Da li crnogorska javnost, godinu dana nakon održavanja redovnih parlamentarnih izbora, zna nešto više o planovima grupe stranih i domaćih zavjerenika da tog 16. oktobra 2016. zauzme Skupštinu i silom promijeni vlast u Crnoj Gori? Ko je sve bio umiješan u pokušaj terorizma, kako je ovaj događaj u svojoj optužnici kvalifikovao Specijalni državni tužilac Milivoje Katnić? Zašto su ruski državljani zavjeru protiv Crne Gore kovali baš na teritoriji susjedne Srbije? Kako to da tadašnji srpski premijer i koordinator svih obavještajnih službi Alekandar Vučić nije znao da se na teritoriji njegove zemlje priprema ubistvo predsjednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića i da u tome učestvuju državljani Srbije, uključujući penzionisanog policijskog generala? Zašto je jedan od lidera proruskog Demokratskog fronta (DF), na završnom predizbornim mitingu u Podgorici, okupljenim građanima poručio da će “Vrhovna komanda Demokratskog fronta narediti juriš” i da će tog 16. oktobra, “u 9 sati i 30 minuta DF, zajedno sa vama, saopštiti da je oslobodio Crnu Goru i da je Đukanović gotov”? Da li je samo Demokratski front učestvovao u ovoj anticrnogorskoj zavjeri ili su u to bile umiješane još neke ličnosti crnogorske opozicione, medijske i javne scene?
Hoćemo li odgovore na sva postavljena pitanja dobiti tokom sudskog procesa, koji se u Crnoj Gori ovih dana vodi protiv četrnaest lica optuženih za pokušaj terorizma? Nekadašnji predsjednik Liberalnog saveza Crne Gore i poslanik u crnogorskoj Skupštini, danas politički analitičar, Ranko Đonović, kaže da je, “kao i svaki građanin kojem je stalo do Crne Gore”, zabrinut zbog političke svakodnevice i eventualnih problema koji, kako tvrdi, srećom, sada već mogu biti samo na nivou incidenta.
“Nijesam zabrinut za opstank Crne Gore kao države, budući da je ta priča konačno završena 21. maja 2006, kada je naša zemlja na referendumu obnovila svoju nezavisnost. Ta je činjenica potvrđena i zacementirana nedavnim ulaskom Crne Gore u NATO, kao i njenim jasnim evropskim putem”, kaže Đonović. “Ako destruktivne ili retrogradne snage u Crnoj Gori ili van nje još nijesu čule za ove važne činjenice, bilo bi dobro da ih konačno prime k znanju.”
AVANGARDA: O kojim destruktivnim i retrogradnim snagama govorite?
ĐONOVIĆ: O neodgovornoj crnogorskoj opoziciji, koja permanentno priziva nemire i prijeti destabilizacijom, čime nanosi veliku štetu prije svega sebi, ali i građanima koji su je glasali. Najveću štetu trpe oni koji sebe naziva “građanskom opozicijom”, što se od izbora do izbora potvrđuje sve manjim brojem glasova koje osvajaju.
AVANGARDA: I “građanska opozicija” i Demokratski front od parlamentarnih izbora 16. oktobra 2016.
bojkotuju rad Skupštine…
ĐONOVIĆ: To je tačno. Bojkotujući Skupštinu, opozicija omogućava većem broju političkih partija koje čine vlast (njih šest) da funkcionišu bez šuma i kritike, što nije dobro. Istovremeno, dobro je da građani Crne Gore ne moraju više da gledaju šovinističke ispade i primitivizam koji dio opozicionih poslanika pokazuje tokom skupštinskih zasijedanja. Inače, kad već spomenuste izbore od 16. oktobra prošle godine, samo da podsjetima da, po ocjenama posmatrača iz međunarodne zajednice, zatim i onih iz Crne Gore, kao i svih članova biračkih odbora, opštinskih izbornih komisija i Državne izborne komisije, na njima nije bilo ozbiljnih primjedbi koje bi osporile njihovu legitimnost. U tom smislu, bojkot parlamenta od strane opozicionih snaga je, po mom sudu, zapravo bojkot države Crne Gore.
AVANGARDA: Opozicija, ili barem onaj njen dio koja sebe naziva građanskom, do sada je uvažavala preporuke Zapada. Zašto ih sada ignoriše? Zbog čega se ne vrate u Parlament, iako to od njih traže i Brisel i Vašington?
