Izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika označio je brojne krize na globalnom planu. Pri tome ne mislim samo na njegove političke odluke i posljedice koje je njegova politika do sada imala (i koje će imati), nego mislim na krize u humanističkom promišljanju svijeta. Poljuljana je slika svijeta koju smo do sada imali kad se radi o nivou koji su dosegla ljudska prava i individualne slobode. Ako se sjetimo prvih poteza koje je Trump najavio da će povući odmah nakon što je zasjeo u Bijelu kuću, a tiču se ograničavanja prava na abortus i gradnje zida kojim bi se spriječio ulazak ilegalnih imigranata u SAD, nije čudno što su se pravile komparacije s totalitarnim režimima i predviđala distopija. Žene, imigrante, muslimane i druge kategorije stanovništva koje su se osjetile direktno pogođene takvom politikom, uhvatila je prava panika. Danas, kad je od toga prošlo više od pola godine, situacija se malo smirila, iako je i dalje stanje daleko od idealnog.

Zabranjena ljubav

Logično je da se i u filmskoj sferi pojavilo niz djela kao reakcija na takvo stanje. Dovoljno je spomenuti samo ultra popularnu Sluškinjinu priču koja govori o svijetu u kojem su žene svedene samo na reproduktivnu funkciju koja je, istina, planirana puno prije ali se njeno emitovanje savršeno poklopilo sa Trumpovom pobjedom. Čak se i američka antologijska horor serija American horror story u posljednjoj sezoni bavi svijetom koji nam preostaje nakon Trumpa, pokazujući kako proizvedeni strahovi od imigranata i terorista mogu imati prave horor posljedice. Bilo je samo pitanje vremena kad će se pojaviti i neki “imigrantski muslimanski filmski” odgovor iako je film The Big Sick puno više od toga i također je planiran prije Trumpa, te nije nastao kao odgovor na njega, on se danas jednostavno ne može gledati izvan tog konteksta.

Radi se o filmu režisera Michaela Showaltera koji je prvi put prikazan na Sundance festivalu početkom ove godine, a onda i na mnogim drugim – između ostalih bio je i na Sarajevo film festivalu. Dominiraju pozitivne kritike filma i neki kritičari ga čak proglašavaju najboljim filmom prikazanim u 2017. godini.

Žanrovski se svrstava u romantičnu komediju i nije na odmet spomenuti da me film oduševio, iako se radi o žanru koji inače ne volim. Da stvar bude “gora”, u filmu se radi o “zabranjenoj” ljubavi između Pakistanca i Amerikanke, ali iako to može zvučati kao kliše, film je daleko od njega. Zapravo je zasnovan na istinitoj priči stand-up komičara pakistanskog porijekla Kumaila Nanjiania, koji u filmu glumi samog sebe, i njegove američke supruge Emily koju glumi Zoe Kazan.

Ono što plijeni pažnju od samog početka je dijalog i način na koji ga likovi razmjenjuju. Naime rijetkost je naići na tako inteligentne i duhovite replike koje teku tako spontano i glatko i to u trajanju cijelog filma. Možda se tajna krije u činjenici da su autori scenarija sami Kumail i Emily i da su pisali o sopstvenoj vezi. Dakle, kao što to biva u romantičnim komedijama, gledatelji svjedoče razvoju emotivne veze između glavnih aktera, ali je ona u ovom slučaju daleko od općih mjesta i sladunjavosti.

U filmskoj priči se potom desi događaj koji označi prekretnicu u toj vezi, ali o tome u ovom tekstu neću pisati i na gledateljima je da otkriju o čemu se radi. Ono što želim istaknuti jeste da se u pozadini tog događaja odvija pravi sukob kultura i uspostavlja kroskulturalni diskurs. A to je razlog zašto ovaj film nadilazi konkretan slučaj i postaje bitan u širem interreligijskom, interrasnom i interkulturalnom smislu. Film nam prikazuje današnje stanje u Americi, poslovičnoj zemlji demokratije, ljudskih prava, multikulturalnosti i multietničnosti.

