zločine, naglasio je tužitelj Groome, jeste to da su obuhvaćeni zločinačkom namjerom, poduhvatom kome je cilj bio trajno uklanjanje muslimanskih i hrvatskih civila sa teritorija na koje su Srbi polagali “pravo”.

Tužiteljstvo je govorilo i o razlozima koji su prethodili raspadu SFRJ. Istakao je da je Bosna i Hercegovina bila jedinstvena u odnosu na druge republike jer su u njoj sve etničke skupine bile izmiješane: “Tri naroda u Bosni su jednostavno bila nerazdvojiva. Mladić je to dobro znao. Nakon preuzimanja komande nad VRS rekao je: ’Ljudi i narodi nisu piljci, niti ključevi u džepu, pa ćemo ih premjestiti tamo amo. To je lako reći, ali teško ostvariti’.”

Dok je demokratija pravila prve korake uslijedili su događaji koji, po tužitelju, bolje da se nisu desili: političke strane formirane su prema etničkim skupinama. Dalje je objasnio kako je formirana SDS koja je imala rigidnu hijerarhijsku strukturu sa Radovanom Karadžićem na čelu: “Kako je jačao pokret za nezavisnost Bosne, Milošević, Karadžić i drugi su razmatrali druge opcije. Nakon što je prvo proglašena Republika Srpske Krajine započelo je etničko čišćenje.”

Prisilno iseljavanje

Objašnjavajući geografski položaj BiH, tužitelj je na mapama pokazivao kako su bile raspoređene i izmiješane različite etničke skupine: “Kako bi promijenili stvarnost na terenu rukovodioci bosanskih Srba odlučili su da prisilno isele nesrpsko stanovništvo i dali Mladiću odriješene ruke.”

Kako bi realizirali svoje ideje, objasnio je tužitelj, pretvorili su ih u ciljeve koji su zvanično predstavljeni na 16. sjednici Skupštine Srpske Republike održanoj 12. maja 1992. Isti dan je osnovana i Vojska Republike Srpske i Mladić je postavljen za komandanta. Njihovi ciljevi su bili: razdvajanje srpskog naroda od drugih nacionalnih zajednica (“svi ostali ciljevi su različite stavke u okviru ovoga cilja da se iz korijena promijeni nacionalni sastav civilnog stanovništva”); uspostavljanje koridora u Posavini; nesrpsko stanovništvo protjerati ili pobiti; uspostavljanje koridora na Drini i da se Drina izbriše kao granica.

Groome je objasnio da je za nacionalno čist koridor bilo neophodno preuzeti sve općine na tom području; uspostaviti granice duž Une i Neretve; podjela Sarajeva koje je bilo model raznovrsnosti, savremeni kosmopolitski grad u kome su različiti ljudi živjeli zajedno, što je trebalo uništiti i grad podijeliti; i obezbijediti Srbima izlaz na more. Po Groomu je ovih šest strateških ciljeva bio okvir za zločine koji su uslijedili.

Govorio je tužitelj i o podjeli bosanske policije koja je uslijedila nakon dokumenta koji je svim stanicama policije poslao Momo Mandić, 31. marta 1992, a u kome ih obavještava da takve policije više nema, već je osnovana srpska. Te noći Arkanovci su prešli granicu i ušli u Bijeljinu koju stavljaju pod kontrolu, čime je započeo proces zauzimanja teritorija. Uslijedilo je zauzimanje drinske doline, postavljanje obruča oko Sarajeva… Do kraja aprila 1992. godine 35 općina bilo je pod srpskom kontrolom, prosjek je bio – jedna općina dnevno. To je urađeno prije nego što je Mladić imenovan, a on je nastavio najvažniji cilj: etničko čišćenje.

U dodacima u optužnici protiv Mladića je opisano 57 konkretnih zločina. Govorećo o ulozi JNA, tužitelj je naveo: “Veljko Kadijević, Borislav Jović i Slobodan Milošević poduzeli su korake ka promjenama u JNA kako bi je učinili sklonijom Srbima. Uskoro je na visokim pozicijama bio veliki postotak Srba. U maju 1992. JNA je napustila BiH, ali je ostavila većinu naoružanja i vojske.”

“U Foči je živjelo 49 posto Srba, sada 99 posto”

Posebnu pažnju tužitelj je posvetio zločinima u Bosanskoj krajini, koja je za Srbe bila strateški bitna. Mladić je, nakon što je nesrpsko stanovništvo protjerano 11. septembra 1992, izdao priznanje vojnicima, starješinama i srpskim civilima za te borbene zone.