ĐONOVIĆ: Ako dio koji sebe naziva građanskom opozicijom – mislim na Socijaldemokratsku partiju Ranka Krivokapića i pokret URA Dritana Abazovića – ne uvažava svoje stranačke programe, kao ni svoj, navodni, primarni strateški cilj, onda nije čudno to što ignoriše preporuke Zapada. Uzgred, izuzev ove dvije stranke, ostale nemaju pravo da sebe nazivaju građanskim.
AVANGARDA: Zašto?
ĐONOVIĆ: Zato što one to nijesu bile ni po “minulom radu”, ali ni po današnjem političkom određenju. Sve te stranke, naime, manje-više negiranju principe koje građanski koncept podrazumijeva. Sa druge strane, pokušavajući da naprave savez i zajednički front sa nacionalističkim, anticrnogorskim, retrogradnim koalicijama i strankama kako bi osvojili vlast, bojim se da su SDP i URA u velikoj mjeri poljuljale ono što su nekad bile.
AVANGARDA: Šta je sa Demokratskim frontom? Pojedini analitičari tvrde da Rusija DF polako “pušta niz vodu” i da se okreće “građanskoj opoziciji”, od koje navodno očekuje da završi zadatke koje nije uspio da obavi DF. To se, uostalom, može zaključiti i iz poslednjih izjava potpredsjednika ruske Dume, Sergeja Železnjaka.
ĐONOVIĆ: Iako bi izjave Sergeja Železnjaka i njemu sličnih ruskih zvaničnika trebalo shvatiti kao zvanični stav Moskve, ne mislim da je Rusija, bez obzira na to što on nije uspio da obavi posao za njih, Demokratski front još pustila niz vodu. Prije bih rekao da Moskva želi da međusobno tvrđe za sebe veže i građanski dio opozicije i ostale djelove opozicione scene. U tom slučaju, svi oni zajedno ne bi bili čak ni izvođači radova, već pomoćnici izvođača radova; obična živa masa koja služi za destabilizaciju prilika u Crnoj Gori, što je u ovom trenutku cilj ruske politike. Rusija je, podsjećam, izgubila bitku sprečavanja ulaska Crne Gore u NATO i pretvaranje naše zemlje u rusku guberniju. Ovo što trenutno gledamo posljednja je šansa Moskve da makar pokuša trgovinu prilikama u Crnoj Gori, ako već ne može da
vlada njenom teritorijom.
AVANGARDA: Ali na koga Železnjak misli kada opoziciju poziva da podrži zajedničkog kandidata na
predstojećim predsjedničkim izborima? Da li bi to mogao biti Aleksa Bečić, predsjednik Demokrata?
ĐONOVIĆ: A zašto nam Železnjak kao kandidata za predsjednika ne pošalje jednog od rukovodilaca pokušaja terorističkog napada na državu Crnu Goru? Mislim na Ananija Nikića, kojem je Rusija, bez obzira na to što je riječ o čovjeku optuženom za pokušaj terorizma, u međuvremenu dala politički azil i tako pokazala da ne namjerava da udovolji zahtjevu crnogorskog Tužilaštva i da ga izruči Podgorici. U tom smislu, ne bih se začudio ako bi Nikić zatražio vanredno dodjeljivanje državljanstva Crne Gore, pa se sam kandidovao za mjesto predsjednika. Tada bi stvari bile mnogo jasnije.
Sa druge strane, zaista ne mogu da zamislim Aleksu Bečića kao zajedničkog opozicionog predsjedničkog kandidata, iako bi to za Crnu Goru možda i bilo dobro.
AVANGARDA: Zašto Bečića ne možete zamisliti kao zajedničkog kandidata? Pa, njegove Demokrate nedavno su sebe proglasile nastavljačima ideje Vašeg Liberalnog saveza.
ĐONOVIĆ: Toj bi stranci, po minulom radu i matrici iz koje su izašli, bolje pristajalo da su sebe nazvali nastavljačima čiča Dražinog koncepta. To što su neki od njih (recimo lider Aleksa Bečić) imali samo sedam godina kad se dogodio napad na Dubrovnik, nije im smetalo da se 15 godina kasnije, kad je sve već bilo jasno, zdušno i vrlo istaknuto priključe partijama koje su bile glavni agresori na Hrvatsku (Dubrovnik) ili Bosnu i Hercegovinu. Možda je, dakle, Bečić nastavljač liberala, ali onih srpskih liberala Koste Čavoškog (jedan od osnivača Srpske liberalne stranke; prim. T.N.), kojeg je teško razlikovati od radikala Vojislava Šešelja. Mlađani Aleksa Bečić bi, dakle, umjesto kandidature za predsjednika Crne Gore, bez borbe mogao biti proglašen za pomoćnika šampiona u manipulacijama i podmuklostima u javnim nastupima.