Običaj ugovorenog braka

Kumailovi roditelji su iz Pakistana doselili u Ameriku kad je ovaj bio tinejdžer, ali nikad nisu prihvatili američki stil života. U tom smislu oni su slični ogromnom broju ostalih imigranata prve generacije koji danas žive u Americi. Iako, situacija s Pakistancima je zbog običaja koji tamo važe možda čak i “gora” nego što je slučaj s imigrantima iz, na primjer, Meksika, Balkana ili Istočne Evrope. Naime, osim što redovno prakticiraju vjeru i klanjaju pet puta dnevno, Kumailovi roditelji se drže i pakistanskog običaja ugovorenog braka i pod svaku cijenu žele sina da ožene drugom Pakistankom.

Zato mu od porodične večere do večere namještaju drugu ženu koja “sasvim slučajno” svrati, a što je u slučaju ovog filma povod za mnogo dobrog humora. Međutim, iako je Kumail odbio na desetine žena i iako s Emily ima dobru vezu, on nema petlje da to otvoreno prizna roditeljima, pa i dalje pristaje na njihovu “igru”. Jer u suprotnom, slijedi izopćenje iz porodice koja bi ga se radije odrekla nego dopustila da se oženi Amerikankom.
 
Zanimljivo je u kojoj mjeri Kumailovi roditelji, i toliko njima sličnih, jer oni u ovom smislu djeluju po utvrđenom kulturološkom kodu, vezu sina s Amerikankom doživljavaju kao iznevjerenje i pored činjenice što i sami žive u Americi. Ona predstavlja trostruko odstupanje: vjersko, rasno i kulturološko. Njima nasuprot, a naročito danas s Trumpom i povećanim desničarskim i fašističkim ideologijama, stoje Amerikanci puni predrasuda prema Kumailovim roditeljima i svim ostalim Pakistancima i Arapima – oni ih, naposljetku, ni ne razlikuju.

Svi se muslimani izjednačavaju s ISIL-om, a ogromne kulturološke razlike koje postoje, na primjer, između Pakistana i Afganistana se u savremenom rasističkom američkom pogledu brišu i postaju nevažne. Takav primjer predstavlja gledalac koji Kumailu, gledajući njegov stand-up nastup, dobacuje da je ISIL-ovac, a ovaj mu mirno odgovara i nastavlja sa tačkom, čime se jasno pokazuje da je na to navikao. Srećom, među Amerikancima nisu prisutni samo ovi ekstremni primjerci i postoje i oni s liberalnijim pogledima u koje spadaju i Emilyni roditelji. Međutim, iako se radi o ljudima kojima u načelu ne smeta što je njihova kćerka u vezi s imigrantom druge rase i vjere, oni ga ipak pitaju za njegov stav oko 11. septembra. A ovo je naročito bitan detalj jer ukazuje na nešto što je danas sveprisutno – kako i ljudi koji se zalažu za jednaka prava svih ljudi, bez obzira na rasu, pol i vjeru, ipak imaju određeni stupanj predrasuda i nepovjerenja prema muslimanima. Izgleda da je strah od islamskog terorizma sveprisutan.

Zato je, između ostalog, ovaj film bitan. I to ne samo zato što govori o svemu tome nego i zbog načina na koji govori, jer ne koristi formu dokumentarca, političke ili potresne socijalne drame nego formu komedije uz dosta ironije i crnog humora. U eri političke korektnosti nasuprot kojoj stoji njeno narušavanje u najvulgarnijem mogućem smislu, bitno se prisjetiti sredine koja predstavlja istinu, a do koje se može doći samo s dobrim humorom. On predstavlja dobro sredstvo pomoću kojeg se možemo prisjetiti humanističkih načela i onoga što jedino preostaje i vrijedi kod ljudi kad se odbace sve vanjske oznake i razlike među njima. Humor i naravno ljubav, a upravo o njima govori ovaj film.