U o

ptužnici se Mladić tereti, osim za zločine u Krajini (Ključ i Sanski Most) i za zločine u Bratuncu, Foči, Vlasenici, Zvorniku i Srebrenici. Tužitelj je nekoliko puta ponovio da je iseljavanje nesrpskog stanovništva bilo plansko i organizirano, uz direktivu koja je precizirala da se iseljavati mogu samo žene i djeca dok muškarci moraju ostati zatvoreni radi razmjene.

Tužiteljstvo raspolaže dokazima po kojima je Mladić pratio i etničko čišćenje u Foči – dobio je izvještaj Miroslava Stanića, tadašnjeg predsjednika ratnog predsjedništva da je u Foči do tada živjelo 49 posto Srba, a sada 99 posto. Više od 20.000 muslimana je protjerano. Optužnica Mladića tereti i za seksualno zlostavljanje usmjeravajući na presude izrečene zločincima iz Foče, a Tužiteljstvo je najavilo da će Vijeću biti dostavljena svjedočenja iz tih postupaka. Groome je citirao dio iskaza jedne silovane žene: “Nisam ni pogledala ko je ušao. Prije toga su mi ubili majku i brata. Do tog dana me silovalo njih 50. Nisam htjela da vidim ko ulazi i izlazi.”

Spomenuo je tužitelj i izvještaje iz Bratunca koji su dolazili Mladiću, a u kojima se potvrđuje da je završeno etničko čišćenje: ostala su samo dva muslimana. Govorio je tužitelj i o osnivanju logora u koji su zatvarani nesrbi, kako je to bilo, također, planski i organizirano; uzimanje talaca, kada su Mladićeve snage zarobile UN vojnike; genocidu u Srebrenici...

Na suđenju koje je uslijedilo Ratko Mladić je od njega pokušao napraviti farsu, tražeći u više navrata isključenje pojedinih članova sudijskog vijeća, ljekarsku pomoć, odlazak na liječenje u Rusiju ili Srbiju, za šta su i Rusija i Srbija nudile garancije...

Put u pakao i nestanak

Petog decembra 2016. Tužiteljstvo Haškog tribunala je, a nakon što je okončano suđenje, započelo sa iznošenjem završne riječi. Tužitelj Alan Tieger, šef tima tužitelja koji je zastupao optužnicu, na početku je naglasio: “Ratko Mladić je bio ključna osoba na putu u pakao i nestanak, kojim je Radovan Karadžić u oktobru 1991. godine zaprijetio bosanskim Muslimanima u slučaju da pokušaju da slijede primjer Slovenije i Hrvatske i proglase nezavisnost”. Mladićev “put u pakao” započeo je u proljeće 1992. – sistematskom kampanjom etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i Hrvata iz velikih dijelova Bosne i Hercegovine, praćenom teškim zločinima nad civilnim stanovništvom – a završen je u julu 1995. godine ubistvom blizu 8.000 srebreničkih muškaraca i dječaka.

No, odbrana je tvrdila drugačije, predstavljajući Mladića kao “blagog, neefikasnog oficira, koji je pokušavao da zaštiti Muslimane pred ljudima poput Karadžića, ali je imao sekundarnu ulogu i mnogo manju moć od komandanata korpusa”?!

Tuž

itelj je ustvrdio da odbrana pokušava da pokaže kako Mladić nije imao kontrolu nad komandantima Sarajevsko-romanijskog korpusa, generalima Galićem i Miloševićem (ranije su osuđeni u Haškom tribunalu za artiljerijski i snajperski teror nad Sarajevom), kao ni nad  nad komandantom Drinskog korpusa generalom Krstićem (u Haagu osuđenim za genocid u Srebrenici). Nakon toga je tužitelj podsjetio na snimak od 12. jula 1995. iz bratunačkog hotela Fontana, na kojem Mladić predstavnicima Srebreničana diktira uvjete pod kojim mogu da napuste enklavu, pri čemu im je nudio da izaberu: hoće li opstati ili nestati. Podsjetio je Tieger i kako je pored Mladića sjedio Krstić, komandant Drinskog korpusa, koji na tom sastanku nije progovorio ni reč što – jasno ukazuje ko je tu imao dominantnu ulogu.

O tvrdnjama odbrane da se Mladić nije slagao sa načinom na koji se postupa sa Muslimanima zbog čega ga je Karadžić marginaliziao, tužitelj je naglasio da to poništava ogromna količina dokaza izvedenih na suđenju koja dokazuje upravo – suprotno, ilustrirajući to snimkon na kome se vidi Mladić u automobilu, u vožnji od Pala do Han Pijeska, a koji sugovorniku opisuje spaljene “turske kuće” pored puta i hvali se kako svaki put kada tuda prolazi “svrati do Sarajeva i ubije nekoliko Turaka”.