AVANGARDA: Ko je šampion?
ĐONOVIĆ: Sujetni i vlastoljubljivi predsjednik Socijaldemokratske partije, Ranko Krivokapić
AVANGARDA: Ko bi mogao biti kandidat vladajuće Demokratske pratije socijalista (DPS) na predsjedničkim izborima? Pojedini mediji najavljuju da bi to mogao biti Milo Đukanović.
ĐONOVIĆ: U ovom trenutku to je zaista teško prognozirati. DPS-a je partija sa mnogo dobrih i stručnih profesionalaca velikog političkog iskustva. Doduše, ne bih se iznenadio ako bi kao kandidata podržali i neku nestranačku uglednu ličnost, manje poznatu javnosti.
Kada je riječ o Milu Đukanoviću, on je, kao što znate, rekao da lično ne želi da se ponovo kandiduje za mjesto predsjednika Crna Gore; istovremeno, tu mogućnost ipak nije do kraja isključio. Siguran sam da je Đukanović prezasićen politikom i da je sasvim iskren kad kaže da je njegov izbor povlačenje sa državnih funkcija.
AVANGARDA: U slučaju da se Đukanović ipak kandiduje, ima li šansu da pobijedi zajedničkog opozicionog kanditata?
ĐONOVIĆ: Zaista ne znam koji bi to opozicionar mogao ugroziti Đukanovića u slučaju da on odluči da se kandiduje. Podsjećam da se odnos građana, odnosno glasača prema Milu Đukanoviću kreće od poštovanja, odanosti i ljubavi, do žestoke mržnje. Ipak, ne vjerujem da ima bilo koga u Crnoj Gori ko ga prezire, što se ne bi moglo reći za bilo kojeg drugog crnogorskog političara. A to je, po mom mišljenju, još jedna Đukanovićeva prednost. U tom smisli i vjerujem da će se građani i ovoga puta opredjeljivati po starom receptu: “za i protiv Mila”. Pritom, malo ko će razmišljati da glasa za sebe, što bi bilo jedino razumno.
Bilo kako bilo, siguran sam da će Đukanović ili neki drugi kandidat DPS pobjediti na predstojećim predsjedničkim izborima, i to ne toliko zbog dobrih ili loših rezultata tokom vršenja vlasti, mada nesporno i to ima ozbiljnu težinu.
AVANGARDA: Nego?
ĐONOVIĆ: Vraćamo se na priču o kandidatu opozicije. Sve što oni mogu da ponude, po pravilu se kreće od lošeg do katastrofalno lošeg. Njihov kandidat, čak, nije u stanju da se zakune da će čuvati državne i nacionalne interese Crne Gore; da će javno podržati odluku o ulasku Crne Gore u NATO; da će braniti njen prozapadni kurs; da neće povući sankcije Rusiji, niti priznanje Kosova... A što bi tek neko od njih mogao reći o crnogorskoj crkvi, o crnogorskom jeziku, o kulturi, nauci, prosvjeti?! Bolje da i ne spominjem. Upravo zato je pobjeda Mila Đukanovića ili nekog drugog kandidata DPS-a na predsjedničkim izborima – sigurna.
AVANGARDA: Mislite li da bi pobjedu koju prognozirate mogle ugroziti određene pukotine unutar DPS-a o kojima se spekuliše?
ĐONOVIĆ: Bez obzira na želje opozicije ili na pritiske i sugestije koji dolaze i sa adresa izvan Crne Gore, ne bih rekao da je DPS partija koja bi, metaforički rečeno, “klala vola za kilo mesa”.
AVANGARDA: Da, ali i sami znate da kalkulacije o tome da vlast u Crnoj Gori preuzmu opozicija i takozvano “zdravo krilo DPS-a” nisu od juče.
ĐONOVIĆ: Prvo, ko odlučuje o tome što je zdravo krilo DPS? Pored toga, sve i kada bi takav scenario i transfer bio moguć, oni koji bi pošli sa neprijateljima države Crne Gore, ne bi bili zdravi, nego karcinogeni dio DPS-a. Za krugove koji prave kalkulacije o kojima govorite, “zdravo krilo DPS-a” je cio DPS, ali bez Mila Đukanovića. Naravno, i u DPS-u na raznim nivoima ima trulih dasaka, ali to ne znači da scenario koji pominjete ima šanse za uspjeh.
AVANGARDA: Očekujete li da bi, kao i uvijek do sada, stranke manjina mogle podržati kandidata DPS-a,
posebno ako znamo šta se sve događalo protekle godine sa Bošnjačkom strankom? Naravno, govorim o pokušajima Rusije da preko čečenskog lidera Ramzana Kadirova utiče na formiranje Vlade Crne Gore.
ĐONOVIĆ: Nema sumnje da su ruski prsti bili duboko upleteni u pokušaj destabilizacije, ne samo Crne Gore, nego i Bošnjačke stranke, i to ovoga puta pomoću čečenskog lidera Kadirova. Moskva će, ako bude u mogućnosti, isto probati da učini i sada, a pomoć u toj podloj raboti mogli bi da zatraže od turskog predsjednika Erdogana ili od albanskog premijera Edi Rame. Dakle, tražiće pomoć đe god mogu. Međutim, ako Bošnjaci kao i do sada budu razmišljali svojom glavom, a sve u interesu Bošnjaka i njihove države Crne Gore, i ovoga će puta odbiti da se stave u službu drugih naroda i tuđe vlasti. U suprotnom, svi ćemo u Crnoj Gori biti gubitnici.
AVANGARDA: Godinu dana je prošlo od pokušaja terorizma u Crnoj Gori, sudski postupak protiv optuženih zavjerenika je u toku… Šta smo sve o tome saznali tokom proteklih dvanaest mjeseci?
ĐONOVIĆ: Sudski postupak je tek počeo i, sudeći po izjavama i po ponašanju okrivljenih, ali i po iskazima advokata i tužioca, saznali smo ono što smo zapravo znali i 16. oktobra 2016: riječ je, dakle, o pokušaja terorističkog djela, organizovanog izvan Crne Gore. Pomoć teroristima dolazila je iz komšiluka, a jedan od ključnih zadataka bila je likvidacija Mila Đukanovića. Demokratski front, čiji su lideri Andrija Mandić, Milan Knežević i Nebojša Medojević u međuvremenu optuženi za različita krivična djela, bio je najobičniji izvođač prljavih radova. Dakle, centrala je Rusija (prikrivena, a zvanična), dok je komšiluk Srbija (nezvanična, a možda i uz pomoć kojeg centra moći).
AVANGARDA: Uloga Srbije zaista je veoma zanimljiva. Profesor Žarko Korać često se pita zašto se ne problematizuje činjenica da je upravo na teritoriji Srbije pripreman udar na Crnu Goru. Pored toga, zar zvanični Beograd nije dozvolio optuženim Rusima, Vladimiru Popovu i Eduardu Šišmakovu, da napuste Srbiju? Istovremeno, Srbija odbija da Crnoj Gori izruči dvojicu svojih državljana optuženih za pokušaj terorizma.
ĐONOVIĆ: Iz ugla interesa vlasti u Srbiji takvi potezi su razumljivi.
AVANGARDA: Kako su razumljivi?! Pritom, crnogorski zvaničnici ponavljaju kako su odnosi sa Srbrijom “nikad bolji”.
ĐONOVIĆ: Odbijanjem da optužene izruči Crnoj Gori, Srbija navodno štiti svoje građane; istovremeno, srpska vlast je Popovu i Šišmakovu dopustila da mirno napuste Beograd, a sve to zbog svojih odnosa sa Moskvom, od koje u mnogo čemu zavisi apsolutna vlast Aleksandra Vučića. Naravno, saglasan sam sa Vašom ocjenom: takav stav Beograda krajnje je nekorektan prema Crnoj Gori. Čak i da su Srbija i Crna Gora u lošim odnosima, jedna od druge ne bi trebalo da štite kriminalce i teroriste.
Kada je riječ o ocjenama crnogorskim zvaničnika koje navodite, mislim da vlast u Podgorici procjenjuje da je u ovom momentu ne bi trebalo pogoršavati odnose sa Srbijom, ma koliko oni bili izvještačeno dobri. Iako ne bez izvjesne gorčine, za takav pragmatičan stav donekle imam razumijevanja.
AVANGARDA: Specijalni tužilac Milivoje Katnić trvdi da je u manastiru Ostrog pripreman scenario za 16. oktobar. Vjerujete li mu?