Uloga Beograda

Nakon Tiegera, tužitelj Artur Traldi, govorio je o dokazima o sveobuhvatnom udruženom zločinačkom poduhvatu. Mladićeva odbrana je tvrdila da zločine, za koje se Mladić tereti, nije počinila vojska na čijem je čelu on bio, nego da su to počinile nekontrolirane grupe paravojnika, dobrovoljaca, teritorijalaca, policajaca, pa čak i civila u vojnim uniformama, čemu je tužitelj suprostavio izjave svjedoka kako Tužiteljstva tako i odbrane, te razne vojne i policijske dokumente, kao i druge dokaze izvedene na suđenju.

U n

astavku

je tužitelj Traldi govorio o ulozi Beograda, navodeći da je tadašnji predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, i sam učesnik udruženih zločinačkih poduhvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u značajnoj mjeri doprinio naoružavanju i obuci srpskih snaga koje su provodile etničko čišćenje, ali i da je započeo  transformaciju JNA koja je dovela do stvaranja VRS. Uz to, Milošević je prisustvovao sastanku na kojem je odlučeno da će Mladić biti komandant Glavnog štaba i “dijelio je ciljeve rukovodstva bosanskih Srba, uključujući i cilj da svi Srbi budu u etnički homogenoj državi koja bi uključila i najveći dio teritorije BiH, a što bi zahtevalo prisilno uklanjanje nesrba sa tih područja”.

Zatim je Traldi detaljno govorio o Prijedoru (jedna od šest opština u kojoj su, prema optužnici, zločini dosegli razmjere genocida), istučući da se vrhunac etničkog čišćenja u ovoj općini događao između 20. i 25. jula 1992. godine kada je na devet lokacija, u devet incidenata navedenih detaljno u optužnici, ubijeno blizu 1.000 ljudi, čija su tijela pronađena u masovnim grobnicama Tomašica i Jakarina kosa.

O događajima u Prijedoru nakon toga je govorio i Tieger koji je istaknuo da je “rukovodstvo bosanskih Srba zauzelo stav da Prijedor mora biti njihov zato što je to bilo područje sa većinskim srpskim stanovništvom prije Drugog svjetskog rata. S obzirom na sastav stanovništva 1992. godine taj cilj je zahtijevao od vojske da stvori novo činjenično stanje koje će međunarodna zajednica i Muslimani biti prisiljeni da prihvate. Sredstva da se to ostvari su bila brutalno djelotvorna: u kratkom vremenskom roku ubijeno je više od 1.500 ljudi; na hiljade drugih je izgladnjivano, zlostavljano, degradirano, ponižavano i mučeno u zatvorima i logorima; njihovi domovi su razrušeni, džamije sravnjene sa zemljom, a mnogi rasuti po izbjeglištvu... Namjera da se ta zajednica uništi i da se spriječi njeno rekonstituisanje je nesumnjiva, a reč koja se za to koristi je – genocid”.

Uvreda za pravdu

Svoje izlaganje tužitelj Tieger je zaključio sljedećim riječima: “Došlo je vrijeme da general Mladić odgovara za zločine nad svakom od njegovih žrtava i zajednicama koje je razorio. Bilo bi nespojivo sa sudskom praksom odmjeravanja kazni pred ovim sudom, a bila bi i uvreda za žrtve, kako one žive tako i one mrtve, bilo bi uvreda za pravdu, ako bi se izrekla bilo koja druga kazna osim najstrože koja je predviđena zakonom. A to je doživotna kazna zatvora.”

Prvostepena presuda Ratku Mladiću bit će u Haagu izrečena 22. novembra 2017. godine. No, bez obzira na presudu, odnosno da li će biti presuđen sveobuhvatni udruženi zločinački poduhvat koji obuhvata i Beograd, ali i svi ostali zločini iz optužnice, činjenica je da su oni dokumentovani u Haškom tribunalu i da će ostati zabilježeni za historiju koju više niko neće moći promjeniti.

Presuda koja bi to potvrdila bila bi važna, prevažna, za žrtve, svjedoke, ali i za sve one kojima je Ratko Mladić uz pomoć drugih članova UZP-a, uništio domove i živote, zemlju natopio krvlju, razrušio kulturne objekte želeći potpuno zatrijeti tragove o Bošnjacima i Hrvatima koji su živjeli na teritoriji koju su Srbi smatrali svojom, ne prezajući da se za svoje ciljeve koristi i najstravičnijim zločinima.

Međutim, kakva god presuda bila, jer nema te presude koja će ispraviti zlo koje je Mladić nanio ovoj zemlji i svojim žrtvama, Ratko Mladić će biti upamćen kao najveći zločinac poslije Drugog svjetskog rata u ovom dijelu Evrope, kao i sramna uloga Beograda koji ga je za sve to – spremao, pomagao, podržavao i plaćao, a onda i godinama štitio.