ĐONOVIĆ: Naravno da mu vjerujem. Tužilac to ne bi rekao da za to nije imao dokaze. Pritom, nemojte mi samo reći da su ama baš svi lideri DF-a, kao i svi pohapšeni zavjerenici, dan pred izbore slučajno boravili u manastiru Ostrog. Najzad, znajući ko je poglavar Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori…
AVANGARDA: Poglavar SPC u Crnoj Gori, mitrolit Amfilohije, kaže da je zapanjen tvrdnjama tužioca Katnića…
ĐONOVIĆ: Amfilohije je lice koje je devedesetih u Cetinjski manastir uvodilo najveće zločince one Jugoslavije; umjesto da ih blagosilja, Crnogorce je redovno proklinjao… Amfilohije je u Crnoj Gori klasični okupator crnogorskih svetinja, koji, prepravljajući naše istorijske svjetovne i duhovne objekte i hramove, pred našim očima falsifikuje crnogorsku istoriju. A to što je zapanjen Katnićevom izjavom, to je dobar znak, budući sa smo mi već 27 godina zapanjeni onim što on čini. Bilo kako bilo, srpski mitropolit Amfilohije može biti sa svima iz ovog ili iz onog razloga; sa bogom zasigurno nije. On u boga, siguran sam, i ne vjeruje.
AVANGARDA: Čuli ste da je Saša Sinđelić, zaštićeni svjedok u ovom postupku, rekao da je Crna Gora bila “agenturno izbušena”, kako unutar opozicije, tako i unutar vladajuće strukture i institucija.
ĐONOVIĆ: Ne bih ti isključio. Međutim, pitanje je šta Saša Sinđelić podrazumijeva pod vladajućim strukturama i institucijama. Ako su već pripadnici zloglasnog VII bataljona Vojske Jugoslavije i ostali dokazani neprijatelji države Crne Gore nekada bili zaposleni u crnogorskim institucijama, vjerovatno je da su na ovaj ili onaj način bili naklonjeni teroristima.
Vjerujem da će Saša Sinđelić, spašavajući svoju kožu od optužbi za veoma ozbiljno krivično djelo, govoriti istinu, odnosno da će reći sve što zna, svjestan da bi ga lažno svjedočenje moglo skupo koštati. Pored toga, Sinđelić tvrdi da je u jednom trenutku, dakle, prije dolaska u Crnu Goru, pomislio da bi se mogao naći na meti istih tih terorista, da bi, kao insajder i važan svjedok, mogao postati njihova žrtva, te je to razlog više da ih ni u čemu ne prikriva.
Zanimljivo, javni sudski postupak pokazuje da kod svih okrivljenih vlada veliki strah. Naravno, to važi i za ovdašnje političare DF-a optužene za teška krivična djela. U tom smislu, trebalo bi sačekati i vidjeti šta će se sve saznati do kraja. Lično, čini mi se da polako pucaju.
AVANGARDA: Zašto?
ĐONOVIĆ: Zato što je ovoj grupi očito došao momenat da požanju ono što su posijali. To ne mogu i neće spriječiti brutalni pokušaji advokata odbrane da po svaku cijenu opstruiraju postupak, da ga odugovlače, što valjda govori o krivici optuženih, a ne o njihovoj nevinosti.
AVANGARDA: Tužilac Katnić tvrdi da su određeni ruski krugovi itekako bili umiješani u pokušaj terorizma u Crnoj Gori. Očekujete li da presuda to potvrdi?
ĐONOVIĆ: Očekujem.
AVANGARDA: Očekujete li i da će Rusija uskoro dići ruke od Crne Gore i Balkana?
ĐONOVIĆ: Ne. Dok god tom velikom zemljom vlada postojeća struktura, Rusija neće dići ruke od Balkana. Istovremeno, dok god postoji i NATO i Crna Gora u njemu, te nam ruke, ma koliko se trudile, više neće moći nanijeti toliko štete. Ovo ne znači da velikoruske i velikosrpske snage neće jednim okom žmirkati prema Crnoj Gori. Tim prije što je trenutna ruska logika – što gore po Crnu Goru, to bolje za Rusiju na Balkanu. Naravno, ova politika nije od juče: Rusija, naime, nekoliko stoljeća pokušava da bude crnogorska “majka“. U slučaju da joj Crna Gora odlučno ne pokaže da je odrasla i da joj nije potreban staratelj, Rusija će to činiti i ubuduće. Međutim, to nije najveći problem Crne Gore.
AVANGARDA: Što je najveći problem?
ĐONOVIĆ: Domaće zlo, bez kojeg 16. oktobar 2016. godine ne bi ni bio moguć. Doduše, i za Ruse i za naše zlo članstvo Crne Gore u NATO siguran je znak su se ovdje prilike u velikoj mjeri promijenile. Drugim riječima – “nije vino pošto priđe bješe”.
